Objavio: goranmuric | 18/06/2009

Povratak kralja :-)

pobjednikVeć sam bio odustao od posljednjeg dijela slavne trilogije jer je od te zadnje utrke prošlo više od deset dana, pa tema više nije aktualna. Ali Saša je izrazio želju da napišem osvrt na tu utrku, ne bi da sam istrčao cijeli maraton, ili barem 16km, a ne pišljivih 5km – utrku građana.🙂 No tko sam ja da uskratim zadovoljstvo čitanja ijednom svom “obožavatelju”, a pogotovo tako vjernom kao što je Sale? Pa da počnem…

Na Plitvice pošah s Robertom Vegšeom koji je došao po mene u 5:50 (pred zgradu), a kasnije nam se priključiše legenda hrvatskog dugoprugaškog trčanja i najljepši među nama trkačima Nedeljko Ravić Koska, i dečko kojeg tada upoznah, iako ga mnogo puta vidjeh, Davor Badanjak (nadimak mu ne znam). Put nam prođe brzo, Koska uvijek zanimljive diskusije vodi. Pričali smo o treninzima, antroplologiji, geografiji, medicini, sexu, politici, ekonomiji… Ma nema teme koja nije bila na tapeti. Čim smo stigli otišli smo se prijaviti i prvo što smo primjetili je da nema gužve na prijavama. Hura! Zatim kavica u hotelu, wc, presvlačenje i zagrijavanje. Na zagrijavanje sam otišao sa Šimom (ljuti se kad kažem Šimetom) Sušićem koji trčao istu trku kao i ja. Na zagrijavanju nisam osjećao posljedice od subotnje utrke, dapače, odlično sam se osjećao. Velike zasluge za to ima i promjena klime. Nakon osječkih 30 i nešto stupnjeva, na Plitvicama je ujutro bilo ugodnih 20-ak. I još smo trčali u prekrasnom ambijentu nacionalnog parka. U 9:30 je bio start maratona i utrke na 16km, sve točno bez kašnjenja, iako je startalo preko 500 trkača-ica na te dvije utrke. A mi “luzeri” smo zajedno s juniorima i juniorkama startali 5 minuta kasnije. O samoj trci se nema puno toga za napisati. Od starta se izdvojila grupa od nas četiri, uz Šimu i mene tu su bili još dva trkača iz BiH, Enes Zulić koji nastupa za AK “Veteran” i Nevres Hairlahović iz Cazina. Prva dva kilometra su blago niz nogu i tu sam bez problema držao grupu, ali čim smo došli do prve uzbrdice, ode grupa. Drugi kilometar je otprilike na jednom drvenom mostu i nakon njega došla je uzbrdica od 500m, i to dosta oštra (bar meni). U tih 500m sam zaostao 20s za grupom (kao da nikad nisam bio u planinskoj reprezentaciji) i jedini način da dođem do panjeva (postolje je od 3 panja) je bio da netko od ove trojice pukne na povratku. No nitko nije puknuo tako da ga uspijem stići. Nakon mene grupu je napustio i Šime i vidio sam da ga polako stižem, ali do kraja utrke sam mu se uspio približiti na 12-13 sekundi zaostatka tako da panjevi ni u jednom trenutku nisu bili u igri. Ne znam kad je BiH dvojac razriješio pitanje pobjednika, ali ciljem je s dosta velikom prednošću prošao Nevres dok je Enes bio drugi. Iza mene je kroz cilj prošao Robert Španić čiji sin je seniorski reprezentativac Hrvatske na 3000m sa zaprekam (bio lani i bit će opet kad zaliječi ozljedu), a on još uvijek trči ravnopravno s nama dosta mlađim trkačima. Ipak se radi o trkaču koji ima 14:10 na 5000m i 1:06 na polumaratonu…

moja trka - proglasenje

U juniorskoj utrci sam imao nekoliko svojih trkača i trkačica. Nije da se hvalim, ali ostvario sam dvostruku pobjedu. 🙂 Krešimir Balaško je ostvario svoju prvu ovogodišnju pobjedu u juniorskom cestovnom kupu, a Monika Delač treću, ali prvu otkad ju ja treniram. Još je uz to plitvička sekcija Abrlić – Špehar postigla odlične rezultate na domaćem terenu pa mom zadovoljstvu nije bilo kraja. I ako još pridodam odličan nastup Željka Pavera na 16km, ispada da sam puno bolji trener nego trkač, što na moju žalost znam već dugo.😉 To je naravno primjetio jedan član moje familije pa me pitao da li bih njega trenirao slijedeće godine.🙂

monika delac na postolju

Što se maratona tiče, izvještaj sa utrke nije nigdje objavljen, pa ću iskoristiti priliku da pohvalim organizatora na velikom trudu i vidljivom napretku u odnosu na prošlu godinu. Čini mi se kako je ove godine sve puno bolje štimalo. Spikerski tandem je bio dosta duhovit, iako mi neke šale nisu baš sjele. Trudili su se pročitati ime i prezime svakog finišera svih utrka i tako im na neki način odali priznanje za uloženi trud. U natjecateljskom dijelu primjetio sam pad u odnosu na prošlu godinu, ali i veliki napredak hrvatskih trkača. Imali smo tri trkača u prvih deset, od toga Dinjar i Maroević s jako dobrim rezultatima i blizu prvih pet. Kod žena je Marija Vrajić pobijedila i još ih je 4-5 bilo među prvih deset. Što se tiče mojih suputnika, Koska je ušao u cilj sa smješkom na licu, praktički se nije ni umorio (što pokazuje i ciljna lista Vrbovca), Robi je na 25.-26. kilometru krivo stao i doskakutao do cilja, a Davoru je malo falilo za ispod 5h.

nasmiješeni koska

I to je to! Trilogija završena. Je li dobro bre?


Responses

  1. Ja se već zabrinuo da si zaboravio…

  2. Izgleda da si došao u pravu formu kad već 4. utrku zaredom nisi odustao🙂

  3. ma super!
    naročito nasmiješeni koska u bojama moje repke🙂


Kategorije

%d bloggers like this: