Neplanirana utrka

Nakon nekoliko dana hladnog sjeverca, danas je u Zagrebu osvanuo lijep sunčan dan, mogli bi reći pravi proljetni. To lijepo vrijeme natjeralo me da razmislim da li ići na polumaraton u Veliku Goricu. Nisam morao dugo razmišljati, budući da sam ionako planirao u Goricu kao gledatelj, a popodne sam trebao napraviti trening od 16-18km, zašto ne iskoristiti lijep dan pa istrčati polumaraton. Nisam si zadao nikakav cilj, već samo trčati na osjećaj pa koliko ide. Prošlo je svega dva tjedna od maratona i nisam se potpuno odmorio pa bi bilo glupo od mene ići na neki rezultat. Doduše, nije ni ovo najpametnije budući da odstupam od plana treninga, ali na kraju je dobro ispalo.

Došavši na trku napravio sam si ipak mali plan. Vidio sam da je u Veliku Goricu došla Lucia Kimani, Kenijka iz BiH s kojom sam vodio bitke prije 3 godine kad sam krenuo u cestovno trčanje. Tada sam bio uspješniji od nje, ali ona je u međuvremenu napravila lijepu međunarodnu karijeru i popravila svoja vremena puno više od mene. Nastupila je na Olimpijskim igrama u Pekingu gdje je istrčala osobni rekord na maratonu (2:35), a na Svjetskom prvenstvu u polumaratonu je trčala ispod 1:13. I rekoh da vidim di sam sad u odnosu na nju, pokušati ću je držati. Ali plan je pao u vodu već od starta. Malo sam brže krenuo i pobjegao Luciji i njenoj konkurentici Ani Subotić. Trčao sam dosta mirno prvih 10-ak kilometara, nisam bio u nikakvoj grupi, ali stalno se nešto događalo. Na početku sam trčao s Vegšeom, pa malo sa Šapinom, pa sam stigao Radojkovića, onda je on ubrzao, tako da je bilo zanimljivo. Nakon 12. kilometra osjetio sam malu krizu, malo sam pao u tempu tako da mi se opet priključio Robi, zatim me prestigao i napravio mi prednost od 10-ak metara. Ali onda sam se trgnuo i opet otišao ispred njega. Ispred sebe sam vidio i Šapinu, ali bio je daleko, sigurno pola minute ispred mene. Mato je krenuo vrlo ambiciozno u današnju trku, rekao bih čak i prebrzo, malo je pao u drugom dijelu, ali na kraju je ipak istrčao osobni rekord za skoro dvije minute. Drago mi je zbog njega, jako dobro je trenirao preko zime i sad se uvjerio da se isplati trenirati, da treninzi ipak daju rezultate. Do kraja utrke sam mu smanjio prednost na svega 10 sekundi, no nisam ga uspio pobijediti. Nova prilika je već za dva tjedna u Osijeku.

Ali najzanimljiviji dio utrke mi se dogodio na 18. kilometru kad su me kao brzi vlak stigle vodeće djevojke, Ana i Lucia. Prihvatio sam njihov tempo, nije mi bilo teško, ali onda je kilometar prije cilja Ana složila takvu promjenu da je u 100m slomila mene, ali i njoj još važnije Luciju. U tom trenutku i Kimani mi je napravila 30m prednosti, no u meni je ostalo još malo snage za finiš od 400-500m pa sam ju 200m prije cilja prestigao, a malo je falilo da stignem i Anu. U cilj je došla samo sekundu ispred mene. Tako je moj plan s početka ipak djelomično ostvaren, nisam trčao s curama, ali sam završio s njima. Rezultat na kraju 1:15:00. Skoro pa osobni rekord… Možda ne napredujem, ali sam barem konstantan. Kako na maratonu, tako na polumaratonu. Zadnja tri ravna maratona (bez Plitvica) ispod 2:40, polumaratoni mi se kreću od 1:14:35 do 1:15:15. Valjda ću i ja doživjeti taj famozni breaktrough o kojem sam puno čitao i slušao.

Proglašenje (foto: Željko Ljubek)

Sveukupnu pobjedu na polumaratonu odnio je trkač iz Etiopije Ashenafi Erkolo, ispred Đure Kodže (BiH) i Saše Stolića (SRB). Od naših najbolji je bio Dražen Dinjar na 4. mjestu. Dečki s Plitvica koje treniram od jeseni su na utrci od 5km ostvarili jako dobra vremena, a Željko Paver, kojeg sam već spominjao u jednom postu, je šokirao svoju konkurenciju istrčavši osobni rekord za više od dvije minute – 1:27:46.

*mali dodatak za one koji vole statistiku:

– prolaz na 5km: 17:25
– prolaz na 10km: 35:16
– prolaz na 15km: 53:27
– prolaz na 20km: 1:11:17
– cilj: 1:14:58 (moja štoperica)

– prosječni puls: 174
– maksimalni puls: 182