Sudeći po ovih par komentara na prošlotjedni post i par razgovora s ljudima na tu temu, vidim da se većina slaže sa mnom. Neki su mi čak rekli da sam bio dosta blag u svom tekstu, a ja stalno imam neki osjećaj da sam bio možda malo pregrub i preoštar prema gosp. Ozmecu. Ipak, nije on kriv što umjesto atletike ide snimka nogometne utakmice, to je stvar urednika sportskog programa, samodopadnog Brune Kovačevića. Ali da bi trebao puno bolje poznavati osnove sporta koji prenosi, trebao bi. Neka malo posluša komentatore na Eurosportu, ili talijanskim i slovenskim programima, pa će naučiti da na velikim natjecanjima poput svjetskih ili kontinentalnih prvenstava ne postoje spore i brze trke, nema jogginga… Sve je stvar taktike. Muški na 1500m su trčali trku na 4:00 u prvih 1100m, al je Španjolac zadnji krug zveknuo na 51 sekundu. To je divljenja vrijedno, to ni Hicham El Guerrouj nije napravio u Ateni kad je uzeo olimpijsko zlato. Ali naši komentatori vide samo 3:42 na kraju i zaključe da je bila spora utrka.

No dosta o komentatorima, postat ću kao oni novinari koji pišu ogromne tekstove o tome kako (drugi) novinari ne bi smjeli posvećivati toliko prostora Mamiću, a ne kuže da svojim tekstom rade to isto. Idem malo pisat o samom prvenstvu, najuspješnijem do sada što se Hrvatske tiče. Dva zlata i još dva finala, mislim da se tome nitko nije nadao. Po portalima čitam razne komentare ispod tekstova o Blanki i Sandri i najsmješnije mi je kad vidim da počinju prepucavanja na nacionalnoj osnovi. Sad smo “mi” osvojili dvije medalje, a nijedna druga država iz ex-Yu nije nijednu i sad smo “mi” njima pokazali kako “mi” imamo jaku atletiku. Pa ovi susjedi odgovaraju sa Svjetskim prvenstvom u nogometu i tenisom, pa “naši” s Janicom (koja btw ne skija već godinama), pa zapadni susjedi provociraju s Jakovom Fakom i tako unedogled. A stalno isti ljudi, isti nickovi. Bilo da se radi o atletici, nogometu, košarci, vaterpolu ili tenisu, uvijek se završi na istom – tko je jači, mi ili vi? A ovi se razumiju u sve sportove, sve prate, a nitko od njih nije pretrčao 5km u životu. Sandrin i Blankin uspjeh je i njihov uspjeh!

Odabir slike nije slučajan

Teško je po medaljama zaključiti tko je sportska nacija, a tko nije. Baš gledam tablicu s medaljama i Hrvatska je na 10. mjestu po medaljama, a Italija sedamnaesta. Jesmo ih razbili! A tek one Mađare koji nam “kradu” novce na svakoj trci. Nemaju nijedno zlato, tek tri pišljive bronce, a nijedna u maratonu. Sad smo im vratili za sve one polumaratone, Čazme i Zagreb – Vukovare. Eto, može se i tako gledat. Ali ja bih bio nekako sretniji da smo imali bar jednog maratonca na EP, da smo s nestrpljenjem mogli čekati rasplet u drugoj grupi na 1500m za žene da vidimo hoće li naša Mara Marić upast u finale po vremenu ili da su tamo trčali Vincek, Kotur i Danijela i borili se za finale. Naravno da mi je drago što su cure osvojile zlata, a još mi je više drago što je Nećko bio šesti jer ga poznajem osobno. Ali po tome se ne vidi tko ima kakvu atletiku, nego po širini. Mislim da nije bilo discipline na prvenstvu u kojoj Rusi nisu imali finalista, slična je stvar s Francuzima, Britancima, Njemcima, Španjolcima… Dobro, to su velike države, ne možemo se mi mjeriti s njima. Ali možemo s Belgijancima, Nizozemcima, Ircima… Ma nije to sad ni bitno. Ne trebamo se uspoređivati ni sa kim, ja bih samo htio da imamo više kvalitetnih trkača i trkačica i da u budućnosti budemo podjednako zastupljeni na natjecanjima u tehničkim i trkačkim disciplinama. A o tome bi se dali pisati romane…

Za kraj ovog posta, prije nego odem doma, tj. na more jer sam sad Zagrepčanec, napisati ću kratki osvrt na maratone na EP-u. Ipak je ovo blog jednog bivšeg maratonca. Jura Ozmec bi da je kojim slučajem bio prijenos maratona na HTV-u sigurno obje maratonske utrke ocijenio sporima, onu mušku bi sigurno opisao kao jogging. No meni su bile zanimljive. Za razliku od velikih gradskih maratona gdje se uglavnom ide na rezultat, na ovakvim natjecanjima je važnija medalja, a s kojim će rezultatom biti nije toliko važno. Jedan trkač mi je rekao: jesi gledao maraton? Pa tamo bi Kodžo osvojio medalju, skoro bi prvi bio. Ajde da mi to kaže netko tko ne trči… U onim uvjetima je bilo najvažnije tko će manje puknut. Sad se tu postavlja pitanje što njima smeta vrućina, neka treniraju po vrućini pa će trčati brže. Većina njih koji se spremaju za natjecanje po vrućini treniraju po vrućini kako bi se što bolje privikli na uvjete na trci. No ipak postoje neka ograničenja. Možeš ti trenirati svaki dan na 40 stupnjeva, ali to svejedno ne znači da ćeš na 30 trčati svjetski rekord. Zna se koji su najbolji uvjeti za brzo trčanje maratona. A maratonska trka na velikim natjecanjima je test da se vidi tko se bolje spremio taktički i tko se bolje aklimatizirao na vrućinu i sparinu. I na kraju u muškoj trci pobijedi Rothlin iz “hladne” Švicarske, a Kenijac Theury koji nastupa za Francusku odustane nakon što je bauljao po stazi od 30. do 35. kilometra. Nije mu pomogao ni led kojeg je držao pod šiltericom do 30. kilometra, a zanimljivo je da je Rothlin startao s biciklističkim rukavima koji se koriste kad je hladno. No skinuo ih je nakon par kilometara, kad se zagrijao na 30 stupnjeva.

I dok su maratonci lomili jedni druge iz kilometra u kilometar neprestanim promjenama tempa (tu su prednjačili Rusi), ženska trka je bila prilično mirna, a onda je pitanje pobjednice riješeno jednim potezom. Na 22. kilometru Litvanka Zivile Balciunaite napravila je promjenu, otišla od grupe i nitko ju više do kraja nije stigao. Početna prednost od 15 sekundi, do ulaska u cilj pretvorila se u jednu minutu. Jako mi se sviđa način na koji je istrčala utrku. Bila je svjesna svojim mogućnosti, znala je kad treba napasti i na kraju je (rekli bi) s lakoćom osvojila evropsko zlato. I ja bih jednog dana volio istrčati takvu trku.

Dođem večeras doma s lige Puntijarka, palim TV da uhvatim koju trku na Evropskom prvenstvu, već po “defaulta” stišćem 7 na kojem mi je Eurosport… Nema nikakve trke trenutno, predzadnja je serija troskoka, koplje tek počelo, desetobojci se pripremaju za 1500m… Bio sam slučajno napisao jednu nulu više, ali oni se tih 1,5km pate kao da trče 15km, tako da ne bih puno pogriješio. U prvoj pauzi za reklame prebacujem na drugi program jer je i tamo atletika, a kad ono imam što vidjeti. Nogomet! I to ne bilo kakav nogomet, već snimka utakmice Dinamo – Hajduk od 13.5.2009. WTF? Tko je ovdje lud?! Nakon par sekundi povežem o čemu se radi. To je ona “namještena” utakmica o kojoj se pisalo prije par dana i zbog koje je Mamić sazvao “press konferenciju”. Nije li ta utakmica sramota sama po sebi, nego ju još treba prikazivati u najgledanijem TV terminu? I to u isto vrijeme dok Hajduk igra neku evropsku utakmicu čiji prijenos je otkupila Nova TV. Poslije čitam na teletekstu kako je u tom terminu trebao biti prijenos tenisa iz Umaga, ali su zbog nepovoljne vremenske prognoze pripremili alternativu ukoliko bude padala kiša u Umagu. I nije im palo na pamet u tom slučaju nastaviti prijenos atletike iz Barcelone, nego su posegnuli u arhivu i iskopali “namještenu” utakmicu. A snimka atletike na programu je u 2:04, nakon filma koji je bio na TV-u najmanje 20 puta, nakon “vrlo gledane” njemačke kriminalističke serije, nakon reprize “My name is Earl” i pazite sad ovo, nakon Kineske plaže, serije koja se prikazivala dok sam ja bio u osnovnoj školi. Teško da će netko nakon tog serijskog maratona imati snage odgledati obračun Špotakove s jakim njemačkim bacačicama koplja, a da ne govorim o utrci desetobojaca na 15000m.

A opet, s druge strane, možda je i bolje da Hrvati ne gledaju atletiku u udarnom terminu. Uz onakve komentatore…

Jura Ozmec nakon prolaza na 1km u utrci 10km za muške (2:58): Ovo je jogging!

Jura Ozmec nakon prolaza na 1km u utrci 10km za žene (3:11): Ovo je jako jako spora utrka!

Blago nama kad nam atletiku komentira čovjek kojemu je 2:58/km jogging. Kakve ovi tek trkače imaju pomislit će neki turist koji na terasi restorana jede jastoga i uživa u komentarima brzog Jure.

I onda se mi čudimo zašto u Ljubljani na maratonu (i polumaratonu) bude 6000, a kod nas 700 ljudi. Neće ih biti više od 1000 sve dok snimka sramotne nogometne utakmice bude ispred Evropskog prvenstva u atletici, plivanju, gimnastici… Dok Formula 1 bude ispred veslanja i skijanja. Dok Jura Ozmec i njemu slični budu radili na HTV-u… Sve do tada će se Zagrebački maraton svoditi na 5-minutnu snimku na TV-u. Jer kako reče Jura prije par godina: nećete vi na TV dok se u Zagrebu ne bude trčalo ispod 2:10, to nije kvaliteta za TV. Ali Međimurje – Lokomotiva zadovoljava sve uvjete za prikazivanje. Nema veze što svaki kladioničar u Hrvatskoj unaprijed zna kako će ta utakmica završiti…

A danas sam na Eurosportu 2 pogledao na kratko prijenos Afričkog prvenstva u atletici koje se ovih dana održava u Nairobiju. A jao što je to tamo… Stadion bez tribina, pola beton – pola trava, umjesto ograde bodljikava žica… Atletičari svakavi, od onih vrhunskih koji nastupaju na mitinzima i Svjetskim prvenstvima, do kenijskih bacača diska koji bacaju disk 47m. Neki su obučeni kao da su na srednjoškolskom prvenstvu. Ali zato stadion pun, za razliku od Barcelone. Džaba vam blještavilo, pista mondo i super stadion kad je po cijeli dan poluprazan. A natjecanje nije u Hrvatskoj, nego u Španjolskoj…

Ne znam, mene ovakve stvari (još uvijek) jako ljute, ali ne pišem puno o tome u zadnje vrijeme. No kako sam sad između dvije polusezone i ne događa se ništa zanimljivo u mom trkačkom svijetu, eto prilike za ove malo gorče postove. Da sam na Facebooku mogao bih napraviti grupu “Tko mrzi Juru Ozmeca?”.

Još je malo više od sat vremena ostalo do ključne etape na ovogodišnjem Tour de Franceu pa ću to vrijeme iskoristiti za pisanje bloga. A onda pred TV i uživati. Od prve brdske etape Tour se pretvorio u obračun Schleck – Contador i svi stručnjaci se slažu da je Andy taj koji mora napasti i napraviti veliku prednost Albertu pred subotnji kronometar. To su govorili i dok je Schleck imao 30-ak sekundi prednosti, a sad je jasno kao dan da danas mora napasti. Ovo mu je zadnja šansa. A ja kao i obično ne navijam ni za jednog ni za drugog. Na početku Toura sam navijao (bez bengalki uz pokoju pivu) za Lancea, ali otkad je on pao u poretku imam novog favorita. Nije da sad više ne navijam za Armstronga, prekjučer sam bio sav na iglama kad je bio u prilici osvojiti etapu, ali u ukupnom poretku nema nikakvih šansi pa sam morao naći novu facu za koju ću navijati. Nije to to kad se gleda objektivno i svejedno ti je tko će pobijediti. Nije to balet pa da samo uživaš u ljepoti pokreta, ovo je ipak natjecanje. I tako ja sad navijam za Denisa Menchova. I baš imam neki predosjećaj kako će se danas i Alberto i Andy iznenadit kad im Silent Assassin pobjegne negdje na pola uspona na Col du Tourmalet i do kraja im napravi 2min prednosti. A onda ih dokrajči u subotu na kronometru. Ali kako se u zadnjih 5 utakmica na Svjetskom prvenstvu dogodilo da su moji favoriti izgubili, sve me strah da će Menchov danas otpasti na prvom brdu.

Znam puno ljudi koji ne vide ništa zanimljivo u gledanju biciklizma na TV-u. Još u srednjoj školi su mi se prijatelji čudili kad ne bih došao na kupanje jer sam ostao doma gledati Tour de France. A to je bilo dosta često, gledao sam svaku brdsku etapu, sve kronometre i pokoju sprintersku etapu ako bih vidio da je zanimljivo, da je u bijegu netko od mojih favorita. A u to vrijeme sam volio Marca Pantanija, Jana Ullricha, Santiaga Botera i kasnije naravno Lancea Armstronga. Francuzi i Španjolci mi nikad nisu bili simpatični, osim onih iz Euskatela. Ali oni se ionako ni ne smatraju Španjolcima, samo su formalno pod španjolskom zastavom. Al sad kad sam napisao ova imena i malo se prisjetim tih biciklista, skužim da su svi osim Lancea pali na doping kontroli. A i oko njega se vrte brojne kontroverze. Kad sam se već dotaknuo teme dopinga u biciklizmu, red je da napišem i malo više o tome. Većina ljudi nepravedno optužuje bicikliste da su “narkomani”, prevaranti i ne znam što već ne. Mislim da ništa manje dopinga nema ni u nekim drugim sportovima, samo što je Svjetska biciklistička organizacija (UCI) odlučila stati na kraj tome dok druge krovne sportske organizacije ne rade toliko na razotkrivanju varalica u svom sportu. No jesu li svi ovi ljudi koji posežu za dopingom varalice? Kad malo dublje zagrebete u problematiku dopinga u biciklizmu vidjeti ćete da oni nemaju drugog izbora. Zahtjevi organizatora su svake godine sve veći, etape su vrlo zahtjevne, voze po različitim vremenskim uvjetima, jedan dan je +35, drugi dan pada kiša u planinama… A i konkurencija je sve veća. Da bi mogli to sve pratiti mislim da je neminovno posezanje za dopingom. Jer oni su svi profesionalci i žive od toga. Ako nema rezultata, nema novaca, a mnogi od njih imaju obitelji koje žive od njihovih prihoda. Najlakše je osuditi nekoga gledajući iz svog kuta. Da se razumije, ja sam protivnik dopinga i nikad ne bih uzeo ništa zabranjeno da bih bio brži, ali lako meni tako pričati kad mi je trčanje hobi i ne živim od toga. Pitanje je kako bih razmišljao u njihovoj situaciji. To je jedan drugi svijet, a u ovom našem amatersko-rekreativnom žestoko se protivim bilo kakvim prevarama. A ima ih dosta. Koji put ne mogu vjerovati što su ljudi sve spremni učiniti za par sekundi na utrci.

Baš sam se sad zapetljao, a prijenos samo što nije počeo…

Prošlo je 12 dana od mog zadnjeg trčanja (rastrčavanje nakon trke u Bugarskoj) i jedva čekam ponovno potrčati. Ali strpit ću se još koji dan i onda započeti s laganim trčanjima. No nisam baš ljenčario ovih 12 dana. Nabavio sam cestovni bajk i napravio sam nekoliko biciklističkih “treninga”, a bilo je tu i nekoliko plivanja, bolje rečeno kupanja. Poduzeo sam i neke korake za saniranje ozljede ahilovih tetiva. Osim apstinencije od trčanja, otišao sam i na izradu anatomskih uložaka. To sam obavio u poliklinici Ligament i jako mi se sviđa način na koji rade. Najprije se napravi pregled koji je prilično detaljan. Nije to običan scan stopala, već je čovjek popričao sa mnom, ispipao me cijelog da vidi što me sve boli, otkrio uzrok učestalih upala ahilovih tetiva i na kraju mi napravio uloške po mjeri. Naravno da neće ti ulošci otkloniti sve probleme, veliki dio je i na meni. Moram poraditi na slabim točkama, a to su prije svega fleksibilnost zadnje lože i jačanje donjeg dijela leđa. Ovo drugo dosta temeljito radim tokom cijele godine, ali dovoljno se na kratko “ulijeniti”, posvetiti više pažnje trčanju, a manje vježbama za leđa i nešto krene po zlu. A fleksibilnost mi je najslabija točka i to znam već godinama, ali jako sam nemaran po tom pitanju. No nismo li svi takvi? Ono što nam loše ide najmanje radimo. Pa se sjetimo da bi to trebali ipak malo više raditi kad zagusti.

Ali pregled je otkrio i neke stvari koje ne bih mogao popraviti nikakvim vježbama, npr. da mi je 63% težine na desnoj nozi (najviše na peti), a 37% na lijevoj. Da sam blagi supinator znam već duže vrijeme i zato kupujem patike neutral/supinator, a izbjegavam one za pronatore. Iako imam jedne takve (Asics Kayano 16) i dugo sam se pitao zašto mi ne odgovaraju, sve dok nisam u jednom katalogu pročitao da su to patike za pronatore. Ulošci su mi gotovi i dosta su “mesnati” na peti, pa se nemojte bojati kad me vidite da ću pasti na nos dok hodam. To je zbog uložaka. Dosta reklamiranja, idemo na drugu temu.

Biciklizam… Ovih dana u tijeku je Tour de France, utrka koju pratim od sredine devedesetih. Priznajem da gajim velike simpatije prema Lanceu Armstrongu i pomalo sam razočaran njegovim ovogodišnjim nastupom. Najavljivao je pohod na 8. pobjedu, ali ništa od toga. Dijelom zbog peha, dijelom zbog toga što su drugi ipak bolji, a njemu je 39 godina. No tko će znati što bi bilo da mu na kockicama nije pukla guma i da nije onaj dan u brdima dva puta pao. Gledano na televiziji ti padovi ne izgledaju strašno, ali svatko tko je pao s bicikla pri brzini od 40km/h zna koliko to boli. Ja nisam…

A ja ću za dva dana ići na svoju prvu “biciklističku” utrku. Navodnici su zbog toga što to u biti nije biciklistička utrka, već triatlonska, a ja ću nastupiti u štafeti vozeći bajk. Druga dva člana štafete su Kristinin nećak Bruno i trkač kojeg treniram Ivo. Bruno trenira vaterpolo i odlično pliva, a Ivo je u opakoj uzlaznoj putanji (na svakoj trci ide PB) pa su se već i klubovi počeli otimati za njega. Tako da sam ja najslabija karika u štafeti.

Gledajući Tour de France prisjetio sam se i svog drugog Sljemenskog maratona. Bilo je to 2006. godine. Godinu prije sam imao svoj maratonski debi na Sljemenu, a na proljeće 2006. sam istrčao svoj prvi cestovni maraton (Split). Poveznica između Toura i tog maratona su one etape kad jedan ili više biciklista budu u bijegu cijeli dan i onda ih na zadnjem brdu vodeći stignu i nabiju im par minuta do kraja etape. Koji put mi baš bude žao tih momaka jer znam točno kako je to. Moj bijeg je trajao od 3. do 38. kilometra, a imao sam u jednom trenutku prednost od skoro 4min. I onda na najstrmijem dijelu staze, okrenem se i vidim iza sebe 4 trkača. Dvojica su me ubrzo prošli (Lacković i Kralj), ali sam ipak uspio odbiti napade drugog dvojca (Klobučarić i Kovač) i stigao sam na cilj kao treći. Kao Vinokurov danas… A to je posebno dobar osjećaj kad znaš da vodiš na maratonu, da su jači protivnici dosta iza tebe, nadaš se pobijedi, jedna posebna euforija… Sličnu situaciju sam imao i prošle godine u Ferrari, ali ta spoznaja je jako kratko trajala, svega nekoliko sekundi. Naime, nisam ni znao da sam vodeći u trci do 30. kilometra, a kad sam saznao okrenuo sam se i već su dva trkača bili iza mene. No tamo sam se, za razliku od Sljemena, skoro do kraja borio za prvo mjesto.

Možda ovo prisjećanje na “dobra stara vremena” znači pomirenje s činjenicom da mi je ova sezona gotova. Nikad nisam imao problema s priznavanjem pogrešaka i neuspjeha. I u sportu i općenito u životu. S nekim pogreškama i neuspjesima teže se mirimo, a s nekima lakše. Neuspjesi u sportu su najmanje bolni. Moj najveći neuspjeh u životu vezan je za moje školovanje, tj. za prvi faks kojeg sam upisao. Nisam se dobro snašao na studiju fizike i općenito u Zagrebu. Nekim drugim stvarima, prije svega atletici, sam pridavao previše pažnje, a trebao sam više učiti. I onda sam upao u probleme. Najprije nisam htio sebi priznati da imam problema, mislio sam to će se lako riješiti, ali u biti sam se bojao neuspjeha. Odličan učenik u srednjoj školi, najbolji u razredu iz fizike, ne može ništa skužiti na studiju fizike. A onda sam napravio najveću grešku u životu. Lagao sam roditeljima da je sve dobro, da mi dobro ide… Ne znam koji je točno razlog za takve postupke, što bi rekli psiholozi… Ali ja smatram kako je to bio neki strah da u očima roditelja više neću biti onaj uspješni sin koji je bio odličan u školi, postizao dobre rezultate u sportu, jednom riječju uzorno dijete. A kad jednom počnete lagati za takvu stvar, onda je gotovo. Na kraju bi bilo puno lakše da sam se nakon prvih padova na ispitima suočio s istinom, a ovako je na kraju ispalo jako bolno i za mene i za roditelje.

To je jedna stvar iz života na koju sam najmanje ponosan i da mogu vratiti vrijeme unatrag da nešto promijenim (na što ja mogu utjecati), promijenio bih to. A ne zna puno ljudi za to, a sad će znati svi koji me poznaju i malo manje poznaju. Još se mogu predomisliti da obrišem ovaj dio ili ga pošaljem samo najbližim prijateljima. Nakon ove kratke, ali neugodne digresije, vratio bih se onom što sam započeo pisati. A to su neuspjesi u sportu. Kao što rekoh, ti neuspjesi su najmanje bolni, ili bi bar trebali biti. Pogotovo u ovom našem amaterskom sportu. Druga stvar je profesionalni sport gdje Armstrong sa svakom minutom zaostatka u trci gubi miljune dolara, ali on ih ima već toliko da ga to ne boli toliko. Ili kad Marin Čilić u jednom od najvažnijih mečeva sezone izgubi kao da je jučer prvi put uzeo reket u ruke. I razočara cijelu naciju koja je očekivala pobjedu protiv najljućeg suparnika, da ne kažem neku težu riječ. To mora da boli puno jače nego 10-20min u nekoj trci. Ali i Armstrong i Čilić priznaju poraz, traže razloge u sebi, nije im kriv nitko drugi. A zašto sve ovo pišem?

Zato što sam kroz čitanje nekih tekstova na internetu i kroz razgovor s nekim ljudima vidio mnoge apsurdne situacije. A sve se svodi na to da neki ljudi neuspjehe prikazuju kao velike uspjehe. Što reći na to kad je netko izuzetno zadovoljan utrkom na kojoj je bio zadnji? A ima toga, i to dosta. Ili kad se plasmani u slabašnoj konkurenciji prikazuju kao neka velika ostvarenja, a rezultat se stavlja u drugi plan. Meni osobno rezultat puno više znači od plasmana. Kroz rezultat možeš vidjeti da li napreduješ ili ne, a plasman u mnogome ovisi i o drugima. To ne znači da na svakoj utrci treba rušiti vlastite rekorde, to je nemoguće, ali znaš kad odradiš trku dobro ili loše. Vjerojatno i ja nekome sa strane ispadnem smiješan kad razloge neuspjeha tražim u vulkanu, u metrou i sl. Ali ja barem priznam neuspjeh i na kraju uvijek rješenje problema pronađem u sebi. Teško je biti objektivan i kad analiziraš nekog drugog, a pogotovo sebe, ali toliku zaljubljenost u sebe ne kužim. Ili je to samo slika prema van?

A još sam o nečemu htio pisati ovih dana, no ne mogu se sad sjetiti svih tema. Uskoro ću početi s treninzima pa ću valjda i više pisati. Sve dok ne odem na more. Onda nema interneta na par tjedana, ali nadam se da će biti trčanja. I to puno trčanja. To mi je zadnje dvije godine bio veliki problem. Nikako se nisam mogao prisiliti na ranojutarnje trčanje dok sam na moru. A s jednim treningom dnevno, i to lošim zbog cjelodnevnog kupanja i sunčanja, ne može se dobro trčati maraton. To ne mislim općenito jer mnogi treniraju jednom dnevno, ali… Ma znate na što sam mislio. Zato imam nekoliko važnih zadataka za slijedećih mjesec dana: istezati se, raditi vježbe za trup, skinuti par kila masti i dizati se prije 6h. Ako to uspijem možda i bude nešto od mene do kraja sezone. Bar još jedna dobra trka, po mogućnosti 42,195km.

Nikad u sportu nisam volio Njemce, točnije jako rijetko sam navijao za Njemca. Bilo je par izuzetaka tipa Michael Stich, Jan Ullrich, Detlef Schrempf, ali općenito su mi bili mrski. Pogotovo Michael Schumacher i njihova nogometna reprezentacija. A sad već treću utakmicu zaredom simpatiziram Njemce. Navijao sam za njih protiv Engleza, pa protiv Argentine, a i večeras ću protiv Španjolaca. Imam neku naviku uvijek navijati za slabijeg, naravno ako ne igra reprezentacija koju baš jako simpatiziram, npr. Italija. A Njemci na ovo prvenstvo nisu došli kao favoriti pa ih ni ja nisam doživljavao tako i zato su mi postali simpatični, pogotovo kad su razbili razvikane Engleze i još razvikanije Argetince. I sad mi je jasno da nisu oni više autsajderi iako su ih Španjolci prije dvije godine dobili u finalu EP-a. Ali ti Španjolci su mi zadnjih godina postali ono što su mi prije bili Njemci. A sve je počelo s onom košarkaškom utakmicom kad nas je sudac (Talijan) pokrao u zadnjim sekundama i umjesto da “zamrzim” Talijane, meni postali fuj Španjolci. Ni Alonso mi nije dobar, Contadora ne mogu smislit, rukometaši su im teški i spori, a nogometaši bi mi još bili ok da nema onog glumca Torresa. Eto sad znate što ću večeras preko oka pratiti dok pišem ovaj post. Kaže Vela da je počela utakmica.

A i ja sam za vikend bio na jednom velikom natjecanju, na EP u planinskom trčanju u bugarskom gradiću Sapareva Banya. Najprije par dojmova s dugačkog puta u tu udaljenu zemlju. Prvo što mi je zapelo za oko je da je Bugarska (iako u Evropskoj uniji) prilično zaostala u odnosu na Hrvatsku, ali i Srbiju kroz koju smo prolazili. Ne znam zašto nas toliko gnjave s otvaranjem tih poglavlja jer mi se čini da Bugarska nije morala otvarati nikakva poglavlja. Da su otvarali ne bi ih sto godina zatvorili. S druge strane, Srbija me ugodno iznenadila. Bio sam u Beogradu jednom, ali davno je to bilo, prije dvadeset godina. Sjećam se samo zoološkog vrta (imali su polarnog medvjeda) i Beogradskog maratona na koji sam išao s tatom. (Villa skoro zabio gol) A sad sam prolazeći kroz Beograd skužio da se radi o velikom modernom gradu, u nekim stvarima vrlo sličan Beču ili Budimpešti, čak i Londonu. Tu prije svega mislim na dio grada smješten uz Dunav, što recimo Zagreb nema, a ima Savu… Iznenadio sam se vidjevši da su svi jumbo plakati na latinici, isto kao i natpisi na trgovinama, zgradama, kamionima… dok su npr. grafiti na ćirilici. Saša mi je to protumačio kao želju da prema van budu latinica iako su u duši ćirilica.

U Srbiji me se posebno dojmio dio iza Niša prema bugarskoj granici gdje cesta vijuga kanjonom rijeke Nišave. Taj dio zemlje je jako lijep, s jedne strane rijeke vijuga cesta, a s druge strane željeznica. Svako malo se prolazi kroz mračne kamene tunele kakve kod nas još uvijek možemo naći na Jadranskoj magistrali ili po staroj cesti Split – Sinj. A Bugarska također ima jako lijepu prirodu. Dio Bugarske u kojem smo mi bili je u biti skijaško odredište koje se u nekim svojim elementima ni malo ne razlikuje od austrijskog ili švicarskog dijela Alpa. Kako je dr. Halauk na razgledavanju staze rekao da ga je netko zatvorenih očiju doveo tamo, mislio bi da je u Austriji. No samo 500m dalje krajolik je sličan nekim dijelovima Dalmacije. U dvorištima raste vinova loza, uspijevaju breskve… Kao da se vozimo kroz Kaštel Sućurac. Malo dalje cesta vijuga kroz krajolik sličan Lici, a sve u krugu od par desetaka kilometara.

Dugi sam uvod napravio da bih došao do trčanja. Sve sam nekako okolišao ne bi li utakmica postala zanimljiva pa da odlučim prekinuti pisanje i odem gledati utakmicu, ali sve je ostalo na onoj šansi Davida Ville pa moram (sad je i Klose imao neku polušansu) početi pisati o trci. No najprije slijedi d(r)ugi uvod. Poslije Plitvica sam se sedam dana “odmarao” i onda sam počeo treninge za planinsko EP i prvenstvo Hrvatske na stazi. Nadao sam se da će tih tjedan dana popraviti stanje s ahilovim tetivama, ali ništa od toga. S prvim jačim treningom vratili su se i bolovi i bilo mi je jasno da neću uspjeti ništa napraviti. Pokušao sam malo smanjiti broj treninga, raditi specifične brdske treninge, ali forma je bila svakim danom sve lošija. Zanimljivo je koliko dugo treba graditi formu, a kako malo treba da svi ti treninzi padnu u vodu. Pokušavao sam na razne načine popraviti situaciju, nešto od toga je i upalilo, ali samo kratkoročno. Odlasci na masažu su mi omogućili da povežem dva dobra treninga, ali već treći dan tetive su bile opet upaljene i listovi jako zgrčeni. Zato nisam htio ništa pisati ni na blogu. Što ću ljude zamarati sa svojim problemima? Osjećao sam se kao da sam stari mobitel kojem je baterija toliko potrošena da mu se stalno oglašava signal za praznu bateriju. I onda ga napunite do kraja, obavite jedan razgovor i baterija opet pri kraju.

U takvom sam stanju otišao u Bugarsku. Pomišljao sam i na otkazivanje nastupa, ali sve sam se nadao da će to proći, da možda ipak nisam toliko loš kako mi se čini, da ću uspjeti ipak dići formu i istrčati pristojnu trku. Zavaravao sam se. A kad sam postao svjestan koliko sam nemoćan bilo je već kasno jer je prijava već poslana i više se ne može pozvati nitko drugi. A s druge strane mislio sam zašto da uopće otkazujem, pa nije me nitko zvao u reprezentaciju na lijepe oči, izborio sam se za to natjecanje preko izborne trke. I tako sam startao trku, praznih nogu, s par kila viška (tako to ide kod mene kad malo treniram) misleći nek se ovi na startu ispucaju pa ću ja poslije polako stizati ove koji puknu. Imao sam neku želju prije utrke da ne budem zadnji od naših, da dobijem barem jednog Srbina i sve Makedonce. I skoro ništa od toga mi se nije ispunilo. Već nakon par minuta skužio sam da brže od toga kako sam krenuo neću moći. Uz mene je trčao Izraelac Chaim Malka (ništa od penala) koji je stari posjetioc ovih natjecanja i svake godine ide sve lošije. No ovaj put je iznenadio, krenuo je mojom taktikom i malo po malo prestizao posrnule i na kraju došao u cilj odma iza Škopca. Eh, da sam ja to mogao. A ja sam jedino prestizanje napravio kilometar prije cilja kad sam prošao pokraj Makedonaca Kokana i Jovice koji su odlučili do cilja polako i zajedno. Još im je bilo čudno kud se ja žurim. Od želja mi se ispunila tek jedna (da dobijem barem jednog Srbina), jedan Makedonac me dobio (a možda bi i ova dvojica da im se dalo trčati do kraja), a najbliži Hrvat mi je bio Nikola minutu i nešto ispred mene.

I sad me neki pitaju jesam li zadovoljan. A biste li vi bili zadovoljni na mom mjestu? Ok, nisam se spremao za planinsko trčanje, ali svejedno sam se osjećao vrlo nemoćno na tom prvenstvu. Nije lijepo gledati kako ti svi odlaze, a ti ih ne možeš pratiti. Ustvari možeš ih pratiti samo pogledom, dok ne odu predaleko. A onda poslije kad oni jure nizbrdo, a ti još uvijek gmižeš uzbrdo 7min/km. Dosta mi je toga da mi ljudi govore ne trebaš biti nezadovoljan, pa bio si u Londonu, koliko nas nikad neće ići ispod 3h, išao si na evropsko prvenstvo, to ne ide bilo tko… Nisam toliko trenirao sve ove godine da bih se zadovoljio time što sam vidio London ili Saparevu Banyu. Kad sam vrtio bezbrojne krugove oko Jaruna ove zime nisam maštao o 2:53 u Londonu ili 2:57 na Plitvicama. Želio sam puno više. I dalje to želim. Ovih nekoliko posrtanja me nije obeshrabrilo, imao sam odličan početak sezone i samo moram ponoviti one treninge koje sam radio od 11. do 4. mjeseca. Uz male promjene u planiranju utrka. Ne može se sve trčati, treba se odlučiti hoću li maraton, polumaraton, brdsko, stazu ili nešto peto. (i dalje je 0:0)

Trenutno sam na aktivnom odmoru. A to znači da nema trčanja dok ahilove tetive ne budu zdrave. To može biti dva tjedna, a može potrajati i dva mjeseca. Ja se nadam da je ova prva varijanta. (stišću Španjolci) Za to vrijeme ću plivati, voziti bicikl, raditi vježbe snage. A onda počinje priprema za maraton na jesen. Još nisam odlučio koji bih trčao, a to u mnogome ovisi i kad će me prestati boliti tetive, tj. kad ću započeti s trkačkim treninzima. Eto, mislim da sam puno toga napisao. Sad ću to još jednom sve pročitati, ubaciti koju sliku i onda gledati penale.

(u međuvremenu Puyol zabio gol)

U proteklih sedam dana bio sam u kontaktu s nekoliko ljudi koji su trčali Plitvički maraton i svi se slažemo u jednom, a to je da na trci vjerojatno nismo dali sve od sebe. To smo zaključili po tome što dva dana poslije nismo osjećali nikakve posljedice istrčanog maratona. Ni nekog posebnog umora, ni muskulfibera, ma ništa što bi odavalo da smo trčali jedan težak maraton. Čak smo se “gore” osjećali nakon nekih polumaratona nego nakon Plitvica. Baš me zanima kakvi su dojmovi drugih trkača koji su prošlog tjedna trčali na Plitvicama. Imam osjećaj da nas je toplo vrijeme sve malo prestrašilo i da je većina nas išla s jednom dozom opreza pa smo na kraju ušli u cilj s osjećajem “mogao sam i bolje”. Prije dvije godine sam nakon Plitvičkog maratona bio u puno lošijem stanju. Leđa su otkazala zadnjih 5-6 kilometara, kvadricepsi su bili kao da njima teče olovo, a ne krv i trebalo mi je par tjedana da dođem sebi. A kako mi je bilo ove godine najbolje govori podatak da sam isto popodne nakon maratona igrao nogomet sa Zvonom, Domagojem i Mihom.

A danas sam bio na aquatlonu! Radi se o kombinaciji plivanja i trčanja. Najprije se pliva 1,5km (u Jarunu), a zatim trči 6,1km. To mi je bio drugi nastup na jednoj takvoj trci, a prvi put sam bio prije dvije godine. Te godine sam puno plivao po zimi, išao sam na bazen 2-3 puta tjedno i za jednog amatera sam dosta solidno plivao. Bar ja tako mislim. No od tog aquatlona prije dvije godine, izbacio sam treninge plivanja iz plana, i plivanje mi se svelo na kupanje preko ljeta i odlazak na bazen jednom u godinu dana. Ali to me nije spriječilo da odem danas na utrku di se pliva 1500m (u komadu) iako sam od prošlog ljeta sveukupno (u čak dva treninga) napravio 1300m. Pothvat kakvog se ne bi postidio ni kolega bloger Ž.Š. Znao sam da mogu to isplivati, ali nisam imao pojma u kojem vremenu. Prošli put sam plivao za 28:15 i očekivao sam da bi bilo realno da bez treninga idem 35min. Nisam baš potpuni neplivač, ipak mojim tijelom teče komiška krv i plivao sam puno dok sam bio dijete. A išla je na aquatlon i Kristina, a ona je puuuuuuno bolja plivačica od mene, pa je bilo zanimljivo vidjeti tko će pobijediti u ovoj kombinaciji mog sporta i “njenog” sporta. Od samog starta sam krenuo polako i zauzeo mjesto na začelju poveće grupe plivača i plivačica (mislim da nas je bilo preko 50, ali većina ih samo pliva, a samo nas desetak još i trči). Nakon početne gužve sam skužio da ima još “sporih” kao ja pa sam jednoj curi plivao “na nogama” dok nije počela plivati prsno. Tu sam dobio i jedan udarac nogom, ali sve je to dio sporta. Potom sam ju prestigao i pošao za nekim drugim nogama iza kojih sam plivao skoro do okreta na 750m, ali su mi na kraju pobjegle. Do kraja plivačkog dijela sam plivao sam i nije mi bilo jako teško. A baš sam se iznenadio kad sam na kraju plivačkog segmenta čuo vrijeme 29:48. Da sam u zadnje dvije godine trčao koliko sam plivao ne znam da li bih mogao istrčati 30min u komadu, a kamoli da na 8-10km istrčim minutu i pol slabije od svog rekorda. Trk u tranziciju! To mi je prošli put bila najslabija karika. Oblačio sam čarape, hlačice, majicu, patike i izgubio dvije minute. Sad sam izbacio čarape, napudrao patike i krenuo na trčanje “bosih nogu”. No ni ovaj put nije teklo glatko. Pri oblačenju patika pao sam na guzicu pa sam to izgubljeno vrijeme odlučio nadoknaditi tako što neću popiti gutljaj soka (Kristina mi nije sve popila) i tako što si neću staviti šiltericu na glavu. Dobio sam čitave tri sekunde, a slijedećih 25min sam mislio “koja sam ja budala, da mi je sad malo vode”. Kad sam izlazio iz tranzicije u nju je ušla moja prijateljica Maja i na brzinu smo razmijenili dojmove s plivanja i skužili da je ona noga u rebra bila njezina.

A kako je teško krenuti na trčanje poslije plivanja, barem meni koji to ne treniram. Noge su relativno ok, malo je čudno, ali idu. Ali ruke i ramena… Kao da mi je neko stavio vreću cementa na leđa. Još je prvih 1,5km na trčanju bilo u vjetar pa je bilo još teže. No taman kad je prestalo puhati u prsa i ramena su se opustila i bilo mi je lijepo trčati. Nisam išao baš punom snagom, ipak sam prošli tjedan trčao maraton. Uhvatio sam neki tempo oko 4min/km i to držao do kraja trčanja. Najzanimljiviji dio mi je bio zadnjih 1,5km kad sam 200-300m ispred sebe vidio Kristinu. Nastavio sam u istom tempu i polako sam joj se približavao i taman kad sam ju trebao prestići došao je cilj. 1:0 za moju dragu. Ukupno smo u utrci aquatlona bili drugi i treći, a pobijedio je jedan dečko iz TK Zagreb. Uglavnom, jako mi se svidjelo ovo danas i mislim da ću još koji put na aquatlon ligu. To čak nije loš trening za planinsko trčanje jer u plivačkom dijelu dosta radi gornji dio tijela (ruke, ramena, leđa), a za trčanje uz brdo treba puno snage, kako u nogama tako i rukama. A i moram uzvratiti Kristini za današnji poraz…

No naslov posta nije aquatlonska nedjelja, već multisportska nedjelja, a to je zbog toga što je danas u Donjoj Stubici održano prvenstvo Hrvatske u klasičnom duatlonu. Ne, nisam išao i na tu utrku. A kakve onda to ima veze sa mnom? Ima. Sportašica koju treniramo Kristina i ja, Petra Gidak, je postala prvakinja Hrvatske. Eto, kad ja ne mogu sam postati državni prvak, barem mogu kao trener imati državnu prvakinju. Naravno, moje zasluge za to nisu baš velike. Kao prvo, Petra je već “iskusna” natjecateljica i bila je više puta prvakinja Hrvatske u ovoj disciplini (10km trč + 40km bic + 5km trč), a kao drugo zasluge dijelimo Kristina i ja podjednako. No ipak je lijep osjećaj kad te takva sportašica angažira za trenera i kad vidiš da ta suradnja odlično funkcionira. Tim više, što je ove godine konkurencija bila vrlo jaka i Petra se trebala dobro pomučiti za pobjedu.

Tjedan dana aktivnog odmora je iza mene i sad slijedi tri tjedna treninga za Evropsko prvenstvo u planinskom trčanju. Bit će to zanimljiva tri tjedna s malo drukčijim treninzima od onih za maraton. Nema puno vremena, ali svaki trening će pomoći da se na Evropskom prvenstvu pomaknem za jedno mjesto od začelja.

Već su me počeli zvati ljudi i pitati da li je sve u redu, jesam dobro, zašto nema izvještaja na blogu… Evo izvještaja! A nije ga bilo ranije jer smo se vratili s Plitvica u nedjelju kasno navečer, a jučer sam trebao odgovoriti na sve mailove koje sam dobio dok me nije bilo.

U rujnu će biti 15 godina otkad sam počeo trenirati atletiku i u tih 15 godina su mi se iskristalizirale neke želje, ono što bi neki nazvali životnim snom. A ja imam dvije velike želje. Nikad nisam maštao o Olimpijskim igrama, svjetskim rekordima i sl. Već na prvim treninzima sam shvatio da imam neke limite, a imao sam i dobrog trenera koji mi nije lažno budio nade, što znaju neki treneri raditi. Ja sam maštao, i još uvijek maštam, da budem prvak Hrvatske. U bilo kojoj atletskoj disciplini. Kao junioru mi je to pošlo za rukom (dva puta), ali kao senioru još nije. A druga želja mi je novijeg datuma i vezana je za maraton, a to je da ga istrčim ispod 2:30. Veliku priliku za ispuniti prvu od te dvije želje sam imao proteklog vikenda kada je Plitvički maraton bio ujedno i prvenstvo Hrvatske u maratonu. Kako su mi neki rekli nikad više neću imati takvu priliku da postanem državni prvak. U jednu ruku bih se složio s tim, ali nikako ne bih podcjenjivao one trkače koji su se u subotu utrkivali za titulu prvaka Hrvatske u maratonu. Nisam ih podcjenjivao ni prije starta, a sada pogotovo. E sad, zašto neki drugi nisu došli, to treba pitati njih. I zašto smo općenito tako “loši” u maratonu pa imamo tek jednog trkača među prvih deset na maratonu. To je već tema za ozbiljne studije… Tomislav Brečić je u subotu bio naš najspremniji maratonac i potpuno zasluženo je osvojio naslov državnog prvaka.

Ajmo sad malo na trku… Start je trebao biti u 9:30, no 10 minuta prije starta rečeno je da će start ipak biti u 9:45. Meni je to odgovaralo jer sam morao na još jedno pišanje, a mogao sam se i još malo zagrijati i istegnuti prije starta. I tako dok smo svi nešto cupkali u mjestu, a neki nisu ni bili na startu opalio je pištolj u 9:40, bez ikakve prethodne obavijesti. To je ujedno i jedina zamjerka organizatoru maratona jer je sve ostalo (iz moje perspektive) bilo odlično. Ja sam na svu sreću bio u prvim redovima tako da sam normalno startao. Plan je bio krenuti prvih 7km nizbrdo kao da se trči po ravnom, što bi bilo otprilike 3:40/km. No plan je pao u vodu već nakon 1. kilometra. Prolaz 3:48 i slijedi prvi šok. Drugi kilometar nije nizbrdo nego uzbrdo. Ajde što na profilu staze to nije nacrtano, ali ja sam trčao ovaj maraton prije dvije godine i opet sam krivo zapamtio stazu. A izgleda da mi se to često događa, pogotovo kod ovakvih brdovitih staza. Taj drugi kilometar je bio 4:03, a onda ipak kreće nizbrdica. Tu se javlja novi problem, a taj je da mi se pojas u kojeg sam spremio gelove diže prema rebrima i to me strašno smeta. Par puta ga malo stegnem, ali i dalje isto. Što ću sad? Di ću s gelovima? Po jedan u svaku ruku i trči. Pojas sam bacio sa strane uz cestu, zapamtio mjesto da ga poslije uzmem (nije ga više bilo) i nastavio trčati s gelovima u rukama. Tek sam četvrti kilometar pogodio željeni tempo, ali tada sam već bio 40 sekundi u minusu u odnosu na plan. No nema veze, svi Hrvati su iza mene, počinjem polako prestizati neke trkače i to je najvažnije. Dolazim do uzbrdice nakon 7. kilometra i iznenađujem se kako je blaža nego što sam mislio. Skrećemo s glavne ceste i počinjem prestizati sve više trkača i jednu trkačicu. Ali usponu nikad kraja. Ne znam zašto sam ja mislio da je kraj uspona na 10. kilometru, a zapravo je na 11. Na kraju tog uspona pocuclam prvi gel, ne zato jer mi je teško, nego jer su mi počeli smetati u rukama. A drugi nekako zguram u mali džepić na hlačicama za trčanje i napokon su mi ruke slobodne. Na okrepi se dobro zalijem vodom i ulazim u dio koji je kao trebao biti ravan, no već sam dan prije kad smo prošli s autom skužio da nije. Već dugo ne gledam prolaze, nego samo stišćem lapove svakih 5km. Svi su Hrvati iza mene i to je za sada dobro. Ispred sebe vidim nekoliko trkača, polako ih stižem, jedan od njih je Mrki koji ide na 16km. Ajde, dobro idem kad stižem Mrkija. Nije prošlo 15 sekundi da sam to promislio, a Mrki prohodao. Zato ga stižem! Dođemo do mjesta gdje se odvajaju ovi sa šesnaestice od nas maratonaca i jedan od dva trkač ispred mene skrene desno na maraton. Ma je l’ to Stane? Je! Toliko o tome da sam prvi od naših. Polako stižem Stanića i preteknem ga taman na 15. kilometru i kaže mi on da je Đuro 200m ispred. Đuro?! Ma briga me za Kodžu! Ali se sjetim da on trči 16km. Đuro Komlenović?! Ups… Al ne vidim ga ispred sebe, mora da je razlika i veća. Odvajam se od Stanića, a u tom trenutku pored mene prolazi Brečić poput brzog vlaka. Računam neću za njim, idem svoj tempo, još je trka u prvoj fazi i može se svašta dogodit do kraja. Držat ću ga na pristojnoj distanci i priključit mu se na nizbrdici. No ni to mi ne uspijeva. Tomo povećava prednost, a tek smo na početku tog dugog uspona. Kakav sam ja to planinski reprezentativac kad utrku gubim na brdu? Malo po malo razlika je sve veća i uskoro ga više ni ne vidim. Pred kraj tog uspona ima jedan zavoj i vidim Tomu tamo daleko pa odlučim odštopati njegovu prednost. Oko jedne minute u svega 3km. Dolazim do najviše točke na utrci i kažem sam sebi: ok, ovo je bilo zagrijavanje, a sad slijedi trka. Vrlo brzo hvatam dobar tempo i počinjem se dobro osjećati. Prolaz na 21km 1:29. Planirao sam 1:25, a prije dvije godine smo Hrvoje i ja prošli oko 1:27. Al dobro, ovo je druga utrka, planovi i želje su jedno, a situacija na terenu je drugo. Dobra stvar je što sad opet vidim Brečića ispred sebe i čini mi se da ga stižem. Provjeravam tempo, nije loše, 2km za 7:15. Mjerim zaostatak za Tomom, sad sam opet na manje od 30 sekundi. Ali i dalje nema Đure na vidiku. Završava nizbrdica, dolazimo do ravnog dijela uz jezero i iz minute u minutu Brečić je sve bliže. I taman da ću ga dostići, izlazimo iz šume i dolazimo do mjesta kad se kreće blago uz nogu uz potok do okreta na 30. kilometru. U tom trenutku ugledam i Komlenovića koji je 100-tinjak metara ispred Tome i mislim kako imam sjajnu situaciju i kako bih mogao do pobjede. Nisam to ni promislio, i s prvim metrima uzbrdice kao da mi je netko noge odsjekao. Tomo opet odlazi, sustiže Đuru, a ja kao da trčim u mjestu. A tom laganom usponu nikad kraja. Dolaze i vodeći maratonci u susret, Tamas Toth izgleda kao da je tek startao. Ovi iza njega se malo muče, a Ferenc Biri kao da će se svaki tren srušiti. Znam kako mu je, al on je bar uspio doći do okreta, a meni se čini da neću nikad. I kad sam se napokon okrenuo i mislio sad ću ja opet nizbrdo njih dostići osjetim vjetar u prsa. Nije mi ništa lakše. Pocuclam drugi gel i pratim situaciju iz drugog smjera. Oni ispred mene me više ne zanimaju, da vidim tko me prati. Stane nije daleko, a njemu se pridružio moj klupski kolega Lovelos Slovinac. Malo iza njih je i Ravić kojeg sam se prije trke najviše pribojavao jer se “čuvao” cijelu sezonu i nije baš dolazio na trke pa nisam znao u kakvoj je formi. Jedva se nekako kotrljam nizbrdo, ali polako se vraćam među žive i sad se to već može nazvati trčanjem. Opet vidim crveni Đurin dres ispred sebe i to je dobro. Ali sad više nema Tome, a poslije okreta su bili jedan iza drugog. Trkača i trkačica iz drugog smjera je sve više, pratim razvoj ženske utrke i vidim da Veteranke dobro stoje, a i ovi neki koje ja treniram. Kad smo prošli taj dvosmjerni dio počinjem se osjećati sve bolje i bolje i opet gledam prema naprijed, a ne iza sebe. Iz kilometra u kilometar sam sve sigurniji da ću prestići Đuru, ali se pribojavam Lovelosa koji se odvojio od Stanića i nije daleko iza mene. Na 38. kilometru, na okrepnoj stanici, prestižem Komlenovića i opet sam na drugom mjestu, nakon 23 kilometra što sam bio treći. Pokušavam vidjeti da li je Brečić negdje blizu, ali nema ga. Čini se da je prvo mjesto riješeno, ali svejedno držim dobar tempo jer je Đuro odma iza mene. Dolazimo do završnog uspona i eto cilja. Osjećam neko olakšanje, malo nezadovoljstva, ali i sreću. Žao mi je što nisam bio prvi od Hrvata, žao mi je što nisam trčao kako sam htio, ali ipak medalja je medalja. I to mi je prva srebrna nakon pet bronci koje sam osvojio na prvenstvima Hrvatske. Valjda neću morati sad osvojiti još 4 srebra da bih došao do prvog zlata. Ali ako će poslije doći 5 zlata, spreman sam i na to.

I to je to što se utrke tiče. Neće biti nikakvih analiza ovog puta. Sigurno sam nešto zaboravio napisati, sigurno mi je neki detalj promakao. Iako sam napisao već 1561 riječ… No nije važna samo utrka. Ovo je prije svega bio jedan prekrasan vikend koji će mi dugo ostati u sjećanju. I zato bih o tome napisao još koju stotinu riječi jer ne vjerujem da ću imati snage i vremena za tisuću. A mogao bih i par tisuća. Još prošle godine pozvan sam na Plitvice od strane obitelji Abrlić da budem njihov gost za vrijeme Plitvičkog maratona. Ne samo ja, već i moja djevojka i moj prijatelj Vegše i cijela njegova obitelj ako ih hoće voditi. No kako smo imali neke druge planove i obaveze, nismo se mogli odazvati pozivu, već smo na utrku išli ujutro par sati prije starta. Ali poziv je stigao i ove godine i zato smo sve isplanirali kako bi na Plitvice išli u petak, dan prije trke. Na trku su išli i naši prijatelji iz Maribora, Vesna i Vinko, pa smo svi zajedno bili gosti Milana i njegove trkačke obitelji. Zajedno smo otišli po brojeve, nakon trke smo “roštiljali” zajedno s društvom iz KA-Tima i već tad je to bio super vikend na Plitvicama. No stvar je postala još i bolja kad smo pozvani da prespavamo još jednu noć i sutradan odemo u posjet nacionalnom parku. To je bio pravi doživljaj i najbolji mogući oporavak od maratona. Ni Kristina ni ja nismo nikad bili na Plitvičkim jezerima i baš smo uživali u šetnji po parku po lijepom sunčanom vremenu. Prošli smo skoro cijeli park pješke, vozili se brodom preko jezera Kozjak, vidjeli Veliki Slap i ostale ljepote parka. Za mene puno ljepši provod od šetnje Londonom nakon Londonskog maratona. Ovim putem bih se još jednom zahvalio Abrlićima i Špeharima na gostoprimstvu, ali i Vesni i Vinku na super druženju. Mogu reći da mi je ovo bilo najljepše iskustvo s neke utrke i žao mi je što još uvijek nemamo bolji standard pa da većina trkača ostane dan poslije maratona na Plitvicama. Pa da se susrećemo po stazicama u parku i smijemo se jedni drugima kako tko hoda dan poslije.

