Počeo sam malo zabušavati u zadnje vrijeme, kako s postovima tako i s treninzima. Moram priznati da me ova zima sve više i više deprimira i jedva čekam neko zatopljenje. Onih par dana prošlog tjedna mi je dobro došlo da napravim 4-5 kvalitetnih treninga, ali vikend zahlađenje mi je poremetilo sve planove i još sam na kraju navukao malo jaču prehladu pa sad već dva dana ne treniram. No nije to ništa strašno, bolje da mi se to dogodilo sada, nego za dva mjeseca. Ovo mi je već treća prehlada ove zime pa se nadam da sam ispunio normu za ovu sezonu. Prije sam ih obično imao jednu do dvije godišnje i to sam rješavao s par dana odmora uz čaj, med i aspirin C kao i sada. Najveća šteta je što sam zbog te prehlade morao preskočiti nedjeljnu dužinu, a budući da ni onu tjedan dana ranije nisam napravio baš najbolje, to su mi dvije zeznute dužine zaredom. Ali lako to ispravim. Ovu nedjelju ipak neću na Lagvić ligu kao što sam planirao, već ću napraviti dužinu od tri sata. Ipak je prioritet maraton…

Brdska faza se bliži kraju i nisam ju loše napravio. Doduše nisam napravio sve kako sam htio, ali što je tu je. Mislim da sam iz ovih uvjeta izvukao najviše što sam mogao. Puno je lakše raditi brdske intervale kad je temperatura 10-15 stupnjeva u plusu nego kad se temperatura jedva popne do nule. Ali što nisam uspio napraviti trčeći uz brdo, kompenzirao sam u teretani. Nakon dužeg vremena ponovno sam radio neke vježbe u teretani i kroz tri tjedna sam primijetio određeni napredak. Ne može se u tako kratkom periodu napraviti puno, ali napredak ipak postoji. A kako nisam primijetio nikakve negativne posljedice na trkačke treninge, nastavit ću s jednim jačim treningom teretane u tjednu i u prvoj fazi intenziteta.

A taj intenzitet trebao bih početi već slijedećeg tjedna. Kažem trebao bih početi jer razmišljam da napravim jedan prijelazni tjedan dok se vremenski uvjeti malo ne poprave. Imam puno vremena do maratona i mogu si priuštiti jedan takav tjedan, a za dva tjedna zima bi mogla napokon završiti. Neka dugoročna prognoza koju sam našao na internetu najavaljuje +10 za dva tjedna. A to je već kraj veljače i ne bi trebalo ponovno doći neko zahlađenje, barem ne neko ozbiljnije i dulje. Sjećam se veljače od prije dvije godine kad smo Hrvoje i ja zadnju dužinu pred maraton radili u dresu i kratkim hlačicama. A bio je 24. veljače, na Jarunu takva gužva da smo “pobjegli” na nasip kako bi mogli trčati bez stalnog zaobilaženja ljudi. A ni tamo nije bilo baš idealno… Tko zna, možda i ove godine 24. veljače bude takav. Uostalom imali smo Božić s 20 stupnjeva.

No dosta kukanja. Oni kojima ova hladna i sniježna veljača pada teško kao meni, znat će o čemu pišem. A ostali će mislit da sam glup i da mi je bolje da odem na trening nego pisati blog.

Vidim da je dosta dobar odaziv u anketi sa strane i moram priznati da sam malo iznenađen rezultatima. Najviše me iznenađuje broj ovih koji trče manje od 50km tjedno. Ne znam da li su to glasali ljudi koji su slučajno zalutali na blog, a ne bave se atletikom, ili mi blog dosta posjećuju skakači, bacači i sprinteri. S druge strane, iznenađen sam koliko malo glasova ima za odgovor “50 – 70km” jer je to tjedna kilometraža koju radi većina juniora i juniorki po atletskim klubovima, naravno onih koji se bave srednjim i dugim prugama. Za to imam jedno logično objašnjenje, a to je da oni ni ne broje kilometre pa nisu ni glasali. Ja sam počeo zbrajati kilometre tek kad sam počeo trenirati za maraton. I prije sam vodio dnevnik treninga, ali nikad me nije zanimalo koliko skupim kilometara tjedno ili mjesečno. Važnije mi je bilo koliko sam brz na treninzima. Ovih 12 glasova za opciju “70 – 90km” su uglavnom glasovi trkača i trkačica koji trče polumaratone i maratone i to je sasvim pristojna i (rekao bih) optimalna tjedna kilometraža za nekog kome trčanje nije najvažnija stvar u životu. Ova tri sa “90 – 120km” su već malo zabrijali, a onog usamljenog s više od 120km tjedno ne bih ni komentirao. Taj sigurno nema puno prijatelja…

“Miles make a champion”

To je poznata izreka Arthura Lydiarda i uglavnom je točna, uz jedan “ali”. Ja bih to rekao ovako: bez puno kilometara ne možeš postati šampi(nj)on, ali puno kilometara nije garancija da ćeš uistinu to i postati. Ovo se odnosi na duge, a rekao bih i srednje pruge. Jer da samo milje čine prvaka, onda bi svi postupno dizali kilometražu do 200 – 300 kilometara tjedno i svi bi na kraju trčali maraton 2:04. A trči ga samo nekoliko sretnika iz Afrike. Puno je važnije kako se ti kilometri rade, nego koliko ih se napravi. Naravno, na jednom vrhunskom nivou gdje se pretpostavlja da svi rade jako veliki volumen treninga. Redovito pratim blog jednog od najboljih bijelih trkača današnjice, Dathana Ritzenheina, i nedavno je pisao o tome kako on još od srednje škole radi 100+ milja tjedno. A sad ima 27 godina pa je lako izračunati koliko je to kilometara napravljeno u proteklih desetak godina. Trenutno čak ni ne radi puno više kilometara od mene (ako su podaci koje iznosi točni), ali ona zaliha od zadnjih deset godina, uz talent kojeg ja nemam, a on ima i još pokoju sitnicu, daju mu prednost od pola sata na maratonu.

No povećanje kilometraže nije proporcionalno poboljšanju rezultata na maratonu. Ja sam svoj prvi “ravni” maraton (Split, 2006.) trčao 2:47:01 s maksimalnom mjesečnom kilometražom od 373km, dok su prethodna dva mjeseca bila 283 + 313 kilometara. Znači niti 1000 kilometara u tri mjeseca. Po tome bi ispalo da sam prilično talentiran maratonac. Da stvar bude još i bolja, ni onih 2:40:55 iz Zagreba 2007. nisam napravio na puno većoj kilometraži. Samo sam bio iskusniji za par maratona i napravio sam nekoliko specifičnih maratonskih treninga. A onda sam prešao na maratonske treninge i veliko povećanje volumena mi nije donijelo jednako veliki napredak u rezultatu. Mjesečnu kilometražu sam u zadnje 2-3 godine postupno povećao za duplo u odnosu na 2007. godinu, a na maratonu sam se popravio za 1,7%. No nisam izgubio nadu. Stalno imam u glavi onaj kineski bambus o kojem sam pisao i dalje ga zalijevam. Možda jednog dana naraste. Ako neće ove godine, valjda će slijedeće. Ako neće slijedeće, možda… A malo sam i promijenio treninge, to valjda dođe nešto kao kad prijeđeš sa standardnog zalijevanja, na “kap po kap”.

Malo sam se potrudio pa sam se dao u zbrajanje kilometara iz vremena kad sam trenirao za 1500 i 3000m. Baš me zanimalo koliko će to ispasti. Uvijek sam vodio detaljan dnevnik treninga tako da sam imao sve potrebne podatke, pisao sam čak i pretrčane kilometre na faksu. U zbrajanje sati se nisam upuštao jer bi me to dovelo do zaključka da sam u nekim periodima trenirao i po 30 sati tjedno (15 sati na faksu + 15 sati treninga), ali to ipak nisu realni podaci. Sat rukometa ili košarke nije kao sat trčanja, ali sat hrvanja ili gimnastike… Uf, bolje da se ni ne prisjećam. A zbrajanje kilometara me dovelo do slijedećih rezultata:

- u sezoni kada sam trčao 3000m 8:54,79 nisam nijedan tjedan napravio više od 85km, čak ni u bazi. Obično je ta brojka bila oko 70km/tjedan što bi bilo oko 300 kilometara mjesečno. Ali osim trčanja radio sam jako puno raznoraznih skokova i vježbi u teretani pa sam tako 10.11.2002. “benčao” 77,5kg što je 125% moje tadašnje (a i sadašnje) težine. Nisam radio puno kilometara, ali sam tokom cijele godine bio “brz”. Uvijek sam mogao napraviti 10km za 36-37min, 16km za 4min/km, a sad su mi to treninzi za koje moram proći posebne psihičke pripreme. Barem u ovo doba godine. Našao sam zanimljiv podatak da je utrka “4 Trga” prije bila u 12. mjesecu i da sam bio 6. sa 16:04. Uz to stoji opaska da je bilo dosta dobro, ali da sam mogao bolje u 4. kilometru. Ne sjećam se ni trke ni 4. kilometra. Samo mi se kroz maglu čini da je Paripović pobijedio te godine. Još sam svašta našao po tim sveskama, pola toga se ne sjećam, a bilo je prije svega 7-8 godina.

Koji put mi dođe da uzmem te sveske i počnem trenirati po njima sve iznova. Al ne bi sigurno to bio onakav gušt kao tada. To je bila ekipa, Cappy, Lili, ja i još par mlađih dečki. Svaki trening je bio težak, ali i zabavan. I to mi sad najviše fali. Mogao bih sad o tome pisati satima, ali Jarun me zove. Možda dobra tema za neki novi post.

Sad kad sam napravio dobru bazu, vrijeme je da napišem nešto o planovima i željama za ovu sezonu. Budući da je već poznat kalendar utrka za 2010. godinu, mogu napisati konkretno na koje utrke namjeravam ići. No plan imam samo do Londona, a nakon te utrke odlučiti ću što i kako kasnije. A plan bi otprilike bio ovakav:

1. Savski polumaraton (28.2.)

Trening utrka… Što ne znači da je neću trčati najbrže što mogu, već ću je ići iz punog treninga. Rezultat će u mnogome ovisiti o vremenskim uvjetima. Nadam se da zima neće još dugo potrajati i da će uskoro doći neko zatopljenje. Prošle godine se ova trka trčala na 20-ak stupnjeva, ali je puhao vrlo jak jugozapadni vjetar.

2. Ekipno prvenstvo Hrvatske u krosu (7.3.)

Ovo još nije 100% sigurno, ali Vegše i ja se nešto dogovaramo da bi možda mogli ići. Treba nam treći za ekipu, a to bi mogao biti Krešimir Balaško. U tom sastavu bi možda mogli među prve tri ekipe. Kao što vidite puno “možda mogli”.

3. Turopoljski polumaraton (21.3.)

U Velikoj Gorici imam 1:14:55 i 1:15:00, a ove godine priželjkujem malo bolji rezultat. Koliko bolji? Pa bio bih jako zadovoljan s 1:13:30. Naravno da bih htio i bolje, ali ne valja se zalijetati s prognozama.

4. Sinjski polumaraton (11.4.)

Bilo bi mi draže da je trka u Sinju tjedan dana ranije, ali taj vikend pada Uskrs pa nema nikakve trke. Ovako sam još u dvojbi da li da u Sinju idem do daske jer se radi o prvenstvu Hrvatske ili da idem s malo rezerve zbog Londona koji je dva tjedna poslije. Bliže sam prvoj varijanti jer ako sam u dobroj formi, onda bi mi 14 dana trebalo biti sasvim dovoljno za oporavak. A imao bih i dobar pokazatelj kakav prolaz da ciljam na maratonu.

5. London Virgin marathon (25.4.)

Utrka kojoj su podređeni svi treninzi i koju sam označio kao najvažniju u cijeloj sezoni. Napokon prilika da za dobar rezultat trčim u velikoj grupi. Prošle godine je 100-tinjak trkača trčalo ispod 2:35 tako da mi društva neće faliti. Nadam se da ću dobiti dobro mjesto na startu, da se neću morati probijati kroz sporije trkače. Ne znam kako će to biti određeno, po prijavljenom rezultatu ili kako se tko stane.

A daljnji planovi će ovisiti o Londonu. Tu imam tri varijante do ljeta. Svaka započinje s dva tjedna oporavka. Plan 1 je nastup na Plitvičkom maratonu. O tome ne bih razmišljao da se ne radi o pojedinačnom prvenstvu Hrvatske. Ali ako u Londonu postignem dobar rezultat i dobro se oporavim, zašto ne pokušati? Plan 2 je usmjeriti pažnju na planinsko trčanje, otići na par utrka i pokušati se kvalificirati za Evropsko prvenstvo. A Plan 3 je sličan prošlogodišnjem, a znači trening na stazi i priprema za prvenstvo Hrvatske koje je nakon dugo vremena u jednom povoljnom terminu (11.7.). Postoji i Plan 4, ali on nije nimalo racionalan i neću ni razmišljati sada o tome. Ali kad sam ga već spomenuo… Plan 4 bi bio ovakav: trčati izbornu utrku za EP u planinskom trčanju, potom otići na Plitvice, zatim na to EP ako bih se kvalificirao i na kraju nastup na PH. No uvjet za to bi bio da u Londonu istrčim između 2:15 i 2:20 pa da sve ove trke mogu ići s pola snage, a da opet budem dobar.

A što i kako dalje, koje trke trčati poslije ljeta, da li ići na neki maraton ili ne… O tome još ne razmišljam.

Baza – 12 tjedana

Pretrčanih kilometara: 1732km
Kilometara tjedno: 144,3km

Ukupno sati treninga: 153h
Sati tjedno: 12h45min

Najviše kilometara u jednom tjednu: 200,3km
Najviše sati u jednom tjednu: 16h37min

Najdulji trening: 50,2km
Najduži trening: 3h37min
Najbrži trening: 3:48/km (16km)

Po ciklusima (4 tjedna):

Baza I – 500,7km
Baza II – 614,2km
Baza III – 617km*

* Na početku Baze III sam bio par dana “boležljiv” pa sam morao reducirati treninge. Inače bi bilo oko 650km.

JUNAKINJE BAZE

Adidas Supernova Glide – 449,6km

Ove patike sam osvojio na utrci “Volim trčanje”. Na izgled su mi se činile super, ali nisam bio jako oduševljen kad sam počeo trčati u njima prije Zg maratona. No nije bila stvar u njima, nego u meni. Sad su mi odlične! Osim ovih 450km napravile su još 100-tinjak kilometara u 9. mjesecu. Još 200-300 i mogu u mirovinu.

Asics Cumulus 11 – 420,5km

Kupio dva para vrlo jeftino. Jedne još čekaju prvo trčanje, a ove su podnijele najteže treninge ove zime. U njima sam napravio dva najdulja treninga (46km i 50km), ali i neke najbrže treninge. Najbolji Asics model koji sam nosio!

Adidas Adizero XT – 226,5km

Ove patike imam od 6. mjeseca i to je bila ljubav na prvo trčanje. U njima sam trčao “Volim trčanje” i još mnogo treninga na nasipu. Preko ljeta sam u njima trčao i po asfaltu. Ukupno su prešle oko 500km i neće još dugo izdržati, možda do Savskog polumaratona.

Asics Kayano 15 – 224km

Patike za jogging. Preteške su mi za neka ozbiljna trčanja. Napravio sam u njima i jednu dužinu, ali nisu mi baš legle. I one su ukupno napravile oko 500km, ali mogu još barem toliko.

Asics Stratus 2 – 172,6km

Kupio sam ih u 2. mjesecu kako bih u njima trčao maraton u Ferrari jer mi ih je Vegše nahvalio, ali nisu me baš oduševile. Osim 2:39 na maratonu trčale su i 1:15 polumaraton u Velikoj Gorici. Sad ih koristim za neke srednje jake treninge ako sam Cumulus 11 i Supernova Glide već koristio u prethodnih 24 sata.

Asics DS Trainer – 86,7km

Ove su prastare. U njima sam također trčao 1:15 i 2:39, ali na jesen 2008. godine. Sad ih koristim samo za neke brže treninge, uglavnom na atletskoj stazi, a pokazale su se brze i na Lagvić ligi.

Adidas Kanadia – 60,8km

Kupljene prije mjesec dana isključivo za treninge po snijegu, ali mislim da ću ih koristiti i za nasip kad Adizero XT odrade svoje. Ako bih trčao u njima samo po snijegu, trajale bi mi 10 godina.

Još sam nešto kilometara trčao u NB 858, Asics Speedstar i nekom starom Asics modelu iz Pittarella…

Proteklih sedam dana sam iskoristio za oporavak od tri vrlo naporna tjedna. Uzeo sam samo jedan dan odmora (srijeda), ali sam skoro sve treninge išao lagano. Uglavnom sam trenirao s nekim drugim, a nisam radio svoje treninge. Osim u petak kad sam napravio srednju udaljenost u prilično jakom tempu. A i taj prilično jak tempo je bio posljedica hladnoće pa sam morao forsirati kako bih se ugrijao. Da kucnem u drvo, zadnja dva ultramaratonska treninga nisu ostavili nikakve negativne posljedice na moj organizam. Sredinom tjedna sam osjetio razna sitna zatezanja pa sam zato i uzeo dan odmora u srijedu, ali nakon 32 sata bez trčanja bio sam kao nov.

Jedna stara slika s Lige – Hrvoje Kovač i ja

Već prije sam imao u glavi odlazak na Lagvić ligu, a kad sam se u petak uvjerio da nema nikakvih problema i da sam preživio tjedan s 200km, odluka je bila konačna. Jedino nisam bio odlučio kako ću trčati, da li ću ići 100% ili možda trčati s Monikom Delač koju treniram. Pa da ju malo kontroliram da ne ide prebrzo. Na kraju sam se odlučio za varijantu 100% i dobro sam odlučio. Moniki sam našao trkača kojeg će pratiti i to u liku predsjednika mog novog kluba, ali poslije će se pokazati da sam joj našao prespor “orjentir” pa se okomila na predsjednika mog starog kluba.

A ja sam si zeca našao u liku Marka Sobote. On je pobijedio u prethodnih nekoliko kola i već je ove sezone išao ispod 45 minuta pa mi je bio izazov koliko ću moći izdržati s njim. Naime, moj rekord je 43:39, ali to sam trčao samo jednom nakon završene brdske faze treninga, a drugi najbolji rezultat mi je 46:01. I još nikad nisam na prvom nastupu uspio trčati ispod 47 minuta. A kako sad još nisam ni započeo s brdskim treninzima stvarno sam krenuo na nož (to je čest izraz u sportu). Od samog starta smo se Marko i ja izdvojili i izmjenjivali smo se u vodstvu i to tako da je on bio naprijed na strmijim dijelovima, a ja na zaravnanjima. Nisam znao koji tempo idemo jer su se oznake kilometara na podu prilično izbrisale od mog zadnjeg nastupa na ligi (vidio sam tek 5. kilometar). Ali sam skužio da dobro idemo jer je Marko teško disao, a meni nije bio problem pratiti njegov tempo. Na zaravnanju poslije Kraljičinog zdenca sam malo jače povukao kako bih stekao par metara prednosti pred najteži dio staze gdje je uspon oko 15%. I to je na kraju ispao ključni trenutak u trci jer me Marko više nije uspio prestići, već je na kraju te strmine bio metar dva iza mene, a onda sam mu na prvom ravnijem dijelu pobjegao 20-ak metara i kasnije je razlika bila sve veća i veća. Na 5. kilometru sam skužio da ustvari idem jako brzo i da bi to moglo biti ispod 45 minuta. A tako je i bilo. Kad sam prošao kapelicu Sv. Jakoba, na dugom (skoro ravnom) dijelu ubacujem u brzinu više i na cilj dolazim u vremenu 44:16. Cijelo vrijeme je padao slab snijeg koji se u zadnja tri kilometra pretvorio u umjeren snijeg i to mi je bilo jako lijepo za trčati. Sjetio sam se nekih treninga kad sam po sličnom vremenu radio dužine na Sljemenu, a to su mi najdraži treninzi. Temperatura je bila oko -5 celzijevaca tako da nije bilo teško za disanje.

Još jedna stara slika – Saša Belčić, Marko Sobota i ja na EP u Češkoj

Nakon kratke analize moram priznati da me današnji rezultat iznenadio. U nekim svojim predviđanjima sam optimistički razmišljao o rezultatu oko 44 minute, ali najrealnije mi se činilo da ću ići oko 46 minuta. Svjestan sam da sam u odličnoj općoj kondiciji, ali za brdsku utrku mi fali specifičnih treninga, a u to sam se danas uvjerio. Unatoč vrlo dobrom rezultatu osjetio sam da mi fali snage u nogama. Ovo sam izvukao na račun dobre baze i po disanju mi nije bilo ni približno teško kao kad sam išao rekord. Ali trčanje nije bilo baš najljepše, fali mi lijepih elastičnih koraka s visoko podignutim koljenima. Ovo trčanje bih usporedio s Koskinim stilom trčanja, a htio bih trčati kao Saša Belčić. Budući da mi sad slijedi 4 tjedna treninga snage s puno brdskih intervala, otići ću na ligu još jednom za mjesec dana pa da vidim da li ću se popraviti. Moja procjena je da imam možda i dvije minute rezerve, ali uvijek sam bio loš prognozer pa se ne bih iznenadio da slijedeći put istrčim sporije nego danas. Pogotovo u slučaju južine…

A Monika? Monika je na kraju išla 52:45 i popravila svoj rekord za gotovo 5 minuta. A kaže da joj nije bilo teško. I ona će imati još jednu priliku za mjesec dana pokazati koliko može kad joj bude teško. Inače, danas je bilo kolo najlakših trkača i trkačica. I Monika i ja smo bili u konkurenciji za nagradu, ali smo žurili doma pa nismo dočekali da vidimo rasplet tog natjecanja. Sve u svemu jako lijep početak sezone i vrlo dobar prvi nastup za novi klub. Nadam se da će i ostatak sezone biti u takvom tonu.

Nekidan sam napisao kako mi blog služi da podijelim s čitateljima neka svoja razmišljanja i da se pohvalim u vezi treninga. Onaj prošli post je bio iz prve kategorije, a ovaj današnji je čisto hvalisanje. Oni koji me (iz nekog razloga) ne vole mogu slobodno preskočiti slijedeći tekst.

Kad sam radio plan treninga za bazu imao sam u glavi neke brojke i jedan od brojeva je bio 200. A odnosio se na broj istrčanih kilometara u jednom tjednu. Plan mi je bio postupno dizati kilometražu u četverotjednim ciklusima tako da u trećem tjednu trećeg ciklusa napravim 200+ kilometara. Prošle godine je taj vrhunac bio na 185km pa je ovo bio prirodan skok. Na putu do 200km ove zime sam u par navrata napravio između 180 i 190km i došao je “tjedan odluke”. Nisam se dao smesti snijegom koji je napadao početkom tjedna. Dapače, dio treninga sam napravio na snijegom pokrivenom nasipu i to su mi bili najljepši treninzi. Najviše me smetala cjelodnevna kiša u petak, ali i to sam nekako izgurao. U subotu dva treninga, jedan malo duži, drugi kraći i nedjelju sam dočekao s točno 150km na kontu.

A o dužini od 50km sam počeo maštati prije 5-6 tjedana kad sam s lakoćom radio treninge na Sljemenu od 40-ak kilometara. Uvijek sam mislio, a i sad stojim pri tome, da tako dugi treninzi nisu potrebni u pripremi za maraton. Dovoljno je napraviti treninge dužine 15-20 minuta duže od željenog vremena na maratonu i takav trening ponoviti nekoliko puta. I ostaviti dovoljno vremena za odmor prije maratona. Ne bi trebali u zadnjih mjesec dana prije maratona raditi tako duge treninge. Zašto sam onda napravio takav trening? Prethodne dvije godine radio sam dužine do 41km, znači nijednu dulju od maratona. I trebao sam neku promjenu, neki novi izazov, nešto što će mi dati dodatnu motivaciju u treninzima. Budući da je Londonski maraton dosta kasno, a ja sam s pripremama započeo dosta rano, imam puno prostora za isprobati nešto novo, nešto divlje. I tako me znatiželja dovela do pedesetice. No ni to nisam napravio bez dobre pripreme, već sam napravio 3 dužine od 40+ kilometara prije ove današnje. Od toga jednu od 46km prošle nedjelje. I to u jednom vrlo pristojnom tempu.

A današnji trening je bio nešto najbolje što sam napravio u životu, barem što se treninga tiče. Noćas sam se dobro naspavao, ujutro dobro najeo, popio kavu i obavio sve što nakon toga ide. Uključujući i odlazak na Izbore. Budući da će me sigurno netko pitati za koga sam glasao, a za mene to nije tajna… Nisam glasao za maratonca. I onda sam oko 12h krenuo na Jarun. Budući da je nasip bljuzgav i blatnjav, jedino što mi je preostalo bilo je 7 krugova oko Jaruna. Do Jaruna imam 2,9km pa se jednostavnom matematikom izračuna: 2×2,9 + 7×6,35 = 50,25. Znači današnji trening je bio malo preko 50km. Do Jaruna sam trčao lagano, ali kad sam stigao tamo skužio sam da je to lagano bilo prilično brzo. Pa sam malo stao na kočnicu i krenuo u kruženje. Iz kruga u krug sam pojačavao tempo po par sekundi po kilometru. Krenuo sam s 4:25/km, a završio s 4:08/km. Cijelo vrijeme sam trčao sam, mp3 plejer i ja. Uzeo sam sa sobom dovoljno soka tako da ni u jednom trenutku nisam imao nikakvu krizu. Malo mi je postalo teško u 4. krugu, ali čim sam ušao u 5. kao da mi je netko izbrisao onih 28 pretrčanih kilometara. Kilometri su se nizali i stalno sam čekao kad će mi postati jako teško, hoću li na treningu doživjeti zid?! Znam da mi ne bi trebao biti problem napraviti 50km, ali u prethodnih 7 dana imam 196km tako da mi ne bi smjelo biti ni lako. I prva naznaka krize pojavila se polovinom 6. kruga, no par gutljaja soka i “Duša kad izneveri” s mp3 plejera su me bro vratili u normalu. A kad sam ušao u 7. krug više me ništa nije moglo spriječiti da završim trening. Pogledao sam prolaz na maratonu (nema AIMS certifikat) – 3:02:50. I onda po gasu! Svaki kilometar je bio sve brži od 4:15 do 4:10, a 46. i 47. kilometar sam napravio ispod 4 minute (3:59 i 3:50). I u tom trenutku sam imao osjećaj da bih mogao još jedan krug tako. No ubrzo me taj osjećaj napustio. Čim sam završio kruženje po Jarunu i krenuo doma, svjesno sam usporio kako ne bih utrčao u stan s pulsom 170. Ali uvijek kad tako usporim počne sve bolit, najviše stopala i trbuh. I dok sam se tako gegao do doma ispred sebe sam ugledao Kristinu koja se također vraćala s treninga. Trebali smo se susresti negdje na Jarunu, ali je ispalo tako da sam cijeli zadnji krug trčao iza nje polako ju stižući, a da ju nisam ni vidio. Nego tek na malo više od kilometar do doma. I onda sam opet malo živnuo, dostigao je i došao kući izvrsno raspoložen. A kako i ne bih, kad sam napravio 50,2km za 3:37:19 (4:19/km).

I mogao bih još satima pisati o tom trčanju, kako me neki kreten s autom skoro pokupio na pješačkom prijelazu, koga sam sve vidio, tj. nisam vidio, koje su me pjesme dizale, a koje spuštale… Al ne mogu više sjediti, malo me noge zatežu. Naporno je ovo hvalisanje.

Zanimljiva se rasprava povela oko jedne obične novogodišnje čestitke. Podsjetilo me to na situaciju od prije 9-10 godina kada je jedan prijatelj mom cimeru za rođendan poželio da mu se ispune sve želje. Na to je ovaj bez zle namjere rekao kako se to u nekim kulturama smatra najvećom kletvom, jer ako ti se ispune sve želje, nemaš više zašto živjeti. Na tu opasku se “čestitar” pošteno uzrujao i slijedećih nekoliko sati odvijala se prava drama. O detaljima neću jer je jedan od aktera nedavno otkrio trčanje i vjerujem da redovito čita blog.

Tako je i Olivera “zasmetalo” što sam ja poželio i sreće i zdravlja, a sreća pokriva sva polja, bilo duhovna ili materijalna. No nema veze, volim ja takve rasprave, raste čitanost bloga. Nije da s tim nešto dobivam, ali lijepo je vidjeti da te ljudi i dalje čitaju. I još sam dobio inspiraciju za novi post. Onaj zadnji Oliverov komentar me potaknuo na razmišljanje, napisano je tu puno toga, s nečim se slažem, s nečim ne. Istina je da nam je talent za bavljenje sportom usađen rođenjem, tj. naslijedili smo ga od svojih predaka. Isto tako, sklonost ozljedama je stvar genetike. Nismo svi od istog materijala. Ali ono dalje navedeno u komentaru (upornost, predanost, sistematičnost…) je prije svega stvar odgoja. A upravo taj dio najviše pridonosi uspjehu u sportu. Ne kažu treneri bez veze da je talent samo 5% uspjeha, ne govore to da bi utješili nas antitalente. To je stvarno istina. U ovih 15 godina bavljenja sportom nagledao sam se talenata i talenata koji se nisu makli dalje od kadetskog prvaka Hrvatske. Isto tako, vidio sam i imao priliku upoznati nekoliko vrhunskih sportaša koje su dugo smatrali antitalentima dok nisu napravili rezultat. I nisu oni odjednom postali talenti, već su predanim radom došli do sportskog uspjeha.

Često se sjetim susreta s veslačem Smoljanovićem koji je u Sidneyu bio član brončanog osmerca. Jedne godine sam zarađivao đeparac prodajom CD-ova u studentskom domu pa sam tako upoznao i njega. Budući da sam ga prepoznao nisam mogao odoliti da ne popričam malo s njim, a i njemu je bilo drago jer ga nisu mnogi prepoznavali. Ipak veslanje nije nogomet. I tako je on meni kroz razgovor objasnio par stvari, a između ostalog ispričao priču o kineskom bambusu. A priča ide otprilike ovako: kineski bambus se posadi u pitar i zalijeva ga se svaki dan, a on malo po malo raste i kroz tri godine naraste svega 30-ak centimetara. I onda ako ga se nastavi zalijevati, on u jednom trenutku “poludi” i u godinu dana naraste do visine od 15 metara. I kaže doktor Smoljanović da je tako bilo i s njim. Godinama je bio loš veslač, čak su mu se i rugali u klubu, ali on nije odustajao. Upisao je medicinu i nastavio i dalje vrijedno trenirati i u godinu dana došle su na naplatu sve one godine treniranja. Uz to je još imao sreće da je “buknuo” u predolimpijskoj godini pa se uspio izboriti za mjesto u osmercu. Ali sve ostalo je postigao teškim radom i odricanjem.

