Objavio: goranmuric | 03/06/2012

Posložile se sve kockice

Sjećam se Plitvičkog maratona od prije dvije godine i kako sam bio tužan poslije utrke. To je bilo pojedinačno prvenstvo Hrvatske u maratonu kao i ove godine i došao sam tamo kao favorit za prvo mjesto. Na kraju sam bio drugi sa zaostatkom od minutu i pol iza Tomislava Brečića koji je postao prvak Hrvatske. No nijedan ni drugi nismo istrčali posebno dobro, već je slavio onaj koji je toga dana bio manje loš. :-) Tada mi je nekoliko ljudi reklo “kad danas nisi postao prvak Hrvatske nećeš nikad” na neki način podcjenivši tadašnju konkurenciju, ali i mene. Prošle godine Plitvice nažalost nisu bile pojedinačno prvenstvo, već ekipno. Istrčao sam skoro 10 minuta bolji rezultat nego godinu ranije i ostavio Tomu 5 minuta iza sebe iako se i on popravio za 3 minute u odnosu na onaj pobjednički nastup. Zajedno s Krešom Babićem, Lovelosom Slovincem i Milom Šikmanom osvojio sam ekipni naslov za AK Veteran i to vrlo uvjerljivo. Mislim da smo imali više od pola sata prednosti ispred drugoplasiranih Sljemenaša. Na pojedinačnom prvenstvu koje je bilo u sklopu Zagrebačkog maratona nisam bio prvi favorit za pobjedu, no igrom slučaja tokom utrke dugo sam bio u poziciji koja bi mi na kraju utrke donijela zlato oko vrata da bi me pred sam kraj utrke prestigao Drago Paripović i (opet) sam se morao zadovoljiti srebrom. Još prije dvije godine sam pisao na blogu kako mi je sportski san postati prvakom Hrvatske, a kako sam posljednjih godina koncentriran najviše na maratone to bi značilo postati prvakom Hrvatske u maratonu. Otkad sam počeo trenirati atletiku trčao sam sve discipline srednjih i dugih pruga, a i osvajao medalje na prvenstvima u dosta njih (3000m, 5000m, 3000m sa zaprekama, polumaraton, maraton i štafeta 4x400m!), no maraton se pokazao kao nešto najizazovnije i nešto u čemu najviše uživam. Ne samo u trci, već i u cijeloj pripremi za trku, ali i načinu života kad se posvetiš nećem takvom. Ne mogu reći da mi je trčanje maratona najvažnije u životu, no vrlo je blizu vrhu ljestvice prioriteta. A imam sreće što u svemu tome imam podršku najbližih. Kristina mi je najveća podrška u životu, a uz mene su uvijek tata, brat i ostatak obitelji kojima nije uvijek najjasnije zašto se toliko mučim, ali teško je to shvatiti bilo kome tko nije i sam probao. :-) Tu je još i velika podrška kluba (AK Agram) koji jednako ulaže u stadionsku atletiku kao i u ovu vanstadionsku komponentu i na dobrom putu je da postane najbolji atletski klub u državi. Već sad je najkompletniji…

Ove godine je ponovno došao red da Plitvice organiziraju PH u maratonu i to sam odmah označio kao glavnu utrku u sezoni. No početak sezone nije bio obećavajući. Nakon pomalo lijenog siječnja gdje sam sve treninge napravio korektno, ali ništa više od toga, zaredale su dvije viroze. Još sam imao peh da je u to vrijeme bio nekoliko utrka koje sam na pola bolestan i na pola spreman trčao pa me to bacilo dosta nazad, a trebalo se spremiti za Sinj od kojeg sam puno očekivao. O tome sam već pisao prije dva mjeseca pa se ne bih ponavljao, no tada sam i napisao da znam gdje sam griješio i kako je vrijeme da se trgnem. I trgnuo sam se! :-) Na ruku mi je išlo i to što sam počeo raditi u adidas školi trčanja što mi nije koristilo samo kao dodatan trening o čemu sam pisao u tekstu za Trčanje.hr, već sam tu dobio još jednu dodatnu podršku u ovom čime se bavim, a tu podršku sam najbolje mogao osjetiti jučer na trci gdje sam imao više navijača nego većina prvoligaških nogometnih klubova. :-) Zadnjih pet tjedana prije maratona koncentrirao sam se isključivo na ovu utrku i nisam išao ni na jednu utrku iz prebogatog kalendara natjecanja sve od dobrog nastupa na Kamešnici gdje sam s klubom došao do naslova ekipnog prvaka Hrvatske u planinskom trčanju. Od tada sam napravio nekoliko odličnih treninga koji su upućivali na to da dižem formu pred Plitvički maraton, a najviše samopouzdanja sam dobio nakon dužine od 41km na stazi sličnoj plitvičkoj koju sam pretrčao za manje od 3h. Budući da volim tjedan dana prije maratona napraviti jednu kratku utrku jako, u nedostatku utrke na 5km izabrao sam humanitarku na Jarunu Trči i hodaj za zdravo srce! od svega 2km, ali sam ju odradio kako treba i još jednom pokazao kako sam specjalist za humanitarne utrke. Mislim da nema humanitarke gdje nisam pobijedio. :-)

Za razliku od prijašnjih godina kad sam na Plitvice dolazio dan ranije, ove godine sam zbog organiziranog izleta adidas škole trčanja, na maraton došao na dan utrke. I to svega sat i pol prije starta. Moram priznati da mi je bilo jako drago kad sam čuo da je start odgođen za 15 minuta zbog bukve koja se srušila na stazu na 21. kilometru. :-) Velika gužva se stvorila u startno-ciljnom prostoru zbog rekordnog broja prijavljenih natjecatelja pa nas je u 9:45 sa starta krenulo više od 600 (oko 200 maratonaca i više od 400 na 16km). Prije dva tjedna sam saznao da će Parip braniti naslov prvaka Hrvatske i ta informacija mi je malo uzdrmala sigurnost koju sam imao do tada. Ne potcjenjujući ostale konkurente znao sam da ako istrčim prošlogodišnjih 2:47 imam velike šanse slaviti na Plitvicama, no prijavom Paripovića znao sam da će za pobjedu trebati istrčati i nešto više. Još mi je u sjećanju Zagrebački maraton kad nam je svima pokazao kako se trči maraton i što znači strpljenje. To je značilo da bih trebao mijenjati plan utrke da mi se isti scenarij ne ponovi i ove godine, no na kraju sam se odlučio trčati na način kako sam prije zamislio i ne prilagođavati taktiku konkurenciji. A osim Drage tu su još bili već spomenuti Brečić, zatim Đuro Komlenović koji je prošle godine istrčao 2:51 na Plitvicama, a ove sezone se dosta popravio na polumaratonu, Robert Radojković, nesuđeni prvak Hrvatske iz 2007. i Hrvoje Kovač, prvak iz te 2007. s kojim sam jedno vrijeme trenirao i koji me uredno pobjeđivao na maratonima. Njega sam se uz Paripa najviše pribojavao jer sam čuo kako radi strašne treninge u Maksimiru, a i znam kako trči kad je spreman. Većina njih ima taktiku malo laganijeg starta osim Radojkovića koji je potpuno nepredvidljiv. :-)

Ja sam se odlučio krenuti kao i prošle godine. Proučio sam prolaze koje sam imao svakih 5km i plan je bio prvi dio pokušati istrčati na isti način, a onda u drugom dijelu poboljšati rezultat za 2 minute koliko mi se činilo da će trebati za pobjedu. Stalno pišem prvo mjesto, pobjeda i sl. kao da nema stranih trkača u utrci, što naravno nije istina, no kako se radi o prvenstvu Hrvatske onda zanemarim sve te ostale i koncentriram se samo na prave konkurente. A ionako imamo svoj nagradni fond pa ni iz tog razloga ne moramo gledati ostale. :-) Nakon početne gužve na startu vrlo brzo sam došao do dosta mjesta za trčanje i početna 2km sam trčao u društvu nekoliko trkača koji su trčali 16km. Prošle godine sam prvih 7km bio u društvu Mije Bebića koji je i sad bio blizu mene, ali je po izlasku na glavnu cestu malo ubrzao i trčao je 50-ak metara ispred mene. Prvih 5km mi je začas prošlo, pogledam prolaz: 18:14. Prošle godine je bilo 11” brže i taman toliko je Mijo sad ispred mene. Malo ubrzavam kako bih mu se do kraja nizbrdice priključio, no nema nekog pomaka. Dobro da u tom trenutku nisam gledao prolaze po kilometrima jer bi me sigurno uhvatila panika. Kad sam sinoć skinuo fajl s utrke na Endomondo, vidio sam da sam 6. kilometar išao 3:20. Da sam to znao u trci sigurno bih prikočio. :-) Krećemo uzbrdo i polako sustižem Miju i još nekoliko trkača, na skretanju s glavne ceste pogledavam gdje je konkurencija i vidim tek Mariju Vrajić na 50-100m iza sebe. Slijede kilometri uzbrdo do 11. kilometra i tu kao da imam deja vu od prošle godine. Polako stižem trkača po trkača i približavam se Hrvoju Habušu te ga prestižem na istom mjestu kao i lani. :-) Slijedeća 3km trčim u grupici s Nikolom Špoljarom i Petrom Delašom koji trče 16km, te jednim mađarskim maratoncem za kojeg ću poslije saznati da je Janos Zabari (pobjednik Čazme). Mađar i ja se odvajamo desno, a dečki idu lijevo. Zaboravih napisati da je druga petica bila u sekundu ista kao prošlogodišnja. Treća petica je bila 14” sporija što znači da sam u zaostaku 25” za prošlogodišnjim vremenom, no ne uzbuđujem se previše. Prošle godine sam pisao o nekoj krizi na 15. kilometru, a sad se odlično osjećam. Na početku drugog i najtežeg uspona Janos mi polako odlazi, no ni u jednom trenutku se nisam opustio i pustio ga da mi ode više od 50-ak metara. Ovaj segment utrke je najteži i dok trčim imam osjećaj da dajem sve od sebe kao da je cilj na vrhu tog brda, a ne kao da imam još 23km do cilja nakon što se uspnem na najvišu točku maratona. Ali dolazimo napokon i do tog 19. kilometra, čak sam se i malo približio Mađaru, a u daljini se nazire još jedan trkač ispred nas. Krećemo nizbrdo i okrećem se da vidim situaciju iza leđa i vidim da je Drago prvi iza mene sa nekih 20-30” zaostatka. Ubrzo stiže prolaz na 20. kilometru i vidim da sam ovu najtežu peticu istrčao za 21:58 što je 14” brže nego prošle godine i do prolaza na 21km nadoknađujem i ostatak do 25” zaostatka te prolazim u sekundu isto kao prošle godine. Uskoro prestižem Zabarija i krećem u lov na onog ispred njega. Kad sam došao blizu imao sam što vidjeti. To nije bilo tko, nego Robert Radojković. U tom trenutku pomišljam “dobro da ga nisam vidio na startu jer bih sigurno krenuo za njim”. :-) Polako ga pretičem kao i prije nekoliko godina, no ovaj put pruža jači otpor i dobro se drži. Usput mi je rekao da (opet) nije u konkurenciji za PH, ali to mi ne znači puno. U konkurenciji je za novce, a i ne želim postati prvak Hrvatske, a da nisam pobijedio sve Hrvate u utrci. :-) Sad više ne gledam prolaze po 5km, već se borim za plasman. Robi mi je za petama, znam da je i Parip tu negdje iza i nema opuštanja. Dapače, kad smo krenuli ponovno uzbrdo uz rijeku Radojković me prestiže i do okreta na 30. kilometru mi bježi 5-10”. Negdje na 28. kilometru smo prestigli Belu Horvatha koji mi je sad već postao mušterija, a polako susrećemo i Mađare koji su ispred nas. Prvi je Toth, drugi Nagy, a treći Erkolo koji je prošle godine trčao rekord staze i ostavio drugog za više od 18 minuta. Ove godine se nitko nije toliko izdvojio, a nisu ni toliko puno ispred mene. No mene puno više zanima ono što ću vidjeti nakon okreta. :-) I situacija je dobra. Paripović je prvi iza mene, a ne daleko iza njega je odlični Mićo Vojvodić dok su ostali konkurenti dosta zaostali. Čini mi se kako imam 1 minutu prednosti ispred Paripa, a znam da to ništa ne znači jer sam prošle godine u zadnjih 12km krenuo s još većom prednosti, ali mi to nije donijelo pobjedu. Stišćem koliko god mogu, prestižem Robija, ponovno Belu Horvatha (koji očito nije došao do okreta), a uskoro i Sadeta Čauševića koji ima 2:43 na Plitvicama prije 2 godine. Onda mene sustiže jedan trkač, ali na sreću nije nitko od naših, nego moj “sudrug” iz prvog dijela utrke Janos Zabari. Nikad mi nije bilo draže što me jedan Mađar stigao. :-) Nisam mogao pratiti njegov tempo, ali nisam ni puno zaostajao. A lijepa je bila njegova gesta kad me prestigao i dobacio mi “good lauf”. U tim trenucima takav mali znak podrške ti puno znači, pogotovo od strane trkača koji je u istoj situaciji kao i ti. Od 37. do 40. kilometra sam se nekoliko puta okrenuo da vidim gdje je Drago i nijednom ga nisam vidio. Uskoro me uz cestu čekaju Zlatko Kožuhar i Luka Livaković, pomladak AK Agram koji su trčali 5km, i kad sam ih vidio glasno vičem “Agram!!!”. Dečki kreću trčati za mnom i ispituju me koji sam, koliko ću ići i svašta ih još zanima, a ja baš nemam snage za priču. A onda u jednom trenutku vidim narančasti dres Žumberka kako ulazi u zavoj koji sam ja upravo prošao i shvaćam da sam počeo prerano slaviti. Ubrzavam koliko me noge nose, a nose me prilično. Kao u nekom transu približavam se zadnjem usponu do cilja, a tu me čeka neviđena podrška. Na 500m do cilja čekaju me Kristina, Ivša, Lukina sestra Josipa i 20-ak školaraca i bučnim navijanjem me ispraćaju prema cilju. Dio njih se priključuje Zlatku i Luki i trče sa mnom. Vidim sa strane Ivšu kako trči uz mene i urla i sad se više ne utrkujem s Paripom, nego s njim. :-) Pred ciljem me čeka još stotinjak školaraca i još puno ljudi koji me bodre i u deliriju prolazim ciljem. San mi se napokon ispunio – postao sam prvak Hrvatske u maratonu! :-) Nekoliko trenutaka poslije eto i Kristine u zagrljaju, plače ona, plačem ja. Kako je samo tako brzo došla do mene?! Išla je PB na 500m uzbrdo. :-) Minutu poslije mene ciljem prolazi Drago, pa 2 minute iza njega Radojković, a na 2:50 u cilj ulazi Vojvodić koji je istrčao osobni rekord i došao do brončane medalje za prvenstvo Hrvatske.

Za zlato sam istrčao 2:45:43 što je minutu i pol bolje nego prošle godine, a naknadnom analizom sam vidio da sam tu prednost “nad samim sobom” ostvario u zadnjih 7km. Što ti znači imati konkurenciju za petama? :-) Ukupno sam u trci bio sedmi, a prošle godine četvrti. No to je manje važno, najvažnije je da sam se nakon bronce i dva srebra napokon popeo na najvišu stepenicu postolja na proglašenju za prvenstvo Hrvatske u maratonu i osvojio zlatnu medalju. :-) Za kraj bih još jednom zahvalio svima na čestitkama kojih je stvarno bilo puno, a posebno HVALA onim mališanima i velišanima koji su mi olakšali posljednji kilometar utrke. :-)

Prvenstvo Hrvatske u maratonu – proglašenje


Responses

  1. šta drugo reći nego – čestitam ti na popravku od prošle godine – kada si se “naljutio” jer sam uporno tvrdio da možeš bolje, a ti si inzistirao na tomu da ne možeš bolje :-)
    doduše nisam računao na kompresijske dokoljenice, ali 1”/km njima + 1”/km na bolji raspored energije, i napredak je više nego primjetan!
    drago mi je što sam ipak bio u pravu, ali sad te moram opet malo prodrmati – možeš ti JOŠ bolje! :-)

  2. Čestitke na odlično istrčanoj utrci i naslovu državnog prvaka!!! Sav onaj rad, trud i znoj se ipak isplati kad tad!!! Još jednom čestitke!!!

    ps: hvala na podršci prije cilja – puno znači!

  3. Velike čestitke i ovim putem i od Glinskog atletskog kluba, svaki rad i trud se isplati tako je bilo oduvijek i biti će,čestitam ti i osobno i čujemo se ovih dana oko nekih konkretnijih akcija, pozdrav
    .

  4. Bravo! Sve čestitke…

  5. Isplatilo se čekati novi post.. :) Bravo! Iskrene čestitke!

  6. Odlično. Čestitam na velikom uspjehu i ostarenju snova. :)

  7. [...] Novi prvaci Hrvatske u maratonu su Goran Murić (AK Agram) i Marija Vrajić (AK Veteran). Kod muškaraca još su medalje uzeli Drago Paripović (AK Žumberak) i Milorad Vojvodić (AK Sljeme), a kod žena Nikolina Šustić (AK Sljeme) i Ingrid Nikolesić (AK Sljeme). Čestitamo! Usput ne zaboravite pročitati Goranovo izvješće. [...]

  8. U iznimno jakoj konkurenciji…

  9. Svaka čast!

  10. velike čestitke majstore!

    to ti je to kad si se počeo družiti s pravim ljudima! :-)

  11. Iskrene čestitke još jednom majstore. Pokazao si da se sav trud i napor na kraju isplati. Ako mi je itko uzor to si mi ti. Nadam se jednog dana trcat sa tobom da ti mogu radit društvo (barem par km koliko ću te moći pratit)

  12. G, čestitam!

  13. murinjoooo bravo, čestitam na pobjedi!

  14. Bravo Gorane, svaka čast !!!!!
    Razlika između tebe i Paripa je samo u nijansama-jedan ima reaktor na principu fisije, a drugi na principu fuzije !!!

    Birajte !!!
    :):):)

  15. Svaka cast, Gorane!! Iskrene cestitke! :)

  16. Hvala, hvala, hvala… :-)

  17. Čestitke Goranu!
    Paripovo vrijeme prolazi,idućih godina razlika može bit samo veća,sve ima svoj vijek trajanja.

  18. Predivno Gorane. Iskrene čestitke i puuuuno uspjeha i daljnjim utrkama! Divim se ljudima i sportašima poput tebe. Čast mi je biti tvoj školarac. Idemo, idemo Gorane!!!


Kategorije

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: