Objavio: goranmuric | 11/10/2009

Analiza neuspjeha

shut the fuck upKako započeti post kad zakažeš na glavnoj utrci u sezoni? Što napisati? Najlakše bi bilo “šmrc, šmrc! danas nije išlo”. Onda optužiti meteorologe za potpuno krivu vremensku prognozu, nekulturne Zagrepčane koji nisu navijali uz stazu i na kraju loš utjecaj Saturna na podznak. Ili uopće ne pisati blog mjesec dana misleći kako će ljudi zaboraviti da sam uopće išao na neku utrku🙂

No neću se služiti tim jeftinim trikovima, već ću otvoreno i iskreno napisati: danas sam trčao onako kako sam trenirao! Tj. nisam trenirao. Prije maratona sam sam sebe zavaravao kako sam u dobroj formi, kako mogu do osobnog rekorda i sl. Ali sad treba istini pogledati u oči i zaključiti kako sam vidio ono što sam htio vidjeti. Kad sam radio Yasso test za 2:36 (i kao bilo mi je lagano) morao sam znati da to ne vrijedi 2:36 u trci jer sam taj isti test radio za 2:31, a ne sjećam se da sam ikad išao taj rezultat na maratonu. No lakše je sebe uvjeriti kako sam sad postao “pravi” maratonac pa taj test vrijedi više nego kad sam imao brzinu sa staze, nego se pomiriti s činjenicom da sam spreman za 2:40 do 2:42, ako budem pametno trčao. Isto tako sam se zavaravo s tim što bez većih problema radim treninge s Robijem koji je očigledno bio u životnoj formi, ali sam žmirio na činjenicu da je njemu to bio drugi trening u danu, a dan prije je radio 20km dok sam se ja samo rastrčao pola sata. Na proljeće je bila situacija obratna, ali je on za razliku od mene napravio odlično ljeto dok sam ja u tom periodu loše trenirao. Nešto zbog ozljede, ali nešto i zbog ljenosti.

Nakon Ferrare sam se “izvlačio” na loše vremenske uvjete. I dalje stojim iza toga da sam tada mogao bolje trčati da je vrijeme bilo bolje. Znam koliko sam trenirao. U pripremi za taj maraton sam napravio preko 2000 kilometara, a za ovaj svega 1300. Možda tada nisam bio spreman za ispod 2:35 koliko sam priželjkivao, ali brže od 2:39 bih sigurno trčao da je bilo desetak stupnjeva niža temperatura. Ali to nikad neću znati… A danas koliko god vrijeme bilo nepovoljno (vlaga 93%, izašlo sunce nakon kiše, asfalt isparava), ne mogu ga kriviti za neuspjeh. Krivi su moji nerealni ciljevi. Kao iskusan trkač i trener trebao sam ocijeniti da trebam gađati 2:42, a ne ići na 2:36. No s druge strane, koliko bi se trkača zadovoljilo s lošijim rezultatom od osobnog rekorda u najvažnijoj trci sezone koja je ujedno i prvenstvo države? Sigurno ih ima, ali ja nisam jedan od tih. Danas sam išao na sve ili ništa, i dobio sam ništa. Ali nisam nesretan. Tužan i razočaran jesam, prvenstveno jer sam rastužio one koji su vjerovali u mene. A vjerovali su jer sam prikazivao krivo stanje, nisam se mogao pomiriti s činjenicom da nisam dobar kao što bih htio biti. Nesretan bih bio da sam imao peh, da me udario auto na nekom od križanja, da sam izvrnuo zglob na šinama 200m pred ciljem i sl. Dobra stvar je što znam u čemu je problem: moram više trenirati. 450 kilometara mjesečno nije dovoljno da se istrči maraton za 2:35, barem ne meni. Ja znam da za taj rezultat moram trenirati puno više, a ako želim postići ono što sam si zacrtao za krajnji cilj, morat ću puno više discipline. Postavlja se pitanje i zašto nisam više trenirao. Znam odgovor, ali to je za neke druge analize. Najvažnije je priznati pogrešku, a ja na sreću znam i način kako ju ispraviti.

prije starta

Današnji nastup je donio i neke pozitivne stvari. Prva je što nisam odustao iz utrke kada sam vidio da mi ne ide. U biti, praktički jesam odustao, odustao sam od utrkivanja, ali sam imao jaku želju da završim maraton i da prođem kroz cilj. I u tom “taljiganju” po zagrebačkim cestama skužio sam neke stvari koje prije nisam znao. Prva je da se grčevi mogu javljati i kad se ide 5:30/km.🙂 Druga stvar je ta da sam upoznao atmosferu Večernjakovog maratona i za one malo sporije trkače i suočio se s problemima s kojima se oni suočavaju. I mogu vam reći da nije nimalo ugodno kad prema vama vozi ženskica od nekih 19-20 godina u novom novcatom BMW-u, napirlitana kao da je na modnoj reviji, i nema se namjeru zaustaviti. A policajac bulji u nju kao u Mesiju, tj. kao novinari u Bandića.🙂 Na jednom križanju sam si dao oduška pa sam starog čiču koji je glasno negodovao što ja imam prednost, a ne njegov stari Moskvič, počastio jednim srednjakom u trajanju od 5 sekundi. Ništa od toga ne možeš napraviti kad se boriš s vremenom ili za plasman. A na kraju trke sam još i pronašao neki motiv da barem završim utrku ispod 3h, što mi je na kraju i uspjelo. Tako da bih slobodno mogao reći da sam u jednu ruku zadovoljan. Kad bi se lagalo.🙂 No s jednom činjenicom moram biti zadovoljan, a to je da sam utrku završio zdrav i da mi se bol u kuku nije pojavila.

mrtav covjek

Ako je netko preživio ovu samokritiku, sad bih još nešto rekao i o samoj utrci.🙂 Gužva na startu, guram Mikija, preskačem Peju, provlačim se onom boksaču kroz noge, već sam na prvom kilometru, a prolaz 3:29. Ne dam se zavarati, znam da je taj kraći, nastavljam u istom tempu, Balaško uz mene, taman pred oznaku drugog me stiže Dinjarova grupa u kojoj je i Robi. Prolaz 3:45, izvrsno! Baš kako sam planirao. Dinjar, Grabovečki, polumaratonke i još par dečki odlaze naprijed, Robi ostaje s Krešom i sa mnom i priključuju nam se još dvije trkačice. Sve do okreta na Selskoj sam mislio da su i one polumaratonke, a tad sam skužio da ipak trče maraton. Slijedeći kilometri su bili jako čudni. Pretpostavljam da su oznake bile krivo postavljene jer su nam kilometri varirali od 3:34 do 3:52, a nismo puno mijenjali tempo. Jedino što sam stalno pokušavao spojiti grupu s onima koji su ispali iz Dinjarove grupe kako bi nam bilo lakše. No ti koje bi stigli nisu nas držali. Jedino je Tomo Brečić uhvatio priključak s nama. U svim tim nastojanjima sam se puno potrošio i već na okretu u Dubravi mi je bilo jasno da to neće ići tim tempom do kraja. Nije to ono lagano trčanje kako se inače trči prva trećina maratona, za držati tempo 3:42-3:43/km sam morao puno raditi. Pitam Robija kako je njemu, i on kaže da mu nije lako, ali da bar idemo u željenom tempu. Nakon okreta sam malo stao iza, došao sebi i bilo mi je lakše. A bilo mi je lakše jer su ovi naprijed ipak išli koju sekundu sporije. Pa odi naprijed, malo ubrzaj, i opet mi je teško. I onda nam prije Trga cure pobjegnu. Kako sam cijelo vrijeme mislio da su polumaratonke, tako sam ih pustio jer sam mislio da one sad kreću u neka svoja nadmudrivanja i hvatanje Daneje koja je ispala iz one grupe ispred. I onda na okretu na Selskoj skužimo Robi i ja da imaju crvene brojeve. A već su dobrih 50-60m ispred nas. Ajmo ih pokušat ulovit, malo ubrzavamo, ali ja to ne mogu pratiti. Robi mi se odvaja par sekundi, pa ga na okrepi kod Britanca ulovim. Onda mi opet ode i gotovo je. Deset metara se ubrzo pretvorilo u pedeset, a do Maksimira mi je bježao već pola minute. Pokušavam stisnuti, držati ga bar na istom razmaku, ali svaki kilometar je sve teži i sve sporiji. Uskoro počinju boliti leđa i tu je kraj utrke za mene.

zeljko i jaZadnjih 16km sam trčao sa samo jednom mišlju: završiti ovo kako znam i umijem! U dva navrata sam i prohodao, malo se istegnuo, ali nije mi bilo lakše. Trkači i trkačice su prolazili pored mene, svakog sam pozdravio, ohrabrio, a ja u svojoj brzini, ni ne pokušavam nikoga pratiti. Kad me Marija Vrajić prošla čak sam htio krenuti s njom da joj pravim društvo, ali nisam mogao. Bila mi je prebrza. I onda su mi na 34. kilometru, na okrepi kod Maksimira Kristina i Jelena dale malo Coca Cole i to me vratilo u život. Na 35. kilometru sam skužio da bih mogao ispod tri sata ako ću do kraja ići 5min/km i odjednom sam “živnuo”. Čak sam i previše ubrzao jer su mi svi kilometri do kraja bili oko 4:30-4:35. Nakon trećeg prolaska preko Trga dostigao me klupski kolega Željko Dugić i do kraja utrke smo zajedno trčali i ušli u cilj malo ispod 2:58. Prolaz na pola je bio 1:18:50 pa nije teško izračunati koliko sporo sam išao drugu polovicu. Ali kako je Kristina poslije rekla: blago tebi kad možeš ići ispod 3 sata i kad pukneš!🙂

Na organizaciju se neću osvrtati. Da napišem nešto protiv, opet će se javit netko i reći: mlohavom ku… svaka dlaka smeta, da je trčao dobro sve bi mu bilo super. I još sam dobio besplatnu startninu pa ni ne smijem.🙂 A donio sam i jednu odluku još prije. Neću se više upuštati ni u kakve rasprave na internetu, neću nikoga uvjeravati u svoje stavove i ukazivati mu na pogrešne. Ova sezona mi je velikim dijelom ovakva kakva je (loša) jer sam previše živaca i vremena utrošio na dokazivanje nedokazivog. I zato ću se držati one: shut the fuck up and train! Mislio sam povući i radikalnije poteze pa prestati pisati na stranici. Koga uostalom zanima što radi neki lik koji se pravi veliki atletičar, a ide maraton jedva ispod 3h? No ima ljudi koji vole čitat što napišem pa ću zbog njih nastaviti pisati. A to mi je jedini način da se pohvalim kad budem prvi put napravio 200km u jednom tjednu.🙂

Izgleda da što duže trčim maraton da su duži i postovi. Ako ima preživjelih, svaka čast!🙂

Fotke s maratona by: Želimir Delač


Responses

  1. Ima nas živih… Morao bi početi trenirati sa Bandićem – neki dan sam na radiju čuo da radi 6-7 tisuća km godišnje:))
    A što se tiče organizacije – ja isto često znam kukati ali sve se svodi na to da ako ti se ne sviđa nemoj ići – odi kod slovenaca, austrijanaca, taljana… Mentalitet ne možeš mjenjati.

  2. Nešto slično se meni desilo na Plitvicama kada sam gađao 3:10:00, a završio na 3:28:…. No što je tu je, sada si ipak zavrijedio odmor, digni glavu i kreni dalje…! maraton je život….

  3. samo ti piši. Zeznuto je kad staviš maraton kao prioritet, a možeš ih kvalitetno odraditi samo 2 godišnje. Zezneš jednoga i treba dugo čekati novu priliku. Uozbilji se s treningom i doć će sve na svoje, kad tad

  4. ajde nek ljudi vide dio onog što ću ti izgovoriti kad se vidimo; ja ti, frende, čestitam jer nisi odustao. nakon svih onih fenomenalnih utrka koje ćeš tek istrčati, nasmijat ćeš se kad se sjetiš ovoga jučer. dakle, svima si “dužan” i postove na blogu i rezultate na utrkama.

  5. sve više shvaćam, a pomogao mi je i ovaj post, da je najveće umjeće dobro procjeniti svoje trenutne mogućnost na samom startu (oću reći da je bitno i vrijeme,vlaga,temperatura za procjenu) … inače se raspadaš kao što se meni desilo prošle godine (samo na nekim drugim tempima i vremenima) … no ja sam takav da nakon neuspijeha imam još više snage i volje za trening … nadam se da je i kod tebe tako … druge godine ćeš ih sve razbiti ….

  6. najviše me iz ovog posta straši dio u kojem govoriš da nečeš više komentirati organizacije utrka. kritika i samo kritika može doprinjeti kvalitetnijoj organizaciji. jasno je da nakon 18 godina što se neka manifestacija održava, ta ista MORA biti savršena. zamislite tvrtku koja ima 200 pa do 3000 zaposlenih, a nije organizirana, gdje se ne zna tko pije a tko plaća, (znam da neki rade u takvim tvrtkama). pa tvrtka koja opstane u takvoj neorganizaciji mora biti čudo. ali to nije stvar i kod utrka u hrvatskoj. čini mi se da na pola utrka u lijepoj našoj se može dati ozbiljnija kritika, a zasigurno četvrtinu utrka treba izbjegavati. puno se može toga reći/napisati na tu temu, ali u konačnici je to tvoja odluka. također stoji i da se jedan trkač tvoje razine ne smije puno opterečivati time, jer crpi puno energije. za tvoj rezultat, ponoviti ću ono što je netko već napisao na tvojoj stranici, blago tebi kad pukneš i ideš ispod 3 sata. P.S. jesi nabavio filim spirit of the marathon?

  7. Majstore, svaka čast na pisanju a osebno na trčanju. Stariji sam od tebe nekih 20 g ali čitam te i daješ mi motive.
    Ova godina je izgleda nezgodna za mnoge. Ja sam prijavio Zg maraton iako sma po pripremama i upali pluća u 6. znao da neću moći ni završiti pripreme. ali nešto nas vuče da pokušavama i da se zavaravamo da možemo.
    Samo ti nastavi pisati, gušt je čitati.

  8. Hvala vam svima na riječima podrške. To mi je još jedan motiv za dalje. A motiva imam jako puno, nisam jučer izgubio motivaciju. Izgubio sam tek jednu utrku sa samim sobom. A bit će ih još puno…

    @mate: O organizaciji neću pisati jer se to uvijek shvati kao zlonamjerna kritika i onda se razvije jako burna rasprava. A ja se obično previše uživim u te rasprave pa zanemarim neke druge stvari koje su važnije. A na kraju iz toga opet ne bude ništa dobrog. Kritike ću ubuduće pokušati uputiti nekim drugim kanalima ako primjetim da je nešto krivo. Čini mi se da na taj način bolje dopiru do onih kojima je upućena. “Javni linč” nije nikome ugodan.

    “Spirit of the marathon” nisam nabavio…

  9. E baš mi je bilo lijepo ovo čitati, onako, motivirajuće. Bilo je teško gledat te kako se patiš na trci, pa mi je drago da na kraju sam vidiš u čemu si pogriješio i s optimizmom gledaš u budućnost. Ima nas puno koji te podržavamo i koji ćemo bit ponosni na tebe čak i onda kad ne odradiš trku onako kako si htio. Samo nastavi, hrabro naprijed!🙂

  10. Baš čitam Every second counts od Lance Armstrong-a i naletim na dio kad osvojio broncu u Sidneyu (njemu je to bio poraz – drugi je bio Urlich). Prebolio je poraz: “…winning only measures how hard you worked and how talented you are, it doesn’t particulary define you beyond those characteristics.
    Losing on the other hand,really does say something about who you are. Among the things it measures are: do you blame others, or do you own the loss? Do you analyze your failure, or just complain about bad luck?”

  11. Ma ajde, ajde…nakon kise dolazi sunce! I nemoj prestati pisati, pa meni je to jako zabavno čitati!!! Osim toga ako nisi trenkao sigurno si se odmorio🙂 pa ces sad trenkati bolje!!!

  12. pametan si ti, da bih ti ja sad nešto solio, a ionako ništa ne znam bolje od tebe.
    moraš složit kockice onoga što znaš i možeš, sa kockicama motivacije i discipline, da bi dodirnuo svoje prave granice i otkrio svoje vrednosti.
    verujem da možeš puno bolje.

  13. Čestitke Murinjo što nisi odustao i hvala na ljepom izvještaju. I bravo Vegše. Vegše je prošle godine trčao najljepšu trku što sam vidio. Pozdrav.


Kategorije

%d bloggers like this: