Objavio: goranmuric | 25/06/2009

Volim trčanje!

murixDanas je na savskom nasipu održana druga po redu kros utrka “Volim trčanje”. Prošle godine nažalost nisam mogao nastupiti jer se termin poklapao s jednom drugom sportskom manifestacijom na Mladosti, ali ove godine sam si zaokružio ovaj termin u kalendaru čim sam saznao za trku. Prošle godine staza je bila slična kao i ove, ali par kilometara duža, i pobijedio je moj prijatelj Robert Vegše. Robi se na Plitvicama ozlijedio tako da danas nije mogao braniti prošlogodišnji naslov, ali kvalitetnih trkača nije nedostajalo. Kako je trka prije svega humanitarnog karaktera, podržali su je i svojim nastupom obogatili mnogi trkači, a organizator je iz te mase izdvojio nekoliko “celebova”🙂. Najveći među njima, tj. nama, svakako je pobjednik Farme i vlasnik nekoliko Guinessovih rekorada Mario Mlinarić, poznat i po ulozi u “Zabranjenoj ljubavi”. Mario je također moj kolega s faksa, a za studentskih dana proslavio se titulom prve pratilje Mistera Hrvatske, iza super zgodnog imenjaka Maria Valentića. Zatim je tu bio Edin Mahmuljin – svjetski prvak u nanbudu, Dejan Patrčević – jedini hrvatski ProIronman, Lisa Christina Stublić – djevojka koja je u godinu dana srušila hrvatske rekorde na 3000m sa zaprekama, 5000m i polumaratonu, Marija Vrajić – žena fenomen, ultramaratonka koja trči 3 maratona tjedno, Petra Gidak – prvakinja Hrvatske u duatlonu, i na kraju ja – specijalist za humanitarne utrke. Moglo bi me se slobodno tako predstavljati.🙂

Organizator utrke Ned🙂 Vareškić napravio je izvrstan posao u samoj pripremi i promociji utrke, a pobrinuo se i da dovede jakog sponzora na utrku. Iza trke je stao Adidas pa je tako utrka “Volim trčanje” postala dio Adidasove kampanje “Your Perfect Run”. Ono što me posebno privuklo i motiviralo da istrčim brzu trku je nagrada za rekord staze. Kako se ova staza prvi puta trči organizator je okvirno postavio rekord staze na 41 minutu (48 za žene), a pobjednik bi u slučaju rekorda dobio Adidas tenisice za trčanje. Kako sam od nedavno postao vlasnik jednih takvih i uvjerio se u kvalitetu novih Adidas tenisica, jako sam htio još jedne. I činilo mi se kao da je rekord dohvatljiv, no nisam znao mogu li baš ja biti taj koji će ciljem proći prvi. Uz Drageca i Dejana među prijavljenima jako teško. Na startu sam vidio još nekoliko odličnih trkača, Roberta Španića o kojem sam pisao u prošlom postu, Martina Sekušaka koji se specijalizirao za trke na nasipu jer ga samo na njima vidim, i mnoge druge. A kad je utrka krenula prvi do mene je bio trkač u bijelom dresu koji mi je bio jako poznat, ali nikako se nisam mogao sjetiti otkud ga znam. Poslije sam skužio da je to Tihomir Bobolanović, vrlo dobar trkač i biciklist iz Istre.

Prije “glavne” utrke održane su dvije dječje utrke, a start naše utrke je bio zanimljiv po tome što smo startali zajedno s utrkom građana na 5km, s istog mjesta, ali su oni krenuli prema istoku, a mi na zapad. Možda tu ima i malo simbolike…😉 Kao što sam već napisao od starta sam trčao s Tihomirom, u prvom kilometru smo se malo prestizali, a zatim sam ja preuzeo vodstvo, a on iza mene. Izračunao sam da za rekord staze trebam ići oko 3:35/km i kad smo došli na dio nasipa gdje imam označene kilometre vidio sam da sam pogodio tempo u sekundu. Ali i dalje čujem disanje iza sebe, pokušavam s malim promjenama napraviti prednost, ali ništa. Spuštam kilometre ispod 3:35, ali i dalje čujem da je netko iza mene. Nakon četiri kilometra mi postaje teško, opet je izašlo sunce i nije baš najugodnije za trčanje. Uz to još i vjetar u prsa. Svejedno stišćem i pokušavam se odlijepiti. Sad mi je već čudno da nema Paripa. Dejan mi je rekao da neće ići brzo jer ima Iron-man za desetak dana, ali di je Parip? Već sam bio pomislio kako mu je ovo još jedna od utrka koje radi kao trening sa svojim trening partnerima u punoj ratnoj spremi, ali onda na okretu shvaćam da ovaj iza mene nije Bobolanović, nego Paripović. Eh! Uzimam vodu, spuštam se ispod nasipa, pokušavam još pojačati, ali Drago se zalijepio za mene i nema šanse da mu odem. Nakon par minuta sam mu postao prespor, prestiže me i radi prednost koja je u jednom trenutku bila 60-70m. Pomirio sam se da prvi neću biti, ali i dalje želim ići brže od rekorda. Zaboravih napisati, okret je bio par sekundi ispod 20 minuta, znači taman po planu jer je povratak nazad malo teži, ali s vjetrom u leđa. I onda dolazi najzahtjevniji dio staze kad se trči po nekom šljunku i blatu koje cijevima izbacuju iz Jaruna. I tamo su napravljene nekakve pregrade svakih 100-tinjak metara što dođe kao zapreke na stazi. Gledam Paripa ispred sebe i nije mu baš lako po tom terenu, pojačavam, skačem s tih pregrada kao divokoza i eto me na 20m iza njega. Držim isti razmak još 400-500m i onda dolazimo do stepenica gdje Drago počinje hodati, a ja trčim i prestižem ga. Zatim me na ravnom dijelu opet prestiže, ali sad mu ne dam da mi ode, čuo sam po disanju da ni njemu nije lako. Opet stepenice, ali ovaj put spuštanje, Dragec polako, a ja jurim nizbrdo i prestižem ga. Onda opet on mene, ja ga držim i u zadnjih 500m dolazimo izjednačeni. Gledam na sat i vidim da će rekord biti na knap, u pitanju su sekunde. Pada nekakav dogovor između nas dvojice da zajedno uđemo u cilj, obojica dobijemo tenisice, ali ne kužimo se baš najbolje pošto smo obojica na maksimalnom pulsu. Ja s jedne strane ganjam rekord, a s druge pazim da se ne odvojim. Gledam na sat, sekunde idu sve brže i brže. Pojačavam i vidim da me Drago ne može držat. Ulazim u cilj, zaustavljam sat i vidim 40:59,8. Dragec dvije sekunde iza mene. Da sam ga čekao, ne bi dobili tenisice ni jedan ni drugi. Ali malo mi je nelagodno, nisam nikad bio u takvoj situaciji. Poslije se ispostavilo da je on u zadnje vrijeme bio na dosta utrka i jako je trenirao zadnjih dana pa je jednostavno pukao u zadnjim kilometrima. Ali Dragu Paripovića se ne pobjeđuje svaki dan i jako sam sretan zbog ove utrke. I još je ispala puno teža nego sam očekivao. A mogu uvijek reći da sam kao Sergej Bubka, treba ostavit prostora i za slijedeće godine.🙂

Iza Paripa u cilj je ušao Bobolanović, oko 1:20 iza nas, a iza njega Španić i Sekušak. I malo iza njih Lisa Christina Stublić koja nije taktizirala s rekordom “kao ja”, već je odmah u prvom nastupu postavila visoke kriterije za slijedeća izdanje utrke. Osim nas, rekord staze je istrčala i Marija Vrajić na utrci građana pa će Adidas morati pokloniti tri para tenisica. I to koje hoćemo! Kako već imam Adizero XT i u njim sam danas trčao, mislim da ću si odabrati Adidas Supernova Glide iako me privlače i Adizero Adios koje ima Haile. No kako ja nemam 55 kila i crnačke mišiće, maraton u njima ne mogu istrčati, ma kakav maraton i 10km bi mi bilo puno, vjerojatno bi ih jako malo nosio pa ih zbog toga neću uzeti. Iako, Haile i ja…😉

Cijela manifestacija je bila odlična, puno trkača, utrke za djecu, pokloni sponzora, lijepe medalje za sve sudionike, humanitarni karakter, lijepo vrijeme… Ma sve pet! Evo dokaza da se uz puno truda i bez novčanih nagrada može napraviti super trka. Trebalo bi ovakvih kros utrka biti što više, ovo privlači nove trkače. Pet kilometara može pretrčati/prohodati svatko, a za one kojima to nije dovoljan izazov desetak kilometara je optimalna dužina, dok za polumaraton ipak treba puno više treninga. Za kraj posta, čestitam svima koji su sudjelovali u organizaciji i svim trkačicama i trkačima koji su trčali!


Responses

  1. Cestitam!

  2. čestitam, odrat Paripa nije mala stvar!

  3. hvala, hvala🙂

  4. Čovjek ti da malo “kritike” i evo vraga: dečko se uozbilji i počne pobjeđivati🙂
    Izgleda da ti treba malo više “biča”🙂

  5. zaboravio si u anketi staviti najviše cijenim:
    pobjednika humanitarne utrke
    izgleda da je to najvažnije

  6. Valjda si skužio da su kod nas trkači kao vino “što su stariji to su bolji”

  7. Ti imas neke opake planove kad svoje pripreme držiš u tajnosti🙂
    Daj neku informaciju…


Kategorije

%d bloggers like this: