Danas ću bez okolišanja prijeći na glavnu temu da se ne bih ponovno izgubio u nekoj drugoj i zaboravio na ovu o kojoj sam naumio pisati. Daklem, planiranje… U zadnjih mjesec dana bilo je dosta “za i protiv” o treniranju po planu na Sašinom blogu pa bih pokušao objasniti zašto ja volim trčati po planu i što mi taj plan znači. Kao prvo, treniranje po planu ne znači da sam isplanirao cijeli svoj život za godinu dana unaprijed, da sam točno odredio sve treninge za razdoblje od 12 mjeseci, kada i što jesti, kad ići spavati, kad se ustati, kad ići na zahod… Plan za mene znači da znam koja mi je najvažnija utrka u prvom dijelu sezone, koja u drugom i što otprilke raditi do njih. Isto tako treba si odrediti cilj treninga, npr. povećati brzinu trčanja na anaerobnom pragu i odrediti najbolje trenažne operatore za to. Sad sam konkretno napravio plan samo do Londonskog maratona, a daljnji planovi će ovisiti o mnogo faktora, a najvažniji je kako ću odraditi treninge do Londona i da li ću tamo ispuniti zadani cilj. Prva stvar kod izrade plana treninga je da odbrojim koliko tjedana imam od početka priprema do utrke. I onda kombiniram. Ostavim si dovoljno vremena za tapering prije utrke, odredim si koliko će mi trajati intenzitet, a koliko baza. Nakon toga odlučujem u kakvim ću ciklusima raditi, da li će to biti trotjedni, četverotjedni ili x-tjedni ciklusi. Ostavljam mogućnost da ciklusi ne budu tjedni, ciklus može trajati i deset dana ako se ne stigne sve napraviti u tjedan dana. Ali većina nas zbog posla trenira u tjednim ciklusima tako da dužina uvijek padne za vikend jer tada imamo najviše vremena.

Nakon što je napravljen okvir započinje “slikanje po platnu”, tj. određivanje treninga. I to radim uglavnom za jedan mezociklus od 4 tjedna. Kad njega odradim, pogledam što sam napravio, što je bilo dobro, a što nije, “što se smi uvrstit, a što ne smije. Sve se mora dobro promatrat, evo npr. na c ti fali kvadrat” (TBF – Genije). Napravim male izmjene i započinje novi ciklus. Ali ni to smišljanje treninga ne radim jako detaljno. Kad radim bazu imam 4-5 vrsta treninga koje radim: jogging, rastrčavanje, izdržljivost, dužinu i sprinteve za tehniku. Plus teretana. I onda si napišem u tablicu, npr. ponedjeljak ujutro 30min jogging, utorak popodne 60min izdržljivost… nedjelja – dužina 3h. I to je to. Ne odredim si za tri tjedna unaprijed kako treba izgledati taj trening izdržljivosti. Ne zadam si nikad da u tih 60min treba biti 6km za 3:52/km, a ostatak u tempu 4:23/km. To obično odredim na dan treninga, a nerijetko i za vrijeme samog treninga. Trening izdržljivosti znači da trebam neko vrijeme provesti u intenzivnoj aerobnoj zoni, tj. na 85-100% aerobnog kapaciteta. Za one koji trče s Polarom i imaju određene trening zone (5 zona), to bi odgovaralo trčanju u trećoj zoni. Koji put ta zona počinje na 4:15/km, a neki drugi put na 4:00/km. To ovisi o umoru, da li trenirate ujutro ili popodne, koliko ste spavali, vremenskim uvjetima, podlozi i profilu staze po kojoj se trči i da ne nabrajam dalje. I sad ići planirati za nekoliko tjedana unaprijed kojim ćeš tempom ići ili na kojem pulsu, bilo bi stvarno neozbiljno, da ne kažem neku drugu riječ.

Znači, treniranje po planu ostavlja također jako mnogo slobode i mogućnosti za improvizaciju, ali u svakom trenutku znaš gdje se nalaziš i što još moraš napraviti do glavnog natjecanja. Isto tako, kad više godina za redom radiš po planu, možeš lako ustanoviti gdje si pogriješio prošle godine, što je bio pun pogodak i što obavezno trebaš ponoviti i ove godine. Možeš utvrditi ako je došlo do ozljede, kada, kako i zašto, i kako izbjeći da se to ne ponovi. Tu puno pomaže i dnevnik treninga u kojem nije dovoljno samo napisati koliko je kilometara pretrčano u kojem vremenu, već treba dodati i neke subjektivne opaske tipa težina treninga, da li je bilo kakvih smetnji i sl. Za one koji ne vole bilježnice izmišljeni su blogovi… To višegodišnje praćenje samog sebe razlog je zašto ove godine treninge radim puno bolje nego prošle. Prošle godine sam nakon Zagrebačkog maratona produžio sezonu za još nekoliko tjedana i na kraju sam se slomio, završio sam sezonu premoren i trebalo mi je par tjedana potpunog odmora. Onda sam počeo s treninzima za novu sezonu krajem studenog kada je već bilo dosta zahladilo, tako da nisam ni mogao započeti pripremu s nekim brzim trčanjem. Tek sam nakon 6 tjedana baze došao u neku pristojnu formu da mogu dugo trčati i pri tom držati dobar tempo.

Zato sam još prošle godine odlučio da ću sezonu završiti sa Zagrebačkim maratonom i uzeti odmora koliko mi treba. Tako je i bilo. Nakon kraha na maratonu uzeo sam dva tjedna odmora i započeo s treninzima za Londonski maraton. Na maratonu ja jesam zakazao i nisam išao koliko sam planirao, ali ipak sam bio u dosta dobroj formi. Ne za 2:36 koliko sam ciljao, ali za 2:41-2:42 vjerojatno jesam. Još mi je išlo na ruku što sam “patnju” prekinuo već na 24. kilometru i nisam se fizički ipak skroz ispraznio kao da sam trčao maraton jako do kraja. U dva tjedna odmora nisam puno izgubio na formi, a kad sam počeo trenirati bilo je toplo vrijeme tako da sam skoro nastavio tamo di sam stao prije maratona. I to toplo vrijeme se još produžilo sve do početka prosinca pa sam sad dostigao stvarno visok nivo forme i ne smeta mi što je zahladilo, već i dalje mogu brzo trčati. I to je odgovor Saši na ono pitanje iz komentara…

A sad… kakve će rezultate dati taj napredak u treninzima, vrijeme će pokazati. Ja sam siguran da će se vidjeti napredak i na trkama! A isto tako se nadam da vam je ovaj post bio u jednu ruku poučan i da će vam pomoći u planiranju slijedeće sezone.

Prema rezultatima ankete u desnom stupcu, velika većina vas je započela treninge za slijedeću sezonu. Ima tek jedna “ljenčina” koja nije, ali vjerojatno je i taj (ili ta) u međuvremenu napravio-la prve treninge. Moja sezona je već odavno počela tako da ću sutra završiti prvu polovicu baze, dugačke Lydiardovske baze od 12 tjedana. Treninzi (da kucnem u drvo) idu po planu, čak i malo bolje od najoptimističnijih planova. Po volumenu treninga sam već dostigao prošlogodišnje standarde, ali sam bitno pojačao intenzitet. Dok sam prošle godine lagane treninge radio na 4:45-5:00/km, ove godine mi je to tempo na jutarnjim jogginzima, a lagane treninge redovito vrtim na 4:15-4:30/km. I to u trajanju od sat i pol!

Sad se sigurno pitate koliko idem jake treninge ako su mi lagani na 4:15/km? Pa nisu puno brži. Fora (to je po zagrebački) je u tome što jaki treninzi nisu jaki od početka do kraja, već napravim brzo središnji dio treninga, a ostatak idem u laganom tempu. Ali u tom središnjem dijelu sam također ostvario veliki napredak u odnosu na prošlu sezonu. Prošle godine sam bio sretan kad bih uspio napraviti 2-3 kilometra ispod 4 minute, a sad bez puno problema vrtim kilometre po 3:45, a kad malo zapnem ili treniram u društvu to ide još malo brže. Danas smo opet imali grupni trening i grupa nam se povećala na pet članova. Originalnoj postavi (Beatlesa) priključio se Hrvoje Lovelos tako da polako kompletiramo cijelu planinsku reprezentaciju. A za trening smo imali cross country od 16km i to na način da smo prvih 8km išli kontrolirano progresivno (od 4:20 do 4:00 po kilometru), a druga polovica je bila “kud koji mili moji”. Uz molbu da se ne divlja, tj. ne ide ispod 3:40. I držali smo se plana sve dok Danijel nije napravio jednu oštru promjenu kojom je slomio najprije sebe, a potom i prijatelja Matu. Za “stare” nasipske lisce, Robija i mene, ta promjena tempa je bila mačji kašalj pa smo do kraja treninga držali tempo koji nam je Danijel nametnuo, a LJukavi Lovelos je sve to gledao s pristojne udaljenosti i u zadnjim kilometrima je, u maniri Meba Keflezighija, pretekao neiskusne mladiće Šapinu i Čukušića i došao na “cilj” kao treći.

Odlični su ovakvi grupni treninzi, kako za Robija i mene, tako i za ostatak ekipe. Nas dvojica možemo i sami napraviti ovakve treninge, ali u većoj grupi je lakše i zanimljivije. A za Matu, Danijela i Hrvoja su zajednički treninzi višestruko korisni. Kao prvo, naučiti će se trčati u grupi. Kao drugo, trčeći sa (za sada) bržima i sami će brže napredovati. I kao treće, steći će neku disciplinu i kontinuitet treniranja što im najviše fali. Talent imaju, samo trebaju trenirati. A Robi im može biti najbolji uzor. Uz obitelj, 8-satno radno vrijeme i predavanja na faksu, čovjek i dalje stigne redovito trenirati i trčati odlične rezultate. A nije ni u cvijetu mladosti…

I sad sam se raspisao o ovome, a planirao sam skroz nešto drugo. Htio sam opalit kontru Saši i na njegove postove o neplaniranim treninzima, pisati o tome kako ja planiram svoju sezonu. A ništa, ostavljam taj plan za neku drugu priliku, a sad se idem odmarati za sutrašnju planiranu dužinu. A vi koji ne možete čitati Sašin “tajni” blog, nek vam bude žao. Ne znate što propuštate.

Tako to rade američki maratonci. A “slična” grupa se formirala i u Zagrebu. Na inicijativu Mate Šapine napravili smo malu trening grupu i u subotu, na prvom zajedničkom treningu skupilo nas se četvero: on, ja, Robi i Danijel Čukušić. Tempo je bio sličan ovom kojim su trčali Josh Cox i Ryan Hall, samo što je Josh trčao 50, a mi 6km. Točnije, mi smo napravili 15km, ali šest u jakom tempu, a ostatak lagano. No nećemo bit cjepidlake, i Hall je trčao samo 1h45min s Coxom.

Tih 6km na Jarunu mi je bilo dovoljno da se prisjetim koliko je lakše trenirati u grupi nego kad treninge radiš sam. Ili da se točnije izrazim, nije lakše, nego uz isti napor, trening možeš napraviti puno kvalitetnije. Tako smo mi u subotu napravili tih središnjih 6km za 21:25 i nisam se jako mučio kao kad radim sam. Krenuli smo s kilometrom za 3:47, a završili na 3:23. Da sam radio sam takav trening, vjerojatno bih krenuo na 3:55 i došao do 3:40 i završio bih trening misleći kako ne mogu brže. A ovako te grupa povuče, izvučeš iz sebe više nego što misliš da možeš.

I dalje ćemo prakticirati zajedničke treninge, ali nažalost ne možemo svaki dan skupa trenirati. Budući da nismo profesionalci, svatko od nas ima obaveze koje su važnije od treninga i po njima planira kad će trenirati. Netko ima manje, a netko više obaveza. No za sada se barem možemo dogovoriti za vikend treninge, a kad budu neki praznici ili na proljeće kad se produži dan, moći ćemo i preko tjedna više treninga napraviti zajedno. I to bi trebalo donijeti mali iskorak ka boljim rezultatima.

Evo još malo Amerikanaca:

Nekako mi se lakše “poistovjetiti” s njima, nego s kenijskim maratoncima koji treniraju u kampovima. Za razliku od Kenijaca koji žive po strogim pravilima i nemaju u životu ništa osim treninga, ovi dečki svi imaju obitelji i rade još nešto osim trčanja. I oni su profesionalci, žive od maratona, ali to im nije jedino što imaju u životu i jedini način da uspiju. Većina ih je završila fakultete i imati će posao i karijeru nakon sportske karijere. I još nešto po čemu se jako razlikuju od Kenijaca je to što je svaki od njih poseban, svaki ima nešto što ga razlikuje od ostalih. Jedan je vjerski fanatik, drugi recitira poeziju nakon treninga od 50km… A Kenijci svi isti, svi isto izgledaju, isto trče, isto slave pobjede. Jedino se razlikuju po imenima.

Dok trčim nasipom svakojake dobre ideje za blog mi se vrte u glavi, a kad dođem doma i sjednem pred kompjuter sat vremena razmišljam o čemu pisati. Neke teme mi se više ne čine tako dobre, neke mi se čine kao da nisu za objavu jer bi izazvale neželjene efekte, a neke na putu do doma jednostavno iščeznu. A zadnja dva dana stalno mi se mota po glavi jedna misao i nikako da je se riješim. A spada u kategoriju onih koje možda nisu za objavu jer bi izazvale neželjene efekte. No riskirat ću. Kad može onaj tamo iz Valjeva bezbrižno pisati o svemu i svačemu bez straha da će se netko naljutiti na njega, zašto ne bih i ja. Nemam se koga bojati, niti se čega sramiti.

Odluku o odlasku iz AK Sljeme sam donio u onom trenutku kad je na mail adresu moje djevojke stigao anonimni mail, a sve povezano s aferom oko novosadskog polumaratona. Nisam znao (a ne znam ni sada) tko je poslao taj mail, ali imam par ljudi na koje sumnjam. No to sad nije bitno, hoću samo reći da je taj mail bio isključivi povod mom napuštanju kluba i nekim mojim kasnijim reakcijama. Ali unatoč tome, nisam mogao otići iz kluba istog trenutka, već sam morao čekati prijelazni rok HAS-a kako bi sve bilo regularno i prema propisima. Za to vrijeme sam uredno nastupao za klub, na natjecanjima na kojima sam morao (državna prvenstva), ali i na kojima nisam (razne trke tipa “4 ZG trga”). U međuvremenu sam one sumnjivce prestao pozdravljati, a sa svim ostalim članovima kluba ostao sam u dobrim odnosima.

Čim je počeo prijelazni rok zatražio sam ispisnicu iz kluba, a u međuvremenu sam (dok ne stigne ispisnica) nastupio i na “Stareku” kao član AK Sljeme. I onda mi prošli tjedan stigne mail od predsjednika kluba da mi je ispisnica poslana, ali da bi bilo lijepo od mene da vratim klupsku opremu jer meni ništa ne znači, a nekome drugome bi dobro došla. Radi se o trenirci i dresu koje sam dobio kad sam postao član kluba. Budući da je ta trenirka u biti prastara trenirka hrvatske atletske reprezentacije na koju je dopisano “atletski klub Sljeme” iskoristio sam ju na SP u planinskom trčanju za razmjenu koja je uobičajena po završetku takvih natjecanja. I sad ju nosi neki Novozelanđanin i reklamira klub i Hrvatsku na drugom kraju svijeta. No kako sam ipak osjećao malu grižnju savjesti jer možda nije bilo u redu od mene da to napravim, odlučio sam umjesto toga vratiti klupski prsluk od flisa kojeg nisam bio dužan vratiti budući da sam ga dobio za nagradu kao najbolji član kluba u nekom mjesecu. I dao sam ga direktno jednom članu kluba koji takav prsluk nema. To sam i javio predsjedniku da bi me on zatim tražio da vratim i dres. I to je to što mi se mota po glavi već dva dana!

Nakon što sam za klub istrčao više od 30 utrka u dvije godine i pomogao svojim nastupima da klub u 2008. godini postane momčadski prvak Hrvatske u polumaratonu i maratonu, on mene traži dres nazad. Dres u kojem sam istrčao većinu tih utrka i još napravio u njemu na desetke treninga, dres koji se toliko ofucao da sam ga se na kraju riješio. I on bi da ja to njemu vratim da ga može dati nekome drugome. I onda kad sam mu još odgovorio da sam dres pošteno iznosio i da više nije upotrebljiv ni meni ni drugima, on me počne zahebavat da ga svejedno vratim da pokaže svima kako se pošteno nosi klupski dres. A Nike dresovi u Roses Outletu po 69 kuna, ima čak i plavih. AK Veteran je peti klub za koji ću nastupati i nijedan od ona tri za koja sam nastupao prije Sljemena me nije tražio da vratim opremu. Još uvijek u ormaru imam dvije trenirke i dres od Mladosti, a do prije dvije godine trenirao sam u dresu od AK Sveti Duje starom 15 godina. Da se razumijemo, da sam ja tu opremu zadužio kad sam dolazio u klub i negdje potpisao da ću je vratiti kad budem odlazio, ne bi bilo nikakvih problema. Ne bi mi palo na pamet mijenjati ju s nekim, pa makar on bio Jonathan Wyatt glavom i bradom. Ali ovako…

Slika sa Zagrebačkog maratona 2008. – ja u spornom “klupskom” dresu

I tako, trčim ja tim nasipom i razmišljam o raznim glupostima. A kilometri samo idu…

Već više od pola godine izvjesno je da napuštam svoj dosadašnji klub AK “Sljeme”, a od danas je to i službeno. U tom klubu proveo sam dvije godine i prvu bih opisao kao vrlo lijepu i uspješnu, a drugu kao sezonu iz najgore noćne more. Ne bih sad pisao kako i zašto da ne otvaram neke stare rane i ne potičem nove svađe i rasprave. Samo bih se zahvalio svom bivšem klubu na ispisnici i zaželio im puno uspjeha u budućnosti. A novi klub u koji prelazim je AK “Veteran”. Rekao bih da je to prirodan slijed događaja budući da već duže vrijeme treniram s Robertom Vegšeom koji je jedan od najboljih trkača tog kluba. Iako sam bio ostavio otvorenu mogućnost da prijeđem i u neki drugi klub, na kraju sam ipak prihvatio “nemoralnu ponudu” predsjednika Blažanina. Detalji tog ugovora nek ostanu tajna. Zadovoljstvo će mi biti braniti boje kluba koji je ove godine vrlo uvjerljivo osvojio cestovni i planinski kup. A još mi je veće zadovoljstvo i čast što ću napokon biti klupski kolega legendi hrvatskog trčanja – Nedeljku Raviću Koski.

Što se mog psiho-fizičkog stanja tiče, sve je u redu. Viroza je iza mene i veselim se novim treninzima. Početak prošlog tjedna sam iskoristio za oporavak, a na kraju tjedna sam bio potpuno zdrav. Tako sam u petak i nedjelju napravio dva vrlo dobra treninga. U petak sam otrčao stazu Savskog polumaratona u kontra smjeru za 1:29:30, tek toliko da pokažem kolegama trkačima-blogerima da sam još uvijek brži od njih. A jučer je pala dužina od dva i pol sata na Sljemenu. I to dosta brza, prosjek 4:32/km uz podosta razlike u nadmorskoj visini. Ali pravi treninzi tek počinju…

Baš kad sam mislio da mi je lijepo krenulo i da neću više imati nikakvih problema, eto novih nedaća. Do subote je bilo sve savršeno, na onih 300-tinjak kilometara koje sam napravio u prva dva tjedna nadogradio sam još 130 i zadnji trening je trebao biti polumaraton “Ivan Starek”. Nisam imao namjeru ići maksimalno, već mi je plan bio istrčati trku za 1:18-1:20, znači u intenzivnom aerobnom režimu, tj. tempu maratona. Uz 3-4 kilometra zagrijavanja i 5-6 rastrčavanja trebao sam tjedan završiti sa 160km. No problemi su se javili već u subotu iza ručka kad sam počeo šmrcati, a navečer me još zabolio trbuh. Ujutro kad sam se probudio osjećao sam se malo bolje, ali su me bolili zglobovi i jutarnji puls mi je bio prilično visok. Svi znakovi su govorili Gorane ne idi nikud, ali meni vrag nije dao mira pa sam svejedno otišao na trku. Da mi je netko od trkača koje treniram nabrojao te simptome sigurno bih mu rekao da ostane doma. Ali za mene to ne vrijedi… Glupan! Računao sam da će mi biti bolje kad dođem na svjež zrak, kad se malo zagrijem pa me probije znoj. Ali na zagrijavanju mi nije bilo bolje. Dapače, morao sam ga prekinuti nakon par minuta trkom na WC. Poslije WC-a sam ipak osjetio malo olakšanje. Kad sam se skinuo u dres osjećao sam se kao da bih mogao dobro trčati, ali me taj osjećaj napustio već nakon 3. kilometra utrke. Prvi kilometar sam prošao 3:40, noge lagane kao da nisam napravio više od 400 kilometara u 20 dana. Drugi 3:48, ali sad već osjećam Isosport kako mi se vraća iz želuca, a treći 3:49 i postaje mi zima. Nije to dobro. Usporavam na 4min/km i osjećam se sve slabije i slabije. Već nakon prolaza na 4. kilometru sam znao da je trka gotova, ali sam nastavio trčati laganim tempom da dođem do mjesta gdje smo startali, da se što prije obučem. A u tih 4-5 laganih kilometara došlo mi je par puta da stanem sa strane i da povraćam. I plačem…

Nekako sam se dovukao do auta i navukao sve što sam imao od robe na sebe. I dalje mi je bilo zima, ali nisam išao doma jer sam htio vidjeti kako će završiti utrka. Zanimalo me kako će Vegše trčati, zatim nekoliko trkača i trkačica koje treniram. I svi su išli dobro. Osim mene. Vrlo poznata priča ove godine… Robi je završio kao treći sa 1:15:00 i tako imamo ove godine u sekundu isti rezultat na polumaratonu i maratonu. Samo što sam ja svoje rezultate trčao na proljeće, a on svoje na jesen. Ništa čudno budući da su nam mnogi rekli da nas ne mogu razlikovati na nasipu dok im ne dođemo jako blizu.

Kad sam napokon došao doma, izmjerio sam temperaturu i toplomjer je pokazao 37,7. Mislio sam da je i gore. I sad se već dva dana loše osjećam, nemam temperaturu, ali me i dalje boli trbuh, šmrcam, oči mi suze. Ali mi još nije izrastao praseći nos. No više od tijela me boli duša. Jako sam nezadovoljan jer nisam uspio privesti treći tjedan kraju onako kako sam zamislio. Znam da mi tih 20-ak kilometara koje nisam napravio, na proljeće neće puno značiti. Znam da to nije smak svijeta. Ali puno bih se bolje sada osjećao da sam nakon neuspješne sezone krenuo u novu kako sam zamislio. Al nisam. Kako reče Mao Ce Tung “i noga u guzicu je korak naprijed”. Samo kad će prestat to šutiranje?! Zar nisam već dobio previše udaraca?

Uf što sam danas napravio dobar trening! Po planu je bilo 90min lagano što bi u protekla tri tjedna ispalo 20-ak kilometara u tempu oko 4:30/km. S istim ciljem sam i danas krenuo na nasip. Vani je prelijep sunčan dan, na netu piše da je temperatura 10 stupnjeva celzijusa. Obukao sam tajice, jednu majicu kratkih i jednu dugih rukava, na noge Adidas Adizero XT i na glavu sunčane naočale. I mp3 player! Današnji izbor muzike je bio grupa Dalmatino, splitski duet nastao prije 8-9 godina. Sviraju nekakav dalmatinski pop-rock, nešto slično Gibonniju s početka solo karijere, kad još nije bio zabrijao da je veliki umjetnik. Ne znam za vas, ali meni je bio puno draži kad je pjevao “Lipa moja” i “Ej vapore”, nego na ova zadnja dva albuma kad je puno više pažnje posvetio s kim će svirati i kako će to zvučati, nego što će pjevati. I tako ja krenem na nasip, a do nasipa imam 900m. Tih 900m iz mp3-a simbolično svira prva pjesma s drugog albuma “Dobro jutro”. Sve mi ide na ruku, na Savskoj nema gužve i prelazim cestu bez stajanja na pješačkom. Izlazim na nasip i prvi kilometar – 4:36. Baš po planu. Nastavljam dalje, prelazim okretište i spuštam se ispod Jadranskog mosta. Dolazim do Mladosti, drugi kilometar – 4:29. U uhu je već “Molitva za ribara”, ne loša pjesma… A ne znam zašto mi prije svira drugi album Dalmatina, a ne prvi, kad bi prvi (Cukar i sol) i po abecedi trebao bit ispred drugog (Dobro jutro). Al bolje tako, prvi mi je album bolji pa će mi te pjesme svirat na povratku kad mi bude teže. Nakon Mladosti osjetim malo vjetra u prsa, ali mi ne smeta. Slijedeća tri kilometra – 4:23, 4:23, 4:23. Jesam ja čovjek ili robot? A onda dolazi najveći hit Dalmatina s drugog albuma “Kiša”. I kaže : Kiša će, ćutim je u kostima… E pa neće, ovako lijepog dana nije dugo bilo. A iz suprotnog smjera prema meni trči tip isti Cro Cop. I nema loš tempo. Ajde, napokon je shvatio da treba malo više trčat ako misli nekog pobjedit. Ali kad je došao bliže vidim da to nije on. Al sliči dosta… Slijedeći kilometar – 4:20, a nisam ni osjetio da sam ubrzao.

Isti Bog je stvorija
I pod isti krov je stavija
Čovika i tovara
…

Ta mi je dobra! Toliko dobra da sam nesvjesno još ubrzao – 4:18. Onda ide neka novogodišnja “Srce od mraza”, ta mi nije baš nešto pa se vraćam na 4:20. I za kraj albuma “Dajem ti rič”, još jedan veliki hit. A kad sviraju hitovi ja poludim – 4:16 i 4:17. Okret na 10km – 43:49, minutu brže od planiranog. A već je počeo svirat drugi album na kojem su mi pjesme posložene po abecedi pa počinje s jednom božićnom “Božić bijeli”. Nije ni ona baš nešto, ali bolja od one novogodišnje. Vjetar u leđa – 4:18. A taj nakon okreta mi obično bude sporiji od ostalih. Već vidim da će slijedeći kilometar biti 4:15, ali ne, on je još brži – 4:12. A stvarno mi je lagano, sunce grije, milina za trčati. Čak nema ni blata koje sam očekivao zbog jutarnje rose. A sad iz mp3 sviraju samo hit za hitom – “Cukar i sol”, “Cvit od kamena” i onda prvi i dan danas najveći hit Dalmatina “Ditelina s četri lista”. Uf, koji je to bio hit, kako se to prodavalo na Savi početkom tisućljeća. Naravno, pjesma ne bi nikad bila toliki hit da nije duet s Oliverom. A nema s kim taj nije snimio duet, koliko je pjevača i pjevačica postalo popularno zbog njega. Tako i Dalmatino. Trinaesti kilometar – 4:11. I onda dolazi jedna žalopojka – “Grdelin”. A meni strašno draga! On je kao mladić negdje putovao, tamo upoznao ljubav života, ali se morao vratiti doma. I cijeli život je patio za njom. Oženio se, nije volio ženu…

More more duboko
Dabogda prisušilo
Ja sam ga priletija
Skoro me ugušilo
…

Jedino mi na kraju nije jasno, imao je dvoje djece s tom ženom, ali je malo nejasno da li im je on otac ili je “poštar” napravio djecu. 4:08! A što ja volim ovu dalmatinsku muziku. Već dugo živim u Zagrebu i ne mislim se vraćati doma, ali kad čujem te stihove, more, vitar, lozje… sav se rastopim. A takva je pjesma “Lozje” – fenomenalna! I još jedan kilometar – 4:08. I dalje mi je lagano. U pauzi izmeđi dvije pjesme slušam disanje. I dalje je kao na početku treninga, 3-4 koraka pa udah. Pjesma “Noćas” mi nije baš nešto, najmanje dobra na cijelom albumu, ali svejedno “iđem” sve brže i brže – 4:05. I tek onda sam poludio. Slijedeća pjesma je “Prosjak i sin”, ima puno zajedničkih motiva sa serijom “Prosjaci i sinovi”. Pjesma malo vuče na narodnjak, ali ima neku energiju koja me uvijek povuče da idem brže. A kad zapjeva “svi me znaju u mom kraju, od Grabovca do Medova Do’ca” kao da i sam trčim tim krajevima Imotske krajine. Bam – 4:00! I onda zadnja dva kilometra na nasipu idu po inerciji, kad sam već došao do 4min/km prirodno je da se spustim ispod četvorke. Čak i ako je lagani trening. Popraćen zvukovima pjesama “Vrata pakla” i “Zvizdo danice” idem 18. i 19. kilometar po 3:53. E to više nije bilo baš lagano, pogotovo ona uzbrdica od ispod mosta do okretišta. Ali daleko od toga da je bilo teško, da sam preforsirao. Do doma još jedan kilometar lagano, mp3 taman prebacuje s Dalmatina na Đanija Stipaničeva. Jedna lagana pjesma…

Dalmacijo, suzo slana
Njivo modra
Brodim uzorana
Na te mislim
Drće moje tilo
Vratit ću se
Primi me u krilo

Neću se vratit, ali sam se vratio doma – u stan. Zadnji kilometar – 4:24. I opet nisam morao stajat na Savskoj. Stvarno savršen trening. Na kraju 20km za 1:25:05. I istezanje uz “Budi noćas mirno more”. I to je bio veliki hit… E da je više ovakvih treninga. I ovako lijepih dana. I ovako dobre muzike. Možda bi bilo i više ovakvih postova u stilu Saše A. koji od svakog treninga uspije napraviti psihološki triler. A ja imam mjuzikl.

Prva dva tjedna treniranja u novoj sezoni su iza mene. Skupio sam 27h treninga i za to vrijeme sam napravio skoro 300km. Od tih 27h, 23h otpada na trčanje, a 4h na teretanu. Ili bolje rečeno na vježbe snage jer nisam radio baš klasičan trening u teretani, najviše sam radio vježbe za jačanje leđa i trbuha, nešto malo ruke i prsa, a noge skoro pa ništa. Doći će vrijeme i za to…

Što se trčanja tiče, preko tjedna sam radio uglavnom dva treninga dnevno, jutarnji jogging i popodnevni glavni trening. Vikendom samo jedan, ali vrijedan! U usporedbi s prošlom godinom treninzi su mi dosta brži, lagani tempo mi je oko 4:30/km, a bez problema spuštam ispod četvorke po kilometru kad hoću trčati malo brže. Tako sam prošlotjednu kros ligu odradio za 3:43/km s tim da sam prvu tricu prošao za 10:34. Još jedna razlika u odnosu na prošlu godinu je ta što sada nakon dva tjedna “jakih” treninga ne ide “lagani” tjedan, već imam za odraditi još jedan tjedan s velikim volumenom treninga. I tek onda slijedi, uvjetno rečeno, odmor. Za to sam se odlučio iz nekoliko razloga. Prvi je taj što mislim da sam nakon dvije godine adaptacije na maratonske treninge sad konačno spreman za “prave” treninge. Četverotjedni ciklusi su dosta teži od trotjednih, ali daju i bolje rezultate. Drugi razlog je što sam s treninzima za novu sezonu započeo dosta rano i imam puno vremena na raspolaganju do glavne utrke proljetnog dijela sezone. Zato se mogu u bazi dosta opteretiti bez straha da se neću stići odmoriti do Londonskog maratona. A treći je znatiželja, da vidim kako će moj organizam reagirati na taj “ubitačni” treći tjedan o kojem sam dosta čitao i slušao.

I dalje treniram po Lydiardu, ali malo izmjenjenom u odnosu na original. Proučavajući literaturu naišao sam na nekoliko preporuka kako unaprijediti Lydiardov sustav treninga. Te izmjene se uglavnom odnose na raspored treninga u tjednu. Još sam sve to “začinio” nekim svojim idejama pa se ovaj sustav treninga može slobodno nazvati Lydiard – Murićev model treninga za razvoj izdržljivosti. A o njemu više u slijedećim postovima…

DODATAK

U srijedu 11.11.2009. u 20h u kinu studentskog doma “Stjepan Radić” biti će prikazan dokumentarni film redatelja Dejana Ačimovića “Hrabro i na rezultat” o našem prvom slijepom paraolimpijcu Petru Bešliću. Projekcija je besplatna.

Čitajući danas na stranici Utrke.net izvještaj s maratona u New Yorku, u oko mi je upala ova rečenica:

“Uskoro otpadaju i ostali te na čelu ostaju Cheruiyot i Keflezighi, za obadvojicu bi se moglo reći da su „bivši maratonci“, ako je Keflezighi ikada i bio (OK, ima srebro s Olimpijade u Ateni, ali na velikim maratonima ama baš nikada ništa).”

Nije mi cilj obezvrijediti trud autora članka, niti se sukobiti s njim na bilo koji način, već smo u dovoljnom sukobu i bez toga. Ali ne mogu da ne prokomentiram… Što znači “bivši maratonac”? Vidim da je pojam stavljen pod navodnike, ali u nastavku rečenice stoji “ako je Keflezighi ikada i bio”, i to bez navodnika. Moje mišljenje je da svatko tko je jednom završio maraton može za sebe reći da je maratonac. Usporedio bih to s fakultetom. Tko je završio fakultet do kraja života je profesor ili inžinjer, ne mora svake godine iznova braniti diplomski rad. A pogotovo ne više puta na godinu kako bi dokazao da je veći inžinjer od onog drugog. Još manje Meb Keflezighi koji osim olimpijskog srebra, koje je valjda slučajno osvojio, ima u svojoj biografiji jedno drugo (2004.) i jedno treće mjesto (2005.) s njujorkškog maratona. I sad ovo prvo… Uz to je još vlasnik američkog rekorda na 10000m. Jedino što nije istrčao je Zagreb – Čazma… I reći za njega da osim tog srebra iz Atene, na velikim maratonima nije istrčao nikada baš ništa, je isto kao da kažete za Clinta Eastwooda da osim Nepomirljivih nije snimio nijedan spomena vrijedan film. A koliko je Robert Cheruiyot bivši, najbolji dokaz je 5. mjesto s nedavnog Svjetskog prvenstva u Berlinu. ‘Ko mu je kriv kad nije bio prvi… Još jedan poraz i Paula Radcliffe će biti “bivša maratonka”. Neka, ionako mi nikad nije bila draga.

Nakon kritike, evo i mog kratkog osvrta na nedjeljnu utrku. Bilo je zanimljivo, spektakularno, prijenos na internetu odličan. Pravovremeno su se uključivali u mušku i žensku utrku, a na trenutke smo paralelno mogli pratiti obje. Osim komentatora u studiju imali su komentatore na motorima koji su pratili vodeće maratonce i maratonke, a povremeno su puštali i zvuk s ceste, tj. gledaoce uz stazu. I muška i ženska utrka su s taktičke strane bile zanimljive, nije se išlo na rezultat već na plasman, vjerojatno i zbog jakog vjetra koji je dosta dugo puhao u prsa. Jedino mi je žao što u tom nadmudrivanju moji favoriti Daunay i Hall nisu prošli bolje od trećeg i četvrtog mjesta. Al izgleda da će Ryan ipak morati malo poraditi na radu ruku ako misli pobijediti na nekom velikom maratonu. U svakom slučaju, New York je ove godine pokazao dosta više od Londona. Nadam se da će slijedeće godina biti obratno.

Stojim na uglu Slovenske i Šubićeve ulice, nervozno gledam na sat, štoperica pokazuje 4h30min od starta maratona. Sad bi tata već mogao doći. Prvi dio je prošao ispod 2:15, a izgledao je dosta dobro, kao da bi mogao 100km u tom tempu. Ali ipak, nije on vrhunski maratonac pa da u prvom maratonu trči s “negativ splitom”. Prošlo je još 5 minuta i u daljini vidim čovjeka sijede glave u crvenoj majici i crnim hlačicama. Evo tata! – kažem Vesni i Mojci (dvije slovenske trkačice koje treniram), odličan je, gledajte kako lagano trči. Evo ga još malo bliže, pa to nije tata, ovaj ima crne bicke, a ne hlačice. Nisam prepoznao vlastitog oca na 200m, stvarno moram malo češće na Vis. Ide vrijeme, svaka minuta je sve duža i duža, a nema više nikog u crvenoj majici. Na satu 4h45min i u daljini opet vidim sijedu glavu, crvenu majicu i crne hlačice. Broj je dosta nisko, baš kako sam mu ga prikačio. Dolazi bliže, da to je on! I s njim trkač u dresu Veterana Davor Badanjak. Bravo Joke, odličan si! – presretan urlam. Imam osjećaj kao da me nije ni skužio, kao da je u transu. Ima još 200m do cilja, trčim uz stazu da ga dočekam kad stane. Bio je brži od mene. Dolazim do ciljnog prostora, vidim da je jako umoran. Preko ograde ga pitam da li je sve u redu, da li ga nešto boli? Tata je briznuo u plač i kroz suze je rekao: Ovo je za mamu… Nakon par trenutaka se malo smirio i došao sebi. Svi mu čestitamo, a onda slijedi slikanje. Najprije svi zajedno, Mojca, Vesna, tata i ja. Pa svatko s tatom posebno i razne druge kombinacije.

A sad se vratimo na početak, 5 sati ranije. Tata je na startu stao među zadnjima, više od 4 minute mu je trebalo da prođe startni tepih. Vidim ga u gužvi, nervozno prčka po satu. Odmah sam skužio da nije uspio uključiti štopericu… Al dobro, ima puno ljudi, već će uhvatiti neki tempo, samo da ne krene prebrzo. Na ruku sam mu zalijepio narukvicu s prolazima za svakih 5km u tempu 6:15/km. To bi trebalo biti taman da upadne ispod limita od 2:15 na polumaratonu. Kad je kolona napustila startno ciljni prostor zaputio sam se u suprotnom smjeru da nađem neko dobro mjesto uz stazu za slikanje i navijanje. Već nakon 1h eto prve grupe maratonaca, 15 Afrikanaca i jedan bijelac među njima. Nakon pola sata stajanja na tom mjestu idem prema cilju jer bi uskoro mogla u cilj doći Vesna koju očekujem između 1:45 i 1:50 na polumaratonu. Tako je i bilo, završava polumaraton u vremenu 1:49 i popravlja osobni rekord istrčan prije 3 tjedna u Briselu. Jedva ju pronalazim u gužvi, dajem joj stvari za nju i Mojcu i idem nazad uz stazu dočekati tatu. No prije njega dolaze vodeći maratonci, otvorena je trka za prvo mjesto. Moldavac Musinschi ima par koraka prednosti ispred Kenijca Biame, ali će ih do kraja trke izgubiti. Nekoliko minuta iza njih eto i tate. Bio sam na krivoj strani ceste pa me nije ni skužio. Trčim popreko između zgrada da ga uhvatim 500m dalje, da vidim jel sve u redu. Iako, činio mi se skroz ok, samo malo preozbiljan. No 500m dalje, nakon što sam ga uspio slikati, kaže da je sve super i da se dobro osjeća. Tako i izgleda. Prošao je polovicu taman ispod limita – 2:14:05, ali netto vrijeme mu je ispod 2:10.

Kraj priče već znate, a epilog je da je tata bez ikakve ozljede završio svoj prvi maraton. Čak ga ni leđa ne smetaju što mu je inače glavna boljka. Jedino bol u kvadricepsima, ali ga ona nije spriječila da još jučer izvede oFce na ispašu. Moj heroj!