Ajmo sad malo pričati o meni

Ne sjećam se točno kak sam se uopće odlučila na to da se počnem spremati za neki maraton, ali već dulje vrijeme čuči mi u glavi ideja o Ironmanu, a da bi se za to ikada odvažila trebam prevladati ono što me najviše plaši i odbija od njega… Maraton na kraju. Ja znam da odem ove godine, da bi ga završila, al ja ga želim završiti dobro i cijeli maraton pretrčati u nekom zamišljenom vremenu i da budem zadovoljna ukupnim vremenom.

Zadnje dvije godine nisam dobro trenirala. Zbog nekih privatnih razloga nisam bila ni fizički ni psihicki u stanju i više sam se bavila treniranjem nekoliko biciklista i proučavanjima raznim. Tri godine prije toga, trenirala sam ko manijak s grupicom triatlonaca. Mi smo samo jeli, spavali i trenirali. Trenirali smo daleko iznad svojih mogućnosti. Mnogi su se na kraju ozlijedili, dostigli neki maksimum koji nikada više nisu ponovili. Al nama je bilo super… Dok je trajalo.

Kao djevojčica trenirala sam plivanje. I jako sam to voljela, ali nisam voljela natjecanja tako da sam već u osnovnoj školi otišla iz kluba i sama išla na bazen u termine za građanstvo. Nakon što sam završila matematiku, nije mi vrag dao mira, upisala sam fiziku. Dok sam studirala matematku pjevala sam i bavila se muzikom, a na fizici sam odjednom počela trčkarati. Palila sam se na elementarne čestice, kvantnu teoriju polja, relativističku kvantnu fiziku… I to su ispiti koji se spremaju mjesecima, uče satima dnevno. Gomila knjiga, gomila izvoda i fizikalnih interpretacija. Jednostavmo sam imala potrebu otići u šumu i trčati. Moj nastariji brat Darko u to vrijeme počeo se spremati za Ironman i stalno me nagovarao da trčim polumaratone i ja budala povremeno i pristala. Ja bi to naravno jedva odtrčala i bila sam vjerojatno predmet sprdnje među onim trkačima. Bilo mi je teško i nisam u tome uživala. Onda mi je drugi brat kupio prvi cestovni bicikl. Žuti Cannondale! Kojeg sada vozi moja nećakinja Sonja. Čim sam sjela na taj bicikl, osjećala sam se fantastično. Prve 2-3 vožnje napravila sam na Jarunu, već četvrtu sam bila u Zagorju i kilometri su se samo skupljali. Radila sam 10tak tisuća kilometara godišnje i solidno sam vozila, a trčanje zanemarivala. A sada mi je tek jasno i zašto… Zbog potpuno neprimjerenih treninga.

Za maraton sam se odlučila baš u ovo doba godine tako da se tijekom zimskih mjeseci mogu spremati za njega, kada manje vozim. Krenula sam jako rezervirano i postepeno povećavala kilometražu. Na kraju je ispalo prosječno nekih 50ak km tjedno, što je jako malo. Prvi puta u životu trčala sam redovito, nisam propustila niti jednu dužinu. Sve bolje sam se osjećala na trčanju i sve više uživala u tome. Treninge koje sam nekada mrzila i jako teško su mi padali, sada su mi bili najdraži i najlakši treninzi. Trčala sam svoja najbolja vremena na treninzima i to od 200m do 3000m. I naravno, napravila sam i najdulje treninge do sada. Sve je pokazivalo da mogu trčati ispod 3:30 i ja sam to vjerovala, ali ne po ovom vremenu.

Na startu mi je odmah bilo jasno da to neće ići čim sam vidla kako sunce prži i kolika je temperatura, a oko mene palme i oleanderi. Ova zima je bila poprilično duga i hladna, bilo je jako malo sunca. Nisam imala niti jedan trening po ovakvom vremenu. A inače mi to jako teško pada, makar svake godine ipak sve bolje.

Stala sam se iza pacemakera za 3:30, al kada je krenula gomila vrlo brzo sam ih izgubila. Ovo mi je prvi puta da trčim među ovoliko ljudi. Na triatlonske startove sam donekle navikla. Dobiš rukom po glavi, nogom u trbuh, al kad ti se nađe utopljenik na putu… Nježno rukica na leđa… Hop! Pod vodu i samo ga preplivaš. 🙂 A kak da zaobiđem četvoricu kršnih momaka koji su došli zajedno prehodati 11km, a stali se u prve bojne redove?! Pokušavala sam držati neki konstantan tempo, al nije baš išlo…. 5:30, 5:20, 4:50… Pa usporim previše na 5:10 pa ubrzam previse na 4:50. Tek iza 6. km sam uhvatila neki tempo od 5:00/km al tu sam stekla i novog “prijatelja”. Neki Talijan mi se zalijepio i ni makac dalje mene. Išao mi je na žiFce jer sam htjela sjeći zavoje i hvatat hladovinu od kuća i borova gdje je bilo, a bome nije mi baš ni do priče bilo. Pogotovo ne na tom njegovom čudnom jeziku koji nije ni engleski ni talijanski. Kada smo izašli iz grada puhalo je jako u prsa. I svi trče u koloni… Osim mene!! Ja usporim da stanem iza njega – On uspori. Ja ubrzam da ga pređem i spojim s čovjekom ispred nas. – On ubrza. I to je trajalo dok nismo stigli malo veću grupicu ljudi. Onda sam odlučila usporiti na nekih 5:10/km i trčati s njima. Al je onda došla okrepna stanica na 20.km i ovi iz grupice stali i pijuckaju, a prijatelj se opet prikeljio. Pišalo mi se već neko vrijeme, a drvored sa strane mi se učinio pogodan za to obaviti. I čučnem pored drva, sagnem glavu među noge da gledaoci ne mogu spojiti tu guzicu s mojim licem i poslije pričati o meni 🙂 i PŠŠŠ olakšaaanje. Dignem glavu, a ono moj Talijan trese si ga pet metara niže. I opet mi dalje zajedno, veselo i prpošno! Nakon 25 km izlazi se van na cestu… Temperatura je još narasla, sunce prži, nigdje ni malo hlada, u glavi mi kuha, želudac boli i postaje jako teško. I skroz mi je jasno da za ovakve vremenske uvjete nisam bila spremna, a bojala sam se da će tako biti. Na okrepnim stanicama sam morala stati, ispoljevati se i popiti. 2-3 puta sam stala jer sam imala grčeve u trbuhu. Trčala sam 5:20/km al tu sam dosta gubila naravno, ali tako i tako, vrijeme više nije bilo bitno… Ovo je preživljavanje. Da sam hodala, bilo bi mi jednako teško! Ne vjerujem da bi mi ukupno vrijeme bilo bolje da sam krenula sporije. 5:00/km mi je sam početak II zone, 5:10/km je I zona… Pa kud ćeš sporije?! Ni ne kiselim se na tom pulsu! Ako su vremenski uvjeti u drugom dijelu utrke bitno gori nego u prvom, normalno je da će i rezultat biti lošiji. Od starta me prestiglo samo nekoliko trkača, cijelo vrijeme ja pretičem druge. I nisam bila nezadovoljna što neću ispuniti plan. Pogotovo kada sam vidla oko sebe one utegnute atlete u klupskim dresovima koji imaju maratone i kilometre u nogama kako hodaju ili se vuku i stenju. Ovo nije bilo ni približno kao na polumaratonima prije 7 godina.

Jedva sam čekala da dođem do cilja i da vidim Gorana. Nisam gledala vrijeme, samo grabila prema cilju. Mislila sam si, kad već ja nisam ispunila očekivanja da je bar on. A kad sam čula da je drugi, bilo mi je užasno žao što to nisam i vidjela.

Usput, mojim prolaskom kroz cilj, stari Škevin postao je otac četvero maratonaca, a kada se za nedjeljnim obidom skupe i pridruženi članovi ima nas šest, što je kuriozitet za “Globalno sijelo”. 🙂

Moram reći da maraton uopće nije tako strašan kao što sam mislila. Za ženu u mojim godinama, s ovoliko malo kilometara pretrčanih, to je i dobar rezultat. Pošto trčanje po novom volim 😉 i nastavit ću ovoliko trčati, mislim da ću trčati to i puno bolje. Strepite! 😉

Na dugim treninzima na Sljemenu, po Jarunu i nasipu, svašta bi mi se motalo po glavi… Razna razmišljanja, sjećanja, maštanja, obuzimale bi me razne emocije… Svojedobno bi znala odjednom dobit ideju kak da riješim neki zadatak iz fizike s kojim sam se danima mučila. Očekivala sam da ću i na utrci svašta misliti. Al ništa! Mozak na “off”. Samo na 22.km: “Gdje se popišat?” i na 35.km: “Ak će ovak toplo bit u St.Poltenu… Najebala sam!” Žalosno za jedan ljudski mozak! 😉

Neki ljudi koji su pretrčali maraton govorili su mi kak su plakali u cilju i kak su osjećali poslije da je cijeli svijet njihov. Inače sam jako emotivna (da ne kažem plačipička) al suza nije kanula i nisam osjećala da sam napravila neki podvig. Bila sam puno sretnija nakon oba halfironmana na Mljetu. Cijelu utrku napravila bi puno jače, prosječan puls na toj utrci bio mi je oko 165, a sada na maratonu 148, u cilj sam dolazila skroz mrtva, a tjedan dana poslije nisam mogla hodati. I to mi je najdraža utrka.

Na maratonu svatko pati zbog nečega, ali sama utrka (za ovo vrijeme koje ja trčim) nije toliko stresna. U triatlonu svaka tranzicija je kao novi start i bez obzira što si sada sišao s bicikla nakon 80 brdovitih kilometara kreneš na trčanje kao da te neko iz topa ispalio i moraš se kontrolirati jer noge same lete. Pripreme za start su puno jednostavnije. Samo se treba pojaviti na startu oskudno odjeven i turnuti si negdje gelove (koje sam uspjela skoro zaboraviti). Jedino je pišanje na triatlonskom startu puno jednostavnije i svi ga obavimo zajedno tik prije pucnja. 🙂

Dok sam se spremala za maraton, često sam razmisljala koliko uopce ima smisla trenirati triatlon, pogotovo u mojim godinama, u ovim uvjetima. Komplicirano je trenirati, iskombinirati sve treninge pametno (što je doduše meni znatiželjnoj i veliki izazov), izorganizirati se. Koliko vremena se troši na odlazak na bazen, drndanje u dugavskom busu s onom torbom u koju bi mrtvaca mogla sakriti, tuširanje (nije da se inače ne perem!), sušenje kose radi sat i pol plivanja. Za trčanje se trebam samo obući i izaći van iz haustora. U 45 minuta napravim trening, a na biciklu ne izađem iz grada još, za plivanje ne stignem do bazena. I kada sve to i uspijete posložiti… Nikada nećete ostvariti svoj maksimum niti u jednom od ta tri sporta. Koliko više i kvalitetnije se može trenirati za maraton kada se samo trči! Ili bicikl kada se samo vozi. Koliko je to kilometara više, a truda i vremena manje. Al mislim da onaj tko stvarno voli triatlon, neće otići iz tog prekrasnog sporta zbog 10 minuta brže na maratonu ili 4 minute brže na ceneru.