Planiranje

Prema rezultatima ankete u desnom stupcu, velika većina vas je započela treninge za slijedeću sezonu. Ima tek jedna “ljenčina” koja nije, ali vjerojatno je i taj (ili ta) u međuvremenu napravio-la prve treninge. Moja sezona je već odavno počela tako da ću sutra završiti prvu polovicu baze, dugačke Lydiardovske baze od 12 tjedana. Treninzi (da kucnem u drvo) idu po planu, čak i malo bolje od najoptimističnijih planova. Po volumenu treninga sam već dostigao prošlogodišnje standarde, ali sam bitno pojačao intenzitet. Dok sam prošle godine lagane treninge radio na 4:45-5:00/km, ove godine mi je to tempo na jutarnjim jogginzima, a lagane treninge redovito vrtim na 4:15-4:30/km. I to u trajanju od sat i pol!

Sad se sigurno pitate koliko idem jake treninge ako su mi lagani na 4:15/km? 🙂 Pa nisu puno brži. Fora (to je po zagrebački) je u tome što jaki treninzi nisu jaki od početka do kraja, već napravim brzo središnji dio treninga, a ostatak idem u laganom tempu. Ali u tom središnjem dijelu sam također ostvario veliki napredak u odnosu na prošlu sezonu. Prošle godine sam bio sretan kad bih uspio napraviti 2-3 kilometra ispod 4 minute, a sad bez puno problema vrtim kilometre po 3:45, a kad malo zapnem ili treniram u društvu to ide još malo brže. Danas smo opet imali grupni trening i grupa nam se povećala na pet članova. Originalnoj postavi (Beatlesa) priključio se Hrvoje Lovelos tako da polako kompletiramo cijelu planinsku reprezentaciju. 🙂 A za trening smo imali cross country od 16km i to na način da smo prvih 8km išli kontrolirano progresivno (od 4:20 do 4:00 po kilometru), a druga polovica je bila “kud koji mili moji”. Uz molbu da se ne divlja, tj. ne ide ispod 3:40. 🙂 I držali smo se plana sve dok Danijel nije napravio jednu oštru promjenu kojom je slomio najprije sebe, a potom i prijatelja Matu. Za “stare” nasipske lisce, Robija i mene, ta promjena tempa je bila mačji kašalj pa smo do kraja treninga držali tempo koji nam je Danijel nametnuo, a LJukavi Lovelos je sve to gledao s pristojne udaljenosti i u zadnjim kilometrima je, u maniri Meba Keflezighija, pretekao neiskusne mladiće Šapinu i Čukušića i došao na “cilj” kao treći. 🙂

Odlični su ovakvi grupni treninzi, kako za Robija i mene, tako i za ostatak ekipe. Nas dvojica možemo i sami napraviti ovakve treninge, ali u većoj grupi je lakše i zanimljivije. A za Matu, Danijela i Hrvoja su zajednički treninzi višestruko korisni. Kao prvo, naučiti će se trčati u grupi. Kao drugo, trčeći sa (za sada) bržima i sami će brže napredovati. I kao treće, steći će neku disciplinu i kontinuitet treniranja što im najviše fali. Talent imaju, samo trebaju trenirati. A Robi im može biti najbolji uzor. Uz obitelj, 8-satno radno vrijeme i predavanja na faksu, čovjek i dalje stigne redovito trenirati i trčati odlične rezultate. A nije ni u cvijetu mladosti… 🙂

I sad sam se raspisao o ovome, a planirao sam skroz nešto drugo. Htio sam opalit kontru Saši i na njegove postove o neplaniranim treninzima, pisati o tome kako ja planiram svoju sezonu. A ništa, ostavljam taj plan za neku drugu priliku, a sad se idem odmarati za sutrašnju planiranu dužinu. A vi koji ne možete čitati Sašin “tajni” blog, nek vam bude žao. Ne znate što propuštate. 😉