Dok trčim nasipom svakojake dobre ideje za blog mi se vrte u glavi, a kad dođem doma i sjednem pred kompjuter sat vremena razmišljam o čemu pisati. Neke teme mi se više ne čine tako dobre, neke mi se čine kao da nisu za objavu jer bi izazvale neželjene efekte, a neke na putu do doma jednostavno iščeznu. A zadnja dva dana stalno mi se mota po glavi jedna misao i nikako da je se riješim. A spada u kategoriju onih koje možda nisu za objavu jer bi izazvale neželjene efekte. No riskirat ću. Kad može onaj tamo iz Valjeva bezbrižno pisati o svemu i svačemu bez straha da će se netko naljutiti na njega, zašto ne bih i ja. Nemam se koga bojati, niti se čega sramiti.

Odluku o odlasku iz AK Sljeme sam donio u onom trenutku kad je na mail adresu moje djevojke stigao anonimni mail, a sve povezano s aferom oko novosadskog polumaratona. Nisam znao (a ne znam ni sada) tko je poslao taj mail, ali imam par ljudi na koje sumnjam. No to sad nije bitno, hoću samo reći da je taj mail bio isključivi povod mom napuštanju kluba i nekim mojim kasnijim reakcijama. Ali unatoč tome, nisam mogao otići iz kluba istog trenutka, već sam morao čekati prijelazni rok HAS-a kako bi sve bilo regularno i prema propisima. Za to vrijeme sam uredno nastupao za klub, na natjecanjima na kojima sam morao (državna prvenstva), ali i na kojima nisam (razne trke tipa “4 ZG trga”). U međuvremenu sam one sumnjivce prestao pozdravljati, a sa svim ostalim članovima kluba ostao sam u dobrim odnosima.

Čim je počeo prijelazni rok zatražio sam ispisnicu iz kluba, a u međuvremenu sam (dok ne stigne ispisnica) nastupio i na “Stareku” kao član AK Sljeme. I onda mi prošli tjedan stigne mail od predsjednika kluba da mi je ispisnica poslana, ali da bi bilo lijepo od mene da vratim klupsku opremu jer meni ništa ne znači, a nekome drugome bi dobro došla. Radi se o trenirci i dresu koje sam dobio kad sam postao član kluba. Budući da je ta trenirka u biti prastara trenirka hrvatske atletske reprezentacije na koju je dopisano “atletski klub Sljeme” iskoristio sam ju na SP u planinskom trčanju za razmjenu koja je uobičajena po završetku takvih natjecanja. I sad ju nosi neki Novozelanđanin i reklamira klub i Hrvatsku na drugom kraju svijeta. No kako sam ipak osjećao malu grižnju savjesti jer možda nije bilo u redu od mene da to napravim, odlučio sam umjesto toga vratiti klupski prsluk od flisa kojeg nisam bio dužan vratiti budući da sam ga dobio za nagradu kao najbolji član kluba u nekom mjesecu. I dao sam ga direktno jednom članu kluba koji takav prsluk nema. To sam i javio predsjedniku da bi me on zatim tražio da vratim i dres. I to je to što mi se mota po glavi već dva dana!

Nakon što sam za klub istrčao više od 30 utrka u dvije godine i pomogao svojim nastupima da klub u 2008. godini postane momčadski prvak Hrvatske u polumaratonu i maratonu, on mene traži dres nazad. Dres u kojem sam istrčao većinu tih utrka i još napravio u njemu na desetke treninga, dres koji se toliko ofucao da sam ga se na kraju riješio. I on bi da ja to njemu vratim da ga može dati nekome drugome. I onda kad sam mu još odgovorio da sam dres pošteno iznosio i da više nije upotrebljiv ni meni ni drugima, on me počne zahebavat da ga svejedno vratim da pokaže svima kako se pošteno nosi klupski dres. A Nike dresovi u Roses Outletu po 69 kuna, ima čak i plavih. AK Veteran je peti klub za koji ću nastupati i nijedan od ona tri za koja sam nastupao prije Sljemena me nije tražio da vratim opremu. Još uvijek u ormaru imam dvije trenirke i dres od Mladosti, a do prije dvije godine trenirao sam u dresu od AK Sveti Duje starom 15 godina. Da se razumijemo, da sam ja tu opremu zadužio kad sam dolazio u klub i negdje potpisao da ću je vratiti kad budem odlazio, ne bi bilo nikakvih problema. Ne bi mi palo na pamet mijenjati ju s nekim, pa makar on bio Jonathan Wyatt glavom i bradom. Ali ovako…

Slika sa Zagrebačkog maratona 2008. – ja u spornom “klupskom” dresu

I tako, trčim ja tim nasipom i razmišljam o raznim glupostima. A kilometri samo idu…

Već više od pola godine izvjesno je da napuštam svoj dosadašnji klub AK “Sljeme”, a od danas je to i službeno. U tom klubu proveo sam dvije godine i prvu bih opisao kao vrlo lijepu i uspješnu, a drugu kao sezonu iz najgore noćne more. Ne bih sad pisao kako i zašto da ne otvaram neke stare rane i ne potičem nove svađe i rasprave. Samo bih se zahvalio svom bivšem klubu na ispisnici i zaželio im puno uspjeha u budućnosti. A novi klub u koji prelazim je AK “Veteran”. Rekao bih da je to prirodan slijed događaja budući da već duže vrijeme treniram s Robertom Vegšeom koji je jedan od najboljih trkača tog kluba. Iako sam bio ostavio otvorenu mogućnost da prijeđem i u neki drugi klub, na kraju sam ipak prihvatio “nemoralnu ponudu” predsjednika Blažanina. Detalji tog ugovora nek ostanu tajna. Zadovoljstvo će mi biti braniti boje kluba koji je ove godine vrlo uvjerljivo osvojio cestovni i planinski kup. A još mi je veće zadovoljstvo i čast što ću napokon biti klupski kolega legendi hrvatskog trčanja – Nedeljku Raviću Koski.

Što se mog psiho-fizičkog stanja tiče, sve je u redu. Viroza je iza mene i veselim se novim treninzima. Početak prošlog tjedna sam iskoristio za oporavak, a na kraju tjedna sam bio potpuno zdrav. Tako sam u petak i nedjelju napravio dva vrlo dobra treninga. U petak sam otrčao stazu Savskog polumaratona u kontra smjeru za 1:29:30, tek toliko da pokažem kolegama trkačima-blogerima da sam još uvijek brži od njih. A jučer je pala dužina od dva i pol sata na Sljemenu. I to dosta brza, prosjek 4:32/km uz podosta razlike u nadmorskoj visini. Ali pravi treninzi tek počinju…

Baš kad sam mislio da mi je lijepo krenulo i da neću više imati nikakvih problema, eto novih nedaća. Do subote je bilo sve savršeno, na onih 300-tinjak kilometara koje sam napravio u prva dva tjedna nadogradio sam još 130 i zadnji trening je trebao biti polumaraton “Ivan Starek”. Nisam imao namjeru ići maksimalno, već mi je plan bio istrčati trku za 1:18-1:20, znači u intenzivnom aerobnom režimu, tj. tempu maratona. Uz 3-4 kilometra zagrijavanja i 5-6 rastrčavanja trebao sam tjedan završiti sa 160km. No problemi su se javili već u subotu iza ručka kad sam počeo šmrcati, a navečer me još zabolio trbuh. Ujutro kad sam se probudio osjećao sam se malo bolje, ali su me bolili zglobovi i jutarnji puls mi je bio prilično visok. Svi znakovi su govorili Gorane ne idi nikud, ali meni vrag nije dao mira pa sam svejedno otišao na trku. Da mi je netko od trkača koje treniram nabrojao te simptome sigurno bih mu rekao da ostane doma. Ali za mene to ne vrijedi… Glupan! Računao sam da će mi biti bolje kad dođem na svjež zrak, kad se malo zagrijem pa me probije znoj. Ali na zagrijavanju mi nije bilo bolje. Dapače, morao sam ga prekinuti nakon par minuta trkom na WC. Poslije WC-a sam ipak osjetio malo olakšanje. Kad sam se skinuo u dres osjećao sam se kao da bih mogao dobro trčati, ali me taj osjećaj napustio već nakon 3. kilometra utrke. Prvi kilometar sam prošao 3:40, noge lagane kao da nisam napravio više od 400 kilometara u 20 dana. Drugi 3:48, ali sad već osjećam Isosport kako mi se vraća iz želuca, a treći 3:49 i postaje mi zima. Nije to dobro. Usporavam na 4min/km i osjećam se sve slabije i slabije. Već nakon prolaza na 4. kilometru sam znao da je trka gotova, ali sam nastavio trčati laganim tempom da dođem do mjesta gdje smo startali, da se što prije obučem. A u tih 4-5 laganih kilometara došlo mi je par puta da stanem sa strane i da povraćam. I plačem…

Nekako sam se dovukao do auta i navukao sve što sam imao od robe na sebe. I dalje mi je bilo zima, ali nisam išao doma jer sam htio vidjeti kako će završiti utrka. Zanimalo me kako će Vegše trčati, zatim nekoliko trkača i trkačica koje treniram. I svi su išli dobro. Osim mene. Vrlo poznata priča ove godine… Robi je završio kao treći sa 1:15:00 i tako imamo ove godine u sekundu isti rezultat na polumaratonu i maratonu. Samo što sam ja svoje rezultate trčao na proljeće, a on svoje na jesen. Ništa čudno budući da su nam mnogi rekli da nas ne mogu razlikovati na nasipu dok im ne dođemo jako blizu.

Kad sam napokon došao doma, izmjerio sam temperaturu i toplomjer je pokazao 37,7. Mislio sam da je i gore. I sad se već dva dana loše osjećam, nemam temperaturu, ali me i dalje boli trbuh, šmrcam, oči mi suze. Ali mi još nije izrastao praseći nos. No više od tijela me boli duša. Jako sam nezadovoljan jer nisam uspio privesti treći tjedan kraju onako kako sam zamislio. Znam da mi tih 20-ak kilometara koje nisam napravio, na proljeće neće puno značiti. Znam da to nije smak svijeta. Ali puno bih se bolje sada osjećao da sam nakon neuspješne sezone krenuo u novu kako sam zamislio. Al nisam. Kako reče Mao Ce Tung “i noga u guzicu je korak naprijed”. Samo kad će prestat to šutiranje?! Zar nisam već dobio previše udaraca?

Uf što sam danas napravio dobar trening! Po planu je bilo 90min lagano što bi u protekla tri tjedna ispalo 20-ak kilometara u tempu oko 4:30/km. S istim ciljem sam i danas krenuo na nasip. Vani je prelijep sunčan dan, na netu piše da je temperatura 10 stupnjeva celzijusa. Obukao sam tajice, jednu majicu kratkih i jednu dugih rukava, na noge Adidas Adizero XT i na glavu sunčane naočale. I mp3 player! Današnji izbor muzike je bio grupa Dalmatino, splitski duet nastao prije 8-9 godina. Sviraju nekakav dalmatinski pop-rock, nešto slično Gibonniju s početka solo karijere, kad još nije bio zabrijao da je veliki umjetnik. Ne znam za vas, ali meni je bio puno draži kad je pjevao “Lipa moja” i “Ej vapore”, nego na ova zadnja dva albuma kad je puno više pažnje posvetio s kim će svirati i kako će to zvučati, nego što će pjevati. I tako ja krenem na nasip, a do nasipa imam 900m. Tih 900m iz mp3-a simbolično svira prva pjesma s drugog albuma “Dobro jutro”. Sve mi ide na ruku, na Savskoj nema gužve i prelazim cestu bez stajanja na pješačkom. Izlazim na nasip i prvi kilometar – 4:36. Baš po planu. Nastavljam dalje, prelazim okretište i spuštam se ispod Jadranskog mosta. Dolazim do Mladosti, drugi kilometar – 4:29. U uhu je već “Molitva za ribara”, ne loša pjesma… A ne znam zašto mi prije svira drugi album Dalmatina, a ne prvi, kad bi prvi (Cukar i sol) i po abecedi trebao bit ispred drugog (Dobro jutro). Al bolje tako, prvi mi je album bolji pa će mi te pjesme svirat na povratku kad mi bude teže. Nakon Mladosti osjetim malo vjetra u prsa, ali mi ne smeta. Slijedeća tri kilometra – 4:23, 4:23, 4:23. Jesam ja čovjek ili robot? A onda dolazi najveći hit Dalmatina s drugog albuma “Kiša”. I kaže : Kiša će, ćutim je u kostima… E pa neće, ovako lijepog dana nije dugo bilo. A iz suprotnog smjera prema meni trči tip isti Cro Cop. I nema loš tempo. Ajde, napokon je shvatio da treba malo više trčat ako misli nekog pobjedit. Ali kad je došao bliže vidim da to nije on. Al sliči dosta… Slijedeći kilometar – 4:20, a nisam ni osjetio da sam ubrzao.

Isti Bog je stvorija
I pod isti krov je stavija
Čovika i tovara
…

Ta mi je dobra! Toliko dobra da sam nesvjesno još ubrzao – 4:18. Onda ide neka novogodišnja “Srce od mraza”, ta mi nije baš nešto pa se vraćam na 4:20. I za kraj albuma “Dajem ti rič”, još jedan veliki hit. A kad sviraju hitovi ja poludim – 4:16 i 4:17. Okret na 10km – 43:49, minutu brže od planiranog. A već je počeo svirat drugi album na kojem su mi pjesme posložene po abecedi pa počinje s jednom božićnom “Božić bijeli”. Nije ni ona baš nešto, ali bolja od one novogodišnje. Vjetar u leđa – 4:18. A taj nakon okreta mi obično bude sporiji od ostalih. Već vidim da će slijedeći kilometar biti 4:15, ali ne, on je još brži – 4:12. A stvarno mi je lagano, sunce grije, milina za trčati. Čak nema ni blata koje sam očekivao zbog jutarnje rose. A sad iz mp3 sviraju samo hit za hitom – “Cukar i sol”, “Cvit od kamena” i onda prvi i dan danas najveći hit Dalmatina “Ditelina s četri lista”. Uf, koji je to bio hit, kako se to prodavalo na Savi početkom tisućljeća. Naravno, pjesma ne bi nikad bila toliki hit da nije duet s Oliverom. A nema s kim taj nije snimio duet, koliko je pjevača i pjevačica postalo popularno zbog njega. Tako i Dalmatino. Trinaesti kilometar – 4:11. I onda dolazi jedna žalopojka – “Grdelin”. A meni strašno draga! On je kao mladić negdje putovao, tamo upoznao ljubav života, ali se morao vratiti doma. I cijeli život je patio za njom. Oženio se, nije volio ženu…

More more duboko
Dabogda prisušilo
Ja sam ga priletija
Skoro me ugušilo
…

Jedino mi na kraju nije jasno, imao je dvoje djece s tom ženom, ali je malo nejasno da li im je on otac ili je “poštar” napravio djecu. 4:08! A što ja volim ovu dalmatinsku muziku. Već dugo živim u Zagrebu i ne mislim se vraćati doma, ali kad čujem te stihove, more, vitar, lozje… sav se rastopim. A takva je pjesma “Lozje” – fenomenalna! I još jedan kilometar – 4:08. I dalje mi je lagano. U pauzi izmeđi dvije pjesme slušam disanje. I dalje je kao na početku treninga, 3-4 koraka pa udah. Pjesma “Noćas” mi nije baš nešto, najmanje dobra na cijelom albumu, ali svejedno “iđem” sve brže i brže – 4:05. I tek onda sam poludio. Slijedeća pjesma je “Prosjak i sin”, ima puno zajedničkih motiva sa serijom “Prosjaci i sinovi”. Pjesma malo vuče na narodnjak, ali ima neku energiju koja me uvijek povuče da idem brže. A kad zapjeva “svi me znaju u mom kraju, od Grabovca do Medova Do’ca” kao da i sam trčim tim krajevima Imotske krajine. Bam – 4:00! I onda zadnja dva kilometra na nasipu idu po inerciji, kad sam već došao do 4min/km prirodno je da se spustim ispod četvorke. Čak i ako je lagani trening. Popraćen zvukovima pjesama “Vrata pakla” i “Zvizdo danice” idem 18. i 19. kilometar po 3:53. E to više nije bilo baš lagano, pogotovo ona uzbrdica od ispod mosta do okretišta. Ali daleko od toga da je bilo teško, da sam preforsirao. Do doma još jedan kilometar lagano, mp3 taman prebacuje s Dalmatina na Đanija Stipaničeva. Jedna lagana pjesma…

Dalmacijo, suzo slana
Njivo modra
Brodim uzorana
Na te mislim
Drće moje tilo
Vratit ću se
Primi me u krilo

Neću se vratit, ali sam se vratio doma – u stan. Zadnji kilometar – 4:24. I opet nisam morao stajat na Savskoj. Stvarno savršen trening. Na kraju 20km za 1:25:05. I istezanje uz “Budi noćas mirno more”. I to je bio veliki hit… E da je više ovakvih treninga. I ovako lijepih dana. I ovako dobre muzike. Možda bi bilo i više ovakvih postova u stilu Saše A. koji od svakog treninga uspije napraviti psihološki triler. A ja imam mjuzikl.

Prva dva tjedna treniranja u novoj sezoni su iza mene. Skupio sam 27h treninga i za to vrijeme sam napravio skoro 300km. Od tih 27h, 23h otpada na trčanje, a 4h na teretanu. Ili bolje rečeno na vježbe snage jer nisam radio baš klasičan trening u teretani, najviše sam radio vježbe za jačanje leđa i trbuha, nešto malo ruke i prsa, a noge skoro pa ništa. Doći će vrijeme i za to…

Što se trčanja tiče, preko tjedna sam radio uglavnom dva treninga dnevno, jutarnji jogging i popodnevni glavni trening. Vikendom samo jedan, ali vrijedan! U usporedbi s prošlom godinom treninzi su mi dosta brži, lagani tempo mi je oko 4:30/km, a bez problema spuštam ispod četvorke po kilometru kad hoću trčati malo brže. Tako sam prošlotjednu kros ligu odradio za 3:43/km s tim da sam prvu tricu prošao za 10:34. Još jedna razlika u odnosu na prošlu godinu je ta što sada nakon dva tjedna “jakih” treninga ne ide “lagani” tjedan, već imam za odraditi još jedan tjedan s velikim volumenom treninga. I tek onda slijedi, uvjetno rečeno, odmor. Za to sam se odlučio iz nekoliko razloga. Prvi je taj što mislim da sam nakon dvije godine adaptacije na maratonske treninge sad konačno spreman za “prave” treninge. Četverotjedni ciklusi su dosta teži od trotjednih, ali daju i bolje rezultate. Drugi razlog je što sam s treninzima za novu sezonu započeo dosta rano i imam puno vremena na raspolaganju do glavne utrke proljetnog dijela sezone. Zato se mogu u bazi dosta opteretiti bez straha da se neću stići odmoriti do Londonskog maratona. A treći je znatiželja, da vidim kako će moj organizam reagirati na taj “ubitačni” treći tjedan o kojem sam dosta čitao i slušao.

I dalje treniram po Lydiardu, ali malo izmjenjenom u odnosu na original. Proučavajući literaturu naišao sam na nekoliko preporuka kako unaprijediti Lydiardov sustav treninga. Te izmjene se uglavnom odnose na raspored treninga u tjednu. Još sam sve to “začinio” nekim svojim idejama pa se ovaj sustav treninga može slobodno nazvati Lydiard – Murićev model treninga za razvoj izdržljivosti. A o njemu više u slijedećim postovima…

DODATAK

U srijedu 11.11.2009. u 20h u kinu studentskog doma “Stjepan Radić” biti će prikazan dokumentarni film redatelja Dejana Ačimovića “Hrabro i na rezultat” o našem prvom slijepom paraolimpijcu Petru Bešliću. Projekcija je besplatna.

Čitajući danas na stranici Utrke.net izvještaj s maratona u New Yorku, u oko mi je upala ova rečenica:

“Uskoro otpadaju i ostali te na čelu ostaju Cheruiyot i Keflezighi, za obadvojicu bi se moglo reći da su „bivši maratonci“, ako je Keflezighi ikada i bio (OK, ima srebro s Olimpijade u Ateni, ali na velikim maratonima ama baš nikada ništa).”

Nije mi cilj obezvrijediti trud autora članka, niti se sukobiti s njim na bilo koji način, već smo u dovoljnom sukobu i bez toga. Ali ne mogu da ne prokomentiram… Što znači “bivši maratonac”? Vidim da je pojam stavljen pod navodnike, ali u nastavku rečenice stoji “ako je Keflezighi ikada i bio”, i to bez navodnika. Moje mišljenje je da svatko tko je jednom završio maraton može za sebe reći da je maratonac. Usporedio bih to s fakultetom. Tko je završio fakultet do kraja života je profesor ili inžinjer, ne mora svake godine iznova braniti diplomski rad. A pogotovo ne više puta na godinu kako bi dokazao da je veći inžinjer od onog drugog. Još manje Meb Keflezighi koji osim olimpijskog srebra, koje je valjda slučajno osvojio, ima u svojoj biografiji jedno drugo (2004.) i jedno treće mjesto (2005.) s njujorkškog maratona. I sad ovo prvo… Uz to je još vlasnik američkog rekorda na 10000m. Jedino što nije istrčao je Zagreb – Čazma… I reći za njega da osim tog srebra iz Atene, na velikim maratonima nije istrčao nikada baš ništa, je isto kao da kažete za Clinta Eastwooda da osim Nepomirljivih nije snimio nijedan spomena vrijedan film. A koliko je Robert Cheruiyot bivši, najbolji dokaz je 5. mjesto s nedavnog Svjetskog prvenstva u Berlinu. ‘Ko mu je kriv kad nije bio prvi… Još jedan poraz i Paula Radcliffe će biti “bivša maratonka”. Neka, ionako mi nikad nije bila draga.

Nakon kritike, evo i mog kratkog osvrta na nedjeljnu utrku. Bilo je zanimljivo, spektakularno, prijenos na internetu odličan. Pravovremeno su se uključivali u mušku i žensku utrku, a na trenutke smo paralelno mogli pratiti obje. Osim komentatora u studiju imali su komentatore na motorima koji su pratili vodeće maratonce i maratonke, a povremeno su puštali i zvuk s ceste, tj. gledaoce uz stazu. I muška i ženska utrka su s taktičke strane bile zanimljive, nije se išlo na rezultat već na plasman, vjerojatno i zbog jakog vjetra koji je dosta dugo puhao u prsa. Jedino mi je žao što u tom nadmudrivanju moji favoriti Daunay i Hall nisu prošli bolje od trećeg i četvrtog mjesta. Al izgleda da će Ryan ipak morati malo poraditi na radu ruku ako misli pobijediti na nekom velikom maratonu. U svakom slučaju, New York je ove godine pokazao dosta više od Londona. Nadam se da će slijedeće godina biti obratno.

Stojim na uglu Slovenske i Šubićeve ulice, nervozno gledam na sat, štoperica pokazuje 4h30min od starta maratona. Sad bi tata već mogao doći. Prvi dio je prošao ispod 2:15, a izgledao je dosta dobro, kao da bi mogao 100km u tom tempu. Ali ipak, nije on vrhunski maratonac pa da u prvom maratonu trči s “negativ splitom”. Prošlo je još 5 minuta i u daljini vidim čovjeka sijede glave u crvenoj majici i crnim hlačicama. Evo tata! – kažem Vesni i Mojci (dvije slovenske trkačice koje treniram), odličan je, gledajte kako lagano trči. Evo ga još malo bliže, pa to nije tata, ovaj ima crne bicke, a ne hlačice. Nisam prepoznao vlastitog oca na 200m, stvarno moram malo češće na Vis. Ide vrijeme, svaka minuta je sve duža i duža, a nema više nikog u crvenoj majici. Na satu 4h45min i u daljini opet vidim sijedu glavu, crvenu majicu i crne hlačice. Broj je dosta nisko, baš kako sam mu ga prikačio. Dolazi bliže, da to je on! I s njim trkač u dresu Veterana Davor Badanjak. Bravo Joke, odličan si! – presretan urlam. Imam osjećaj kao da me nije ni skužio, kao da je u transu. Ima još 200m do cilja, trčim uz stazu da ga dočekam kad stane. Bio je brži od mene. Dolazim do ciljnog prostora, vidim da je jako umoran. Preko ograde ga pitam da li je sve u redu, da li ga nešto boli? Tata je briznuo u plač i kroz suze je rekao: Ovo je za mamu… Nakon par trenutaka se malo smirio i došao sebi. Svi mu čestitamo, a onda slijedi slikanje. Najprije svi zajedno, Mojca, Vesna, tata i ja. Pa svatko s tatom posebno i razne druge kombinacije.

A sad se vratimo na početak, 5 sati ranije. Tata je na startu stao među zadnjima, više od 4 minute mu je trebalo da prođe startni tepih. Vidim ga u gužvi, nervozno prčka po satu. Odmah sam skužio da nije uspio uključiti štopericu… Al dobro, ima puno ljudi, već će uhvatiti neki tempo, samo da ne krene prebrzo. Na ruku sam mu zalijepio narukvicu s prolazima za svakih 5km u tempu 6:15/km. To bi trebalo biti taman da upadne ispod limita od 2:15 na polumaratonu. Kad je kolona napustila startno ciljni prostor zaputio sam se u suprotnom smjeru da nađem neko dobro mjesto uz stazu za slikanje i navijanje. Već nakon 1h eto prve grupe maratonaca, 15 Afrikanaca i jedan bijelac među njima. Nakon pola sata stajanja na tom mjestu idem prema cilju jer bi uskoro mogla u cilj doći Vesna koju očekujem između 1:45 i 1:50 na polumaratonu. Tako je i bilo, završava polumaraton u vremenu 1:49 i popravlja osobni rekord istrčan prije 3 tjedna u Briselu. Jedva ju pronalazim u gužvi, dajem joj stvari za nju i Mojcu i idem nazad uz stazu dočekati tatu. No prije njega dolaze vodeći maratonci, otvorena je trka za prvo mjesto. Moldavac Musinschi ima par koraka prednosti ispred Kenijca Biame, ali će ih do kraja trke izgubiti. Nekoliko minuta iza njih eto i tate. Bio sam na krivoj strani ceste pa me nije ni skužio. Trčim popreko između zgrada da ga uhvatim 500m dalje, da vidim jel sve u redu. Iako, činio mi se skroz ok, samo malo preozbiljan. No 500m dalje, nakon što sam ga uspio slikati, kaže da je sve super i da se dobro osjeća. Tako i izgleda. Prošao je polovicu taman ispod limita – 2:14:05, ali netto vrijeme mu je ispod 2:10.

Kraj priče već znate, a epilog je da je tata bez ikakve ozljede završio svoj prvi maraton. Čak ga ni leđa ne smetaju što mu je inače glavna boljka. Jedino bol u kvadricepsima, ali ga ona nije spriječila da još jučer izvede oFce na ispašu. Moj heroj!

Nakon maratona sam uzeo dva tjedna aktivnog odmora kako bih se (prije svega) psihički odmorio od “naporne” sezone. Fizički se nisam baš puno potrošio, ali svejedno je trebalo uzeti kratak period odmora kako bi do kraja zaliječio ozljedu koja mi se javila tijekom ljeta. A i da sam bio potpuno zdrav, odmor je neophodan na kraju svake sezone. Treninzi i utrke uzrok su niza mikrotrauma koje rijetko kada osjetimo ako pravilno treniramo. Možda ponekad osjetite neko zatezanje u mišićima, ali s laganim treningom i osam sati sna to sutra dan već prestaje. No ta zatezanja se ipak skupljaju i na kraju sezone potrebno je napraviti nekoliko tjedana odmora kako bi ona u potpunosti nestala i kako bi u novu sezonu krenuli potpuno “zdravi”. Odmor ne znači sve četiri u zrak, leći na kauč i gledati sapunice od jutra do sutra. Iako ni to nije loše prvih nekoliko dana ako su vam treninzi postali stvarno mrski. Samo da taj period ne postane predug i uz to još pojačan učestalim izletima do frižidera. A ni to nije jako loše kad je frižider na katu iznad.

Moj aktivni odmor je izgledao tako da sam u prvom tjednu nakon maratona potpuno izbacio trčanje. U biti nije bilo baš potpuno jer sam potrčao par puta preko ceste, a i djeci sam morao nešto demonstrirati na treningu. Bolje da ne znate kako je to izgledalo dan nakon maratona. U tom tjednu sam jednom plivao, jednom išao u teretanu, jedan dan brao masline i jednom napravio dugačku šetnju preko pola Murtera. No kako prolaze dani od maratona, ja sam sve aktivniji, a sve manje odmaram. Napravio sam dva lagana trčanja, jedan dobar trening u teretani, a do kraja tjedna planiram još par trčanja, za vikend možda i malo življe. Jedino mi je žao što mi bicikl nije u voznom stanju jer bi se rado malo provozao sad kad je zatoplilo.

A u nedjelju planiram i na maraton – Ljubljanski! Ali ne kao trkač, već kao navijač. Među 1100 maratonaca i maratonki koji su prijavljeni za trku, biti će i moj tata. Tata je počeo trčati sredinom 80-tih i tada je otrčao nekoliko polumaratona da bi početkom rata potpuno prestao s trčanjem. Ponovno se aktivirao prije 4 godine, a prije godinu dana otišao je i na prvu utrku nakon skoro 20 godina. Trčao je u Otoku 10km, zatim u Splitu 10km i onda u svibnju ove godine Splitski polumaraton. I eto ga sad prvi put na maratonu s punih 60 godina. Još prije 20 godina htio je trčati maraton pa spletom okolnosti nije, ali sad će mu se ta želja ispuniti. A sve mi se nekako čini da neće stati na tom jednom maratonu…

Ovih par dana nakon maratona sam iskoristio za malo detaljniju analizu onoga o čemu sam pisao u nedjelju. Kako to izgleda u brojkama? Pogledajte!

Treninge sam započeo 24. studenog, a sezona je završila 11. listopada. U tom periodu napravio sam slijedeće:

- 450h treninga
- od toga 385h trčanja, 36 sati teretane, a ostatak otpada na bicikl, plivanje i planinarenje
- u tih 322 dana sam napravio 4609km što je 100km/tjedan ili 14.3km/dan

A sad onaj zanimljiviji dio. Od 24.11. do 8.3. (maraton u Ferrari) je napravljeno ovo:

- 2017 kilometara u 105 dana
- 134km/tjedan ili 19.2km/dan

Što daje za ostalih 217 dana slijedeće porazne podatke:

- 2592km
- 83.6km/tjedan, tj. 11.9km/dan

Iz ovih podataka se lijepo vidi šta ne valja i šta treba ispraviti. Plan na početku godine je bio da se dobro pripremim za proljetni maraton, što sam i napravio, a zatim u središnjem dijelu poraditi na brzini. Tu sam također napravio dosta dobar posao jer sam 9. svibnja napravio slijedeći trening:

2000m – 6:19
1600m – 4:56
1200m – 3:34
800m – 2:18
400m – 57,4 (max)

Takve treninge sam radio u vrijeme kad sam tricu trčao ispod 9 minuta, pa sam se s pravom mogao nadati da bi i ove godine mogao ponoviti taj rezultat, a dečko koji je taj trening radio sa mnom je to i uspio. No to je ujedno bio i vrhunac forme jer je poslije došlo do lakše upale ahilove tetive pa sam do početka utrka na stazi dosta lošije trenirao. Ali to je još uvijek sve bilo po planu, brzinu sam dobio, ali ju nisam uspio održati do utrka. Te utrke ionako nisu bile glavni cilj u sezoni nego Zagrebački maraton.

A problemi se javljaju krajem lipnja kad sam nakon kraćeg odmora počeo s pripremom za nastavak sezone. Umjesto planiranih 140+ kilometara tjedno ostao sam na 80-100km/tjedan koliko sam trčao dok sam radio puno intenzivnije treninge. Zakazao sam iz više razloga, a glavni je lijenost. Kad sam se malo trgnuo, početkom kolovoza, dogodila se nova ozljeda i to je to. Do maratona sam nešto improvizirao, radio 100-tinjak kilometara tjedno i to je završilo kako je završilo.

Za slijedeću sezonu spremam malo drukčiji plan. Najveća razlika u odnosu na ovu godinu je što ću maraton trčati krajem travnja, točnije 25.4. kada je Londonski maraton. Tako ću prije te glavne utrke za prvi dio sezone moći napraviti par polumaratona što će mi sigurno biti od koristi za maraton. No koncept treninga od prošle zime neću mijenjati, to sam dobro napravio. Mijenjati ću neke sitnice kao što je tjedni raspored treninga, a budući da imam 26 tjedana treniranja do Londona, napraviti ću dužu bazu.

Za ostatak sezone još nisam napravio plan jer u mnogome ovisi o kalendaru natjecanja za 2010. godinu, a on će se znati tek za nekoliko mjeseci. No sve više razmišljam da slijedeće godine preskočim Zagrebački maraton i pripremim se za neki malo kasniji, npr. krajem studenog. Imam više razloga za to. Jedan je taj što mi odlazak doma preko ljeta nije idealan za bazne treninge kakve zahtjeva maraton početkom listopada. Drugi je loš status hrvatskih trkača kod organizatora, a treći jer sam Zg maraton trčao pet puta za redom i malo mi je “dosadila” staza pa bih probao neku drugu. Više o planovima u nekom od slijedećih postova. Najprije treba završiti aktivni odmor.

Kako započeti post kad zakažeš na glavnoj utrci u sezoni? Što napisati? Najlakše bi bilo “šmrc, šmrc! danas nije išlo”. Onda optužiti meteorologe za potpuno krivu vremensku prognozu, nekulturne Zagrepčane koji nisu navijali uz stazu i na kraju loš utjecaj Saturna na podznak. Ili uopće ne pisati blog mjesec dana misleći kako će ljudi zaboraviti da sam uopće išao na neku utrku

No neću se služiti tim jeftinim trikovima, već ću otvoreno i iskreno napisati: danas sam trčao onako kako sam trenirao! Tj. nisam trenirao. Prije maratona sam sam sebe zavaravao kako sam u dobroj formi, kako mogu do osobnog rekorda i sl. Ali sad treba istini pogledati u oči i zaključiti kako sam vidio ono što sam htio vidjeti. Kad sam radio Yasso test za 2:36 (i kao bilo mi je lagano) morao sam znati da to ne vrijedi 2:36 u trci jer sam taj isti test radio za 2:31, a ne sjećam se da sam ikad išao taj rezultat na maratonu. No lakše je sebe uvjeriti kako sam sad postao “pravi” maratonac pa taj test vrijedi više nego kad sam imao brzinu sa staze, nego se pomiriti s činjenicom da sam spreman za 2:40 do 2:42, ako budem pametno trčao. Isto tako sam se zavaravo s tim što bez većih problema radim treninge s Robijem koji je očigledno bio u životnoj formi, ali sam žmirio na činjenicu da je njemu to bio drugi trening u danu, a dan prije je radio 20km dok sam se ja samo rastrčao pola sata. Na proljeće je bila situacija obratna, ali je on za razliku od mene napravio odlično ljeto dok sam ja u tom periodu loše trenirao. Nešto zbog ozljede, ali nešto i zbog ljenosti.

Nakon Ferrare sam se “izvlačio” na loše vremenske uvjete. I dalje stojim iza toga da sam tada mogao bolje trčati da je vrijeme bilo bolje. Znam koliko sam trenirao. U pripremi za taj maraton sam napravio preko 2000 kilometara, a za ovaj svega 1300. Možda tada nisam bio spreman za ispod 2:35 koliko sam priželjkivao, ali brže od 2:39 bih sigurno trčao da je bilo desetak stupnjeva niža temperatura. Ali to nikad neću znati… A danas koliko god vrijeme bilo nepovoljno (vlaga 93%, izašlo sunce nakon kiše, asfalt isparava), ne mogu ga kriviti za neuspjeh. Krivi su moji nerealni ciljevi. Kao iskusan trkač i trener trebao sam ocijeniti da trebam gađati 2:42, a ne ići na 2:36. No s druge strane, koliko bi se trkača zadovoljilo s lošijim rezultatom od osobnog rekorda u najvažnijoj trci sezone koja je ujedno i prvenstvo države? Sigurno ih ima, ali ja nisam jedan od tih. Danas sam išao na sve ili ništa, i dobio sam ništa. Ali nisam nesretan. Tužan i razočaran jesam, prvenstveno jer sam rastužio one koji su vjerovali u mene. A vjerovali su jer sam prikazivao krivo stanje, nisam se mogao pomiriti s činjenicom da nisam dobar kao što bih htio biti. Nesretan bih bio da sam imao peh, da me udario auto na nekom od križanja, da sam izvrnuo zglob na šinama 200m pred ciljem i sl. Dobra stvar je što znam u čemu je problem: moram više trenirati. 450 kilometara mjesečno nije dovoljno da se istrči maraton za 2:35, barem ne meni. Ja znam da za taj rezultat moram trenirati puno više, a ako želim postići ono što sam si zacrtao za krajnji cilj, morat ću puno više discipline. Postavlja se pitanje i zašto nisam više trenirao. Znam odgovor, ali to je za neke druge analize. Najvažnije je priznati pogrešku, a ja na sreću znam i način kako ju ispraviti.

Današnji nastup je donio i neke pozitivne stvari. Prva je što nisam odustao iz utrke kada sam vidio da mi ne ide. U biti, praktički jesam odustao, odustao sam od utrkivanja, ali sam imao jaku želju da završim maraton i da prođem kroz cilj. I u tom “taljiganju” po zagrebačkim cestama skužio sam neke stvari koje prije nisam znao. Prva je da se grčevi mogu javljati i kad se ide 5:30/km. Druga stvar je ta da sam upoznao atmosferu Večernjakovog maratona i za one malo sporije trkače i suočio se s problemima s kojima se oni suočavaju. I mogu vam reći da nije nimalo ugodno kad prema vama vozi ženskica od nekih 19-20 godina u novom novcatom BMW-u, napirlitana kao da je na modnoj reviji, i nema se namjeru zaustaviti. A policajac bulji u nju kao u Mesiju, tj. kao novinari u Bandića. Na jednom križanju sam si dao oduška pa sam starog čiču koji je glasno negodovao što ja imam prednost, a ne njegov stari Moskvič, počastio jednim srednjakom u trajanju od 5 sekundi. Ništa od toga ne možeš napraviti kad se boriš s vremenom ili za plasman. A na kraju trke sam još i pronašao neki motiv da barem završim utrku ispod 3h, što mi je na kraju i uspjelo. Tako da bih slobodno mogao reći da sam u jednu ruku zadovoljan. Kad bi se lagalo. No s jednom činjenicom moram biti zadovoljan, a to je da sam utrku završio zdrav i da mi se bol u kuku nije pojavila.

Ako je netko preživio ovu samokritiku, sad bih još nešto rekao i o samoj utrci. Gužva na startu, guram Mikija, preskačem Peju, provlačim se onom boksaču kroz noge, već sam na prvom kilometru, a prolaz 3:29. Ne dam se zavarati, znam da je taj kraći, nastavljam u istom tempu, Balaško uz mene, taman pred oznaku drugog me stiže Dinjarova grupa u kojoj je i Robi. Prolaz 3:45, izvrsno! Baš kako sam planirao. Dinjar, Grabovečki, polumaratonke i još par dečki odlaze naprijed, Robi ostaje s Krešom i sa mnom i priključuju nam se još dvije trkačice. Sve do okreta na Selskoj sam mislio da su i one polumaratonke, a tad sam skužio da ipak trče maraton. Slijedeći kilometri su bili jako čudni. Pretpostavljam da su oznake bile krivo postavljene jer su nam kilometri varirali od 3:34 do 3:52, a nismo puno mijenjali tempo. Jedino što sam stalno pokušavao spojiti grupu s onima koji su ispali iz Dinjarove grupe kako bi nam bilo lakše. No ti koje bi stigli nisu nas držali. Jedino je Tomo Brečić uhvatio priključak s nama. U svim tim nastojanjima sam se puno potrošio i već na okretu u Dubravi mi je bilo jasno da to neće ići tim tempom do kraja. Nije to ono lagano trčanje kako se inače trči prva trećina maratona, za držati tempo 3:42-3:43/km sam morao puno raditi. Pitam Robija kako je njemu, i on kaže da mu nije lako, ali da bar idemo u željenom tempu. Nakon okreta sam malo stao iza, došao sebi i bilo mi je lakše. A bilo mi je lakše jer su ovi naprijed ipak išli koju sekundu sporije. Pa odi naprijed, malo ubrzaj, i opet mi je teško. I onda nam prije Trga cure pobjegnu. Kako sam cijelo vrijeme mislio da su polumaratonke, tako sam ih pustio jer sam mislio da one sad kreću u neka svoja nadmudrivanja i hvatanje Daneje koja je ispala iz one grupe ispred. I onda na okretu na Selskoj skužimo Robi i ja da imaju crvene brojeve. A već su dobrih 50-60m ispred nas. Ajmo ih pokušat ulovit, malo ubrzavamo, ali ja to ne mogu pratiti. Robi mi se odvaja par sekundi, pa ga na okrepi kod Britanca ulovim. Onda mi opet ode i gotovo je. Deset metara se ubrzo pretvorilo u pedeset, a do Maksimira mi je bježao već pola minute. Pokušavam stisnuti, držati ga bar na istom razmaku, ali svaki kilometar je sve teži i sve sporiji. Uskoro počinju boliti leđa i tu je kraj utrke za mene.

Zadnjih 16km sam trčao sa samo jednom mišlju: završiti ovo kako znam i umijem! U dva navrata sam i prohodao, malo se istegnuo, ali nije mi bilo lakše. Trkači i trkačice su prolazili pored mene, svakog sam pozdravio, ohrabrio, a ja u svojoj brzini, ni ne pokušavam nikoga pratiti. Kad me Marija Vrajić prošla čak sam htio krenuti s njom da joj pravim društvo, ali nisam mogao. Bila mi je prebrza. I onda su mi na 34. kilometru, na okrepi kod Maksimira Kristina i Jelena dale malo Coca Cole i to me vratilo u život. Na 35. kilometru sam skužio da bih mogao ispod tri sata ako ću do kraja ići 5min/km i odjednom sam “živnuo”. Čak sam i previše ubrzao jer su mi svi kilometri do kraja bili oko 4:30-4:35. Nakon trećeg prolaska preko Trga dostigao me klupski kolega Željko Dugić i do kraja utrke smo zajedno trčali i ušli u cilj malo ispod 2:58. Prolaz na pola je bio 1:18:50 pa nije teško izračunati koliko sporo sam išao drugu polovicu. Ali kako je Kristina poslije rekla: blago tebi kad možeš ići ispod 3 sata i kad pukneš!

Na organizaciju se neću osvrtati. Da napišem nešto protiv, opet će se javit netko i reći: mlohavom ku… svaka dlaka smeta, da je trčao dobro sve bi mu bilo super. I još sam dobio besplatnu startninu pa ni ne smijem. A donio sam i jednu odluku još prije. Neću se više upuštati ni u kakve rasprave na internetu, neću nikoga uvjeravati u svoje stavove i ukazivati mu na pogrešne. Ova sezona mi je velikim dijelom ovakva kakva je (loša) jer sam previše živaca i vremena utrošio na dokazivanje nedokazivog. I zato ću se držati one: shut the fuck up and train! Mislio sam povući i radikalnije poteze pa prestati pisati na stranici. Koga uostalom zanima što radi neki lik koji se pravi veliki atletičar, a ide maraton jedva ispod 3h? No ima ljudi koji vole čitat što napišem pa ću zbog njih nastaviti pisati. A to mi je jedini način da se pohvalim kad budem prvi put napravio 200km u jednom tjednu.

Izgleda da što duže trčim maraton da su duži i postovi. Ako ima preživjelih, svaka čast!

Fotke s maratona by: Želimir Delač