A prva prava utrka na kojoj sam trčao je 1990. godine u Splitu. Tih godina je Split imao svoj međunarodni maraton, a međunarodnim maratonom se nije mogao nazvati bilo koji maraton samo ako je imao nekog stranog trkača, već je trebalo imati plavu crtu cijelom duljinom trase po kojoj se trčala utrka. I koliko znam Splitski maraton je u Jugoslaviji bio jedini takav, tek je kasnije Beogradski maraton dobio isti status. A bio sam i tamo s tatom… A u Splitu se osim maratona trčao i polumaraton (to je tata trčao) i bila je organizirana humanitarna utrka na 10km za stradale rudare u Tuzli. I to sam ja trčao! Opet se ne sjećam baš svih detalja, no znam da je taj dan bilo jako vruće i da sam se cijelo vrijeme utrkivao s nekim starijim čovjekom koji nikako nije mogao dopustiti da ga dijete od 10 godina pobijedi. I nisam ga pobijedio… Poslije je tati objašnjavao kako bi me trebao upisati na atletiku, pa je onda tata njemu objašnjavao kako na Visu nema atletskog kluba i da je on jedini koji trči tamo, a ja povremeno idem s njim i tako dalje… Inače, taj dan sam po prvi put istrčao 10km, ali ne u komadu jer sam stao piti na južnoj strani Marjana na uzbrdici iza Instituta, a rezultat je bio 1h06min. Kad to usporedim s rezultatima koje sad u istim godinama postiže mali Domagoj Abrlić, vidim da sam bio dosta spor.

Presudnu ulogu da počnem trenirati atletiku odigrala je Božićna utrka u Komiži 1994. godine. To je bilo natjecanje gdje smo jednom godišnje odmjeravali snagu viški i komiški učenici osnovnih škola, a trčali smo stazu dugu 800-900m. Natjecali smo se po razredima: 1. i 2. razredi zajedno, pa 3. i 4. itd. Ja sam tada bio osmaš i u trci nas je bilo dvadeset (po pet najbržih sedmaša i osmaša iz obje škole), a najveći konkurent mi je bio Nikola iz mog razreda. Kad smo u školi imali testiranje na šest minuta Nikola je pretrčao 50m više od mene, a i na kraćim testovima (60m, 200m) je bio brži od mene. Ali ja sam tog puta bio jače motiviran. Naime, kako smo mi na Visu imali i još uvijek imamo srednju školu i to gimnaziju, nije bilo potrebe da se ide u Split u srednju školu. No ja sam se htio upisati na atletiku i zbog toga sam htio u Split pa su mi roditelji rekli da mogu, ali ako budem prvi na Božićnoj trci. Vjerojatno bih išao i da nisam bio prvi, ali na taj način su me valjda htjeli dodatno motivirati što su i uspjeli. Od samog starta sam se odvojio od svih i na kraju pobijedio sa 100m prednosti. Ali se sjećam da na kraju nisam bio potpuno zadovoljan jer sam za prvo mjesto dobio neke užasne Ragusa patike (slične starkama), a Nikola koji je na kraju bio drugi je dobio 5kg mandarina što mi je bila puno primamljivija nagrada. No dobio sam zeleno svjetlo za odlazak u Split u školu gdje sam u rujnu 1995. počeo trenirati u HAK “Sveti Duje” kod trenera Mate Omazića i tamo sam napravio svoje prve prave atletske korake, a nekoliko godina poslije došle su i prve medalje s državnih natjecanja. Evo jedne fotke iz tog vremena!

To su bili moji počeci… Prisjetite se i vi svojih.

A “teška” tema je “Kvaliteta vs Kvantiteta”. Neke stvari u tom članku definitivno stoje. Prva je da se bez 800km mjesečno ne može ni približiti olimpijskoj normi u maratonu. Slažem se, no ne u potpunosti. Pravilo vrijedi za muško trčanje dok za ženski maraton ne bih stavio ruku u vatru da ga neka talentirana trkačica s dugim stažom na srednjim i dugim prugama ne bi mogla pretrčati za 2:43 i sa 500km mjesečno. No to su sitnice i nisu toliko bitne. Više me “zasmetalo” što se u članku namijenjenom rekreativnim trkačima uopće spominju olimpijske norme, EPO, testosteron i sl. Pa tko od nas “vrhunskih” rekreativaca uopće može razmišljati o Olimpijskim igrama, a koliko je to tek strano početnicima u trčanju? No kad se sjetim nekih starijih intervjua s pojedinim trkačima i trkačicama i njihovo “brijanje” na Olimpijske igre i stavim ga u ovaj kontekst, jasno mi je od kud vjetar puše.

No vratimo se na kvantitetu, tj. kvalitetu jer je to navodno jedno te isto. Točnije kvantiteta vodi ka kvaliteti. I tu bih se načelno složio, no u potpunosti se slažem s abebe bikilom koji je dodao da kvantiteta do jedne granice DA, ali ne kvantiteta po svaku cijenu, tj. da se treniranje pretvori u bjesomučno skupljanje kilometara koji ne donose nikakav pomak u kvalieti. Ako pod kvalitetom mislimo na rezultat u klasičnim atletskim/trkačkim disciplinama koji se može izmjeriti i vrednovati po raznoraznim tablicama i mjerilima. I zato je u redu da Naoko Takahashi napravi 1800km mjesečno jer joj je to donijelo svjetski rekord na MARATONU. Njezin trener je očito pogodio pravi omjer kvantitete i kvalitete za nju. Ali ako je kvantiteta toliko prevladala da se više ne možete ni približiti svojim najboljim rezultatima na disciplinama koje redovito trčite i uporno bježite na sve dulje distance kako bi dokazali sebi i drugima da to što radite ima nekog smisla, onda to nema smisla i to nije kvalitetna kvantiteta. Na tankom sam ledu, sad već ima puno uvrijeđenih i povrijeđenih mojim riječima, ali nije mi cilj nikoga kritizirati i omalovažavati njihov trud, samo želim iznijeti svoje mišljenje koje se razlikuje od teza iznesenih u članku.

Moje mišljenje je da bi svaki trkač koji se natječe trebao postupno iz godine u godinu povećavati volumen, ali i intenzitet treninga, kako bi napredovao. Potpuno je jasno da se s jednim te istim treninzima ne može napredovati, ali treba pažljivo odrediti kada, koliko, na koji način i zašto raditi na kvantiteti, a da pri tome ne ispašta kvaliteta. Dakle, gornja granica postoji, ali nije kod svakog na istoj “visini”. Tu su dvije riječi vrlo važne, a mislim kako ih je abebe bikila vrlo dobro upotrijebio: OPTIMALNO i INDIVIDUALNO. Treninzi koji su Naoko Takahashi doveli do 2:19 Karu Goucher bi možda odveli u invalidska kolica, da se slikovito izrazim. A za to da se i s manje, ali brže može jako brzo trčati, i pri tom jaaako dugo trajati na vrhunskom nivou, imamo primjera koliko hoćete. Spomenut ću samo jedan koji mi se već danima vrti po glavi, a to je Drago Paripović. Ne sjećam se da li sam ikad vidio Dragu da sporo trči ili joggira. Svatko tko trči po nasipu skužit će da on uvijek nekamo juri. Prvi put sam se sreo na nasipu s njim prije desetak godina i priključio sam mu se na nekom fartleku. Pukao sam nakon 5-6min i to me nisu slomili brzi dijelovi, nego spori. Ne kažem da on ne trči puno, ali ne sigurno koliko neki preporučuju. Dragec je našao pravi omjer kvantitete i kvalitete i trči već godinama na vrhunskoj razini. I da se vratimo na olimpijske norme… On ju je imao, ali nažalost na OI nije išao. I tko zna kada ćemo imati trkača koji će moći ponoviti te njegove rezultate?! S 800km mjesečno ili bez njih… Da znam da je to jedini uvjet odmah bih prionuo na posao. Jednom sam napravio 200km u jednom tjednu i znam kako je to. Za vas koji ne znate napisati ću taj tjedan točno trening po trening. Ne da bih se pohvalio, već da vidite da to nije baš lako i da procijenite da li je to za vas ili nije. Jer 200km na papiru ne djeluje puno, čini se lako dohvatljivo uz pravu taktiku (malo ću ujutro, malo popodne, za vikend imam više vremena…).

PONEDJELJAK

Rastrčavanje 14km – 1:05:51 (dan prije sam trčao 46km)

UTORAK

Ujutro

Rastrčavanje 12,4km – 59:35 (snijeg)

Popodne

Izdržljivost 14km – 1:02:08 (snijeg)
- 4km po 20cm snijega za 16:35

SRIJEDA

Ujutro

Srednja dužina 18,4km – 1:28:27 (snijeg)

Navečer

Brzina (15x60m) – ukupno 9,3km

ČETVRTAK

Ujutro

Rastrčavanje 16km – 1:18:04 (snijeg)

Navečer

Izdržljivost 14km – 1:04:15
- 6km – 22:44

PETAK

Srednja dužina 24,5km – 1:51:00

SUBOTA

Ujutro

Srednja dužina 19km – 1:22:32

Navečer

Jogging 8,3km – 40:36

NEDJELJA

Dužina 50,2km – 3:37:19

Eto, tako je to izgledalo od 4. do 10. siječnja 2010. Ukupno sam potrošio malo više od 15h. Dok sam radio te treninge bio sam kao u nekom transu, ništa mi se nije činilo teško. Tjedan dana poslije sam trčao 44min Lagvić ligu… A sad kad dođem u zonu 150km tjedno nije mi jasno kako sam tada to mogao. I onda se sjetim da sam imao puno više vremena.

I da zaključim na kraju. Ljubav prema trčanju se ne mjeri brojem pretrčanih kilometara. Najvažnije je naći pravi balans između vremena provedenog na trčanju i brzine kojom trčite, paziti da pri tome uživate (iako nije svaki trening uvijek zabavan) i što je najvažnije da ostanete zdravi. I tako ćete moći dugo voljeti trčanje na svoj način!

Iza nas je još jedna godina, za neke uspješna, za neke manje uspješna. Meni osobno je bila vrlo uspješna. Uz ovaj zadnji rezultat na maratonu kojim sam zaokružio jednu odličnu sezonu, izdvojio bih još osvajanje srebrne medalje na prvenstvu Hrvatske u maratonu te sjajne ekipne rezultate sa svojim kolegama iz AK Veteran. Ove godine smo osvojili ekipno PH u maratonu i treća mjesta na ekipnim prvenstvima u polumaratonu, planinskom trčanju i krosu, što znači da smo uzeli peharček na svim vanstadionskim ekipnim natjecanjima. A najvažnije je da sam sezonu priveo kraju bez ozljeda i da sam zdrav krenuo u treninge za slijedeću sezonu u kojoj ću nastupati za AK Agram. Promjena kluba nije došla iznenada, to sam znao još prošle godine, ali sam u dogovoru s ljudima iz oba kluba otrčao još jednu sezonu u dresu Veterana, a od nedjelje žuto-plavi dres mijenjam crnim. Prvi službeni nastup za Agram imati ću odmah prvog dana Nove godine na novogodišnjoj utrci “Nova na Savi” u organizaciji Veteranovaca. Ovim putem pozivam sve ljubitelje trčanja da dođu na trku da proslavimo Novu godinu trčeći.

Vidimo se!

Ne sjećam se točno kad sam se odlučio trčati još jedan maraton ove godine, ali se sjećam da je od prvog trenutka u igri bio maraton u Reggio Emiliji. Najviše me privukao kasni termin utrke jer mi je ostavio dovoljno vremena da se odmorim od Zagrebačkog maratona i kvalitetno pripremim za još jedan maraton. Zapravo mi je već u rujnu bilo jasno kako na Zg maratonu neću biti u najboljoj mogućoj formi jer sam zbog Plitvica dosta kasno krenuo s treninzima za drugi dio sezone. A ja se volim temeljito spremiti za maraton za što mi najčešće treba 5 mjeseci. Pokušao sam i sa šest, ali to je bilo previše. Drugi razlog za odlazak na ovaj maraton je i relativna blizina Reggio Emilije, svega 6-7 sati vožnje do tamo, a maraton je (kao i većina talijanskih) organiziran na najvišem nivou s mnogo trkača, a koliko sam vidio tamo se postižu i vrlo kvalitetni rezultati. Gotovo da nema grada u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji u kojem Marija Vrajić nije trčala maraton , a osobni rekord je postavila upravo na ovom maratonu prije dvije godine. Znajući da je Marija stalna gošća Reggio Emilije već prije dva mjeseca smo se počeli dogovarati o zajedničkom odlasku na utrku, a konačni dogovor je pao poslije Stareka.

Na utrku smo krenuli dosta kasno, u subotu oko 12h i to zbog nekih mojih obaveza koje sam imao u jutarnjim satima. Osim Marije i mene, na put s nama je krenuo i Marijin muž Dejan. Ili bolje rečeno, mi s njim, jer je on vozio. A u Ljubljani smo “pokupili” i moju prijateljicu Vesnu kojoj je ovo bio drugi maraton u životu. Prvi je trčala prije 6 mjeseci na Plitvicama. Dejan je toliko pričao i zabavljao nas cijelim putem da nismo ni skužili kako smo brzo stigli na odredište. Čovjek je pravi zabavljač!* Po dolasku u Reggio Emiliju shvatio sam kakva je Marija tamo zvijezda, pri tome ne mislim samo na taj grad, već na cijelu Italiju. Organizator i ostali trkači su je tako srdačno pozdravljali i izljubili kao da je Usain Bolt. Bez pretjerivanja. Nakon što smo obavili registraciju i uzeli brojeve otišli smo u hotel, večerali i vrlo brzo na počinak. Ne sjećam se kad sam zadnji put u krevetu bio u 21:30.

Sate prije utrke sam proveo vrlo ležerno. Start je bio u 9h, a budilicu sam namjestio na 6h, no priuštio sam si još pola sata dodatnog sna što je rezultiralo time da sam za doručak pojeo puno manje nego što inače jedem prije maratona. Ali tako mi je odgovaralo, uopće nisam imao neku potrebu za obilnim doručkom kao inače. Kao da sam se tako dobro “loadao” prethodnih dana da sam slobodno mogao startati maraton na tašte. No pola žemičke i jedan kolačić su mi savršeno sjeli. Poslije toga kava i pola litre izotonika i spreman sam za start. Još samo treba obaviti sve aktivnosti vezane uz WC. Zagrijavanje pred utrku vrlo kratko. Marija i ja smo malo trčkarali gore dole u startno ciljnom prostoru, u svoj onoj gužvi smo izgubili Vesnu pa joj nisam stigao ni poželjeti sreću i dobru utrku. Nakon starta maratonaca u kolicima uslijedilo je predstavljanje najboljih trkača i trkačica, a posebno je najavljen Paolo Bettini kojem je ovo bio prvi maraton u životu i stao je na startnu liniju pored Marije i mene. Zna pored koga će.

Prije samog opisa utrke evo nekoliko podataka o samom maratonu. Ovo je bilo 16. izdanje istog. Na prvim maratonima broj natjecatelja se kretao oko 1500 da bi 2005. godine prvi puta probili granicu od 2000 trkača i trkačica. Slijedeće godine je zabilježen i najveći broj natjecatelja (2800) da bi u slijedećih par godina došlo do stagnacije i blagog pada u broju trkača, ali poboljšanja u kvaliteti utrke. Tako je 2009. godine postavljen rekord staze (2:13:46) za muške, dok je ženski rekord staze postavljen 2007. godine (2:35:28). No ove je godine većina tih rekorda porušena: startalo je 2986 trkača i trkačica, postavljen je muški rekord staze, a jedino je opstao ženski rekord staze koji je opasno visio čemu sam i osobno svjedočio veliki dio utrke. Inače, staza u Reggio Emiliji ne spada u red laganih, ravnih staza, no unatoč tome tamo se postižu jako dobri rezultati. Sličan slučaj je kod nas s Riječkim polumaratonom. Svi će reći da je staza teška, a opet većina tamo trči svoja najbolja vremena. Što se atraktivnsoti staze tiče, ja bih rekao da je tipična talijanska (iako mi je ovo tek četvrti put da trčim u Italiji), početno kruženje po gradu, pa na selo, tamo dođeš do nekog malo većeg mjesta i povratak nazad nekim drugim putem. Nema nekih atraktivnih građevina, parkova i slično, no tu smo zbog trčanja, a ne razgledavanja. Turistički se ide u New York, London, Pariz, a u Italiju (i Sloveniju) po rezultat.

Odmah nakon starta uhvatio sam se za grupu u kojoj su bile vodeće žene i ta grupa je bila vrlo brojna. Uz njih tu su bili i njihovi pacemakeri, a skupilo nas se još puno koji volimo trčati brzo u društvu djevojaka.

Kad smo izašli iz grada grupa se raspala ne nekoliko manjih grupica. Jedna predvođena visokim Tunižaninom je otišla malo naprijed, ja sam ostao u grupi s vodećom ženom i kasnijom pobjednicom Elianom Patelli, a neki su polako počeli zaostajati. Prvih 8km utrke je više manje ravno, uz par blagih uzbrdica i nizbrdica, a zatim ima sve više uzbrdica uz tek poneku nizbrdicu, no itekako se osjeti da se staza penje. Ja sam na većinu tih uzbrdica došao na čelu kolone pa bih malo “usporio” i na kraju uzbrdice bih se našao na začelju kolone, ali ni u jednom trenutku nisam upao u probleme da bih pustio grupu. Zatim bih opet otišao malo naprijed, a grupa je s vremenom postajala sve manja i manja. Najviša točka utrke je na 17. kilometru, a do tada nas je u grupi ostalo svega pet. Eliana, trkač koji je bio zadužen za njezin tempo, jedan trkač u Brooks tenisicama kojeg sam ja u toku utrke prozvao Balaško jer i on ima iste takve i neki Davide koji je imao podršku biciklista sa strane. I ja…

Nakon 20. kilometra uslijedio je najljepši dio staze, blagi dugi spust, upravo onakav kakav ja najviše volim. Polumaraton smo prošli 1:18:22, a kilometre poslije tog prolaza smo išli ispod 3:35/km. U tim trenucima sam tako uživao u trci da je to teško opisati riječima. Imao sam osjećaj kao da bih mogao tako do kraja. U međuvremenu je Davide malo zaostao tako da nas je u grupi ostalo četiri, a sve je bliže bila grupa s onim Tunižaninom koja se raspala na parove i pojedince. Ali “san” je kratko trajao. Tik pred oznakom 25. kilometra došli smo do najstrmije nizbrdice u cijeloj utrci, no na nju se nastavljala i najstrmija uzbrdica, a na vrhu te uzbrdice bila je okrepna stanica. I ja se zaletim gore kako bih došao prvi do okrepe kao da će nestat vode ako se ne požurim i tu počinju prvi problemi. Malo sam pretjerao i u slijedećim kilometrima sve teže sam pratio Elianin tempo, no nisam puštao. Zajedno smo dostigli nekoliko trkača i taman kad se formirala nova grupica ja sam izgubio korak na jednoj kratkoj uzbrdici i pustio grupu. To je bilo negdje oko 30. kilometra i do kraja utrke sam trčao sam. Iza 35. kilometra me prestigao jedan trkač, pokušao sam ga pratiti, ali mi je bio malo prebrz. Unatoč težini koju sam osjećao tempo mi nije značajno padao, i dalje sam držao tempo ispod 3:45/km. No nakon 35. kilometra dolazimo na najteži dio staze gdje se trči kroz neki park gdje je puno šetača (što je pozitivno), ali i puno kratkih uzbrdica i nizbrdica što mi kvadricepsi sve teže podnose. A najgori dio trke je svakako bio prolazak kroz neki podvožnjak na 39. kilometru što mi se činilo kao da sam na Lagvić ligi, i to na Mrcini. Onaj Davide je sve bliže, čujem kako mu cijeli grad viče “Vai Davide!”, očito je neki domaći dečko. Do kraja je još par kilometara i ponovno uspijevam ubrzati, čak spuštam tempo na kraju i do 3:30/km i ne dam mu da me stigne. A skoro sam dostigao i onog koji me prestigao nakon 35km. Kroz cilj prolazim u vremenu novog osobnog rekorda – 2:36:59, i sretan sam k’o Nova Godina.

A vidim da ni Eliana nije došla puno prije mene jer još nije došla sebi za fotografiranje i izjave. Bila je 43” brža. Dobivam medalju, ogrnu me ručnikom i odlazim nešto popiti. Mislim da mi “Sky Cola” nikad nije bila finija. Vraćam se nazad da dočekam Mariju u cilju i nisam puno čekao. Eto Marije na 2:51:04. I ona je istrčala osobni rekord i osvojila odlično 8. mjesto u vrlo jakoj konkurenciji. Već sam spomenuo da je pao muški rekord staze. Postavio ga je Marokanac Mokraji Lahcen i sad iznosi 2:12:29. Drugi je bio našim trkačima poznati Mađar Tamas Kovacs (rekorder Jaruna) s 2:14 dok su drugi Mađari ostali bez novčanih nagrada iako su išli ispod 2:30. A novci su se dijeli za prvih 10. Ja sam bio ukupno 26. u utrci, 25. od muških i 4. u kategoriji. No nisam ostao bez nagrade jer su organizatori praktičnim nagradama počastili sve muške ispod 3h i sve žene ispod 3:30. A malo iza 3:30 na cilj je došla Vesna – točnije u vremenu 3:41:39, što je više od 25 minuta bolje od Plitvičkog rezultata.

Povratak doma je bio još ugodniji i zabavniji od odlaska na trku. Svi smo bili sretni i zadovoljni zbog “personal bestova” koje smo istrčali, a Dejan nas nije prestao zabavljati sve do Zagreba.

*Mala interna šala na Dejanov račun koji je toliko koncentriran na vožnju da progovara samo u slučaju krajnje nužde.

Danas je održano 3. kolo Lagvić lige koje sam iskoristio za zadnju “kontrolu” pred maraton koji trčim za sedam dana. Kontrola sam stavio u navodnike jer nema nikakve dodirne točke između maratona i ove brdske lige, čak nisam trčao po cesti, nego sam se opet odlučio za varijantu po Mrcini. No kako mi tjedan dana prije maratona odgovara jedan jači podražaj u vidu neke kraće utrke tako sam se ovaj put odlučio za Lagvić ligu. Staza je duga malo više od 5km, a to je idealno. Tko te pita što je prosječan nagib preko 10%. Prije mjesec dana u sklopu Lagvitreka sam po prvi puta trčao ovu stazu i tada sam napisao da mi se čini kako sam imao dosta rezerve pa sam sada htio vidjeti koliko je to zapravo. Staza je i ovaj put bila relativno suha, tek malo skliskog lišća u donjem dijelu staze, no ne mogu reći da je to smetalo. Jedino sam možda na par mjesta bio malo oprezniji gdje sam osjetio da se ispod lišća ne nalazi zemlja nego kamen. Vrijeme je isto bilo jako dobro za one koji ne pate od promjena vremena, a još uvijek nisam u toj “rizičnoj” skupini, tako da mi ova južina odgovara. Pogotovo na brdu gdje je ipak bilo malo hladnije nego u gradu. A i vjetar je na par mjesta lijepo gurao u leđa, ali to na nagibima od preko 15% slabo pomaže. Prije mjesec dana mi se činilo kako najviše rezerve imam na početku staze jer sam dosta lagano krenuo pa sam danas odlučio povući od samog starta. A prvih 700-800m je skoro ravno pa se stvarno može krenuti dosta brzo. Zatim kreće prva malo jača uzbrdica koja nije baš duga, pa opet jedan ravniji dio, ali s nekoliko zapreka i uskom stazicom kojom se vjerojatno uskoro više neće moći trčati jer je već napravljen obilazak na tom mjestu kojim idu šetači i planinari. Nakon prelaska mosta dolaze prve stepenice kojih u narednih 400-500m ima poprilično, ali se sve da istrčati. I onda opet jedan malo ravniji dio s kojeg se može vidjeti kakva je situacija na cesti. Kad sam prošlih godina bio s one strane potoka uvijek smo mi na cesti bili ispred ovih na stazi, a danas sam držao korak s najbržima na cesti što mi je bio pokazatelj da dobro idem. Budući da prošli put nisam stiskao nikakve prolaze to mi je bio jedini pokazatelj uz onaj “unutarnji” osjećaj koji mi je također govorio da sam dosta brz. A cilj sam si postavio dosta visoko – napad na rekord staze kojeg je prije nekoliko godina postavio Marko Rajković i koji iznosi 37:50. Nakon cca 3km više ne trčimo uz cestu nego staza naglo zastrmi i dolazi se do dijela koji se zove Mrcina (čak i na karti). Tu počinjem po prvi put ubacivati malo hodanja, ali i dalje se trudim što više trčati i čini mi se da sam pogodio dobar omjer. Nekako mi je brzo prošao taj dio i onda dolazim do ključnog dijela staze. Tu smo se Goran Lesjak i ja prošli put dvoumili da li ići lijevo ili desno i odabrali smo lijevu stranu, no nakon nekoliko trenutaka smo bili zaključili kako smo možda ipak trebali otići desno jer se to čini kraće. Pa sam ja danas odlučio iskušati sreću… Ne moram ni pisati kako to nije bila dobra odluka i nakon nekih 100m skužio sam da taj put ne vodi nikud i odlučio se vratiti. Zatim sam odlučio da je glupo da se vraćam skroz nazad i krenuo u šumu kako bih našao kraći put do pravog puta kojeg sam na kraju i našao. Sad ne znam koliko sam točno tu vremena izgubio, no citirat ću svog najbližeg pratitelja Nikicu Smolića koji mi je kasnije rekao “na Mrcini si bio puno ispred mene, a onda si mi se odjednom stvorio na 50-ak metara”. A njegov Garmin je na kraju i pokazao 180m manje od mog što bi na ovakvom tipu staze moglo biti oko minutu. Kad sam se vratio na pravi put još uvijek sam mislio kako nisam puno izgubio, no nikako da dođem do ceste od koje kasnije znam točno koliko mi treba do Vrha. U tom trenutku sam pomislio kako vjerojatno neću ići ni ispod 40 minuta, ali kad sam napokon prešao cestu pustio sam korak i više nisam gledao na sat te sam na cilj stigao u vremenu 38:48 što je 15” bolje nego prošli put unatoč tome što sam po tko zna koji put krivo skrenuo na Sljemenu. Budala ostaje budala! Nikica je došao na cilj u vremenu 39:26 i time popravio PB za više od dvije minute i popeo se na 4. mjesto rezultatske liste. A čovjek ima 50 godina i primarni sport mu je biciklizam. Što više reći… A ja sam ostao na 3. mjestu “svih vremena”, a rekord će morati neko vrijeme pričekati. Jer kao što rekoh, slijedeći tjedan je maraton, a dok se oporavim od toga, na Sljemenu će (nadam se) biti koji centimetar snijega što će lov na rekord učiniti nemogućim.

Lagvić liga – Garmin

MARATON

A sad koju riječ o maratonu… Za sedam dana trčim u Reggio Emiliji maraton. To će mi biti treći maraton ove godine i po prvi puta da idem na neku utrku za koju sam se spremao tako kasno u sezoni. No ova sezona mi je po mnogočemu bila drukčija od ostalih pa se i ovo dobro uklapa u tu sliku. Nemam neki precizan plan za utrku (još uvijek) i ne mogu sa velikom sigurnošću reći ići ću toliko i toliko. Jedan od razloga je što sam većinu treninga u zadnje vrijeme radio na temperaturama oko i ispod nule, a to je onda bilo malo sporije od nekih treninga kad se spremam za maraton na proljeće pa se isti treninzi rade na +10-15 stupnjeva. No znam da nikad do sada nisam napravio neke treninge kao u zadnjih 30-ak dana što je sigurno dobar znak. Drugi razlog zbog kojeg se ne bih upuštao u prognoze je taj što staza nije potpuno ravna već je ovakav profil staze:

Nije sad to neki jaki uspon kao što ih ima na Plitvičkom maratonu, ali je dug. No ako preživim prvih 28km, veselim se “jurnjavi” u zadnjoj trećini utrke.

Utrka je otrčana u “gotovo idealnim” uvjetima; vrlo hladno i maglovito jutro s puno mraza i temperaturom malo ispod nule koja se do starta popela na 1 stupanj celzijusa, a kasnije, kad se magla rasčistila i sunce provirilo, vjerojatno na 5-6 stupnjeva. I kako je bilo jako hladno svi su na startu krenuli malo brže kako bi se što prije ugrijali. Svi osim onih najboljih jer sam se nekih 200m poslije starta ja našao sam u vodstvu, a najbliži pratitelji su bili 20-ak metara iza mene. To je potrajalo gotovo cijeli kilometar, a onda mi se priključilo 6 trkača: Žilić, Paripović, Dinjar, Ravić i dva Mađara. Jednog sam prepoznao, bio je to Laszlo Toth, pobjednik Hvarskog polumaratona, dečko koji ima 1:03 polumaraton i 3000m sa zaprekama 8:34 (7. junior svijeta 2006. godine u disciplini kojom dominiraju Kenijci). Tako u grupi smo trčali skoro 10km i nitko nije htio povući pa smo veći dio prvog kruga na čelu grupe proveli Koska i ja, onako domačinski. Nakon 10km došlo je do prvog ubrzanja, a inicirao ga je Dražen. Tu je Koska izgubio priključak, a vrlo brzo je došlo do drugog ubrzanja i to od strane Laszla. Tu sam priključak izgubio ja, a vrlo brzo i Dražen. No nedovoljno brzo da bih mu se uspio priključiti. Ostatak utrke za mene je prošao u pokušajima da ga uhvatim, ali nikako nisam uspijevao. Nakon nekoliko kilometara prednost mu se popela na 100-tinjak metara, možda i malo više, a posljednjih nekoliko kilometara sam uspio smanjiti tu prednost na 17” kolika je bila razlika između nas dvojice u cilju. Rezultat 1:14:51. Kako nisam trčao sa satom nisam imao pojma kojim smo tempom trčali i koji će to rezultat u cilju biti. Tek sam 800m prije cilja pitao Ivšu koliko je prošlo od starta, on reče 1:11:35 i tada sam zaključio da bi to moglo biti oko 1:15 ili malo ispod ako se potrudim. A pobjedu na kraju nije odnio “favorizirani” Mađar, već Žile. Mađari su se smjestili na drugo i treće mjesto dok je četvrti bio Paripović. Kasnijom rekonstrukcijom utrke saznao sam da smo 10km prošli za 35:30 što znači da sam isti tempo imao i u drugom dijelu utrke. Inače, očekivao sam da ću istrčati malo bolji rezultat od ovog, ali nije išlo. No nije loše, ovo mi je 7. polumaraton u životu ispod 1:15 i najbrži Starek do sada.

Pa i nije ispalo baš jako kratko…:-)

U treking sam krenuo sam jer sam htio samostalno odraditi veći dio utrke da vidim koliko sam naučio od prošlih trekinga. I sve je dobro krenulo, do Grafičara sam se sjurio jako brzo, uzeo naljepnicu, otišao na kapelicu Sv. Jakoba, i dalje po planu. A plan je bio otići na Risnjak pa s Risnjaka na Grajfovu kopanju i vratiti se istim putem nazad. Po karti mi je bilo jasno da to nije najkraća varijanta, ali se sjećam da smo tako Veronika i ja išli prije 5 godina na tu kontrolu pa sam izabrao sigurnu opciju u odnosu na bržu. A i nadao sam se da ću u trčanju ostvariti dovoljnu prednost da ipak dođem prvi na Grajfovu. No nisam. Na 300-400m do kontrole iz suprotnog smjera su mi došli Goran, Lino i Domagoj i bilo mi je jasno da sam fulao. Ali dobro, pokupim kontrolu i krećem u lov za njima. I vjerojatno bih ih stigao da nisam od Risnjaka do Mrzljaka imao par sitnih greškica zbog kojih sam izgubio još koju minutu u trci. No još je bilo dosta kontrola i kilometara pred nama pa se nisam predavao. Prije skretanja na Bažulovku susrećem Pavera sr. i Pavera jr. i kažu mi da je ona trojka 2-3 min ispred mene. Poslije mi to potvrđuje i Krešo Babić.

Dolazim na kontrolu Bažulovka i u hodu mijenjam prvotni plan. Mislio sam se vraćati nazad na cestu pa na Cer strmo u brdo, ali ako oni nisu išli tako neću ni ja. Ako su malo ispred mene trebao bih ih vidjeti pa krenuti za njima. No nisam ih vidio i napravio sam još jednu manju grešku u orjentaciji i došao do Cera malo dužim putem. A tu se gubi puno vremena. Svako moje stajanje i proučavanje karte mi odnese minutu dvije u odnosu na one koji točno znaju kuda treba ići i “džabe” mi što brže trčim od njih kad nisam toliko brži da ih stignem. Nakon Cera krećem jako dobro na slijedeću kontrolu, ali tu radim najveću grešku. Skrećem na krivu stazu, a to sam skužio tek nakon 500m trčanja nizbrdo kad se prvi put na drvu pojavljuje broj 55. A trebao sam biti na 57. Vrati se nazad 500m uzbrdo. Kuda sada ići? I onda mi dvoje planinara kažu da je jedan kolega prošao tamo od kud oni dolaze. Hvala! Trčim za njim i uskoro saznajem tko je to. Ja idem na Tusti vrh, a Hrvoje Špoljar se spušta. Kaže mi da imam još malo do vrha. Sprintam gore kako bih ga sustigao do slijedeće kontrole, uzmem naljepnicu i trk dole. Opet malo zastajanje na križanju kako bih vidio kuda dalje, izgleda jednostavno, ali nije. Na par mjesta se taj makadam račva, a ništa nije označeno. I naravno ja odaberem krivi put. I eto me opet na stazi 55, samo što to nije toliko loše kao prošli put jer je zadnja kontrola na spoju staze 55 i 57. Ali ova 55-ica je dosta gadna, moram dosta ići uzbrdo i tu već gubim volju za utrkivanjem i samo mi je cilj uzeti zadnju naljepnicu i spustiti se do cilja. Iz nekoliko pokušaja uočavam zadnju kontrolu i lagano odtrčkaram do Mlinarice gdje je već šest ljudi došlo na cilj. Nije loše, bolje nego prošli put. Jednoga dana možda i dođem do postolja. Ovaj put sam za Lesjakom zaostao samo pola sata, prije tri tjedna dva i pol. I što je najvažnije stigao sam doma prije početka NYC marathona!

Lagvitrek po Garminu

Inače, u Ljubljani je bilo savršeno. Već je dosta toga napisano po raznim stranicama, portalima i blogovima pa nema potrebe da sve to ponavljam. Mogu samo dodati da ću se slijedeće godine svakako potruditi da mi jesenski maraton bude upravo Ljubljanski. Od zadnjih sedam Zagrebačkih maratona trčao sam ih šest (jedino prošle godine nisam zbog ozljede) i vrijeme je za promjenu. Inače, ovogodišnji Zg maraton mi je najbrži od svih koje sam trčao (2008. sam išao 2:39:45), a ujedno i najbrži jesenski maraton uopće. Naravno, nisam ni trčao nijedan osim njega. No ovogodišnji maraton mi je ujedno i najbrži maraton po brutto vremenu koji sam ikad istrčao iako nisam istrčao osobni rekord. U Ferarri 2008. smo Hrvoje i ja stali među zadnjima na startu misleći kako su svi ispred nas brži pa sam ciljem prošao u vremenu 2:38:47 (a on 2:37:57) iako nam je netto vrijeme bilo 27” bolje. A trku smo završili na 6. i 9. mjestu ako se ne varam.

Ove godine s maratonom nisam završio sezonu kao što je bio slučaj u većini sezona prije ove, već nastavljam s treninzima i osim Stareka ću vrlo vjerojatno ići na još jedan maraton u 12. mjesecu u Italiji. To sam isplanirao još na ljeto jer sam nakon Plitvičkom maratona uzeo malo dužu pauzu, tj. aktivni odmor pa sam se za Zagrebački maraton spremao “samo” tri mjeseca, a obično sam radio 4-5-6 mjeseci pripreme za maratone. To ima svojih prednosti i mana. Nisam bio u svojoj top formi (pod tim mislim najboljoj formi u životu) za prvenstvo Hrvatske, ali čini mi se da sad forma raste i da ću sezonu završiti na jednom vrlo visokom nivou što je dobar preduvjet da slijedeća sezona bude najbolja do sada. Naravno, uz uvjet da me zdravlje bude služilo kao što me sada služi (da kucnem o drvo).

Po čemu sam zaključio da mi forma raste? Pa po treninzima. Prošli tjedan sam napravio nekoliko dobrih treninga i još sam kros ligu istrčao za solidnih 16:30, a danas sam napravio i jako dobru dužinu. No bolje da se ne hvalim previše jer mi se to uvijek vrati kao boomerang na prvoj slijedećoj utrci. Kao HDZ-u borba protiv korupcije.

Poziranje prije starta

No vratimo se na početak. Start trekkinga Kraljev Vrh, puno ljudi, krećemo polako trčati. Plan je da Kristina, Darko i ja idemo zajedno, kontrole pronalazimo po uputama, tj. od prve do osme kako piše. Lijepo nam je krenulo. Prvih par kilometara trčimo po cesti, laganim korakom uz priču, malo uz nogu, i čini se kao da će to biti prekrasan dan u prirodi. Pronalazimo prvu kontrolu, pa drugu, uglavnom svi imaju istu taktiku i nije teško pronaći kontrole jer svi idemo u istom smjeru. No nakon druge kontrole sve se promijenilo, neki se vraćaju nazad (valjda ovi s kratke utrke), neki nestaju nakon Horvatovih stuba, a mi krećemo na treću kontrolu. Tu nam se priključuje Damir Matan (Grom) i to mu je veeeelika greška. Baš smo ga izvozali, al smo se barem bolje upoznali i sad poznajem jednog trkača više. I treća kontrola je savladana, zatim dolazimo na cestu i cestom trčimo par kilometara do četvrte kontrole. Baš je super ovaj trekking, sve mi se više sviđa. Ajmo na petu kontrolu! I nju nađemo bez većih lutanja. Kako nam dobro ide!

Nakon Kulmerice ostale su nam još dvije kontrole. Do sedme je jednostavno doći, samo po stazama i onda malo skrenuti u šumu i eto je. No malo smo lutali oko kontrole prije nego smo ju uočili, baš su je dobro skrili. Tu sad susrećemo još neke trekkere, jedan je u velikim problemima. Ne može naći sedmu kontrolu, a nije bio ni na trećoj. Do osme kontrole nema detaljnih uputa, već nam je organizator ostavio slobodu pri pronalaženju iste. Nikako nismo htjeli ići nizbrdo pa opet uzbrdo što se po karti činila najbrža varijanta, ali i netrkačka pa smo se odlučili ići po stazama “okolo”. A to okolo je bilo stvarno okolo jer smo došli do Činovničke livade pa onda od nje na skijaške staze sa sjeverne strane Sljemena i onda spust do 8. kontrole. Od zadnje kontrole do kraja sve nizbrdo po stazi. Izgleda lagano, ali u šumi smo već 4h i noge su “malo” umorne. Kristina pita da li je normalno da to tako dugo traje, a Darko i ja joj odgovaramo pa to ti je trekking, zna trajati i dosta duže, vidiš ove ljude koje smo stigli, oni su išli kratku varijantu. Došavši na cilj malo smo se iznenadili. Pola ljudi je već otišlo doma, ostali su samo oni koji čekaju proglašenje. Nema više ni graha. Malo se pogledavamo, a onda smješak. Đurđa, imaš grešku na softveru! – kaže Darko. Ma nema veze, lijepo smo se proveli, upoznali Sljeme (čak bolje od ostalih) i napravili pravu dužinu.

Nakon početne gužve poslije starta vrlo brzo se formirala velika grupa trkača i trkačica u kojoj sam i ja našao svoje mjesto. Ja bih ju nazvao grupom vodećih polumaratonki jer ih je bilo 5-6 koje su pucale na prvo mjesto na polumaratonu, a uz njih tu je bila domaća maratonska “elita” te nekoliko najboljih maratonki i pokoji polumaratonac. Uglavnom lijepo i brojno društvo, a tako je uvijek ugodnije trčati. Od mojih konkurenata tu su bili Dražen Dinjar, Danijel Katalenić, Marin Koceić, Tomislav Brečić, Blaž Barac, a u grupi je bio i Zoran Žilić. No svi smo znali da on nije u konkurenciji za prvenstvo Hrvatske jer se odlučio trčati maraton dan prije i to kako bi pomogao Luciji Kimani da istrči olimpijsku normu, a rok prijave za PH je bio u srijedu do 24h. U tom sastavu smo trčali sve do okreta nakon 7km. Ja sam bio uglavnom na začelju kolone, a povremeno bih došao naprijed kad bih vidio da nam tempo malo pada. Tempo se u tim početnim kilometrima vrtio oko 3:45-3:46/km. Dugo sam se dvoumio da li trčati maraton s običnim satom, Garminom ili bez sata uopće, a na kraju sam se odlučio za opciju Garmin, ali bez trake za puls. I namjestio sam si autolapove svakih 5km, a na zaslonu sam ostavio ukupno vrijeme i prosječan tempo za svaki lap. Nakon okreta u Dubravi došlo je do značajnog ubrzanja od strane Žilića, a za njim su krenule Kimani i jedna Ruskinja (mislim da je Lopatina). Dinjar je isto krenuo za njima, no vrlo brzo je odustao od te ideje tako da se ova trojka izdvojila, a u drugoj grupi su ostali Dinjar, Koceić i vodeće polumaratonke, dok smo Katalenić i ja čak malo zaostali za njima. No ubrzo smo ih sustigli i onda sam ja nametnuo svoj tempo koji sam držao slijedećih 20-ak kilometara. Povremeno je uz mene trčao Dinjar, povremeno Koceić, ali većinu vremena sam ja bio taj koji je diktirao tempo. Grupa nam se polako počela osipati, a počeli smo sustizati i neke polumaratonce koji su do tada trčali 100-tinjak metara ispred nas. Na okretu na Črnomercu odštopao sam da nam Žilić i cure bježe 44”, a nakon okreta sam prvi put u utrci vidio Dragu Paripovića. Na prvom okretu ga uopće nisam skužio. Bio je na oko 2min iza nas i imao je crveni (maratonski) broj. U četvrtak smo se vidjeli na nasipu i spomenuo mi je da je prijavljen za maraton, ali da je to više želja predsjednika njegovog kluba nego neka realna varijanta da će trčati. Ali evo ga trči. A s njim je bio i Krešo Balaško koji je također trčao maraton. Moglo bi se reći dvojica povratnika na maratonske staze; Parip nakon desetak godina, a Krešo nakon tri godine (tada je imao 17 godina).

Nakon 21km napustili su nas polumaratonke i polumaratonci, a u grupi smo ostali Dražen, Danijel, Marin i ja. Do Maksimira vjetar nije toliko smetao, ali kad smo prošli stadion vjetar je bio sve jači i nažalost prognoza je opet bila točna. Tempo nam je u tim trenucima pao s 3:40-3:45/km na 3:55/km, a ja sam se dosta trudio vratiti tempo na pristojnih 3:50/km pa sam u nekoliko navrata ostvario 5-10m prednosti pred pratiocima, ali bi me onda sustigli. Zatim bih otišao malo iza da se odmorim i onda opet naprijed. A tempo se vrtio oko 3:51-3:52/km i okret u Dubravi je bio sve bliži. I čim smo okrenuli odlučio sam napasti. Postupno sam ubrzao i odvojio se od konkurenata. Koliko sam skužio Dražen je krenuo za mnom, ali i on je počeo zaostajati. Tada sam vidio da su Drago i Krešo malo bliže, ali još uvijek mi je glavni konkurent bio Dinjar. Dok sam tako “stiskao gas” nije mi bilo lagano, a bio je tek 31. kilometar. No do tada mi nije bilo jako teško, već više onako oteško i rekao sam sam sebi “ajde da mi bude baš teško”. Koliko sam puta trčao na Jarunu krug, dva, tri u tempu i da sam se baš mučio, stenjao i opet bih izgurao trening do kraja. Ajde da mi i na maratonu bude tako teško. Uostalom, do kraja imam još manje od dva kruga oko Jaruna, a prošle zime sam ih napravio sedam. I to razmišljanje mi je dosta pomoglo, ali i gel kojeg sam redovito cuclao od samog početka utrke svakih 7-8km. Nakon što sam uzeo gel na 33. kilometru postalo mi je puno lakše i potez od Maksimira do Trga ponovno sam se osjećao kao u prvom krugu. Tempo mi je u jednom trenutku bio ispod 3:40/km, a korak mi se činio jako dobar. U tim trenucima mi je KJ, koji je utrku pratio na biciklu, javljao da Dinjar ima sve veći zaostatak tako da mi je i to malo dalo krila. No još uvijek nisam znao da najveća opasnost prijeti od drugog trkača. A to sam saznao negdje na 38. kilometru dok sam došao na Trg republike Austrije kad mi je prijatelj rekao da je Parip prvi iza mene, a to sam trebao zaključiti i sam jer je nekoliko minuta prije njegov nećak zaustavio bicikl pored mene i pokrenuo sat kako bi odštopao razliku između nas dvojice. Trčeći do zadnjeg okreta bilo mi je jasno da će doći trenutak kad će me Paripović stići i morao sam se pripremiti da odgovorim. No bio sam nemoćan. I to iz istog razloga kao i prije 4 godine kad me Hrvoje Kovač dostigao gotovo na istom mjestu, a razlog su lagani grčevi u listovima. Dok sam trčao u tom svom tempu oko 3:40-3:45/km to je bilo podnošljivo i mogao sam kontrolirati da me ne uhvati jaki grč, ali kad je Drago prošao pored mene u tempu ispod 3:30/km to nisam mogao ispratiti. Pokušao sam, držao ga par stotina metara, no više od toga nisam mogao. Par puta me jako presjeklo da sam se prestrašio da bi mi se ako tako nastavim mogao skroz zgrčiti list, a onda je utrka za plasman i rezultat gotova. Do kraja sam uspio izvući tempo 3:40/km i ušao u cilj u vremenu 2:38:40. Parip mi je u tih zadnjih 2km napravio 30”. Minutu iza mene ciljem je prošao Krešo koji je istrčao izvrsnu utrku. Popravio si je rekord za 13 minuta i to na koji način. Iza njega je bio Tomo Brečić koji je također popravio svoj rekord, a Dražen je dosta pao u zadnjih 7km i završio je utrku na 2:42-2:43. Katalenić i Koceić su odustali…

E sad… Uvijek te poslije utrke ljudi pitaju jesi zadovoljan, jel ti to rekord i sl. Zadovoljan sam, ali bih bio još zadovoljniji da nisam izgubio naslov prvaka Hrvatske u zadnja 2km utrke i da sam pri tom išao pola minute bolje. Ali izgubio sam od boljeg trkača, trkača koji nam svima treba biti uzor i čije rezultate iz mladih dana će teško netko od nas dostići. No ako su nam ti rezultati nedostižni ne mora nam biti nedostižna ljubav prema ovom sportu koju Drago ima i žar s kojim se utrkuje 20-ak godina poslije svojih najboljih utrka i trud koji ulaže na treninzima kako bi trajao ovako dugo na ovom nivou. A može nam svima biti čast što se imamo priliku utrkivati protiv njega.

Više mi je žao zbog rekorda. Pogotovo jer sam cijelo vrijeme bio uvjeren kako mi je rekord u rukama. Kako sam trčao s Garminom tako sam se potpuno pouzdao u njega i oznake kilometra uopće nisam gledao, već sam samo pratio prolaze koje mi on mjeri i tempo koji mi pokazuje. Na 10. kilometru sam skužio da je Garmin 30-ak metara ispred pravih oznaka, a kasnije više nisam pratio nikakve oznake jer ih je dosta bilo porušeno, što od vjetra što od građana. A Garmin mi je cijelo vrijeme “sugerirao” kako idem oko 2:37. Prolaz na “30. kilometru” je bio 1:52:05, a na “40.” 2:29:16. No do kraja nije bilo još 2,2km već 2,57km. Sad znam za drugi put, a to će biti još ove godine.

Evo i Garmin filea: Zg Maraton