Objavio: goranmuric | 17/11/2009

I noga u guzicu je korak naprijed

Baš kad sam mislio da mi je lijepo krenulo i da neću više imati nikakvih problema, eto novih nedaća. Do subote je bilo sve savršeno, na onih 300-tinjak kilometara koje sam napravio u prva dva tjedna nadogradio sam još 130 i zadnji trening je trebao biti polumaraton “Ivan Starek”. Nisam imao namjeru ići maksimalno, već mi je plan bio istrčati trku za 1:18-1:20, znači u intenzivnom aerobnom režimu, tj. tempu maratona. Uz 3-4 kilometra zagrijavanja i 5-6 rastrčavanja trebao sam tjedan završiti sa 160km. No problemi su se javili već u subotu iza ručka kad sam počeo šmrcati, a navečer me još zabolio trbuh. Ujutro kad sam se probudio osjećao sam se malo bolje, ali su me bolili zglobovi i jutarnji puls mi je bio prilično visok. Svi znakovi su govorili Gorane ne idi nikud, ali meni vrag nije dao mira pa sam svejedno otišao na trku. Da mi je netko od trkača koje treniram nabrojao te simptome sigurno bih mu rekao da ostane doma. Ali za mene to ne vrijedi… Glupan! Računao sam da će mi biti bolje kad dođem na svjež zrak, kad se malo zagrijem pa me probije znoj. Ali na zagrijavanju mi nije bilo bolje. Dapače, morao sam ga prekinuti nakon par minuta trkom na WC. Poslije WC-a sam ipak osjetio malo olakšanje.🙂 Kad sam se skinuo u dres osjećao sam se kao da bih mogao dobro trčati, ali me taj osjećaj napustio već nakon 3. kilometra utrke. Prvi kilometar sam prošao 3:40, noge lagane kao da nisam napravio više od 400 kilometara u 20 dana. Drugi 3:48, ali sad već osjećam Isosport kako mi se vraća iz želuca, a treći 3:49 i postaje mi zima. Nije to dobro. Usporavam na 4min/km i osjećam se sve slabije i slabije. Već nakon prolaza na 4. kilometru sam znao da je trka gotova, ali sam nastavio trčati laganim tempom da dođem do mjesta gdje smo startali, da se što prije obučem. A u tih 4-5 laganih kilometara došlo mi je par puta da stanem sa strane i da povraćam. I plačem…

Nekako sam se dovukao do auta i navukao sve što sam imao od robe na sebe. I dalje mi je bilo zima, ali nisam išao doma jer sam htio vidjeti kako će završiti utrka. Zanimalo me kako će Vegše trčati, zatim nekoliko trkača i trkačica koje treniram. I svi su išli dobro. Osim mene. Vrlo poznata priča ove godine… Robi je završio kao treći sa 1:15:00 i tako imamo ove godine u sekundu isti rezultat na polumaratonu i maratonu. Samo što sam ja svoje rezultate trčao na proljeće, a on svoje na jesen. Ništa čudno budući da su nam mnogi rekli da nas ne mogu razlikovati na nasipu dok im ne dođemo jako blizu.🙂

Kad sam napokon došao doma, izmjerio sam temperaturu i toplomjer je pokazao 37,7. Mislio sam da je i gore. I sad se već dva dana loše osjećam, nemam temperaturu, ali me i dalje boli trbuh, šmrcam, oči mi suze. Ali mi još nije izrastao praseći nos.🙂 No više od tijela me boli duša. Jako sam nezadovoljan jer nisam uspio privesti treći tjedan kraju onako kako sam zamislio. Znam da mi tih 20-ak kilometara koje nisam napravio, na proljeće neće puno značiti. Znam da to nije smak svijeta. Ali puno bih se bolje sada osjećao da sam nakon neuspješne sezone krenuo u novu kako sam zamislio. Al nisam. Kako reče Mao Ce Tung “i noga u guzicu je korak naprijed”. Samo kad će prestat to šutiranje?! Zar nisam već dobio previše udaraca?


Kategorije

%d bloggers like this: