Prva dva tjedna treniranja u novoj sezoni su iza mene. Skupio sam 27h treninga i za to vrijeme sam napravio skoro 300km. Od tih 27h, 23h otpada na trčanje, a 4h na teretanu. Ili bolje rečeno na vježbe snage jer nisam radio baš klasičan trening u teretani, najviše sam radio vježbe za jačanje leđa i trbuha, nešto malo ruke i prsa, a noge skoro pa ništa. Doći će vrijeme i za to…

Što se trčanja tiče, preko tjedna sam radio uglavnom dva treninga dnevno, jutarnji jogging i popodnevni glavni trening. Vikendom samo jedan, ali vrijedan! U usporedbi s prošlom godinom treninzi su mi dosta brži, lagani tempo mi je oko 4:30/km, a bez problema spuštam ispod četvorke po kilometru kad hoću trčati malo brže. Tako sam prošlotjednu kros ligu odradio za 3:43/km s tim da sam prvu tricu prošao za 10:34. Još jedna razlika u odnosu na prošlu godinu je ta što sada nakon dva tjedna “jakih” treninga ne ide “lagani” tjedan, već imam za odraditi još jedan tjedan s velikim volumenom treninga. I tek onda slijedi, uvjetno rečeno, odmor. Za to sam se odlučio iz nekoliko razloga. Prvi je taj što mislim da sam nakon dvije godine adaptacije na maratonske treninge sad konačno spreman za “prave” treninge. Četverotjedni ciklusi su dosta teži od trotjednih, ali daju i bolje rezultate. Drugi razlog je što sam s treninzima za novu sezonu započeo dosta rano i imam puno vremena na raspolaganju do glavne utrke proljetnog dijela sezone. Zato se mogu u bazi dosta opteretiti bez straha da se neću stići odmoriti do Londonskog maratona. A treći je znatiželja, da vidim kako će moj organizam reagirati na taj “ubitačni” treći tjedan o kojem sam dosta čitao i slušao.

I dalje treniram po Lydiardu, ali malo izmjenjenom u odnosu na original. Proučavajući literaturu naišao sam na nekoliko preporuka kako unaprijediti Lydiardov sustav treninga. Te izmjene se uglavnom odnose na raspored treninga u tjednu. Još sam sve to “začinio” nekim svojim idejama pa se ovaj sustav treninga može slobodno nazvati Lydiard – Murićev model treninga za razvoj izdržljivosti. A o njemu više u slijedećim postovima…

DODATAK

U srijedu 11.11.2009. u 20h u kinu studentskog doma “Stjepan Radić” biti će prikazan dokumentarni film redatelja Dejana Ačimovića “Hrabro i na rezultat” o našem prvom slijepom paraolimpijcu Petru Bešliću. Projekcija je besplatna.

Čitajući danas na stranici Utrke.net izvještaj s maratona u New Yorku, u oko mi je upala ova rečenica:

“Uskoro otpadaju i ostali te na čelu ostaju Cheruiyot i Keflezighi, za obadvojicu bi se moglo reći da su „bivši maratonci“, ako je Keflezighi ikada i bio (OK, ima srebro s Olimpijade u Ateni, ali na velikim maratonima ama baš nikada ništa).”

Nije mi cilj obezvrijediti trud autora članka, niti se sukobiti s njim na bilo koji način, već smo u dovoljnom sukobu i bez toga. Ali ne mogu da ne prokomentiram… Što znači “bivši maratonac”? Vidim da je pojam stavljen pod navodnike, ali u nastavku rečenice stoji “ako je Keflezighi ikada i bio”, i to bez navodnika. Moje mišljenje je da svatko tko je jednom završio maraton može za sebe reći da je maratonac. Usporedio bih to s fakultetom. Tko je završio fakultet do kraja života je profesor ili inžinjer, ne mora svake godine iznova braniti diplomski rad. A pogotovo ne više puta na godinu kako bi dokazao da je veći inžinjer od onog drugog. Još manje Meb Keflezighi koji osim olimpijskog srebra, koje je valjda slučajno osvojio, ima u svojoj biografiji jedno drugo (2004.) i jedno treće mjesto (2005.) s njujorkškog maratona. I sad ovo prvo… Uz to je još vlasnik američkog rekorda na 10000m. Jedino što nije istrčao je Zagreb – Čazma… I reći za njega da osim tog srebra iz Atene, na velikim maratonima nije istrčao nikada baš ništa, je isto kao da kažete za Clinta Eastwooda da osim Nepomirljivih nije snimio nijedan spomena vrijedan film. A koliko je Robert Cheruiyot bivši, najbolji dokaz je 5. mjesto s nedavnog Svjetskog prvenstva u Berlinu. ‘Ko mu je kriv kad nije bio prvi… Još jedan poraz i Paula Radcliffe će biti “bivša maratonka”. Neka, ionako mi nikad nije bila draga.

Nakon kritike, evo i mog kratkog osvrta na nedjeljnu utrku. Bilo je zanimljivo, spektakularno, prijenos na internetu odličan. Pravovremeno su se uključivali u mušku i žensku utrku, a na trenutke smo paralelno mogli pratiti obje. Osim komentatora u studiju imali su komentatore na motorima koji su pratili vodeće maratonce i maratonke, a povremeno su puštali i zvuk s ceste, tj. gledaoce uz stazu. I muška i ženska utrka su s taktičke strane bile zanimljive, nije se išlo na rezultat već na plasman, vjerojatno i zbog jakog vjetra koji je dosta dugo puhao u prsa. Jedino mi je žao što u tom nadmudrivanju moji favoriti Daunay i Hall nisu prošli bolje od trećeg i četvrtog mjesta. Al izgleda da će Ryan ipak morati malo poraditi na radu ruku ako misli pobijediti na nekom velikom maratonu. U svakom slučaju, New York je ove godine pokazao dosta više od Londona. Nadam se da će slijedeće godina biti obratno.

Stojim na uglu Slovenske i Šubićeve ulice, nervozno gledam na sat, štoperica pokazuje 4h30min od starta maratona. Sad bi tata već mogao doći. Prvi dio je prošao ispod 2:15, a izgledao je dosta dobro, kao da bi mogao 100km u tom tempu. Ali ipak, nije on vrhunski maratonac pa da u prvom maratonu trči s “negativ splitom”. Prošlo je još 5 minuta i u daljini vidim čovjeka sijede glave u crvenoj majici i crnim hlačicama. Evo tata! – kažem Vesni i Mojci (dvije slovenske trkačice koje treniram), odličan je, gledajte kako lagano trči. Evo ga još malo bliže, pa to nije tata, ovaj ima crne bicke, a ne hlačice. Nisam prepoznao vlastitog oca na 200m, stvarno moram malo češće na Vis. Ide vrijeme, svaka minuta je sve duža i duža, a nema više nikog u crvenoj majici. Na satu 4h45min i u daljini opet vidim sijedu glavu, crvenu majicu i crne hlačice. Broj je dosta nisko, baš kako sam mu ga prikačio. Dolazi bliže, da to je on! I s njim trkač u dresu Veterana Davor Badanjak. Bravo Joke, odličan si! – presretan urlam. Imam osjećaj kao da me nije ni skužio, kao da je u transu. Ima još 200m do cilja, trčim uz stazu da ga dočekam kad stane. Bio je brži od mene. Dolazim do ciljnog prostora, vidim da je jako umoran. Preko ograde ga pitam da li je sve u redu, da li ga nešto boli? Tata je briznuo u plač i kroz suze je rekao: Ovo je za mamu… Nakon par trenutaka se malo smirio i došao sebi. Svi mu čestitamo, a onda slijedi slikanje. Najprije svi zajedno, Mojca, Vesna, tata i ja. Pa svatko s tatom posebno i razne druge kombinacije.

A sad se vratimo na početak, 5 sati ranije. Tata je na startu stao među zadnjima, više od 4 minute mu je trebalo da prođe startni tepih. Vidim ga u gužvi, nervozno prčka po satu. Odmah sam skužio da nije uspio uključiti štopericu… Al dobro, ima puno ljudi, već će uhvatiti neki tempo, samo da ne krene prebrzo. Na ruku sam mu zalijepio narukvicu s prolazima za svakih 5km u tempu 6:15/km. To bi trebalo biti taman da upadne ispod limita od 2:15 na polumaratonu. Kad je kolona napustila startno ciljni prostor zaputio sam se u suprotnom smjeru da nađem neko dobro mjesto uz stazu za slikanje i navijanje. Već nakon 1h eto prve grupe maratonaca, 15 Afrikanaca i jedan bijelac među njima. Nakon pola sata stajanja na tom mjestu idem prema cilju jer bi uskoro mogla u cilj doći Vesna koju očekujem između 1:45 i 1:50 na polumaratonu. Tako je i bilo, završava polumaraton u vremenu 1:49 i popravlja osobni rekord istrčan prije 3 tjedna u Briselu. Jedva ju pronalazim u gužvi, dajem joj stvari za nju i Mojcu i idem nazad uz stazu dočekati tatu. No prije njega dolaze vodeći maratonci, otvorena je trka za prvo mjesto. Moldavac Musinschi ima par koraka prednosti ispred Kenijca Biame, ali će ih do kraja trke izgubiti. Nekoliko minuta iza njih eto i tate. Bio sam na krivoj strani ceste pa me nije ni skužio. Trčim popreko između zgrada da ga uhvatim 500m dalje, da vidim jel sve u redu. Iako, činio mi se skroz ok, samo malo preozbiljan. No 500m dalje, nakon što sam ga uspio slikati, kaže da je sve super i da se dobro osjeća. Tako i izgleda. Prošao je polovicu taman ispod limita – 2:14:05, ali netto vrijeme mu je ispod 2:10.

Kraj priče već znate, a epilog je da je tata bez ikakve ozljede završio svoj prvi maraton. Čak ga ni leđa ne smetaju što mu je inače glavna boljka. Jedino bol u kvadricepsima, ali ga ona nije spriječila da još jučer izvede oFce na ispašu. Moj heroj!

Nakon maratona sam uzeo dva tjedna aktivnog odmora kako bih se (prije svega) psihički odmorio od “naporne” sezone. Fizički se nisam baš puno potrošio, ali svejedno je trebalo uzeti kratak period odmora kako bi do kraja zaliječio ozljedu koja mi se javila tijekom ljeta. A i da sam bio potpuno zdrav, odmor je neophodan na kraju svake sezone. Treninzi i utrke uzrok su niza mikrotrauma koje rijetko kada osjetimo ako pravilno treniramo. Možda ponekad osjetite neko zatezanje u mišićima, ali s laganim treningom i osam sati sna to sutra dan već prestaje. No ta zatezanja se ipak skupljaju i na kraju sezone potrebno je napraviti nekoliko tjedana odmora kako bi ona u potpunosti nestala i kako bi u novu sezonu krenuli potpuno “zdravi”. Odmor ne znači sve četiri u zrak, leći na kauč i gledati sapunice od jutra do sutra. Iako ni to nije loše prvih nekoliko dana ako su vam treninzi postali stvarno mrski. Samo da taj period ne postane predug i uz to još pojačan učestalim izletima do frižidera. A ni to nije jako loše kad je frižider na katu iznad.

Moj aktivni odmor je izgledao tako da sam u prvom tjednu nakon maratona potpuno izbacio trčanje. U biti nije bilo baš potpuno jer sam potrčao par puta preko ceste, a i djeci sam morao nešto demonstrirati na treningu. Bolje da ne znate kako je to izgledalo dan nakon maratona. U tom tjednu sam jednom plivao, jednom išao u teretanu, jedan dan brao masline i jednom napravio dugačku šetnju preko pola Murtera. No kako prolaze dani od maratona, ja sam sve aktivniji, a sve manje odmaram. Napravio sam dva lagana trčanja, jedan dobar trening u teretani, a do kraja tjedna planiram još par trčanja, za vikend možda i malo življe. Jedino mi je žao što mi bicikl nije u voznom stanju jer bi se rado malo provozao sad kad je zatoplilo.

A u nedjelju planiram i na maraton – Ljubljanski! Ali ne kao trkač, već kao navijač. Među 1100 maratonaca i maratonki koji su prijavljeni za trku, biti će i moj tata. Tata je počeo trčati sredinom 80-tih i tada je otrčao nekoliko polumaratona da bi početkom rata potpuno prestao s trčanjem. Ponovno se aktivirao prije 4 godine, a prije godinu dana otišao je i na prvu utrku nakon skoro 20 godina. Trčao je u Otoku 10km, zatim u Splitu 10km i onda u svibnju ove godine Splitski polumaraton. I eto ga sad prvi put na maratonu s punih 60 godina. Još prije 20 godina htio je trčati maraton pa spletom okolnosti nije, ali sad će mu se ta želja ispuniti. A sve mi se nekako čini da neće stati na tom jednom maratonu…

Ovih par dana nakon maratona sam iskoristio za malo detaljniju analizu onoga o čemu sam pisao u nedjelju. Kako to izgleda u brojkama? Pogledajte!

Treninge sam započeo 24. studenog, a sezona je završila 11. listopada. U tom periodu napravio sam slijedeće:

- 450h treninga
- od toga 385h trčanja, 36 sati teretane, a ostatak otpada na bicikl, plivanje i planinarenje
- u tih 322 dana sam napravio 4609km što je 100km/tjedan ili 14.3km/dan

A sad onaj zanimljiviji dio. Od 24.11. do 8.3. (maraton u Ferrari) je napravljeno ovo:

- 2017 kilometara u 105 dana
- 134km/tjedan ili 19.2km/dan

Što daje za ostalih 217 dana slijedeće porazne podatke:

- 2592km
- 83.6km/tjedan, tj. 11.9km/dan

Iz ovih podataka se lijepo vidi šta ne valja i šta treba ispraviti. Plan na početku godine je bio da se dobro pripremim za proljetni maraton, što sam i napravio, a zatim u središnjem dijelu poraditi na brzini. Tu sam također napravio dosta dobar posao jer sam 9. svibnja napravio slijedeći trening:

2000m – 6:19
1600m – 4:56
1200m – 3:34
800m – 2:18
400m – 57,4 (max)

Takve treninge sam radio u vrijeme kad sam tricu trčao ispod 9 minuta, pa sam se s pravom mogao nadati da bi i ove godine mogao ponoviti taj rezultat, a dečko koji je taj trening radio sa mnom je to i uspio. No to je ujedno bio i vrhunac forme jer je poslije došlo do lakše upale ahilove tetive pa sam do početka utrka na stazi dosta lošije trenirao. Ali to je još uvijek sve bilo po planu, brzinu sam dobio, ali ju nisam uspio održati do utrka. Te utrke ionako nisu bile glavni cilj u sezoni nego Zagrebački maraton.

A problemi se javljaju krajem lipnja kad sam nakon kraćeg odmora počeo s pripremom za nastavak sezone. Umjesto planiranih 140+ kilometara tjedno ostao sam na 80-100km/tjedan koliko sam trčao dok sam radio puno intenzivnije treninge. Zakazao sam iz više razloga, a glavni je lijenost. Kad sam se malo trgnuo, početkom kolovoza, dogodila se nova ozljeda i to je to. Do maratona sam nešto improvizirao, radio 100-tinjak kilometara tjedno i to je završilo kako je završilo.

Za slijedeću sezonu spremam malo drukčiji plan. Najveća razlika u odnosu na ovu godinu je što ću maraton trčati krajem travnja, točnije 25.4. kada je Londonski maraton. Tako ću prije te glavne utrke za prvi dio sezone moći napraviti par polumaratona što će mi sigurno biti od koristi za maraton. No koncept treninga od prošle zime neću mijenjati, to sam dobro napravio. Mijenjati ću neke sitnice kao što je tjedni raspored treninga, a budući da imam 26 tjedana treniranja do Londona, napraviti ću dužu bazu.

Za ostatak sezone još nisam napravio plan jer u mnogome ovisi o kalendaru natjecanja za 2010. godinu, a on će se znati tek za nekoliko mjeseci. No sve više razmišljam da slijedeće godine preskočim Zagrebački maraton i pripremim se za neki malo kasniji, npr. krajem studenog. Imam više razloga za to. Jedan je taj što mi odlazak doma preko ljeta nije idealan za bazne treninge kakve zahtjeva maraton početkom listopada. Drugi je loš status hrvatskih trkača kod organizatora, a treći jer sam Zg maraton trčao pet puta za redom i malo mi je “dosadila” staza pa bih probao neku drugu. Više o planovima u nekom od slijedećih postova. Najprije treba završiti aktivni odmor.

Kako započeti post kad zakažeš na glavnoj utrci u sezoni? Što napisati? Najlakše bi bilo “šmrc, šmrc! danas nije išlo”. Onda optužiti meteorologe za potpuno krivu vremensku prognozu, nekulturne Zagrepčane koji nisu navijali uz stazu i na kraju loš utjecaj Saturna na podznak. Ili uopće ne pisati blog mjesec dana misleći kako će ljudi zaboraviti da sam uopće išao na neku utrku

No neću se služiti tim jeftinim trikovima, već ću otvoreno i iskreno napisati: danas sam trčao onako kako sam trenirao! Tj. nisam trenirao. Prije maratona sam sam sebe zavaravao kako sam u dobroj formi, kako mogu do osobnog rekorda i sl. Ali sad treba istini pogledati u oči i zaključiti kako sam vidio ono što sam htio vidjeti. Kad sam radio Yasso test za 2:36 (i kao bilo mi je lagano) morao sam znati da to ne vrijedi 2:36 u trci jer sam taj isti test radio za 2:31, a ne sjećam se da sam ikad išao taj rezultat na maratonu. No lakše je sebe uvjeriti kako sam sad postao “pravi” maratonac pa taj test vrijedi više nego kad sam imao brzinu sa staze, nego se pomiriti s činjenicom da sam spreman za 2:40 do 2:42, ako budem pametno trčao. Isto tako sam se zavaravo s tim što bez većih problema radim treninge s Robijem koji je očigledno bio u životnoj formi, ali sam žmirio na činjenicu da je njemu to bio drugi trening u danu, a dan prije je radio 20km dok sam se ja samo rastrčao pola sata. Na proljeće je bila situacija obratna, ali je on za razliku od mene napravio odlično ljeto dok sam ja u tom periodu loše trenirao. Nešto zbog ozljede, ali nešto i zbog ljenosti.

Nakon Ferrare sam se “izvlačio” na loše vremenske uvjete. I dalje stojim iza toga da sam tada mogao bolje trčati da je vrijeme bilo bolje. Znam koliko sam trenirao. U pripremi za taj maraton sam napravio preko 2000 kilometara, a za ovaj svega 1300. Možda tada nisam bio spreman za ispod 2:35 koliko sam priželjkivao, ali brže od 2:39 bih sigurno trčao da je bilo desetak stupnjeva niža temperatura. Ali to nikad neću znati… A danas koliko god vrijeme bilo nepovoljno (vlaga 93%, izašlo sunce nakon kiše, asfalt isparava), ne mogu ga kriviti za neuspjeh. Krivi su moji nerealni ciljevi. Kao iskusan trkač i trener trebao sam ocijeniti da trebam gađati 2:42, a ne ići na 2:36. No s druge strane, koliko bi se trkača zadovoljilo s lošijim rezultatom od osobnog rekorda u najvažnijoj trci sezone koja je ujedno i prvenstvo države? Sigurno ih ima, ali ja nisam jedan od tih. Danas sam išao na sve ili ništa, i dobio sam ništa. Ali nisam nesretan. Tužan i razočaran jesam, prvenstveno jer sam rastužio one koji su vjerovali u mene. A vjerovali su jer sam prikazivao krivo stanje, nisam se mogao pomiriti s činjenicom da nisam dobar kao što bih htio biti. Nesretan bih bio da sam imao peh, da me udario auto na nekom od križanja, da sam izvrnuo zglob na šinama 200m pred ciljem i sl. Dobra stvar je što znam u čemu je problem: moram više trenirati. 450 kilometara mjesečno nije dovoljno da se istrči maraton za 2:35, barem ne meni. Ja znam da za taj rezultat moram trenirati puno više, a ako želim postići ono što sam si zacrtao za krajnji cilj, morat ću puno više discipline. Postavlja se pitanje i zašto nisam više trenirao. Znam odgovor, ali to je za neke druge analize. Najvažnije je priznati pogrešku, a ja na sreću znam i način kako ju ispraviti.

Današnji nastup je donio i neke pozitivne stvari. Prva je što nisam odustao iz utrke kada sam vidio da mi ne ide. U biti, praktički jesam odustao, odustao sam od utrkivanja, ali sam imao jaku želju da završim maraton i da prođem kroz cilj. I u tom “taljiganju” po zagrebačkim cestama skužio sam neke stvari koje prije nisam znao. Prva je da se grčevi mogu javljati i kad se ide 5:30/km. Druga stvar je ta da sam upoznao atmosferu Večernjakovog maratona i za one malo sporije trkače i suočio se s problemima s kojima se oni suočavaju. I mogu vam reći da nije nimalo ugodno kad prema vama vozi ženskica od nekih 19-20 godina u novom novcatom BMW-u, napirlitana kao da je na modnoj reviji, i nema se namjeru zaustaviti. A policajac bulji u nju kao u Mesiju, tj. kao novinari u Bandića. Na jednom križanju sam si dao oduška pa sam starog čiču koji je glasno negodovao što ja imam prednost, a ne njegov stari Moskvič, počastio jednim srednjakom u trajanju od 5 sekundi. Ništa od toga ne možeš napraviti kad se boriš s vremenom ili za plasman. A na kraju trke sam još i pronašao neki motiv da barem završim utrku ispod 3h, što mi je na kraju i uspjelo. Tako da bih slobodno mogao reći da sam u jednu ruku zadovoljan. Kad bi se lagalo. No s jednom činjenicom moram biti zadovoljan, a to je da sam utrku završio zdrav i da mi se bol u kuku nije pojavila.

Ako je netko preživio ovu samokritiku, sad bih još nešto rekao i o samoj utrci. Gužva na startu, guram Mikija, preskačem Peju, provlačim se onom boksaču kroz noge, već sam na prvom kilometru, a prolaz 3:29. Ne dam se zavarati, znam da je taj kraći, nastavljam u istom tempu, Balaško uz mene, taman pred oznaku drugog me stiže Dinjarova grupa u kojoj je i Robi. Prolaz 3:45, izvrsno! Baš kako sam planirao. Dinjar, Grabovečki, polumaratonke i još par dečki odlaze naprijed, Robi ostaje s Krešom i sa mnom i priključuju nam se još dvije trkačice. Sve do okreta na Selskoj sam mislio da su i one polumaratonke, a tad sam skužio da ipak trče maraton. Slijedeći kilometri su bili jako čudni. Pretpostavljam da su oznake bile krivo postavljene jer su nam kilometri varirali od 3:34 do 3:52, a nismo puno mijenjali tempo. Jedino što sam stalno pokušavao spojiti grupu s onima koji su ispali iz Dinjarove grupe kako bi nam bilo lakše. No ti koje bi stigli nisu nas držali. Jedino je Tomo Brečić uhvatio priključak s nama. U svim tim nastojanjima sam se puno potrošio i već na okretu u Dubravi mi je bilo jasno da to neće ići tim tempom do kraja. Nije to ono lagano trčanje kako se inače trči prva trećina maratona, za držati tempo 3:42-3:43/km sam morao puno raditi. Pitam Robija kako je njemu, i on kaže da mu nije lako, ali da bar idemo u željenom tempu. Nakon okreta sam malo stao iza, došao sebi i bilo mi je lakše. A bilo mi je lakše jer su ovi naprijed ipak išli koju sekundu sporije. Pa odi naprijed, malo ubrzaj, i opet mi je teško. I onda nam prije Trga cure pobjegnu. Kako sam cijelo vrijeme mislio da su polumaratonke, tako sam ih pustio jer sam mislio da one sad kreću u neka svoja nadmudrivanja i hvatanje Daneje koja je ispala iz one grupe ispred. I onda na okretu na Selskoj skužimo Robi i ja da imaju crvene brojeve. A već su dobrih 50-60m ispred nas. Ajmo ih pokušat ulovit, malo ubrzavamo, ali ja to ne mogu pratiti. Robi mi se odvaja par sekundi, pa ga na okrepi kod Britanca ulovim. Onda mi opet ode i gotovo je. Deset metara se ubrzo pretvorilo u pedeset, a do Maksimira mi je bježao već pola minute. Pokušavam stisnuti, držati ga bar na istom razmaku, ali svaki kilometar je sve teži i sve sporiji. Uskoro počinju boliti leđa i tu je kraj utrke za mene.

Zadnjih 16km sam trčao sa samo jednom mišlju: završiti ovo kako znam i umijem! U dva navrata sam i prohodao, malo se istegnuo, ali nije mi bilo lakše. Trkači i trkačice su prolazili pored mene, svakog sam pozdravio, ohrabrio, a ja u svojoj brzini, ni ne pokušavam nikoga pratiti. Kad me Marija Vrajić prošla čak sam htio krenuti s njom da joj pravim društvo, ali nisam mogao. Bila mi je prebrza. I onda su mi na 34. kilometru, na okrepi kod Maksimira Kristina i Jelena dale malo Coca Cole i to me vratilo u život. Na 35. kilometru sam skužio da bih mogao ispod tri sata ako ću do kraja ići 5min/km i odjednom sam “živnuo”. Čak sam i previše ubrzao jer su mi svi kilometri do kraja bili oko 4:30-4:35. Nakon trećeg prolaska preko Trga dostigao me klupski kolega Željko Dugić i do kraja utrke smo zajedno trčali i ušli u cilj malo ispod 2:58. Prolaz na pola je bio 1:18:50 pa nije teško izračunati koliko sporo sam išao drugu polovicu. Ali kako je Kristina poslije rekla: blago tebi kad možeš ići ispod 3 sata i kad pukneš!

Na organizaciju se neću osvrtati. Da napišem nešto protiv, opet će se javit netko i reći: mlohavom ku… svaka dlaka smeta, da je trčao dobro sve bi mu bilo super. I još sam dobio besplatnu startninu pa ni ne smijem. A donio sam i jednu odluku još prije. Neću se više upuštati ni u kakve rasprave na internetu, neću nikoga uvjeravati u svoje stavove i ukazivati mu na pogrešne. Ova sezona mi je velikim dijelom ovakva kakva je (loša) jer sam previše živaca i vremena utrošio na dokazivanje nedokazivog. I zato ću se držati one: shut the fuck up and train! Mislio sam povući i radikalnije poteze pa prestati pisati na stranici. Koga uostalom zanima što radi neki lik koji se pravi veliki atletičar, a ide maraton jedva ispod 3h? No ima ljudi koji vole čitat što napišem pa ću zbog njih nastaviti pisati. A to mi je jedini način da se pohvalim kad budem prvi put napravio 200km u jednom tjednu.

