Objavio: goranmuric | 27/05/2009

St.Pölten – Half Ironman

prije startaProteklog vikenda sam bio u St.Pöltenu na Half Ironman triatlonu. Naravno, nisam išao kao natjecatelj, već kao podrška Kristini. Na moju i vašu žalost, ovog puta Kristina ne želi napisati izvještaj, tako da ćemo ostati uskraćeni za njezine dojmove sa utrke. Ja također neću pisati o samoj utrci, iscrpan izvještaj o tome imate na blogu Andreja Vištice. Meni se nekako više sviđa pisati o organizaciji jedne tako velike trke. Na trci je nastupilo oko 2300 natjecatelja iz 40-ak zemalja i većina njih je u St.Pölten stigla dan prije utrke. Prijave su bile do 15h i s obzirom na broj ljudi normalno je da je bila gužva, ali puno manja gužva nego na nekim našim trkama od 100-tinjak trkača. Samu prijavu, čekiranje bicikla i ostavljanje stvari u tranzicijama obavili smo za oko sat i pol, a sve se to odvijalo na prostoru od nekoliko hektara. Usput smo pogledali gdje je start, cilj, mjesta gdje možemo navijati i sl. A nagledali smo se i bicikala. I to kakvih! Kristina ima odličan bicikl, za naše standarde prilično skup, a u tom “voznom parku” njezin Look je bio jedan od jeftinijih i sporijih bicikala. Nije me iznenadilo što profići (kojih je bilo stotinjak) imaju super bajkove, ali da vidite kakve bicikle voze amateri. I polovica njih ima one aerodinamične krono kacige, imao sam osjećaj da sam došao na start kronometarske utrke na Giro d’Italia.

tranzicijaKad sam već kod opreme, primjetio sam da se triatlonci jako pale na najmoderniju sportsku opremu. Hrpa njih ima najlakše moguće tenisice, iako bi mnogima zbog kilaže i načina na koji trče bili primjereniji malo teži, stabilniji modeli. Da ne govorim da većina ima one dokoljenke koje su sad moderne, kakve je prva počela nositi Paula Radcliffe i često ih možemo vidjeti kod trkača na utrkama. Ali za usporedbu, na maratonu u Ferrari vidio sam svega 5-6 ljudi s takvim čarapama dok u St.Pöltenu svaki drugi triatlonac ima jedne takve, neki ih nose i kad nije utrka… A tek plivačka odijela… Kristina je jedina u svojoj grupi na plivanju (startalo se u 7 valova) imala odijelo bez rukava, dok su svi drugi bili kao nindže. Ali bar smo ju mogli prepoznati iz daleka u vodi.🙂 Ne pišem sve ovo kako bih se rugao triatloncima, iako su mi neke stvari stvarno smiješne, već da vam pokažem koliko ljudi vani ulažu u svoj sport. Većina natjecatelja tamo su rekreativci, ne baš u pravom smislu riječi, već ljudi koji su se triatlonom počeli baviti iz neke znatiželje, zabave… A onda su se navukli i sad im je triatlon najvažnija stvar u životu. A vidi se to i po rezultatima. Ljudi koji su već debelo prošli najbolje sportske godine postižu izvrsne rezultate. No ima i onih koji imaju svu najbolju opremu, timove iza sebe pa postižu relativno slabe rezultate…

Chris McCormack i Marino VanhoenackerNo da se vratim organizaciji… To je ono što me najviše oduševilo. Preko 2000 natjecatelja, a sve ide bez problema. Na samoj utrci ne može se dogoditi da netko krivo skrene, a biciklistička staza duga je 90km. Svaki natjecatelj u svakom trenutku zna kuda mora ići, kad ga čeka okrepa, što će moći uzeti na okrepnoj stanici… A okrepe su stvarno vrhunske. Na bicikističkoj stazi su bile dvije gdje je svatko mogao zamijeniti bidone s napicima, uzeti energetski napitak, vodu, sok, coca-colu (da bar toga ima kod nas!), a na trčanju okrepa svaka 2km sa spužvama, vodom, gelovima, energetskim napicima, opet kolom.🙂 Volonteri trče za natjecateljima ako im je slučajno nešto ispalo iz ruke… Do sad sam bio na nekoliko natjecanja vani i takvo nešto nisam doživio, čak ni na Svjetskom i Evropskom prvenstvu u planinskom trčanju. O domaćim trkama da i ne govorim. Dobro, na ovoj trci je i startnina viša, ali sumnjam da je ikome poslije trke bilo žao što je dao tolike novce.

A valjda će se jednom tako nešto organizirati i kod nas…

cilj


Responses

  1. sad ti je jasno zakaj svaki vikend trčim u Austriji

  2. a kompresijske čarape su prava stvar, imam samo pozitivno iskustvo

  3. Biciklistički Maraton franja Ljubljana – cca 3000 ljudi, vrijeme čekanja na dizanje broja (cca sat prije trke) – 5 min, nakon trke pasta party – čekanje u redu – 2 min.

    Nemamo sportsku kulturu, to je problem – prošle godine su mi na Franji pljeskali klinci iz osnovne škole (a nisam baš bio među prvima;), a na jednoj MTB utrci kod nas mi se je neka kokoš rugala jer nisam vozio na jednom spustu.

  4. Pardonček, ja popujem a nisam ništa bolji – čestitke kristini i svima koji su završili.

    Vezano na opremu – to je biciklistički kompleks. Prvo pravilo utrkivanja po Tomšiću – ako ne možeš biti brži možeš biti najljepše opremljen i najusklađenijh boja opreme;)


Kategorije

%d bloggers like this: