U nedjelju je započela Lagvić liga, a prvo kolo je ujedno bio Lagvitrek, moja omiljena aktivnost u prirodi i još jedna prilika da pokažem svoje iznimne orjentacijske sposobnosti. Doma sam proučio kartu do u najsitnije detalje i teorijski došao na treking nikad spremniji. Još je bilo puno istih kontrola kao na prvom Lagvitreku 2006. godine na kojem sam igrom slučaja pobijedio tako da se može reći da sam bio na domaćem terenu. To što nisam bio na većini tih mjesta baš od te 2006. nema veze. Do vrha sam se odlučio za varijantu po Mrcini jer sam računao da će većina trekera ići tom varijantom pa da ne budem u zaostatku za njima kad počne trekerski dio utrke. Kako mi je to bio prvi put da idem po Mrcini na Sljeme tako nisam htio ništa riskirati i ići svoju trku do gore već sam išao s Goranom Lesjakom koji je također išao prvi put tu varijantu pa smo obojica malo “kočili” na nekim dijelovima kako bi vidjeli po ovima iza da li idemo dobro ili ne. Kad smo došli pred sam vrh na meni poznati teritorij malo sam ubrzao kako bih ostvario početnu prednost za treking. Došao sam na vrh u vremenu 39:02.

U treking sam krenuo sam jer sam htio samostalno odraditi veći dio utrke da vidim koliko sam naučio od prošlih trekinga. I sve je dobro krenulo, do Grafičara sam se sjurio jako brzo, uzeo naljepnicu, otišao na kapelicu Sv. Jakoba, i dalje po planu. A plan je bio otići na Risnjak pa s Risnjaka na Grajfovu kopanju i vratiti se istim putem nazad. Po karti mi je bilo jasno da to nije najkraća varijanta, ali se sjećam da smo tako Veronika i ja išli prije 5 godina na tu kontrolu pa sam izabrao sigurnu opciju u odnosu na bržu. A i nadao sam se da ću u trčanju ostvariti dovoljnu prednost da ipak dođem prvi na Grajfovu. No nisam. Na 300-400m do kontrole iz suprotnog smjera su mi došli Goran, Lino i Domagoj i bilo mi je jasno da sam fulao. Ali dobro, pokupim kontrolu i krećem u lov za njima. I vjerojatno bih ih stigao da nisam od Risnjaka do Mrzljaka imao par sitnih greškica zbog kojih sam izgubio još koju minutu u trci. No još je bilo dosta kontrola i kilometara pred nama pa se nisam predavao. Prije skretanja na Bažulovku susrećem Pavera sr. i Pavera jr. i kažu mi da je ona trojka 2-3 min ispred mene. Poslije mi to potvrđuje i Krešo Babić.

Dolazim na kontrolu Bažulovka i u hodu mijenjam prvotni plan. Mislio sam se vraćati nazad na cestu pa na Cer strmo u brdo, ali ako oni nisu išli tako neću ni ja. Ako su malo ispred mene trebao bih ih vidjeti pa krenuti za njima. No nisam ih vidio i napravio sam još jednu manju grešku u orjentaciji i došao do Cera malo dužim putem. A tu se gubi puno vremena. Svako moje stajanje i proučavanje karte mi odnese minutu dvije u odnosu na one koji točno znaju kuda treba ići i “džabe” mi što brže trčim od njih kad nisam toliko brži da ih stignem. Nakon Cera krećem jako dobro na slijedeću kontrolu, ali tu radim najveću grešku. Skrećem na krivu stazu, a to sam skužio tek nakon 500m trčanja nizbrdo kad se prvi put na drvu pojavljuje broj 55. A trebao sam biti na 57. Vrati se nazad 500m uzbrdo. Kuda sada ići? I onda mi dvoje planinara kažu da je jedan kolega prošao tamo od kud oni dolaze. Hvala! Trčim za njim i uskoro saznajem tko je to. Ja idem na Tusti vrh, a Hrvoje Špoljar se spušta. Kaže mi da imam još malo do vrha. Sprintam gore kako bih ga sustigao do slijedeće kontrole, uzmem naljepnicu i trk dole. Opet malo zastajanje na križanju kako bih vidio kuda dalje, izgleda jednostavno, ali nije. Na par mjesta se taj makadam račva, a ništa nije označeno. I naravno ja odaberem krivi put. I eto me opet na stazi 55, samo što to nije toliko loše kao prošli put jer je zadnja kontrola na spoju staze 55 i 57. Ali ova 55-ica je dosta gadna, moram dosta ići uzbrdo i tu već gubim volju za utrkivanjem i samo mi je cilj uzeti zadnju naljepnicu i spustiti se do cilja. Iz nekoliko pokušaja uočavam zadnju kontrolu i lagano odtrčkaram do Mlinarice gdje je već šest ljudi došlo na cilj. Nije loše, bolje nego prošli put. Jednoga dana možda i dođem do postolja. Ovaj put sam za Lesjakom zaostao samo pola sata, prije tri tjedna dva i pol. I što je najvažnije stigao sam doma prije početka NYC marathona!

Lagvitrek po Garminu

Prošlo je tri tjedna od Zagrebačkog maratona i polako sam se vratio u ono što često nazivamo “puni trening”. Zapravo sam napravio samo jedan tjedan aktivnog odmora koji sam završio trekingom o kojem sam pisao prije dva tjedna i poslije toga sam nastavio s treninzima “kao da se ništa nije dogodilo”. Bila je i neka varijanta da trčim u Ljubljani maraton kao pacemaker što bi mi bio prvi trening dužine (ako ne računam treking di sam isto nakupio 35km) dva tjedna nakon maratona, no to je nažalost (ili na sreću) otpalo pa sam u Ljubljanu išao isključivo kao gledatelj, tj. navijač. Tata je trčao Ljubljanski maraton treću godinu zaredom i popravio je vrijeme od prošle godine za 15-ak minuta. Prije dvije godine je trčao oko 4:45, prošle godine oko 4:36, a sad je istrčao 4:21:09 što je dokaz da se može napredovati u trčanju i nakon 60. godine ako se vrijedno trenira. Do 36. kilometra je trčao u grupi sa zečevima za 4:15, ali nas Muriće uvijek hvataju neki grčevi u zadnjim kilometrima pa je tako i on morao malo usporiti na par kilometara, ali je zato imao paklen finiš i u zadnjem kilometru je nanizao 15-20 trkača-ica.

Inače, u Ljubljani je bilo savršeno. Već je dosta toga napisano po raznim stranicama, portalima i blogovima pa nema potrebe da sve to ponavljam. Mogu samo dodati da ću se slijedeće godine svakako potruditi da mi jesenski maraton bude upravo Ljubljanski. Od zadnjih sedam Zagrebačkih maratona trčao sam ih šest (jedino prošle godine nisam zbog ozljede) i vrijeme je za promjenu. Inače, ovogodišnji Zg maraton mi je najbrži od svih koje sam trčao (2008. sam išao 2:39:45), a ujedno i najbrži jesenski maraton uopće. Naravno, nisam ni trčao nijedan osim njega. No ovogodišnji maraton mi je ujedno i najbrži maraton po brutto vremenu koji sam ikad istrčao iako nisam istrčao osobni rekord. U Ferarri 2008. smo Hrvoje i ja stali među zadnjima na startu misleći kako su svi ispred nas brži pa sam ciljem prošao u vremenu 2:38:47 (a on 2:37:57) iako nam je netto vrijeme bilo 27” bolje. A trku smo završili na 6. i 9. mjestu ako se ne varam.

Ove godine s maratonom nisam završio sezonu kao što je bio slučaj u većini sezona prije ove, već nastavljam s treninzima i osim Stareka ću vrlo vjerojatno ići na još jedan maraton u 12. mjesecu u Italiji. To sam isplanirao još na ljeto jer sam nakon Plitvičkom maratona uzeo malo dužu pauzu, tj. aktivni odmor pa sam se za Zagrebački maraton spremao “samo” tri mjeseca, a obično sam radio 4-5-6 mjeseci pripreme za maratone. To ima svojih prednosti i mana. Nisam bio u svojoj top formi (pod tim mislim najboljoj formi u životu) za prvenstvo Hrvatske, ali čini mi se da sad forma raste i da ću sezonu završiti na jednom vrlo visokom nivou što je dobar preduvjet da slijedeća sezona bude najbolja do sada. Naravno, uz uvjet da me zdravlje bude služilo kao što me sada služi (da kucnem o drvo).

Po čemu sam zaključio da mi forma raste? Pa po treninzima. Prošli tjedan sam napravio nekoliko dobrih treninga i još sam kros ligu istrčao za solidnih 16:30, a danas sam napravio i jako dobru dužinu. No bolje da se ne hvalim previše jer mi se to uvijek vrati kao boomerang na prvoj slijedećoj utrci. Kao HDZ-u borba protiv korupcije.

“Osvajamo” petu kontrolu i krećemo prema šestoj. Upute kažu po makadamu uz potok, zatim markiranom stazom uspon na Kulmericu. Kontrola je pored planinarske kuće. Čini se lako. Dolazimo do jednog zavoja i na drvetu piše Kulmerica 30′. To je oznaka za planinare. Znači još 5-10′. Dobro nam ide. Bez većih lutanja pronašli smo prvih pet kontrola. Nastavljamo po makadamu dalje i samo čekamo kad ćemo doći do te planinarske kuće. I idemo, idemo, ali kuće nema. Hodamo i trčimo već više od 10min, a kontroli ni traga. U međuvremenu dobijem SMS od Mimice iz Amsterdama i javlja mi da je istrčao maraton za 2:48. Bravo! Osobni rekord za 7min. I dalje nema Kulmerice. Kristina i Darko su već malo sumnjičavi. Pitaju “Đurđa jesmo li na pravom putu?”. To im je fora iz Rotha. Da nije bilo Đurđe završili bi u Berlinu. Al počinjem i ja sumnjati. Provjeravam nadmorsku visinu na Garminu i vidim da smo prešli 800m. A Kulmerica bi trebala biti na 670m ako dobro čitam kartu. Sustiže nas Grom koji nas je pratio u stopu još od Horvatovih stuba i kaže da misli kako smo fulali skretanje. Di? Pa tamo dolje na početku ovog makadama, tamo di je pisalo 30′ na drvetu. Mislim da je trebalo ići na onu stazicu strmo uzbrdo – kaže on. Koju stazicu?! I vratimo se mi dole na 550m nadmorske i tek onda skužimo stazicu. Kakva greška! Ma nema veze, napravili smo dodatnih 250m uspona, tješimo se. I krenemo gore, susrećemo Gorana i Vanju koji idu kontra smjerom i oni nam kažu da imamo još 3-4min do Kulmerice. Tako je i bilo…

Poziranje prije starta

No vratimo se na početak. Start trekkinga Kraljev Vrh, puno ljudi, krećemo polako trčati. Plan je da Kristina, Darko i ja idemo zajedno, kontrole pronalazimo po uputama, tj. od prve do osme kako piše. Lijepo nam je krenulo. Prvih par kilometara trčimo po cesti, laganim korakom uz priču, malo uz nogu, i čini se kao da će to biti prekrasan dan u prirodi. Pronalazimo prvu kontrolu, pa drugu, uglavnom svi imaju istu taktiku i nije teško pronaći kontrole jer svi idemo u istom smjeru. No nakon druge kontrole sve se promijenilo, neki se vraćaju nazad (valjda ovi s kratke utrke), neki nestaju nakon Horvatovih stuba, a mi krećemo na treću kontrolu. Tu nam se priključuje Damir Matan (Grom) i to mu je veeeelika greška. Baš smo ga izvozali, al smo se barem bolje upoznali i sad poznajem jednog trkača više. I treća kontrola je savladana, zatim dolazimo na cestu i cestom trčimo par kilometara do četvrte kontrole. Baš je super ovaj trekking, sve mi se više sviđa. Ajmo na petu kontrolu! I nju nađemo bez većih lutanja. Kako nam dobro ide!

Nakon Kulmerice ostale su nam još dvije kontrole. Do sedme je jednostavno doći, samo po stazama i onda malo skrenuti u šumu i eto je. No malo smo lutali oko kontrole prije nego smo ju uočili, baš su je dobro skrili. Tu sad susrećemo još neke trekkere, jedan je u velikim problemima. Ne može naći sedmu kontrolu, a nije bio ni na trećoj. Do osme kontrole nema detaljnih uputa, već nam je organizator ostavio slobodu pri pronalaženju iste. Nikako nismo htjeli ići nizbrdo pa opet uzbrdo što se po karti činila najbrža varijanta, ali i netrkačka pa smo se odlučili ići po stazama “okolo”. A to okolo je bilo stvarno okolo jer smo došli do Činovničke livade pa onda od nje na skijaške staze sa sjeverne strane Sljemena i onda spust do 8. kontrole. Od zadnje kontrole do kraja sve nizbrdo po stazi. Izgleda lagano, ali u šumi smo već 4h i noge su “malo” umorne. Kristina pita da li je normalno da to tako dugo traje, a Darko i ja joj odgovaramo pa to ti je trekking, zna trajati i dosta duže, vidiš ove ljude koje smo stigli, oni su išli kratku varijantu. Došavši na cilj malo smo se iznenadili. Pola ljudi je već otišlo doma, ostali su samo oni koji čekaju proglašenje. Nema više ni graha. Malo se pogledavamo, a onda smješak. Đurđa, imaš grešku na softveru! – kaže Darko. Ma nema veze, lijepo smo se proveli, upoznali Sljeme (čak bolje od ostalih) i napravili pravu dužinu.

Za 10-ak minuta će biti točno 24h od završetka (mog) Zagrebačkog maratona pa je red da napišem i neki izvještaj. Bez nekog uvoda idem odmah na opis utrke, a na kraju će valjda biti i neki dojmovi. Ako opis same utrke ne bude jako dug…

Nakon početne gužve poslije starta vrlo brzo se formirala velika grupa trkača i trkačica u kojoj sam i ja našao svoje mjesto. Ja bih ju nazvao grupom vodećih polumaratonki jer ih je bilo 5-6 koje su pucale na prvo mjesto na polumaratonu, a uz njih tu je bila domaća maratonska “elita” te nekoliko najboljih maratonki i pokoji polumaratonac. Uglavnom lijepo i brojno društvo, a tako je uvijek ugodnije trčati. Od mojih konkurenata tu su bili Dražen Dinjar, Danijel Katalenić, Marin Koceić, Tomislav Brečić, Blaž Barac, a u grupi je bio i Zoran Žilić. No svi smo znali da on nije u konkurenciji za prvenstvo Hrvatske jer se odlučio trčati maraton dan prije i to kako bi pomogao Luciji Kimani da istrči olimpijsku normu, a rok prijave za PH je bio u srijedu do 24h. U tom sastavu smo trčali sve do okreta nakon 7km. Ja sam bio uglavnom na začelju kolone, a povremeno bih došao naprijed kad bih vidio da nam tempo malo pada. Tempo se u tim početnim kilometrima vrtio oko 3:45-3:46/km. Dugo sam se dvoumio da li trčati maraton s običnim satom, Garminom ili bez sata uopće, a na kraju sam se odlučio za opciju Garmin, ali bez trake za puls. I namjestio sam si autolapove svakih 5km, a na zaslonu sam ostavio ukupno vrijeme i prosječan tempo za svaki lap. Nakon okreta u Dubravi došlo je do značajnog ubrzanja od strane Žilića, a za njim su krenule Kimani i jedna Ruskinja (mislim da je Lopatina). Dinjar je isto krenuo za njima, no vrlo brzo je odustao od te ideje tako da se ova trojka izdvojila, a u drugoj grupi su ostali Dinjar, Koceić i vodeće polumaratonke, dok smo Katalenić i ja čak malo zaostali za njima. No ubrzo smo ih sustigli i onda sam ja nametnuo svoj tempo koji sam držao slijedećih 20-ak kilometara. Povremeno je uz mene trčao Dinjar, povremeno Koceić, ali većinu vremena sam ja bio taj koji je diktirao tempo. Grupa nam se polako počela osipati, a počeli smo sustizati i neke polumaratonce koji su do tada trčali 100-tinjak metara ispred nas. Na okretu na Črnomercu odštopao sam da nam Žilić i cure bježe 44”, a nakon okreta sam prvi put u utrci vidio Dragu Paripovića. Na prvom okretu ga uopće nisam skužio. Bio je na oko 2min iza nas i imao je crveni (maratonski) broj. U četvrtak smo se vidjeli na nasipu i spomenuo mi je da je prijavljen za maraton, ali da je to više želja predsjednika njegovog kluba nego neka realna varijanta da će trčati. Ali evo ga trči. A s njim je bio i Krešo Balaško koji je također trčao maraton. Moglo bi se reći dvojica povratnika na maratonske staze; Parip nakon desetak godina, a Krešo nakon tri godine (tada je imao 17 godina).

Nakon 21km napustili su nas polumaratonke i polumaratonci, a u grupi smo ostali Dražen, Danijel, Marin i ja. Do Maksimira vjetar nije toliko smetao, ali kad smo prošli stadion vjetar je bio sve jači i nažalost prognoza je opet bila točna. Tempo nam je u tim trenucima pao s 3:40-3:45/km na 3:55/km, a ja sam se dosta trudio vratiti tempo na pristojnih 3:50/km pa sam u nekoliko navrata ostvario 5-10m prednosti pred pratiocima, ali bi me onda sustigli. Zatim bih otišao malo iza da se odmorim i onda opet naprijed. A tempo se vrtio oko 3:51-3:52/km i okret u Dubravi je bio sve bliži. I čim smo okrenuli odlučio sam napasti. Postupno sam ubrzao i odvojio se od konkurenata. Koliko sam skužio Dražen je krenuo za mnom, ali i on je počeo zaostajati. Tada sam vidio da su Drago i Krešo malo bliže, ali još uvijek mi je glavni konkurent bio Dinjar. Dok sam tako “stiskao gas” nije mi bilo lagano, a bio je tek 31. kilometar. No do tada mi nije bilo jako teško, već više onako oteško i rekao sam sam sebi “ajde da mi bude baš teško”. Koliko sam puta trčao na Jarunu krug, dva, tri u tempu i da sam se baš mučio, stenjao i opet bih izgurao trening do kraja. Ajde da mi i na maratonu bude tako teško. Uostalom, do kraja imam još manje od dva kruga oko Jaruna, a prošle zime sam ih napravio sedam. I to razmišljanje mi je dosta pomoglo, ali i gel kojeg sam redovito cuclao od samog početka utrke svakih 7-8km. Nakon što sam uzeo gel na 33. kilometru postalo mi je puno lakše i potez od Maksimira do Trga ponovno sam se osjećao kao u prvom krugu. Tempo mi je u jednom trenutku bio ispod 3:40/km, a korak mi se činio jako dobar. U tim trenucima mi je KJ, koji je utrku pratio na biciklu, javljao da Dinjar ima sve veći zaostatak tako da mi je i to malo dalo krila. No još uvijek nisam znao da najveća opasnost prijeti od drugog trkača. A to sam saznao negdje na 38. kilometru dok sam došao na Trg republike Austrije kad mi je prijatelj rekao da je Parip prvi iza mene, a to sam trebao zaključiti i sam jer je nekoliko minuta prije njegov nećak zaustavio bicikl pored mene i pokrenuo sat kako bi odštopao razliku između nas dvojice. Trčeći do zadnjeg okreta bilo mi je jasno da će doći trenutak kad će me Paripović stići i morao sam se pripremiti da odgovorim. No bio sam nemoćan. I to iz istog razloga kao i prije 4 godine kad me Hrvoje Kovač dostigao gotovo na istom mjestu, a razlog su lagani grčevi u listovima. Dok sam trčao u tom svom tempu oko 3:40-3:45/km to je bilo podnošljivo i mogao sam kontrolirati da me ne uhvati jaki grč, ali kad je Drago prošao pored mene u tempu ispod 3:30/km to nisam mogao ispratiti. Pokušao sam, držao ga par stotina metara, no više od toga nisam mogao. Par puta me jako presjeklo da sam se prestrašio da bi mi se ako tako nastavim mogao skroz zgrčiti list, a onda je utrka za plasman i rezultat gotova. Do kraja sam uspio izvući tempo 3:40/km i ušao u cilj u vremenu 2:38:40. Parip mi je u tih zadnjih 2km napravio 30”. Minutu iza mene ciljem je prošao Krešo koji je istrčao izvrsnu utrku. Popravio si je rekord za 13 minuta i to na koji način. Iza njega je bio Tomo Brečić koji je također popravio svoj rekord, a Dražen je dosta pao u zadnjih 7km i završio je utrku na 2:42-2:43. Katalenić i Koceić su odustali…

E sad… Uvijek te poslije utrke ljudi pitaju jesi zadovoljan, jel ti to rekord i sl. Zadovoljan sam, ali bih bio još zadovoljniji da nisam izgubio naslov prvaka Hrvatske u zadnja 2km utrke i da sam pri tom išao pola minute bolje. Ali izgubio sam od boljeg trkača, trkača koji nam svima treba biti uzor i čije rezultate iz mladih dana će teško netko od nas dostići. No ako su nam ti rezultati nedostižni ne mora nam biti nedostižna ljubav prema ovom sportu koju Drago ima i žar s kojim se utrkuje 20-ak godina poslije svojih najboljih utrka i trud koji ulaže na treninzima kako bi trajao ovako dugo na ovom nivou. A može nam svima biti čast što se imamo priliku utrkivati protiv njega.

Više mi je žao zbog rekorda. Pogotovo jer sam cijelo vrijeme bio uvjeren kako mi je rekord u rukama. Kako sam trčao s Garminom tako sam se potpuno pouzdao u njega i oznake kilometra uopće nisam gledao, već sam samo pratio prolaze koje mi on mjeri i tempo koji mi pokazuje. Na 10. kilometru sam skužio da je Garmin 30-ak metara ispred pravih oznaka, a kasnije više nisam pratio nikakve oznake jer ih je dosta bilo porušeno, što od vjetra što od građana. A Garmin mi je cijelo vrijeme “sugerirao” kako idem oko 2:37. Prolaz na “30. kilometru” je bio 1:52:05, a na “40.” 2:29:16. No do kraja nije bilo još 2,2km već 2,57km. Sad znam za drugi put, a to će biti još ove godine.

Evo i Garmin filea: Zg Maraton

Ne znam kako je vama, ali meni tjedan pred maraton traje toliko dugo da već počinjem sumnjati da li vrijeme teče jednako brzo kao ostatak godine. Pogotovo kad se radi carbo-empting i svaki čas nešto jedeš, a uvijek si gladan. Pa onda dođe carbo-loading i “prekomjerno” konzumiranje tekućine (bezalkoholne) i učestali odlasci na wc. A cijelo to vrijeme treniraš duplo manje nego inače pa imaš više vremena za dosađivanje i tako se taj kao lagani tjedan pretvori u tjedan najveće patnje. A tu je još i to išćekivanje. Svjestan da si učinio sve i da više ništa ne možeš promijeniti, a opet ne možeš odmah na utrku, treba se odmoriti i obnoviti zalihe glikogena. A onda dođe i taj dan utrke i dok stojiš na startnoj liniji, a znaš da si spreman, to je stvarno dobar osjećaj. A da ne govorim o tome kad ti još i u trci dobro krene pa na kraju i dobro završi. Ne znam, to je valjda kao kad zabiješ gol pred 100000 ljudi.

Evo, napokon je došao i taj tjedan, svi treninzi su napravljeni najbolje što sam mogao, a u zadnjih 6 dana otrčao sam i dvije kratke utrke. Na obje sam došao s jednim planom, a otišao kući napravivši potpuno drukčije (da ne kažem krivo). Prošli tjedan je bila utrka “Četiri zagrebačka trga” u organizaciji Policijske uprave zagrebačke u dužini od 5km. Kako smo vodili dosta djece na tu utrku tako sam si posložio raspored da i ja taj dan otrčim lagano tih 5km u tempu maratona pa sam čak i zadnju dužinu pred maraton radio dan prije. Nažalost, zbog ove utrke nisam pogledao Berlinski maraton do kraja, ali što je tu je, Makau je super trčao i bez moje podrške. I dođem na start utrke jako slabo zagrijan jer su dječje utrke završile desetak minuta prije glavne utrke, no Milan Bandić mi je svojim kašnjenjem i davanjem izjava za medije prije trke omogućio još par minuta zagrijavanja. Pa ne može trka startat bez glavne zvijezde. I svejedno krenem u trku vrlo rezervirano, bilo je valjda 50 ljudi ispred mene nakon 300m. Gledam tempo na Garminu – 3:40/km. Blizu… Nastavim trčati istim naporom, ali nakon blage nizbrdice tempo padne (ili poraste?) na 3:30/km. A namjestio sam si da mi pokazuje prosječni tempo, ne trenutni… Dobro kad me već ide, nastavit ću ovako. I prođem prvi kilometar za 3:28. No još je puno ljudi ispred mene, a vodeća grupa ima preko 100m prednosti (prošli su 3:04 prvi km). I tu mi padne na um ideja da ih pokušam stići. Pa krenem ubrzavati… Drugi kilometar 3:18, treći 3:13. Čovječe, imat ću negativ split! I taman kad sam se približio vodećoj grupi na 5-6”, prilikom preticanja jednog od trkača on me nespretno saplete s leđa, ja se udarim desnom nogom po lijevom listu i to me stvarno jako zabolilo tako da sam morao malo usporiti zadnja 2km. Poslije sam skužio da se taj udarac i vidio, a masnicu sam imao sve do sredine tjedna. Do kraja sam otrčao još 2km u tempu oko 3:20-3:25 i završio na 8. mjsetu u vremenu 17:01. Po Garminu 5,08km, ali je bilo puno skretanja tako da to nije baš najtočnije. Ne loše s obzirom kako sam krenuo i kako sam došao na trku.

No ta spontana promjena plana natjerala me da promijenim planove i za slijedeći vikend. Ako sam već napravio jaki podražaj pred maraton dva tjedna prije, ne treba mi isto to tjedan dana prije. Pa sam si malo izmjenio treninge tako da kroz tjedan napravim malo jače treninge, a “We Run Zagreb” napravim u nekom tempu, malo lakše nego bih inače išao. I opet plan padne u vodu nakon jednog kilometra. Stvarno sam krenuo malo lakše, bar mislim jer sam uključio sat tek na oznaci prvog kilometra pa ne znam koliko sam išao do tada, a sumnjam da je to možda bilo malo kraće jer mi oduzimanjem ukupnog vremena i onog što sam ja odštopao ispadne da sam prvi kilometar išao oko 3min što sigurno nije točno. Nakon tog jednog kilometra sam opet bio u velikom zaostatku za vodećom grupom, ali su oni počeli nešto taktizirati pa sam ih vrlo brzo stigao, a kasnije i otišao na čelo te grupe. Naravno, to nisam učinio tako da sam išao lagano kako sam planirao, nego puno brže. Ali opet ne prebrzo. Dobro sam se osjećao i bilo mi je ugodno na tempu oko 3:15/km. Malo prije 4. kilometra u vodstvo je prešao Dino Bošnjak, a za njim su krenuli dva Slovenca i njegov klupski kolega Ivan Malić. Bruno Erent i ja smo ostali malo iza. Iskreno, nije mi se dalo natjeravati s njima do kraja jer su bolji pa bi me ionako isfiniširali, a nitko od njih ne trči maraton za 8 dana. Tako da sam ostao u svom sad već malo manje ugodnom tempu i došao na cilj mirno kao peti. Ukupno vrijeme je bilo oko 19:30, a ovih 4,99km koje sam štopao istrčao sam za 16:32. Vrlo dobro. Slijedeći tjedan treba povezati 8 takvih segmenata za dvije minute sporije i eto lijepog rezultata na maratonu. A i vremenska prognoza mi za sada ide na ruku. “Brilliant sunshine” i 25 stupnjeva, koje su najavljivali do prije par dana, zamijenila je povremena kiša i desetak stupnjeva niža temperatura. Izvrsno! I kako mi reče jedan trkač jučer: bilo bi dobro da bude kiša jer će onda bit manje šetača po gradu i onih koji su krenuli na plac u nedjelju ujutro pa će trkači biti mirniji.

Evo završila je prva od dvije planirane utrke prije Zagrebačkog maratona i nije bilo loše. Kao što sam i najavio, u Varaždinu nisam trčao na rezultat, već sam malo iskušavao tempo za predstojeći maraton. Budući da uvjeti danas nisu bili kao što će biti za tri tjedna u Zagrebu (bar se nadam) malo sam prilagodio tempo vremenskim uvjetima i odlučio trčati u tempu 3:45/km, a upravo tim tempom sam istrčao i svoj najbrži maraton u životu. Neposredno prije starta sam saznao da i Danijel Katalenić ima isti plan pa smo se brzo dogovorili da idemo zajedno. Nakon par kilometara oko nas se formirala mala grupica u kojoj su bile dvije trkačice koje su pucale na visok plasman (Helena Javornik i Matea Matošević) i još nekoliko trkača. Početna dva kilometra su bila malo brža zbog gužve na startu iz koje se trebalo što prije izvući, a poslije smo držali ujednačen tempo od 3:43-3:46/km. Tako smo do okrepe na 5. kilometru došli svi zajedno, a onda se grupa polako raspala. Helena se uspjela vratiti u grupu dok Matea i dečki nisu. Kako su kilometri prolazili bili smo sve bliže vodećoj ženi u utrci (Etiopljanki), a sustizali smo i neke trkače koji su malo prebrzo krenuli. Točnije, bile su to grupice od po dva-tri trkača i kako smo prolazili pored njih nitko nije uspijevao prihvatiti naš tempo. A mi smo i dalje išli onih 3:44-3:45/km. Ubrzo je i Helena malo popustila, ali tada je već bila sigurna kako je Etipljanka “gotova”. No Etiopljanka se uspjela uhvatiti za Danijela i mene i držala nas je sve do okreta nakon 10. kilometra, a tamo smo uhvatili i jednog od trojice Etiopljana koji joj je kasnije pokušao pomoći. Ali izgleda da nije bilo pomoći ni njemu ni njoj jer je on završio svoju utrku odustajanjem nakon 14-15 kilometara, a ona je do kraja skroz posustala i ciljem je prošla kao treća od žena u vremenu oko 1:26. Zanimljivo je bilo vidjeti situaciju na vrhu nakon okreta (nama prije okreta) gdje je najbolji od Etiopljana držao odličan tempo, a slijedeći iza njega je bio Žile, pa tek onda drugi Etiopljanin i onda par miješanih grupica hrvatsko-mađarsko-slovenskih trkača. Do okreta je ispred nas bilo dvadesetak trkača…

Danijel i ja na nadvožnjaku

Nakon okreta Danijel i ja nastavljamo u istom tempu iako je vjetar bio više u prsa nego dok smo išli prema okretu, ali čini mi se kako je povratak bio možda za nijansu više niz nogu. Ali to uz nogu – niz nogu treba shvatiti uvjetno jer mi je Garmin izmjerio “čak” 20m uspona na stazi, od čega 15m sigurno otpada na dva prelaska preko nadvožnjaka. Uskoro prestižemo još jednu grupicu trkača i samo jedan od njih prihvaća naš tempo. Tko bi drugi, nego Mrki? I tako nas trojica nastavljamo zajednički prema cilju, a u jednom trenutku nam tempo pada za 2-3”/km pa ja odlučujem vratiti na stari tempo i tu se malo odvajam od Danijela i Tihomira i s tom razlikom dolazimo do stadiona gdje više nije bilo nikakvih promjena. Moje vrijeme je bilo 1:19:05, Danijel 5-6” iza mene, a toliko je i Mrki zaostao za njim.
Garmin mi je izmjerio 21,24km što bi bilo 3:43/km. No vjerujem kako je staza dobro izmjerena (ima AIMS certifikat) pa bi onda prosjek bio 3:44,8/km što je prilično blizu onih 3:45/km koliko sam planirao. Evo i prolaza po 5km (po Garminu):

18:33
18:44
18:32
18:49
4:26 (1,24km)

A što sam dobio ovom utrkom? Spoznaju da na 25 i više stupnjeva trenutno nisam sposoban istrčati maraton za 2:38!

Što se poretka na vrhu tiče, pobijedio je onaj Etiopljanin koji je i vodio nakon okreta, mislim da se zove Yared, a sad mi se ne da ići provjeravati startnu listu, i to u vremenu novog rekorda staze 1:04:50. Najavljivan je i bolji rezultat no čini se kako vrućina podjednako smeta Afrikancima kao i nama. A ipak su oni jučer doputovali iz zime u ljeto… Drugi je ostao Zoran Žilić, a dalje poredak ne znam baš najtočnije, no znam da je Dražen Dinjar bio prvi za prvenstvo Hrvatske, drugi Matija Grabrovečki, a treći Drago Paripović. Što reći nego da je Parip još jednom pokazao kolika je legenda, a takvih trkača i u svijetu ima jako malo. Mislim da ni Etiopija nema takvog trkača! Kod žena je na kraju slavila Helena Javornik dok je Matea Matošević bila druga i time osvojila naslov prvakinje Hrvatske u polumaratonu što joj je sedmi naslov prvakinje Hrvatske ove godine u raznim disciplinama na stazi, preko planinskog trčanja, a sada i na polumaratonu.

Vidimo se za 13 dana na Jarunu!

Usain Bolt jučer nije bio raspoložen za slikanje, više manje je cijeli trening proveo u vodoravnom položaju, ali sam zato uspio uhvatiti par malo manje eksponiranih zvijezda.

Christine Ohurougu

LaShawn Merrit

Uskoro stiže i slika s jednom velikom skakačicom u vis…

Evo je!

Yelena Slesarenko

Svakog ljeta nastupi neko zatišje što se trčanja tiče; manje se trči, manje je utrka, manje se piše o trčanju… Tako je obično i kod mene. No ovog ljeta sam samo manje pisao o trčanju, a trčao sam dosta, čak sam bio i na nekoliko utrka. Ali neću sad nadoknađivati to što nisam pisao proteklih nekoliko mjeseci, već ću pisati o onome što me očekuje u slijedećih mjesec dana. A za mjesec dana me čeka još jedan maraton i to onaj Zagrebački, koji je ujedno i pojedinačno prvenstvo Hrvatske u maratonu za 2011. godinu. Treninzi su do sada bili dosta dobri (da kucnem o drvo), forma polako ide u željenom smjeru, a do maratona ću imati još dvije kontrolne utrke. Za tjedan dana trčim 17. Varaždinski polumaraton (meni će biti treći) koji je također pojedinačno prvenstvo Hrvatske. Ali neću napraviti grešku kao prošle godine pred Londonski maraton kada sam najbolju utrku u sezoni istrčao prije one koju sam označio kao najvažniju. U Varaždinu ću ipak ići malo sporije, više kako bih osjetio tempo maratona i napravio neke korekcije u planovima za maraton ako to bude potrebno.

Zato na onoj drugoj utrci neće biti nikakvih kalkulacija. S ciljem da dodatno potakne mlade da trče, Nike Hrvatska organizira utrku – WE RUN ZAGREB koja će se 1. listopada 2011. održati na Jarunu, a kojoj će prethoditi cijeli niz zanimljivih događaja s ciljem poticanja ljudi da se okrenu ovom sportu, koji iz dana u dan ima sve veći broj poklonika. A nema boljeg “podražaja” za maraton od brze, kratke utrke na 5-6km tjedan dana prije samog maratona. Nike se dosta aktivno uključio u trčanje ovog ljeta pa tako osim ove utrke već nekoliko tjedana organizira besplatne treninge u Varaždinu i Zagrebu. Treninzi su stručno vođeni od strane kineziologa i prilagođeni su početnicima, ali i oni koji nisu početnici u trčanju mogu dosta novog naučiti na tim treninzima. Puno pažnje se posvećuje stretchingu, zatim vježbama snage s posebnim naglaskom na jačanje trupa što je jako važno za sve sportove pa tako i trčanje. Trening je koncipiran poput pravog atletskog treninga sa zagrijavanjem, razgibavanjem, istezanjem, vježbicama atletske škole i glavnim dijelom treninga u kojem se izvode trkački zadaci. Zanimljivost ovih treninga je također u tome što na njih može doći bilo tko bez obzira da li je početnik ili atletičar i za trening isprobati Nike tenisice koje želi. Više informacija o Nikeovim aktivnostima možete saznati na njihovoj facebook stranici, a za utrku se možete prijaviti ovdje.

Nisam dugo ništa pisao o stadionskoj atletici, a razlog tome je što nisam trčao utrku na stazi dvije godine. E pa nisam ni sad! Iako sam imao u planu nastup na prvenstvu Hrvatske i to u disciplini 3000m sa zaprekama, ipak sam odustao od tog plana. Glavni razlog za to je što se nisam osjećao ugodno u sprintericama i bilo me strah da mi se ne vrati ozljeda od prošle godine. A “steeple” ne možeš trčati u patikama… Bez obzira što nisam trčao, prisustvovao sam ovom natjecanju i ima se što pisati o njemu. Pisati ću isključivo u dugoprugaškim utrkama, tj. 3000m i duže. Najuzbudljivije su bile utrke na 5000m, ženska zbog državnog rekorda Lise Christine Stublić, a muška zbog kontroverzne završnice.

5000m – žene

Vidjevši startnu listu odmah mi je bilo jasno da će se glavna borba za naslov prvakinje Hrvatske voditi između Lise C. Stublić i Mateje Matošević. Iako je Lisa u zadnje vrijeme prešla na maraton i za 20-ak dana ju očekuje nastup na Svjetskom prvenstvu u toj disciplini, i dalje je bila favorit za prvo mjesto. No Matea se ove godine približila njenom rekordu na samo dvije sekunde, a nedavni odlični nastupi na EP do 23 godine su garantirali dobru utrku. Tako je i bilo otprilike 2,5km. Lisa je nametnula jak tempo od samog početka, Matea ju je u stopu pratila i bilo je jasno da će pobjednica utrke rušiti državni rekord. Nakon 6 krugova Lisa je malo ubrzala, Matea je izgubila priključak i početnih 5m prednosti vrlo brzo se pretvorilo u 5-6sek. Na 3000m Lisa ima prolaz 9:38, a Matea 9:44. Do kraja slijedi Lisina utrka s vremenom i nastojanje da utrku završi ispod 16min, no nažalost u tome nije uspjela. Vrijeme se zaustavilo na 16:08 što je svejedno bio novi hrvatski rekord i to za velikih 18 sekundi. Matea ciljem prolazi u vremenu 16:35 što joj je drugi najbolji rezultat u životu, a treće mjesto u utrci osvojila je Barbara Belušić, 19. na nedavno održanom Evropskom prvenstvu u planinskom trčanju.

5000m – muški

Ova utrka je bila još uzbudljivija od ženske iako nije bila na tako visokom rezultatskom nivou. Ali je bilo puno više natjecatelja, rekao bih čak iznenađujuće puno kad se sjetim 2006. i 2007. godine kad nas je bilo 4-5 u utrci, a što je još zaniljivije bilo je i više kandidata za medalje. Prvi favorit je svakako bio mladi Dino Bošnjak koji je nedavno na Svjetskom mlađejuniorskom prvenstvu istrčao odličnih 8:27 na 3000m, a glavni konkurenti su mu bili Goran Grdenić i dvojica Zagoraca Dražen Dinjar i Matija Grabrovečki koji inače više trče cestovne utrke, nego utrke na stazi. No Dražen je prije znao istrčati jako brze utrke na stazi pa sigurno nije bio za otpisati čak ni u borbi za najsjajnije odličje. Kad je utrka krenula uz navedenu četvoricu izdvojio se još i Josip Barić koji je i vodio dobar dio utrke. Prolazi su bili oko 3:10/km i samo je bilo pitanje trenutka kada će Dino napraviti promjenu. To se dogodilo nakon 3km i njegov tempo je prihvatio jedino Goran. Josip je ostao na trećem mjestu s 20-ak metara prednosti ispred Dražena i na moje iznenađenje tu prednost je zadržao do kraja utrke istrčavši vrlo dobrih 15:53, pogotovo ako se zna da mu je to prvi susret s atletskom stazom. No prava drama događala se u borbi za prvo mjesto. Dino je pokušavao slomiti Gorana tempom pa je tako 4. kilometar bio oko 3min, a zadnji se spustio ispod 2:50, no Goran se nije dao i utrka se trebala riješiti u zadnjih 100m. Ali nije… Ono što se tada dogodilo nisam vidio nikad otkad gledam atletiku, a gledam ju od 88. Da ne opisujem pogledajte slijedeći video:

5000m – zadnji krug

Epilog te priče je da je Dino diskvalificiran od strane sudaca na što se njegov klub žalio, ali žalba nije usvojena pa je Goran ovojio prvo mjesto, Josip drugo, a Dražen treće.

Ostale utrke

Na utrkama na 3000m nije bilo nekih uzbuđenja. Kod muških su se pojavila svega 4 trkača i Goran Grdenić je lagano u patikama došao do prvog mjesta. Ostali dečki (juniori) nisu ga ni pokušavali držati već su se orjentirali na borbu za drugo i treće mjesto što su riješili u posljednjih 100m završivši utrku na smiješnih 9:48. Samo za usporedbu cure na 5km su imale bolji prolaz od njih, Matea Matošević koja je slavila na 3000m je trčala 10-ak sekundi brže od njih, a i Zoran Žilić, pobjednik na 3000m sa zaprekama je imao također 10sek bolje vrijeme. Izgleda da svake godine mora biti jedna takva disciplina… Inače, utrka na 3000m sa zaprekama je bila vrlo zanimljiva i Žile nije tako lako kao na nekim prijašnjim utrkama došao do pobjede. Za to se pobrinuo Bruno Erent koji je napravio promjenu nakon 1400m i slijedećih nekoliko krugova je imao 20-ak metara prednosti, no iskusni Žile je to rutinski stigao prije ulaska u zadnji krug i uvjerljivo slavio s 15sek prednosti dok Bruni ostaje utjeha da je skinio osobni rekord za 6sek i prvi put istrčao steeple ispod 10min. Kao što sam već napisao, Matea M. je nakon drugog mjesta na 5000m osvojila prvo mjesto na 3000m, a jedinu pravu konkurenticu je imala u Mateji Parlov koja je vodila utrku prvih 1500m, no onda je Matea M. ubrzala i riješila pitanje pobjednice.

To je bio kratak osvrt na utrke dugih pruga na Otvorenom prvenstvu Hrvatske u atletici. Slično kao i na ovim utrkama je bilo i u ostalim disciplinama, neke su bile zanimljivije, neke manje zanimljive. Organizatori natjecanja su bili HAS i AK Agram i natjecanje je proteklo bez bilo kakvih problema i prigovora (osim onog na 5000m), a poslužilo nas je i vrijeme koje nije bilo pravo ljetno, već više kasno proljetno što je idealno za atletsko natjecanje.

Ideja o Ironmanu vrzma mi se po glavi već godinama, ali ja spadam u onu grupu triatlonaca koji su do njega došli postupno počevši od sprint triatlona i jarunskih liga pa preko olimpijskog triatlona i halfironmana. Nije mi se žurilo s tom utrkom jer je to za mene The Race. I do zadnjeg dana činila mi se naprosto neizvediva. Trebala sam puno kilometara odvesti i istrčati da bih se odlučila prijaviti i početi trenirati baš za ironman.

Zašto baš Roth? Tamo smo prije devetnaest godina dobili prve naše Ironmane Marijana Pedišića i Borka Prvana i o toj utrci sam čula samo sve najbolje.. Htjela sam vidjeti taj grad i regiju u kojoj svaka druga kuća ima triatlonca, doživjeti tu atmosferu. Uostalom, možda ću napraviti u životu deset Ironmana, a možda će sve ostati na ovom jednom, nikad ne znaš. E pa neka onda to bude Roth – druga najveća Ironman utrka na svijetu. Prijavili su se jos Matthias, Giovanni i Iva, kasnije i Andrej, što su sve samo razlozi više da idem tamo. Nedavno su Iva i Giovanni morali odustati zbog ozljede, odnosno bolesti, i jako mi je žao što nisu bili tamo..

Kristina, Andrej i Matthias

Čim sam se prijavila počela sam smišljavati treninge i šarati tabličice u hladu borova na viškoj plaži. I to mi je jednako drag izazov u svemu tome. Bacila sam pogled na neke planove treninga po raznim knjigama, ali mi se nisu baš svidjeli pa sam se držala osnovnih principa i napravila po svom. Brat Darko se pobrinuo za plivanje ovaj put. On me ipak zarazio tim triatlonom u startu pa neka sada malo plati za to. I baš mi je trebalo neko osvježenje u plivačkim treninzima, a još više društvo. Rekla sam mu koje dane bih išla na bazen i za kakve treninge bih bila sposobna. Ukupno sam trenirala malo više nego zadnjih par godina, ali dužine na biciklu i trčanju svaki tjedan iscrpljuju i fizički i psihički pa je osjećaj napora i angažmana puno veći, pogotovo kada se krajem zime svaki vikend nadate da je to posljednji hladni ove godine.

Tjedni i mjeseci do utrke su se jako brzo izvrtili. Prema kraju sve brže i brže. Kad su se treninzi počeli smanjivati odjednom sam imala viška vremena i da ne bih previše razmišljala i trtarila kuhala sam komplicirane ručkove, isprobavala razne recepte za kolače (nije mi jasno kako se nisam uprasila od tih kalorijskih bombi koje sam otkrila) i naravno išla po kavama više nego u srednjoj školi. Al sam se i sve bolje osjećala na treninzima. Straha nije bilo uopće vjerojatno i zato što sam postala svjesna da više ništa ne mogu promijeniti, što sam napravila – napravila sam. Trebalo je samo srediti bicikl i naći mjesto na mojoj minijaturnoj rami za rezervni tubular i ostale potrepštine.

Put je bio dug i naporan, ali zabavan, a društvo savršeno.. Darko i Goran su išli sa mnom, a ovo je bila najčešće svirana pjesma u autu, za mene

Rise up this morning
smiled with the rising sun
three little birds
pitch by my door step
singing sweet songs
of melodies pure and true
saying, this is my message to you

Don’t worry about a thing
cause every little thing is gonna be alright

S Darkom prije starta

Smještaj smo dijelili s Andrejem i Matthiasom koji su došli dan prije nas. Obavili smo prijave, malo vrludali po gradu, odmarali i jeli.. Bilo je nekih propusta u organizaciji, ali to sada prepričavam kao anegdote. Za vrijeme utrke je sve bilo kako treba i to je najvažnije.

Na dan utrke sam se probudila s tako nekim čudnim osjećajem.. Kao da idem na streljanje. Nikada se nisam tako osjećala prije neke utrke… Ružno, mračno, najrađe bih ostala u onoj lijepoj sobi i pokrila se poplunom preko glave… Al na putu do starta je taman svanulo i kad smo došli u onu gomilu ljudi, triatlonaca, pratnje, gledatelja, a muzika trešti… Odjednom me puko adrenalin i jedva sam čekala start. Prošla sam još jednom kroz tranziciju da zapamtim gdje mi je što, napumpam gume, ostavim još par sitnica. Oko mene još 400 malih lijepih biciklića i njihovih vlasnica koje se pripremaju za start… Pogledavamo se i smješkamo, gledamo kak je koja što posložila, ima li koja pametnija ideja.

Spremna za start

Otišla sam još do Gorana i Darka, navukla neopren, razgibala se, pozdravila i krenula u box. Taj trenutak dok čekaš start je poseban. Sama među nepoznatim ljudima s kojima ipak dijeliš strast i ljubav prema ovom sportu i zajedno ćete prolaziti tu patnju satima koji dolaze.. Sjetila sam se svih prijatelja koji su mi bili podrška i slali poruke ohrabrenja. Tako sam željela da sve dobro prođe u nekom pristojnom vremenu, da ih ne razočaram.

Plivanje mi je bilo savršeno, uživala sam cijelo vrijeme i jako brzo mi je prošlo tih 3800m. Voda je bila idealna i bio je pravi gušt plivati u okruženju rozih kapica. Zauzela sam dobru poziciju i plivala u grupici s desetak cura koje plivaju kao ja. To još nisam imala priliku. I to je zapravo isto bio jedan plus pri odabiru Rotha.. Start plivanja je odvojen za žene i muškarce, znači nema tučnjave i borbe za opstanak i mislim da bi tako i drugdje trebalo biti jer nije fer da se žene moraju boriti za poziciju s toliko krupnijim, snažnijim i često agresivnijim muškarcima. Isplivala sam za 1h5min i bila prezadovoljna.. Nisam mislila da ću tak brzo i lako isplivati.

A onda juriš na bicikl. Pazila sam da puls ne prijeđe neku granicu pa kako bude. Staza je teška, ali fenomenalna, nikako dosadna. Voze se dva kruga, ima tri strmija uspona, a ostalo je hupserijada, ukupno 1500m penjanja. Prvi dio kruga mi je bio draži i malo više kroz šumu prolazi pa je i hladnije. Matthias me upozorio dan ranije da se ne opustim previše u tom dijelu jer se u to strmije brdo od 10-tak% kreće iz oštrog zavoja pa sam bila spremna. Nakon njega dolazi i nagrada za trud i jurcanje po serpentinama. Najbolji trenutak (po krugu) i nešto što možete doživjeti samo u Rothu (osim ako ste profi biciklist pa penjete recimo Zoncolan na Giru ili Alpe D’Huez na Touru ) je uspon na Solarer Berg. E tamo nema gledanja pulsa.. Uletis u kolonu s M35 koja reže masu navijača i grizi da te ne pregaze. Ostatak kruga je malo naporniji jer je više na suncu, sve je toplije, a treba se oporaviti od tih uspona, smiriti za dalje.. Drugi krug prošao mi je čak brže i nisam imala nikakvih kriza. Jedino me pred kraj nažuljao dres na više mjesta pa me sve počelo peći od znoja. Malo su me zbunjivale oznake. Krivo su bile postavljene pa mi nije bilo jasno kak mi sigmica signalizira prosjek oko 31-31.5km/h, a po prolazima padam. Konačno ulazimo ponovno u treći krug, gužva je sve veća, izgleda mi da je tranzicija jako blizu a na polaru 5:45. Totalno sam iznenađena! Za ovu stazu očekivala sam preko šest sati i bila bih zadovoljna s tim, al ovo je daleko više nego što sam mislila da mogu. Prosječan puls 135 točno kak sam planirala.

U drugi krug sa smješkom na licu

U tranziciji nas dočekuju volonteri koji preuzimaju bicikle i pomažu u pronalaženju stvari i oblačenju. Kako se oni trude to je nešto nevjerojatno. Zahvaljujući njima (čak sam i ja) obavila tranziciju (i toi toi) dosta brzo i veselo (i naivno) krenula na trčanje. Oznaka prvog kilometra je opet bila kriva jer mi je prolaz bio 4:48. Prihvaćam mogućnost da sam ja budala i da sam se zaletila, ali ne i Andrej koji je potvrdio moju sumnju. Trudila sam se trčati lagano i opušteno u tempu u kojem inače trčim dužine i sve je išlo super dvadesetak kilometara, a onda je počela borba, ono što ironman čini tako teškim. Bilo je jako vruće, teško i bolno. Nikada mi nije bilo teže niti na jednoj utrci ili treningu. Trčala sam od jedne do druge okrepne stanice, stala, pojela, popila kolu, polila se vodom i krenula dalje. Tu su volontirala djeca.. Satima su stajali na suncu, gurali pod nos napitke, polijevali nas vodom, trčali za nama i navijali. Kao da potpuno razumiju kroz što prolazimo. Duž cijele staze ima gledatelja i navijača i stvarno ti bude neugodno prohodati. I tako sam trčkarala i promatrala ljude oko sebe, već odavno prestala brojati kilometre i prolaze i samo se odjednom našla na tepihu koji vodi u cilj.. 11 sati, 19 minuta.. I napokon sam otkrila što je Ironman.

Još malo do cilja

Na ovoj ironman utrci sudjelovalo je oko 3000 triatlonaca. Svatko ima svoju priču, svoje snove, želje i ciljeve i svoje razloge zašto je tamo. Svatko je napravio svoju utrku najbolje što je mogao i izvukao je baš sve iz sebe. Ironman je borba od početka do kraja. Najljepša i najteža utrka na kojoj sam bila. Za mene iznad toga nema ništa više i nadam se da ću imati priliku popraviti rezultat, a nadam se i da ću imati društvo na treninzima, da će ovaj tekst potaknuti još nekoga da se počne spremati za ovako nešto. Isplati se svake kune, svakog sata potrošenog na treninge… Znoja i suza..