7 dana poslije…

Prošlo je tjedan dana od maratona i u tom periodu sam uglavnom odmarao. Napravio sam tek tri treninga, od tog dva trčanja i jedno hodanje po Sljemenu. Poslije Zagrebačkog maratona 2007. sam shvatio da je nakon maratona najvažniji dobar odmor. Te godine sam napravio veliku grešku i u tjednu poslije maratona sam išao na tri utrke što je na kraju dovelo do ozljede koju sam vukao tri mjeseca. Tri utrke, tri mjeseca… Dobro da nisam išao na još neku, tj. da je nije bilo. 🙂 Neki trkači pod redovno četiri dana nakon maratona nastupe na kros ligi, neki čak postižu jako dobre rezultate pa i rekorde. I ja sam planirao za četvrtak nastup na kros ligi, ali htio sam lagano trčati, sporije nego što inače idem. No već na zagrijavanju sam shvatio da bi i to lagano bilo previše za moje noge pa sam samo gledao. To mi je bilo prvo trčanje nakon Ferrare. Drugo je bilo puno bolje, sat vremena trčanja u tempu 4:30/km, sunce grije, Oliver u slušalicama…

Svo drugo slobodno vrijeme sam proveo uglavnom u horizontali, baš mi je bilo ugodno ležati. Kad nisam ležao, onda sam jeo. I što je najbolje, vaga svaki dan pokazuje isto. Nije se valjda zablokirala… 🙂 Imao sam puno vremena za razmišljanje. Već sam nekoliko puta prevrtio cijelu trku u glavi, da li se nešto moglo napraviti drukčije, što, kako, kada? I našao sam dva detalja koja bih promijenio. Prvi je vezan za one kilometre koje sam trčao s vjetrom u prsa. Kad sam skinuo polar file na komp primjetio sam da mi je puls tih desetak kilometara bio za 4-5 otkucaja niži od ostatka utrke što me dosta iznenadilo. Ja sam baš mislio kako sam tu bio na granici da ne preforsiram, a izgleda da je taj vjetar više smetao moju glavu nego noge. Šteta, u to sam dijelu izgubio sigurno minutu i da tu nisam usporio ona dvojica Talijana me ne bi ni stigli. A druga stvar koju sam zeznuo je čisto taktičke prirode. Vezan je za moj pokušaj bijega na 39. kilometru koji je na kraju slomio mene, a ne pobjednika. U toj situaciji kad nisam poznavao protivnika, nisam znao ni koliki mu je osobni, ni kakav je finišer, nisam trebao ništa poduzimati, nego samo čekati. Čekati do zadnjih 200m pa da vidimo tko je brži. No tu postoji jedan “ali”… Da ja nisam inicirao to ubrzanje možda bi se prepustili taktiziranju u zadnjih par kilometara pa bi nas obojicu Hrvoje stigao, a onda to ne bi dobro završilo. Dobro sam naučio prošle godine kako Hrvoje trči zadnjih nekoliko kilometara na maratonu…

A od sutra krećem s treninzima, prva tri tjedna neću forsirati, neću se opterećivati tempom i brzinom, važno mi je da polako dođem u formu. Do najvažnijeg natjecanja u prvom dijelu sezone imam ionako skoro 3 mjeseca. A ni ono nije jako važno… Najvažnije dolazi nakon ljeta!