I taj susret je jedan od razloga zašto još uvijek aktivno treniram (trčati ću rekreativno do kraja života, budite bez brige). Često me mlađi kolege i kolegice pitaju: Pa kako ti se da? Što vidiš u tome? Imaš skoro 30 godina, nitko od tvoje generacije više ne trenira. I nikad ne znam dati odgovor. Nešto se izmotavam, pa ja to volim, pa zašto ne bih kad imam vremena za treniranje… I to je istina, ali pravi odgovor je vrlo jednostavan: mislim da još nisam dosegao svoj vrhunac u trčanju, a želim istražiti gdje je ta granica. A kao neki test sam odabrao maraton. I naravno tu je još i ona trenerska znatiželja da vidim koliko sam dobar trener. Možda je to čak i jače od ove trkačke znatiželje. Ipak ću se trčanjem aktivno baviti još svega nekoliko godina, a trenerski posao ću raditi dok god me mozak bude služio. Namjerno govorim o aktivnom i rekreativnom trčanju jer ne mogu reći da se profesionalno bavim time, a rekreativac ipak nisam.

Mislim da sam jako skrenuo s teme, ali znam tko će to od gušta čitati. A sad o ozljeđivanju. Iz neba pa u rebra! Čitam jučer na Dejanovom blogu nekakav sportski riječnik za 2010. godinu i na broju 4 se nalazi riječ bol. Da ne bih krivo prenio njegovu misao, iskopirat ću je. Nadam se da se neće naljutiti.

“Sport je jedno od onih zanimanja gdje ne pomaže kampanjski rad. Sve što propustite utrenirati, odlazi u nepovrat i stoga je bolje zaboraviti propuste nego ih nadoknađivati ekstra satima u treningu. Upravo je zbog toga vrhunski sport toliko malo prihvaćeno zanimanje sa toliko puno povrijeđenih atleta. Disciplina, rad i red dolaze prije ili kasnije do izražaja.

Ako ti misliš da su sportske ozljede sastavni dio treninga onda je moguće da si kampanjac:)” (www.patrcevic.com)

E pa ne bih se složio s Dejanom. Da ne bi bilo zabune, zagovaram i ja red, rad i disciplinu, ali oni nisu garancija zdravlja, tj. neozljeđivanja. Znam dečka koji je oličenje te krilatice, ako itko profesionalno shvaća odnos prema treninzima to je onda on. Da je kojim slučajem započeo svoju atletsku karijeru u SAD-u umjesto u Jasenovcu (sad već znate o kome se radi), Milan bi bio svjetska klasa i borio bi se s Kerronom Clementom za zlato na Svjetskom prvenstvu. Ne pretjerujem… No zbog loših uvjeta i osjetljivih kostiju taj uzlet u svjetski vrh je malo usporen, ali ne i zaustavljen. Gledat ćemo mi Kotura uskoro u velikim finalima, ne brinite. Nepobitna je činjenica da je vrhunski sport ples na ivici ozljede. Sport se razvija nevjerojatnom brzinom tako da je za proboj među velikane i ostanak među njima potrebno puno više treninga nego prije deset, dvadeset ili trideset godina. A vrhunski trening nije uživanje, tu je puno više boli i patnje nego što “običan” čovjek može zamisliti. I ozljede su neminovnost. Bavljenje sportom jest zdravo, ali vrhunski sport nažalost nije. I sad tu prozivati nekog da radi kampanjski jer se ozljeđuje… Mislim da to nije u redu. Dejan ima sreće što nikad nije bio ozljeđen, vjerojatno ni neće kad nije do sada. Vjerojatno je naslijedio “dobre gene” u tom smislu, ali nije neke druge. Iznimno ga cijenim kao sportaša i on je jedan od onih koji je većinu postigao radom.

A što tek reći za kontaktne sportove… Da onaj krvnik Taylor nije prošle godine slomio Eduardu nogu, mogli bi reći kako je Dudu jedan od onih igrača koji nije sklon ozljedama. No nakon tog oštrog starta Eduardu se lijepe ozljeda na ozljedu i tko zna kakva će mu na kraju karijera biti. Da ne govorimo o Marcu van Bastenu… Kad smo već kod nogometa, iako ne volim pisati o njemu jer smatram kako je uništio sve ostale sportove, ne mogu da ne povežem jučerašnju raspravu s nedavno preminulim vratarom Njemačke Robertom Enkeom. Naizgled, za čovjeka se moglo reći da ima sreće, relativno kasno je dobio priliku braniti za reprezentaciju, trebao je ići na Svjetsko prvenstvo, ali duboko u sebi (čak i ne tako duboko) bio je jako nesretan. Nikako nije mogao preboliti tragediju koja mu se dogodila nekoliko godina ranije i odlučio je završiti život na način na koji je završio. Kažem, ne volim nogomet, ali ovo i nije nogomet. Takve ljudske sudbine me uvijek pogode i ostave traga. Ili u komentarima spomenuti Dražen Petrović. Spominjati njega u kontekstu sreće je stvarno nezahvalno. Da li je imao sreće što se rodio talentiran, uporan, radišan i predan ili nije imao sreće jer je poginuo na onakav način. Ili su mu za Novu 93. godinu poželili samo puno zdravlja? Malo crnog humora, možda malo neprimjereno, ali nemojte zamjeriti. Nije u zloj namjeri. Svi koji su bili kod mene u sobi dok sam živio u domu, znaju čiji mi je poster godinama bio zalijepljen na zidu.

Ovo je bio post u stilu kineskog bambusa, tjednima ništa pa eksplozija. Tko će sad ovo sve pročitat kako bih ispravi eventualne greške.

Budući da u ovo blagdansko vrijeme nemam puno vremena za pisanje bloga, samo bih htio svim čitateljima poželiti sve najbolje u 2010. godini. Želim vam prije svega puno zdravlja, sreće i ljubavi, a kad su ti uvjeti ispunjeni doći će i dobri rezultati na utrkama. Samo treba trenirati.

Vjerujem da većina vas donosi neke novogodišnje odluke, a moja je što se sporta tiče, da ću se više istezati nakon treninga. Ostale bih zadržao za sebe.

Kad prođe ova “gužva” slijedi i neki malo duži post. A do tada, navali na odojka i francusku!

Evo malo smijeha u ovo blagdansko vrijeme: “isječak” iz moje omiljene serije!

Jutarnjim “joggingom” krenuo sam u treći, završni ciklus baze. Otišao sam na nasip s namjerom da napravim 45 minuta laganog trčkaranja i obukao sam se kao da trčim maraton na Antarktici. A na kraju uvjeti za trening uopće nisu bili loši. Kad sam krenuo na trening sunce je bilo već dosta visoko i onih -10 stupnjeva s interneta je u stvari bilo -5 na nasipu. Nisam se toliko bojao temperature koliko zaleđene staze na nasipu. Kad sam trčao prošlog tjedna na nasipu sve je bilo zaleđeno i jako neugodno za trčanje tako da sam treninge za vikend napravio na djelomično očišćenom Jarunu. Budući da sam jutros naumio trčati lagano, rekoh idem opet na nasip vidjeti kakva je situacija. Puno je bolje nego prošlog tjedna! Onaj dio po kojem ljudi hodaju je fino “ispeglan”, ali još uvijek dosta grbav, ali sa strane po travi je neko vozilo napravilo super trag po kojem se može normalno trčati, a za one koji vole trčati po neugaženom snijegu postoji i ta mogućnost. Kad sam vidio tako dobre uvjete planirano trčkaranje se pretvorilo u lagano trčanje pa sam se kući vratio pošteno znojan i rumen.

Prošlog tjedna sam se veselio prognozi za ovaj tjedan i baš sam mislio kako mi se potrefilo “ružno” vrijeme u trenutku kad imam lagani tjedan, a kad opet počnem puno trenirati doći će do zatopljenja. I tako ću moći napraviti sve treninge. Ali sad kad vidim kako je lijepo vani i kad sam se malo priviknuo na snijeg, baš mi je žao što će toliko zatopliti slijedećih nekoliko dana. Da mogu birati, najradije bih da ostane ovakvo vrijeme kakvo je sada, znači sunčano i temperature oko -5. Za lagane treninge imam sniježnu idilu na nasipu, za brze treninge mogu na Jarun, dovoljno je hladno da se snijeg ne otopi, a opet dovoljno “toplo” da se uz duple tajice, dvije majice i šuškavac može normalno trenirati. Ali nažalost ništa od toga, sutra će se snijeg početi topiti i slijedećih nekoliko dana će se moći trčati samo po cestama. No ovo vrijeme je vrlo nepredvidljivo i ne bih se iznenadio da do kraja tjedna opet zavladaju polarni uvjeti kakve smo imali proteklih nekoliko dana.

A sad malo o treninzima… Prošli ciklus je odrađen skoro pa savršeno. Svega sam nekoliko treninga napravio drukčije nego što sam zamislio, ali ne bi bilo ni dobro da sam pedesetak treninga napravio bez greške. U brojkama bi to izgledalo ovako: 4 tjedna, 614km, 55 sati treninga (od toga 7 sati teretane, a ostalo trčanje). Kad se to ovako “stavi na papir” čak ni ne djeluje nešto previše, ali nije bilo lako. Plan za novi ciklus je napravljen i cilj je podići volumen za još desetak posto, a intenzitet će u mnogome ovisiti o vremenskim prilikama i neprilikama. Da ne moram raditi možda bih otišao na Vis preko zimskih praznika, tamo bih sigurno mogao dobro trenirati. Ali šta je tu je, treba izvući maksimum iz onog što možemo.

I za kraj posta jedna najava: slijedećeg ponedjeljka (28.12.) u 17:33 na HRT1 biti će prikazan opsežan 40-minutni interview koji sam dao novinarki HRT-a Danijeli Trbović. Interview će biti prikazan unutar emisije “Najslabija karika”, a tko bude gledao vidjet će kako sam se snašao odgovarajući na brojna provokativna pitanje stroge voditeljice.