Objavio: goranmuric | 27/09/2009

Sreća prati hrabre

suze radosniceProšlo je jako puno vremena od zadnjeg posta. Nije da nisam imao o čemu pisati, uvijek se može naći neka tema. Jednostavno sam se zasitio pisanja i nisam imao potrebu ništa tipkati, ni o čemu raspravljati… Ni današnji post neće biti o trčanju, već o biciklizmu. Neki koji me malo bolje poznaju znaju da sam veliki zaljubljenik u taj sport. Najprije je to bilo praćenje Tour de Francea (prvi kojeg sam gledao je bio onaj kad je Jan Ullrich pobijedio, valjda 1997.), pa sam počeo gledati i druge trke koje je Eurosport prenosio, a zadnje dvije godine sam počeo malo voziti bicikl. No stvarno malo, svega nekoliko puta godišnje. Ali jako mi se sviđa taj sport i mislim da bih možda bio bolji biciklist nego što sam trkač da sam se prije 15 godina počeo baviti biciklizmom.

viscontibweb1_600

Inspiraciju za današnji post pronašao sam gledajući Svjetsko prvenstvo u cestovnom biciklizmu. Iako je utrka na kronometar bila spektakularna, a ono što je Fabian Cancellara napravio konkurenciji se može svrstati uz bok najvećim sportskim ostvarenjima godine, današnja “klasična” cestovna trka je bila nešto posebno. Iako se Saša A. možda neće složiti jer se na kronu vidi tko je najbolji, današnja utrka sigurno nije bila uobičajeno dosadna kružna utrka gdje se peloton razvrtava 6 sati i onda na kraju pobijedi onaj kojeg je tim dovukao najbliže cilju. Već sama konfiguracija staze je odmah otklonila mogućnost masovnog sprinta pa je “the fastest man on earth” Mark Cavendish odustao već prije samog početka prvenstva. Nije bilo ni Contadora, Menčova i Armstronga, ali svi ostali najbolji biciklisti su bili tu.

fabian cancellara

Prije utrke na kladionicama je najbolje kotirao Damiano Cunego, pobjednik Gira od prije 4-5 godina, a puno se očekivalo i od Andya Shlecka koji je (kao i Cunego) Vueltu iskoristio kao trening za ovo SP, i naravno domaćeg aduta Cancellare koji je pomeo konkurenciju na kronometru i odličan je na jednodnevnim klasičnim utrkama. No na kraju je slavio najveći “luzer” biciklizma u posljednje tri godine, Cadel Evans. Da se razumijemo, ne mislim ja da je on luzer, iako mi se njegov stil vožnje do danas nikako nije sviđao. Ali čovjek koji je dva puta bio drugi na Tour de Franceu, drugi na Dauphine Libere, treći na Vuelti, uz ono razočaranje na ovogodišnjem Touru, sigurno nije bio među favoritima. Pogotovo kad se uzme u obzir da se do zadnjeg dana na Vuelti borio za postolje i sigurno je došao malo umorniji od većine konkurenata. No “wheelsucker” kako mu često tepaju po raznoraznim forumima je danas odvezao taktički perfektnu utrku, iskontrolirao sve napade konkurenata, nije paničario u predzadnjem krugu kad je čak bio izgubio priključak za vodećima, i napao je u pravom trenutku. Ono što smo mogli gledati do kraja utrke je vožnja u transu, da mi se samo jednom u životu na par minuta naći u njegovoj koži. Čovjek čija se dostignuća godinama omalovažavaju, danas je ušutkao i najveće kritičare, i na kraju najtužnije godine u karijeri postao je svjetski prvak. I to potpuno zasluženo!

cadel evans

Mene osobno ovakve stvari inspiriraju i tjeraju da treniram još više. A znam da mogu još više. Ne znam koliko, ali sigurno mogu. I valjda će se i meni jednog dana potrefiti savršena utrka, ne mora to nužno biti Svjetsko prvenstvo, bio bih jako sretan i s prvenstvom Hrvatske.😉


Responses

  1. Je, potpuno se slažem s tobom da je ono jučer bilo super… ova utrka ipak izbaci najboljeg opd najboljih, a to je jučer potpuno zasluženo bio Evans… mislim da kod jednodnevnih klasičnih utrka ipak dolaze ekipe do izražaja, a na svjetskom gdje su ekipe u stvari skup najboljih vozača iz pojedine države ne dolazi toliko do izražaja taktika (iako je ima), a pogotovo ne na ovakvoj jučerašnjoj stazi… tu na kraju ipak moraš sve sam napraviti… a kakva je to jučer bila utrka najbolje je pokazao Cancellara kad se mrtav umoran izvalio u ciljnoj ravnini…

  2. Svima je drago za Evansa – stvarno je imao peh u karijeri – još od onog gira kad je puknuo na najvažnijoj etapi u roza majci. I stvarno je posebno kad vidiš da je istinski oduševljen.

    Vezano na taktiku u biciklizmu – biciklizam je ekipni sport. Jučer Evans ne bi pobjedio da se tri australca (od kojih je jedan o grady koji je pobjednik roubaixa) nisu žrtvovala da ulove grupu – Taljani, španjolci i belgijanci su bili napred.

    Poanta je da u biciklizmu ne pobjeđuje onaj koji može razviti naviše watta – moraš biti jak (i izdržljiv i eksplozivan), imati dobru momčad, moraš dobro čitati trku, moraš se znati spuštati 80 na sat po uličicama (ne jedna utrka se je rješila na spustu), i na kraju moraš imati sreće da ti ne pukne guma ili slično. I baš zbog toga su mi trke interesantne – pobjeđuje onaj koji najbolje ujedini najviše gore navedenih elemenata.

    I Evans je izjavio da je pobjedio jer je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme i jer je imao sreće…


Kategorije

%d bloggers like this: