Sreća, zdravlje, talent, nasljeđivanje…

Zanimljiva se rasprava povela oko jedne obične novogodišnje čestitke. Podsjetilo me to na situaciju od prije 9-10 godina kada je jedan prijatelj mom cimeru za rođendan poželio da mu se ispune sve želje. Na to je ovaj bez zle namjere rekao kako se to u nekim kulturama smatra najvećom kletvom, jer ako ti se ispune sve želje, nemaš više zašto živjeti. Na tu opasku se “čestitar” pošteno uzrujao i slijedećih nekoliko sati odvijala se prava drama. O detaljima neću jer je jedan od aktera nedavno otkrio trčanje i vjerujem da redovito čita blog. 🙂

Tako je i Olivera “zasmetalo” što sam ja poželio i sreće i zdravlja, a sreća pokriva sva polja, bilo duhovna ili materijalna. No nema veze, volim ja takve rasprave, raste čitanost bloga. Nije da s tim nešto dobivam, ali lijepo je vidjeti da te ljudi i dalje čitaju. I još sam dobio inspiraciju za novi post. Onaj zadnji Oliverov komentar me potaknuo na razmišljanje, napisano je tu puno toga, s nečim se slažem, s nečim ne. Istina je da nam je talent za bavljenje sportom usađen rođenjem, tj. naslijedili smo ga od svojih predaka. Isto tako, sklonost ozljedama je stvar genetike. Nismo svi od istog materijala. Ali ono dalje navedeno u komentaru (upornost, predanost, sistematičnost…) je prije svega stvar odgoja. A upravo taj dio najviše pridonosi uspjehu u sportu. Ne kažu treneri bez veze da je talent samo 5% uspjeha, ne govore to da bi utješili nas antitalente. To je stvarno istina. U ovih 15 godina bavljenja sportom nagledao sam se talenata i talenata koji se nisu makli dalje od kadetskog prvaka Hrvatske. Isto tako, vidio sam i imao priliku upoznati nekoliko vrhunskih sportaša koje su dugo smatrali antitalentima dok nisu napravili rezultat. I nisu oni odjednom postali talenti, već su predanim radom došli do sportskog uspjeha.

Često se sjetim susreta s veslačem Smoljanovićem koji je u Sidneyu bio član brončanog osmerca. Jedne godine sam zarađivao đeparac prodajom CD-ova u studentskom domu pa sam tako upoznao i njega. Budući da sam ga prepoznao nisam mogao odoliti da ne popričam malo s njim, a i njemu je bilo drago jer ga nisu mnogi prepoznavali. Ipak veslanje nije nogomet. 🙂 I tako je on meni kroz razgovor objasnio par stvari, a između ostalog ispričao priču o kineskom bambusu. A priča ide otprilike ovako: kineski bambus se posadi u pitar i zalijeva ga se svaki dan, a on malo po malo raste i kroz tri godine naraste svega 30-ak centimetara. I onda ako ga se nastavi zalijevati, on u jednom trenutku “poludi” i u godinu dana naraste do visine od 15 metara. I kaže doktor Smoljanović da je tako bilo i s njim. Godinama je bio loš veslač, čak su mu se i rugali u klubu, ali on nije odustajao. Upisao je medicinu i nastavio i dalje vrijedno trenirati i u godinu dana došle su na naplatu sve one godine treniranja. Uz to je još imao sreće da je “buknuo” u predolimpijskoj godini pa se uspio izboriti za mjesto u osmercu. Ali sve ostalo je postigao teškim radom i odricanjem.

I taj susret je jedan od razloga zašto još uvijek aktivno treniram (trčati ću rekreativno do kraja života, budite bez brige). Često me mlađi kolege i kolegice pitaju: Pa kako ti se da? Što vidiš u tome? Imaš skoro 30 godina, nitko od tvoje generacije više ne trenira. I nikad ne znam dati odgovor. Nešto se izmotavam, pa ja to volim, pa zašto ne bih kad imam vremena za treniranje… I to je istina, ali pravi odgovor je vrlo jednostavan: mislim da još nisam dosegao svoj vrhunac u trčanju, a želim istražiti gdje je ta granica. A kao neki test sam odabrao maraton. I naravno tu je još i ona trenerska znatiželja da vidim koliko sam dobar trener. Možda je to čak i jače od ove trkačke znatiželje. Ipak ću se trčanjem aktivno baviti još svega nekoliko godina, a trenerski posao ću raditi dok god me mozak bude služio. Namjerno govorim o aktivnom i rekreativnom trčanju jer ne mogu reći da se profesionalno bavim time, a rekreativac ipak nisam.

Mislim da sam jako skrenuo s teme, ali znam tko će to od gušta čitati. 🙂 A sad o ozljeđivanju. Iz neba pa u rebra! Čitam jučer na Dejanovom blogu nekakav sportski riječnik za 2010. godinu i na broju 4 se nalazi riječ bol. Da ne bih krivo prenio njegovu misao, iskopirat ću je. Nadam se da se neće naljutiti.

“Sport je jedno od onih zanimanja gdje ne pomaže kampanjski rad. Sve što propustite utrenirati, odlazi u nepovrat i stoga je bolje zaboraviti propuste nego ih nadoknađivati ekstra satima u treningu. Upravo je zbog toga vrhunski sport toliko malo prihvaćeno zanimanje sa toliko puno povrijeđenih atleta. Disciplina, rad i red dolaze prije ili kasnije do izražaja.

Ako ti misliš da su sportske ozljede sastavni dio treninga onda je moguće da si kampanjac:)” (www.patrcevic.com)

E pa ne bih se složio s Dejanom. 🙂 Da ne bi bilo zabune, zagovaram i ja red, rad i disciplinu, ali oni nisu garancija zdravlja, tj. neozljeđivanja. Znam dečka koji je oličenje te krilatice, ako itko profesionalno shvaća odnos prema treninzima to je onda on. Da je kojim slučajem započeo svoju atletsku karijeru u SAD-u umjesto u Jasenovcu (sad već znate o kome se radi), Milan bi bio svjetska klasa i borio bi se s Kerronom Clementom za zlato na Svjetskom prvenstvu. Ne pretjerujem… No zbog loših uvjeta i osjetljivih kostiju taj uzlet u svjetski vrh je malo usporen, ali ne i zaustavljen. Gledat ćemo mi Kotura uskoro u velikim finalima, ne brinite. 😉 Nepobitna je činjenica da je vrhunski sport ples na ivici ozljede. Sport se razvija nevjerojatnom brzinom tako da je za proboj među velikane i ostanak među njima potrebno puno više treninga nego prije deset, dvadeset ili trideset godina. A vrhunski trening nije uživanje, tu je puno više boli i patnje nego što “običan” čovjek može zamisliti. I ozljede su neminovnost. Bavljenje sportom jest zdravo, ali vrhunski sport nažalost nije. I sad tu prozivati nekog da radi kampanjski jer se ozljeđuje… Mislim da to nije u redu. Dejan ima sreće što nikad nije bio ozljeđen, vjerojatno ni neće kad nije do sada. Vjerojatno je naslijedio “dobre gene” u tom smislu, ali nije neke druge. Iznimno ga cijenim kao sportaša i on je jedan od onih koji je većinu postigao radom.

A što tek reći za kontaktne sportove… Da onaj krvnik Taylor nije prošle godine slomio Eduardu nogu, mogli bi reći kako je Dudu jedan od onih igrača koji nije sklon ozljedama. No nakon tog oštrog starta Eduardu se lijepe ozljeda na ozljedu i tko zna kakva će mu na kraju karijera biti. Da ne govorimo o Marcu van Bastenu… Kad smo već kod nogometa, iako ne volim pisati o njemu jer smatram kako je uništio sve ostale sportove, ne mogu da ne povežem jučerašnju raspravu s nedavno preminulim vratarom Njemačke Robertom Enkeom. Naizgled, za čovjeka se moglo reći da ima sreće, relativno kasno je dobio priliku braniti za reprezentaciju, trebao je ići na Svjetsko prvenstvo, ali duboko u sebi (čak i ne tako duboko) bio je jako nesretan. Nikako nije mogao preboliti tragediju koja mu se dogodila nekoliko godina ranije i odlučio je završiti život na način na koji je završio. Kažem, ne volim nogomet, ali ovo i nije nogomet. Takve ljudske sudbine me uvijek pogode i ostave traga. Ili u komentarima spomenuti Dražen Petrović. Spominjati njega u kontekstu sreće je stvarno nezahvalno. Da li je imao sreće što se rodio talentiran, uporan, radišan i predan ili nije imao sreće jer je poginuo na onakav način. Ili su mu za Novu 93. godinu poželili samo puno zdravlja? Malo crnog humora, možda malo neprimjereno, ali nemojte zamjeriti. Nije u zloj namjeri. Svi koji su bili kod mene u sobi dok sam živio u domu, znaju čiji mi je poster godinama bio zalijepljen na zidu. 🙂

Ovo je bio post u stilu kineskog bambusa, tjednima ništa pa eksplozija. Tko će sad ovo sve pročitat kako bih ispravi eventualne greške. 🙂