Dosta pisanja, pišem već više od dva sata. Idem se sad malo rastrčat. Neću ni tifelere pregledavati…

Jučer sam počeo pisati jedan post, ali sam nakon par neuspješnih pokušaja da složim tri rečenice odustao. A post je trebao biti o tome kako mi ništa ne ide, kako sam u lošoj formi, bez volje za treninzima, natjecanjima i sl. I onda takav kilav danas ipak odem u Jasku na polumaraton i vidim da i nije sve tako crno kao što mi se jučer činilo. Ok, i dalje sam pod utjecajem viroze koja me drži već sedam dana, ali i takav “virozan” sam danas uspio istrčati “trening polumaraton” par minuta brže nego sam planirao. Da se razumijemo, nisam danas trčao s pola snage, prilično sam se umorio na utrci, ipak sam još jučer imao temperaturu. I sve mi je mirisalo na scenarij sa prošlogodišnjeg Stareka. Kao krenut ću u utrku lagano pa ću vidjeti kako ću se osjećati i onda ću tamo negdje u brdima skužit da se ne osjećam dobro i više neću znati da li da se okrenem nazad ili da nastavim hodajući do cilja. Al bar je toplo i sunčano pa ću moći skinuti dres i hvatati boju po prsima i leđima. No ipak nije bilo tako. Krenuo sam malo opreznije, ali sam već nakon 400-500m osjetio da neće biti katastrofa i počeo sam malo ubrzavati tako da sam na drugom kilometru uhvatio vodeće polumaratonce (Paripović i Katalenić). Lijepo sam se smjestio iza njih i taj tempo mi je bio ugodan. Sve do 5. kilometra kad dolazimo do prve ozbiljnije uzbrdice i onda Parip počinje mahati rukama i eto začas razlike od 50-ak metara. Danijel je malo krenuo za njim, ali nije dugo izdržao pa smo bili sva trojica na otprilike istom razmaku. Rekoh idem do 10. kilometra na ritam pa ću se malo brže sjurit nizbrdo i to je dobar trening za Plitvice. No Danijel posustaje na prvom jačem usponu i eto mene na drugoj poziciji. Ali nisam je dugo zadržao jer me uskoro stiže Matija Grabovečki i to na kratkom strmom spustu nakon 8. kilometra. I vidim da se on brzo spušta, trebam ga držat još ovih par kilometara uzbrdo pa ću imat dobrog “zeca” za nizbrdo. I to mi je uspjelo. Kad smo napokon došli do zadnje uzbrdice (bar sam ja mislio da je zadnja) Matija je otišao 20-ak metara naprijed i tu je prednost držao do prve slijedeće uzbrdice. Trčao sam Jasku prije 4 godine i malo sam drukčije zapamtio stazu. Meni je ostalo u sjećanju 10km uzbrdo, 10km nizbrdo i zadnji kilometar ravni s jednom kratkom uzbrdicom pred ciljem. Tako da sam se pošteno iznenadio kad sam vidio da nakon 10. kilometra i dalje dolaze kratki usponi. Ali nije mi smetalo, na tim kratkim uzbrdicama sam stizao Grabovečkog, a kasnije sam ga na jednoj dugoj blagoj nizbrdici oko 15. kilometra i prestigao. No opet me stigao nekoliko kilometara kasnije tako da smo u završnicu krenuli zajedno. Moram priznati da se nisam previše uzbuđivao oko plasmana, ono zbog čega sam išao u Jasku sam obavio, sve je prošlo bez problema, i bilo mi je svejedno hoću li biti drugi ili treći. Ali cijelo vrijeme sam imao osjećaj da ću u finišu taj dvoboj riješiti u svoju korist, a tako je i bilo. Zadnji kilometar sam malo digao tempo i ušao u cilj 10-ak sekundi ispred Matije. Tamo nas je čekao Parip koji je prošao ciljem par minuta prije nas, išao je 1:16:04, a ja sam završio na 1:18:37. Par minuta poslije na cilj je došao i Katalenić, a odmah iza njega Đuro Komljenović.

Da mi je netko prije dva dana rekao da će to tako završiti rekao bih mu da je lud. Skoro cijeli petak sam proveo na kauču, kašljući i šmrcajući s toplomjerom ispod paz(d)uha. Nije me čak ni apetit služio na što se nisam mogao požaliti prethodnih dana. Kako mi je prošli tjedan bio rođendan, ostalo je torte i kolača sve do četvrtka, a to se lijepo vidjelo i na vagi jer sam unatoč 34km u utorak, u srijedu svejedno imao 2kg viška. A taj višak zadržao se sve do jutros i bojao sam se tko će te dvije “teglice masti” nositi do Sv. Jane, ali na svu sreću ostale su u kafiću blizu starta. Spomenuo sam nekih 34km u pretprethodnoj rečenici? Da, radio sam ovaj tjedan dužinu. Kako sam prošle nedjelje trčao trku na Sljeme, a danas ovaj polumaraton, trebalo je negdje ugurati i dužinu. I dobro mi se posložilo da sam to napravio u utorak dok sam još bio relativno zdrav jer poslije toga nisam uspio napraviti ništa osim par rastrčavanja. A planirao sam dionice za petak… No budem ih napravio slijedeći tjedan. Čini mi se kako sad imam dosta dobru situaciju do Plitvica, u zadnjih mjesec dana sam napravio 3 dužine (tu računam i onih 42km iz Londona) i nekoliko jako dobrih tempo treninga, npr. 1:17:44 polumaraton na treningu kao odgovor Saši na njegovih 1:22. Prilagodio sam se na uzbrdice i nizbrdice i jedino što mi preostaje do Plitvica je da se “osvježim” i da čuvam zdravlje.

A prošli tjedan sam trčao utrku na Sljeme i kvalificirao sam se na EP u planinskom trčanju. Rekao bih ni kriv ni dužan. Nadao sam se da bih mogao upasti u reprezentaciju i to je jedan od razloga zašto sam i išao na Borošinu trku, ali nisam se nadao da bih mogao upasti s onako lošom trkom. Rezultat čak i nije tako loš, bilo je dosta gadno vrijeme, ali ja sam se cijelo vrijeme osjećao loše i imao sam osjećaj da se vučem uzbrdo. Držao sam četvrtu poziciju koja vodi u Bugarsku i samo sam čekao da me počnu prestizati ostali trkači, ali to se nije dogodilo. Najveća prijetnja mi je bio Lovre Kalac, no uspio sam mu se nekako othrvati na zadnjem usponu. I sad mi se onaj scenarij koji sam iznio prije nekoliko mjeseci (London, Plitvice, EP u planinskom i trke na stazi) i označio ga kao SF uopće ne čini nemoguć. Dapače, da me ne smetaju ahilove (a danas ih nisam ni osjetio) već bih trčkarao u sprintericama i spremao se za 3000m sa zaprekam na državnom.

Desetak dana je prošlo od maratona, aktivni odmor je iza mene i moglo bi se reći da sam u punom treningu. Danas sam bio i na kros ligi, prvi put otkad se preselila u Maksimir. I nije bilo loše. Trčao sam dugu stazu, išao 31:02 (8,6km) i mislim da sam samo jednom išao brže od toga. Doduše nisam puno ni trčao dugu stazu, zadnje dvije godine sam puno više trčao kratku. A sad mi za trening nekako više odgovara duga jer sam odlučio trčati Plitvički maraton i treba mi tempo treninga po valovitom terenu. Budući da živim u zapadnom dijelu grada, daleko od Maksimira, nije mi baš zgodno ići tamo na treninge. Iako je šuma kao stvorena za treninge dugoprugaša. Gubim dosta vremena na transport do Maksimira, a nemam ni gdje ostaviti stvari kad dođem tamo.

Znači Plitvice… Još sam prije Londona znao da ću na Plitvice, mogla me spriječiti jedino ozljeda. No maraton sam preživio bez nekih većih problema, a kakvih bi problema i imao kad sam trčao samo pola trke?! Kažem “bez nekih većih problema” jer nije baš sve idealno. Zdravstveno stanje bih mogao ocijeniti ocjenom +3, a ocjena nije veća zbog upaljenih ahilovih tetiva. Izgleda da mi je to bolna točka, baš kao i Ahileju, jer me ista ozljeda prati već 4. sezonu zaredom. A sve je počelo 2007. godine na krosu u Sv. Petru u šumi kad sam trčao 12km u sprintericama, tj. 12x200m po sitnom šljunku. Tada su mi se prvi puta upalile ahilove i od tada mi se ta ozljeda redovito vraća svake sezone. Koji put je to ranije u sezoni, koji put kasnije. Prošle godine sam se skoro izvukao, ali jedan trening u sprintericama je bio presudan. Ove godine nije tako strašno kao prošle godine, uglavnom me boli na opip i ako trčim brže od 3min/km, tj. ako se dignem na prste. Dok trčim tempo i tempić smeta me malo prvih desetak minuta dok se ne zagrijem i onda prestane. Tako je bilo i na maratonu, prve dvije milje sam malo osjetio i do kraja trke ništa. Ali boli malo poslije trčanja kad se ohladi, ako ne stavim led odmah poslije treninga. No ništa strašno…

Istezanje ahilove tetive pred Ahilovom statuom u Hyde Parku

Bio sam si napravio plan treninga do Plitvica, ali čini mi se kako ću morati nešto mijenjati. Plan je bio da napravim tri tjedna s velikim volumenom treninga, ali da malo smanjim intenzitet i ubacim 2-3 brdska treninga u tjednu. I ova četiri dana sam radio po tom planu, ali nekako mi se čini da bi mi više odgovaralo raditi neki srednji volumen, kao što sam radio protekla dva mjeseca dok sam trčao utrke, s naglaskom na brdske intervale i tempo uz brdo. I moram napraviti još dvije dužine do Plitvica. A uz to me nekako vuče i brdska trka na Sljeme. Ne toliko jer je to izborna trka za planinsku reprezentaciju, nego da vidim kakav sam na brdu. Trčao sam tu utrku prije dvije godine i nije mi ostala u lijepom sjećanju pa bih to htio ispraviti. To sam planirao i prošle godine, ali na kraju nisam išao na popravni. A za izmjene u planu treninga sam se odlučio jer vidim da se nisam potpuno oporavio od maratona. Sve treninge radim korektno, ali osjećam kako mi fali svježine. Tako je bilo u utorak na intervalima (osjećaj težine je bio veći i zbog 90% vlage u zraku) i danas na ligi. Nisam se jako mučio, ali osjećao sam težinu u nogama. Nije to onaj “lak korak” kao prije mjesec dana i mislim da trebam vratiti taj osjećaj u noge. Uz par dužina, malo fartleka, brda i nešto rada na stazi mislim da će sve sjesti na svoje mjesto do Plitvica. Uglavnom, ideju imam, sad to još samo treba realizirati.

Danas sam na ligi trčao sa satom, ali nisam gledao prolaze, već sam samo stiskao lapove. I to ne svaki krug, već sam i krug podijelio u tri segmenta: prvi ravni (oko 800m), drugi brdski (oko 550m) i treći niz nogu (oko 800m). Po krugovima je to izgledalo ovako:

1. krug – 7:35 (2:48 + 2:06 + 2:41)
2. krug – 7:47 (2:54 + 2:10 + 2:42)
3. krug – 7:58 (3:00 + 2:12 + 2:46)
4. krug – 7:42 (2:57 + 2:10 + 2:35)

Trebam napomenuti da je u prvom krugu Hrvoje Habuš trčao uz mene, a ostale sam trčao sam. Drugi krug nisam osjetio da sam pao u tempu, ali u biti i nisam puno ako se uzme u obzir da se prvih par stotina metara nakon starta uvijek trči brže zbog borbe za poziciju. A treći krug mi se činilo da će biti još i sporiji nego što je bio jer sam nekako svjesno usporio znajući da ću zadnji ići malo brže. No ovaj rezultat na ligi nije regularan jer sam trčao sa mp3 plejerom što je po strogim pravilima IAAF-a zabranjeno. I da sam to kojim slučajem napravio na prvenstvu Hrvatske trebao bih biti diskvalificiran.

Još me prije odlaska u London nekoliko ljudi pitalo kako sam upao na Londonski maraton pa evo danas kratak post za one koji bi htjeli slijedeće godine nastupiti na jednoj od najvećih svjetskih utrka. Postoje dva načina da se izbori nastup na Londonskom maratonu, ali vjerujem da je većini zanimljiv samo jedan, čak ni ne znam da li stranci mogu upasti kroz humanitarnu donaciju (charity). Znači jedan je taj da se uplati par tisuća funti u jednu od humanitarnih zaklada, a drugi lutrija. Za razliku od New Yorka gdje postoji lutrija i norme, ili Bostona gdje se samo priznaju norme, u Londonu se može trčati samo ako imate sreće. Lutrija se otvara 4. svibnja i zatvara se kad se prijavi 125000 ljudi. Prošle godine nije bilo tog limita, ali valjda im je bila prevelika navala s prijavama pa su se sad odlučili za taj potez. Tako da tko želi pokušati, neka bude za kompom u utorak u ranim jutarnjim satima, tj. odmah iza ponoći. Postoji poseban bubanj za Britance i poseban za strance (overseas) pa pazite da se ne prijavite krivo. Više informacija o tome imate na službenoj stranici od maratona. I onda kad se prijavite čekate do početka listopada kada vam jave da li ste primljeni ili ne. Prošle godine se nas nekoliko prijavilo iz Hrvatske i samo sam ja izvučen. Neki su me pitali da li ima veze koji si rezultat prijavio, ali mislim da to nema veze. Prijavio se Vegše s istim rezultatom kao ja pa ga nisu izvukli. Ne trče svi u Londonu ispod 3h. Dapače, puno je više sporijih trkača. A po tome koje ste vrijeme upisali (pitaju vas koji vam je osobni i koliko planirate trčati u Londonu) svrstavaju vas u boksove na startu. Boksova ima 9, a mislim da su svi koji idu ispod 3h30min u prva dva ili tri boksa. I onda ako ste imali sreće treba do kraja mjeseca uplatiti startninu (65 funti) i početi s pripremama.

Put do Londona je jako povoljan ako se avionske karte kupe na vrijeme. Kristina i ja smo letjeli Wizzairom i povratne karte su nas došle 90 eura, a kupili smo ih prije Božića. Što se smještaja tiče, tu troškovi mogu varirati od 100-tinjak funti za par dana u nekom hostelu do par stotina funti u hotelu. Mi smo imali sreće da su nam jedni prijatelji, koji su u tom poslu, riješili smještaj u odličnom hotelu tako da se nismo morali zezati s rezervacijama i sl. Mali je problem i s hranom kad dođete u London jer smo svi pred maraton u carboloadingu i jedemo duplo više nego inače, a život tamo je dosta skup. Za pravi ugljikohidratni ručak ili večeru treba potrošiti 10-15 funti po osobi. No ne ide se svaki dan na Londonski maraton pa se to da nekako izgurati.

Ako upadnete na utrku, redovito ćete primati obavijesti mailom. Većina njih nisu važne i ponavljat će se, ali najvažnija informacija će vam doći mjesec dana prije utrke kad vam pošalju “registration form” u kojem piše koji ste broj i s tim papirom morate otići na Expo po startni broj, čip i vrećicu s poklonima. Kako doći do Expoa prilično jasno piše u uputama koje također dobijete mailom. Na Expou ima stvarno puno izlagača, a najveći prostor ima Adidas kao jedan od velikih sponzora utrke. No cijene na Expou nisu baš povoljne. Osim jedne firme koja nudi sportsku opremu s dosta dobrim popustom, sve ostalo su cijene kao i u trgovinama. Još se dosta povoljno može kupiti energetska pića Lucozade koja se dijele i za vrijeme utrke. Na Expou je i pasta party, ali se to mora dodatno platiti. Uglavnom, za startninu se ne dobije puno. U vrećici bude par poklona od sponzora (čokoladica, grickalice, kremice za masažu…), a istu vrećicu se dobije i u cilju s tim da u njoj još bude i majica.

Što se same trke tiče sve je super organizirano, od prijevoza na start, startnog prostora, prijevoza stvari sa starta do cilja, okrijepe za vrijeme utrke pa sve do procedure nakon što prođete cilj. Ne morate se uopće bojati da nećete znati doći na start jer gdje god se ukrcate na podzemnu sve je puno trkača koji također idu na trku tako da ih samo slijedite. Do starta vozi vlak i moja preporuka je otići malo ranije na njega jer je najveća gužva 2h prije starta. Ja sam išao u to vrijeme i vlak je bio skroz pun pa je bilo dosta zagušljivo i vruće u njemu. A i ako dođete malo ranije moći ćete u miru obaviti sve što trebate pred start utrke, a ne u zadnji čas. Najbolje da na start idete sami jer vam pratnja ionako ne smije u startnu zonu. Kao što sam već napisao, staza maratona nije potpuno ravna. Nisu to neka brda, ali zahtjeva česte promjene tempa pa je dobro ubaciti jedan fartlek tjedno u pripremi za maraton. Okrijepe nisu kao kod nas ili u Italiji da imate stol pa vam tamo netko dodaje piće, a možete uzeti sa stola bananu, naranču, limun, šećer…, već volonteri stoje iza ograde i u rukama drže boce pa treba malo skrenuti u stranu da se uzme piće. No okrijepe su vrlo česte, voda svaku milju nakon treće, a energetski napitak svakih 4-5 milja. I gelovi na 14. i 21. milji. Ljudi uz stazu na tisuće. Nema mjesta na stazi gdje nema nikoga, a na par mjesta je atmosfera kao na nogometnoj utakmici. Ima također i puno bendova sa strane, pogotovo u prvoj polovici utrke, a možda ih je bilo i kasnije, ali ih ja nisam skužio. Samo sam skužio da se iz jedne kuće na sav glas puštala “Chariots of fire” od Vangelisa.

A trkača u Londonu ima svakakvih. Mislim da ima najviše trkača ispod 2:30 od svih maratona u svijetu jer je to ujedno i prvenstvo Velike Britanije, a oni imaju dugu tradiciju trčanja i puno dobrih trkača. I čini mi se da je većina tih trkača u biti ljudi koji rade ili studiraju, jako je malo profesionalaca. Koliko sam skužio za nastup na nacionalnom prvenstvu su potrebne norme tako da se ne može bilo tko prijaviti. Nisam čuo kolika je norma za muške, ali za žene je 3h15min. No ima u Londonu i jako puno “sporih” trkača. Netko tko ide maraton 3:30 bio bi među prvih 5000 natjecatelja, od 36500 koliko je završilo maraton. Znači u 15%. Moj tata bi npr. bio oko 22000. i iza njega bi bilo još 14000 trkača i trkačica, dok je u Ljubljani bio među posljednjima. Ima i puno onih koji se maskiraju u raznorazne likove, životinje, vozila… Ali mislim da New York ipak u tome prednjači.

I to je to! Jedina stvar koja me razočarala je to što su mi poslije utrke poslali link na stranicu sa slikama i da bi to skinuo treba platiti još jednu startninu. Volim se ja gledati na slikama, ali ne baš toliko. Evo i tu dolje link pa tko hoće vidjeti kako sam izgledao na trci neka klikne.

SLIKE