Izgleda da što duže trčim maraton da su duži i postovi. Ako ima preživjelih, svaka čast!

Fotke s maratona by: Želimir Delač

1. Sljemenski maraton 2005. (3:30:47)
2. Zagrebački maraton 2005. (odustao)
3. Maraton 5 gradova (Splitski) 2006. (2:47:01)
4. Sljemenski maraton 2006. (3:18:02)
5. Zagrebački maraton 2006. (2:55:02)
6. Zagrebački maraton 2007. (2:40:55)
7. Ferrara maraton 2008. (2:38:20)
8. Plitvički maraton 2008. (2:52:49)
9. Zagrebački maraton 2008. (2:39:46)
10. Ferrara maraton 2009. (2:39:06)

Nastavi niz…

Baš me zanimaju rezultati!

Još je 8 dana do Zagrebačkog maratona pa je krajnje vrijeme da napišem nešto o toj utrci. Na samom početku godine sam ovaj maraton označio kao najvažniju utrku u sezoni i sve treninge sam planirao tako da budem što bolji na njemu. A to “što bolji” je značilo osvojiti medalju na prvenstvu Hrvatske i istrčati osobni rekord. Desetak mjeseci kasnije i dalje stoji isti plan. No priprema za Zagrebački maraton nije tekla tako glatko kao što sam očekivao. Nakon prvog dijela sezone sam uzeo kratki odmor i onda započeo s treninzima za jesenske utrke. Osim Večernjakovog maratona, planirao sam ići i na Varaždinski polumaraton sa sličnim ciljevima. Osobni rekord je bio imperativ, a medalja bi dobro došla, ali ju nisam očekivao. Već sami početak priprema je donio neke probleme jer zbog raznih obaveza nisam nikako mogao kontinuirano kvalitetno trenirati. I taman kad sam uspio uhvatiti par tjedana dobrih treninga dogodila se ozljeda. I to glupa koja čak nema ni veze s treninzima. Prilikom odlaska na Vis nosio sam neku vrlo tešku torbu i napravio sam krivi pokret pa mi se uklještio živac. Na početku nisam sumnjao da se radi o tome, već sam mislio kako je neka upala jer se bol pojavljivala na kuku. Ali poslije par tjedana, kad je bol počela šetati uzduž i popreko kuka, bilo mi je jasno da se radi o uklještenju živca. To mi je potvrdio i kiropraktičar koji mi je puno pomogao jer sam nakon par posjeta njemu, napokon počeo normalno trenirati.

I u tih malo više od mjesec dana otkad mi se bol smanjila (nije još uvijek potpuno nestala) napravio sam dosta kvalitetnih treninga. Dužine sam redovito radio, dionice nisu loše napravljene, jedino mi malo fali brzine. To sam najbolje osjetio prošlog tjedna na kontrolnoj utrci 4 Trga. No spremao sam se za maraton, a ne utrku na 5km tako da to nije zabrinjavajuće. S druge strane, na treninzima tempa se jako ugodno osjećam, mogao bih reći nikad ugodnije. Sve te treninge sa mnom je radio i Robi, ili bolje rečeno ja s njim. Prije mjesec dana bio je u puno boljoj formi od mene, a sad je ta razlika već puno manja. Mislim da smo tu negdje i da ćemo cijeli maraton vući jedan drugog do što boljeg rezultata. A na kraju bi mogao odlučivati finiš u zadnjih 200m baš kao prošle godine.

Jedina stvar koja me trenutno brine je vremenska prognoza. Svaki dan gledam prognozu za slijedećih 15 dana i svaki dan je drukčija. Od odličnih scenarija s oblačnim vremenom i temperaturom do 18 stupnjeva, do ljetnog vremena kakvo je bilo cijeli ovaj tjedan. Ipak se nadam da ovo ljeto ne može potrajati tako dugo i da će krajem slijedećeg tjedna ipak doći do nekog zahlađenja. Iako, ne bi sad bila tolika katastrofa ni da bude vruće. Puno je lakše podnijeti toplo vrijeme na utrci nakon ljeta, nego kad ti se to dogodi nakon zime. No svejedno se ne bih upuštao u nikakve prognoze vezano za rezultat, do sada sam se dosta puta opekao pa ne bih htio još jednom. Bit će šta bude!

I za kraj posta evo jedne dobre vijesti koja mi je jučer stigla iz Londona. Izvučen sam na lutriji za Londonski maraton slijedeće godine! Prvi puta sam se prijavio za takvo nešto i odmah sam imao sreće. No za razliku od mene, ostali koje znam da su se prijavili nisu bili te sreće. Pa tako ni Robi. To mi je veliki motiv za treniranje preko zime, ali i veliki organizacijski i financijski problem. No imam šest mjeseci da sve organiziram… Najveći problem će biti prešaltati se na milje preko zime jer na trci nema prolaza u kilometrima nego u miljama. Trebat će malo razmaknuti one stupiće na nasipu…

Prošlo je jako puno vremena od zadnjeg posta. Nije da nisam imao o čemu pisati, uvijek se može naći neka tema. Jednostavno sam se zasitio pisanja i nisam imao potrebu ništa tipkati, ni o čemu raspravljati… Ni današnji post neće biti o trčanju, već o biciklizmu. Neki koji me malo bolje poznaju znaju da sam veliki zaljubljenik u taj sport. Najprije je to bilo praćenje Tour de Francea (prvi kojeg sam gledao je bio onaj kad je Jan Ullrich pobijedio, valjda 1997.), pa sam počeo gledati i druge trke koje je Eurosport prenosio, a zadnje dvije godine sam počeo malo voziti bicikl. No stvarno malo, svega nekoliko puta godišnje. Ali jako mi se sviđa taj sport i mislim da bih možda bio bolji biciklist nego što sam trkač da sam se prije 15 godina počeo baviti biciklizmom.

Inspiraciju za današnji post pronašao sam gledajući Svjetsko prvenstvo u cestovnom biciklizmu. Iako je utrka na kronometar bila spektakularna, a ono što je Fabian Cancellara napravio konkurenciji se može svrstati uz bok najvećim sportskim ostvarenjima godine, današnja “klasična” cestovna trka je bila nešto posebno. Iako se Saša A. možda neće složiti jer se na kronu vidi tko je najbolji, današnja utrka sigurno nije bila uobičajeno dosadna kružna utrka gdje se peloton razvrtava 6 sati i onda na kraju pobijedi onaj kojeg je tim dovukao najbliže cilju. Već sama konfiguracija staze je odmah otklonila mogućnost masovnog sprinta pa je “the fastest man on earth” Mark Cavendish odustao već prije samog početka prvenstva. Nije bilo ni Contadora, Menčova i Armstronga, ali svi ostali najbolji biciklisti su bili tu.

Prije utrke na kladionicama je najbolje kotirao Damiano Cunego, pobjednik Gira od prije 4-5 godina, a puno se očekivalo i od Andya Shlecka koji je (kao i Cunego) Vueltu iskoristio kao trening za ovo SP, i naravno domaćeg aduta Cancellare koji je pomeo konkurenciju na kronometru i odličan je na jednodnevnim klasičnim utrkama. No na kraju je slavio najveći “luzer” biciklizma u posljednje tri godine, Cadel Evans. Da se razumijemo, ne mislim ja da je on luzer, iako mi se njegov stil vožnje do danas nikako nije sviđao. Ali čovjek koji je dva puta bio drugi na Tour de Franceu, drugi na Dauphine Libere, treći na Vuelti, uz ono razočaranje na ovogodišnjem Touru, sigurno nije bio među favoritima. Pogotovo kad se uzme u obzir da se do zadnjeg dana na Vuelti borio za postolje i sigurno je došao malo umorniji od većine konkurenata. No “wheelsucker” kako mu često tepaju po raznoraznim forumima je danas odvezao taktički perfektnu utrku, iskontrolirao sve napade konkurenata, nije paničario u predzadnjem krugu kad je čak bio izgubio priključak za vodećima, i napao je u pravom trenutku. Ono što smo mogli gledati do kraja utrke je vožnja u transu, da mi se samo jednom u životu na par minuta naći u njegovoj koži. Čovjek čija se dostignuća godinama omalovažavaju, danas je ušutkao i najveće kritičare, i na kraju najtužnije godine u karijeri postao je svjetski prvak. I to potpuno zasluženo!

Mene osobno ovakve stvari inspiriraju i tjeraju da treniram još više. A znam da mogu još više. Ne znam koliko, ali sigurno mogu. I valjda će se i meni jednog dana potrefiti savršena utrka, ne mora to nužno biti Svjetsko prvenstvo, bio bih jako sretan i s prvenstvom Hrvatske.