Objavio: goranmuric | 25/04/2012

Na putu prema gore

Ima utrka za koje se posebno spremaš, odmaraš, motiviraš i onda istrčiš kao zadnji papak, a ima i onih kad ideš tek tako, napravit malo jači trening pa ispadne najbolja trka u sezoni. :-) Tako je meni ispao Riječki polumaraton, ali se nadam da mi to neće biti najbolja trka ove godine, već samo u dosadašnjem dijelu sezone. :-) Nakon Sinja sam se malo trgnuo, vidio gdje su mi bile greške u treningu, tj. da sam premalo trenirao do sada i krenuo trenirati “udarnički”. Podsjetilo me to na 2009. godinu kad sam se zavaravao da dobro treniram i da sam u dobroj formi, a onda je došao Zagrebački maraton koji me prilično grubo prizemljio. No tada sam izvukao pouku i napravio najbolju zimu u životu koja je rezultirala s 5-6 odličnih utrka na proljeće. Istu taktiku sam primjenio i sada i u travnju već imam skoro 550km što bi mogao biti rekordan mjesec po broju kilometara ako tako nastavim do kraja mjeseca.

Budući da se za Rijeku nisam posebno pripremao niti odmarao, došao sam na trku s ciljem da krenem prvih 5km dosta lakše nego inače pa ako se budem dobro osjećao da počnem ubrzavati i onda zadnjih 5km najbrže što mogu. Tako sam i krenuo, skoro 2km sam trčao u grupi s najboljim hrvatskim trkačicama na utrci, zatim smo Milorad Vojvodić i ja krenuli u lov na ostale cure i kroz par kilometra došli do grupe u kojoj su bile Slađana Perunović, Žana Jereb i Helena Javornik, a uz put smo “poskidali” par Mađarica. To mi je bio skroz ugodan tempo i osjećao sam se više kao da trčim maraton, nego polumaraton. Stotinjak metara ispred nas je bila grupica trkača u kojoj su bili Đuro Komlenović, Ivica Mucak i Damir Mesec i nakon 8,5km kad staza kreće malo niz nogu prema okretu odlučio sam ih pokušati uhvatiti. To mi je uspjelo tik prije okreta i bio sam jako zadovoljan s tim jer se puno bolje osjećam na nizbrdicama, nego na uzbrdicama (a tko ne?) i nisam ih nikako htio loviti uzbrdo. Nakon okreta sam malo odmorio i do ponovnog dolaska na ravni dio staze čak i zaostao za grupom 5-10m što sam vrlo brzo nadoknadio i odmah krenuo u napad. Stotinjak metara ispred nas je bila vodeća žena u trci, Etiopljanka za koju su rekli prije starta da je nedavno trčala 1:13 u Adis Abebi i da danas napada rekord staze 1:12. Čim je samo 100m ispred nas znači da ništa od tog rekorda. :-) Nakon 12. kilometra sam se izdvojio iz grupe i malo po malo do 15. kilometra sam ju dostigao. Do tada nisam uopće gledao prolaze samo bih povremeno vidio prosječan tempo od početka utrke i tada sam bio na nekih 3:35/km. I onda sam skužio da zapravo jako dobro idem i da bi to na kraju moglo biti ispod 1:15 i to me dodatno motiviralo da krenem još jače. Nakon što sam prestigao Etiopljanku uslijedila su 2km uz nogu i onda najljepši dio utrke nizbrdica prema centru grada. Došavši na vrh uzbrdice/nizbrdice u daljini sam vidio jednog trkača i rekoh idem ga probat stići jer je očito da pada. U slijedeća 2km nizbrdo ga nisam puno stigao, ali mu se prednost počela naglo topiti kad smo došli na ravno. Počela je padati kiša, a i vjetar je okrenuo tako da je ponovno puhalo u prsa kao i na početku trke. To mi je sve išlo na ruku jer je ovaj ispred mene očito bio u gadnoj krizi. A onda smo došli do podvožnjaka za kojeg sam se nekako nadao da nećemo kroz njega jer smo taj dio obavili na početku trke, a prijašnjih godina se kroz taj podvožnjak išlo samo na povratku. :-) No organizatori su nas ovaj put počastili s dva odlaska ispod razine mora što mi je na kraju još malo pomoglo da sustignem trkača ispred sebe, a tek kad sam ga prestizao skužio sam da je to “strašni” Bela Horvath, strah i trepet našim trkačima s početka tisućljeća, koji sad očito više nije u formi kao tada. Nije pružao neki otpor, čovjek se navikao boriti za visoke plasmane pa mu je valjda svejedno da li je osmi ili deveti. Ali meni nije bilo svejedno i dalje sam se trudio završiti ispod 1:15 što mi je na kraju i uspjelo. U cilju 1:14:53. Ispred mene su bili 4 Mađara i 3 Hrvata (Dinjar, Žilić i Paripović), a pobjednik utrke Laszlo Toth je istrčao 1:03:26 što je najbrži polumaraton ikad istrčan na hrvatskom tlu.

Bilo je još puno odličnih rezultata i osobnih rekor(a)da, ponajviše zahvaljujući gotovo idealnim uvjetima za trčanje. Organizacija trke je bila ok, što znači da osim zatvorene staze za aute, dovoljno vode na okrepnim stanicama i puno voća u cilju, organizatori nisu ponudili ništa više. Kad na Stareku nema ručka, nego se dobiju sendviči i pivo, svi se bune, a tu izgleda nikome nije smetalo što osim majice u vrećici nije bilo ničeg, a startnina u kunu ista. Isto tako, nitko se ne buni da je staza kraća, a po mom Garminu (i većini ostalih) riječka staza nije ništa duža od one jarunske. A ima AIMS certifikat…

About these ads

Responses

  1. Tvoj glavni problem je sto se veselis takvim rezultatima. Nisi gladan uspjeha. Zadovoljava te rezultat koji je ispod tvojih mogućnosti.

  2. S obzirom na rezultate na prethodnim utrkama imam razloga za zadovoljstvo, no neću biti zadovoljan ako mi to ostane najbolje vrijeme ove godine što sam i napisao u tekstu. Tako da ne vidim čemu ovaj anonimni komentar?!

    A glavni ciljevi za ovu godinu su dobar plasman na Plitvičkom maratonu i osobni rekord na maratonu na jesen. Polumaratone uglavnom trčim iz punog treninga i nisu mi pretjerano zanimljivi osim ako se ne radi o nekom državnom prvenstvu.

  3. Čestitke na trci, a na plitvicama ima da rasturas :D


Kategorije

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: