Ferrara maraton 2009. – na korak do pobjede

Vidim po statistici da jutros klikate na stranicu k’o ludi u iščekivanju izvještaja iz Ferrare. Kako je to Murinjo bio drugi? Zašto nije bio prvi? Zašto je trčao samo 2:39? Šta se Kovaču dogodilo da ga je ovaj uspio pobijedit? Na ta i mnoga druga pitanja, odgovor ćete saznati u tekstu koji slijedi.

Putovanje kao putovanje, tu se nema što puno opisivati. Vozili smo se 6-7 sati s nekoliko stajanja i čim smo došli u Italiju skužio sam da vrijeme nije baš po prognozi. Na jednom odmorištu gdje smo stali da obavimo nuždu i popijemo kavu bilo je toliko toplo da smo se skoro svi poskidali u majice kratkih rukava. U Ferraru smo stigli malo iza 15h i tada više nije bilo tako toplo. Smjestili smo se u sobe, a zatim smo Kristina i ja otišli joggirati 20-ak minuta po gradu da se malo opustimo nakon dugog sjedenja u busu. No taj se jogging malo odužio jer sam ja mislio da dobro poznajem uličice Ferrare, ali se uspostavilo da mi orijentacija u prostoru nije jača strana. Na kraju nam je trebalo 40 minuta da nađemo hotel i skoro smo zakasnili na zajednički odlazak po brojeve i pasta party. Na tom Expou gdje su se dijelili brojevi i jela manistra nismo se dugo zadržali, ponuda sportske opreme nije bila baš nešto, cijene tenisica ništa manje nego kod nas, a one marke kojih kod nas nema (Saucony i Etonic) su skupe. Navečer smo se malo prošetali centrom grada, pa gledali talijanski Ples sa zvijezdama i oko 22h na spavanje.

Buđenje u 6h bez problema, čak sam se i prije budio misleći da je vrijeme za ustajanje. Zatim smo doručkovali i to makrobiotički obrok, jeli smo one Mavrovićeve Makrolačiće. Nije velika količina, a imaju skoro 400 kalorija. Poslije doručka kava i onda učestali posjeti WC-u sve do pred start utrke. Kad sam izašao vani oko 7h činilo mi se da će vrijeme biti idealno, temperatura je bila oko 6-7 stupnjeva i nije bilo vjetra. No nije bilo tako…

Već do starta temperatura se digla za 5-6 stupnjeva, diglo se sunce, a pojavio se nekakav vjetar. Prije starta uobičajena nervoza, došao sam na start deset minuta ranije kako bih zauzeo mjesto u prvom redu, da mi se ne dogodi kao prošle godine da trčim pola minute do startne linije, a za to vrijeme konkurencija napravi 200m. Sa startnim pucnjem ode nervoza, startao sam kao da sam na treningu. Nakon početnog sprinta od stotinjak metara ušao sam u željeni tempo i prvi kilometar sam trčao sam ne obazirući se na druge trkače oko mene. Osim maratona trčale su se utrke na 12 i 30 kilometara i svi smo zajedno startali pa bi velika greška bila trčati za nekim, a da poslije skužiš da on ide samo 12km. Prolaz na prvom kilometru 3:42. Idealno! Tada se kolona trkača razvukla i formirale su se grupice pa sam se odlučio priključiti jednoj od njih. Malo sam ubrzao da uhvatim grupicu ispred sebe jer mi se ta činila baš za mene. U njoj je bila jedna trkačica, dva trkača u dresovima kao i ona i još par trkača iz drugih “klubova”. Mislio sam da je to neka dobra Talijanka koja možda ide cijeli maraton ili barem 30km, a da su joj ova dvojica zečevi. I tako sam s njima trčao do 5. kilometra baš u tempu koji sam želio, malo ispod 3:40/km. A onda sam skužio da ta žena dosta teško diše pa sam joj pogledao broj i vidio da trči samo 12km. Šteta! Kako je ona sve teže disala tako su i njeni zečevi počeli usporavati pa mi je odjednom ta grupa postala prespora tako da sam ja stao na čelo i trčao svoj tempo. Ubrzo sam se odvojio i krenuo loviti četvorku koji su bili 50-ak metara ispred. Baš sam se dobro osjećao, išao sam brzo, a nije mi bilo uopće teško. Kroz par kilometara dostignem ja tu četvoricu i taman kad sam im se priključio trojica krenu ubrzavati raditi neke promjene i odmah mi je bilo jasno da i oni idu kratku utrku i da sad kreću u završna nadmudrivanja pred ciljem. Nije prošla ni minuta, a oni skrenuli prema cilju i ostao sam s jednim trkačem koji mi je rekao da trči 30km. Još me pitao koliko planiram proći na 30km, a ja se nisam mogao skoncentrirati da bih mu na talijanskom objasnio svoje namjere pa sam mu samo rekao “maraton 2:35” na engleskom. On je rekao “ok” i krene za mnom. No onda su počeli problemi… Čim smo napustili centar grada počelo je puhat k’o blesavo, direktno u prsa. Taj Talijan mi je pokušavao malo pomoći tako da smo se izmjenjivali naprijed, malo on, malo ja, ali već na 18. kilometru je “puko” i nije me više mogao držati. A kilometri su mi pali za desetak sekundi u prosjeku i sve mi je bilo teže trčati u vjetar. Ispred sebe sam vidio jednog trkača kojeg je pratio bicikl i pokušavao sam barem držati isti razmak cijelo vrijeme. No s vremenom sam ga počeo stizati, a onaj moj drugar je zaostajao sve više, ali je i dalje bio prvi iza mene. Na pola staze sam prošao 1:18:27 (iako u rezultatima piše drukčije, ali to je jer tepih nije bio na 21.1km nego na 21) i bilo mi je jasno da sam sve dalje od 2:35. Ali nema veze, ne ide rezultat, ali puše svima. Ovog ispred sebe polako stižem, ovi iza me ne ugrožavaju, nema ni Hrvoja na vidiku, i odlučih ne gledati prolaze nego samo trčati. Malo sam mijenjao korak, malo trčao na prstima, malo na punom stopalu, malo preko pete, sve kako bih razbio monotoniju da me taj vjetar totalno ne zakoči. Taj dio kad je najjače puhalo trčali smo po biciklističkoj stazi uz neki kanal i svakih 500m su bili nekakvi kao mostovi pa bi staza išla uzbrdo-nizbrdo. To mi je polako počelo ići na živce i jedva sam čekao da negdje skrenem. Ubrzo je došao kraj te staze i skrenuo sam na cestu gdje je bilo puno lakše trčati, nije više bilo hupsera i što je najvažnije vjetar mi je postao saveznik. Tek tad sam shvatio koliko je zatoplilo, onaj vjetar koliko god je smetao ipak je i malo hladio. No ubrzo sam dobio takav poticaj da me više nikakva vrućina nije mogla omesti da dobro istrčim do kraja.

Kada sam prolazio kraj cilja utrke na 30km spiker je preko razglasa rekao nešto kao “ecco primo maratona, Goran Muric da Croatia”, a talijanski znam toliko dobro da mogu razumjeti kako sam izgleda prvi maratonac. Ja prvi? Pa di su Afrikanci? Di su pravi trkači? Nisam bio skroz siguran da sam dobro čuo, ali kad je auto s vremenom nastavio voziti ispred mene bilo mi je jasno da je to stvarno tako. E čovječe, pa ja vodim na maratonu vani. Koja sam ja faca! I svašta mi je još prošlo kroz glavu. A nije to tamo neka seljačka utrka, rekord staze je oko 2:12, prošle godine su Eritrejci trčali 2:15, trka ima dugu tradiciju. Kad sam došao sebi okrenuo sam se da vidim koliko je to moje vodstvo, a ono dva trkača iza mene. Ubrzo su me stigli i prestigli, ali nisam se dao. Govorio sam si “ajde sad, nije to ništa što ne možeš držati, za ovo treniraš cijeli život, možeš pobijediti” i to me nosilo naprijed. Nakon par kilometara iza njih odvažio sam se da opet povedem utrku. Iza 35. kilometra sam malo povukao i spustio kilometar na 3:36 i to je slomilo jednog konkurenta. Ali jedan je još ostao… Na 38. kilometru sam napravio glupost, bio sam nestrpljiv, htio sam se prerano riješiti i drugog protivnika pa sam napravio promjenu koju sam na kraju sam platio. Odvojio sam se deset metara, ali me ovaj ubrzo stigao, prestigao i napravio mi razliku od 20m što je do kraja utrke povećao na pola minute. I ode pobjeda, a bila je tako blizu… No uspio sam zadržati drugo mjesto, treći je došao 20-ak sekundi za mene, a odmah iza njega i Hrvoje Kovač. A to mi je ipak bilo najvažnije, lago bih kad bih rekao drukčije. Nakon tri prošlogodišnja poraza na maratonima, napokon sam i ja prvi prošao ciljem. I to se rezultatom 2:39:06. Nije neki rezultat, ali u ovim uvjetima nije loše. Barem držim konstantu. Treći ravni maraton zaredom ispod 2:40. Iako znam da mogu ispod 2:35. No kako reče Jozo Delaš “vridiš kol’ko iđeš”…

Štopao sam prolaze svakih 5km i to izgleda ovako:

0-5km: 18:09
5-10km: 18:34
10-15km: 18:33
15-20km: 18:57
20-25km: 19:27
25-30km: 19:25
30-35km: 18:42
35-40km: 18:49
40-42,2km: 8:26

I to je to što se moje trke tiče. Poslije trke je slijedilo proglašenje koje je bilo pravo mučenje jer su nas odmah po ulasku u cilj odveli na binu i uvalili nam u ruke cvijeće, tanjur, set šalica za kavu… A zatim sam s nestrpljenjem čekao Kristinu da dođe na cilj, a njezine dojmove možete čitati u slijedećem postu.

p.s. slike ću ubaciti kad ih nabavim…