Dobar početak sezone

Proteklih sedam dana sam iskoristio za oporavak od tri vrlo naporna tjedna. Uzeo sam samo jedan dan odmora (srijeda), ali sam skoro sve treninge išao lagano. Uglavnom sam trenirao s nekim drugim, a nisam radio svoje treninge. Osim u petak kad sam napravio srednju udaljenost u prilično jakom tempu. A i taj prilično jak tempo je bio posljedica hladnoće pa sam morao forsirati kako bih se ugrijao. 🙂 Da kucnem u drvo, zadnja dva ultramaratonska treninga nisu ostavili nikakve negativne posljedice na moj organizam. Sredinom tjedna sam osjetio razna sitna zatezanja pa sam zato i uzeo dan odmora u srijedu, ali nakon 32 sata bez trčanja bio sam kao nov.

Jedna stara slika s Lige – Hrvoje Kovač i ja

Već prije sam imao u glavi odlazak na Lagvić ligu, a kad sam se u petak uvjerio da nema nikakvih problema i da sam preživio tjedan s 200km, odluka je bila konačna. Jedino nisam bio odlučio kako ću trčati, da li ću ići 100% ili možda trčati s Monikom Delač koju treniram. Pa da ju malo kontroliram da ne ide prebrzo. 🙂 Na kraju sam se odlučio za varijantu 100% i dobro sam odlučio. Moniki sam našao trkača kojeg će pratiti i to u liku predsjednika mog novog kluba, ali poslije će se pokazati da sam joj našao prespor “orjentir” pa se okomila na predsjednika mog starog kluba. 🙂

A ja sam si zeca našao u liku Marka Sobote. On je pobijedio u prethodnih nekoliko kola i već je ove sezone išao ispod 45 minuta pa mi je bio izazov koliko ću moći izdržati s njim. Naime, moj rekord je 43:39, ali to sam trčao samo jednom nakon završene brdske faze treninga, a drugi najbolji rezultat mi je 46:01. I još nikad nisam na prvom nastupu uspio trčati ispod 47 minuta. A kako sad još nisam ni započeo s brdskim treninzima stvarno sam krenuo na nož (to je čest izraz u sportu). Od samog starta smo se Marko i ja izdvojili i izmjenjivali smo se u vodstvu i to tako da je on bio naprijed na strmijim dijelovima, a ja na zaravnanjima. Nisam znao koji tempo idemo jer su se oznake kilometara na podu prilično izbrisale od mog zadnjeg nastupa na ligi (vidio sam tek 5. kilometar). Ali sam skužio da dobro idemo jer je Marko teško disao, a meni nije bio problem pratiti njegov tempo. Na zaravnanju poslije Kraljičinog zdenca sam malo jače povukao kako bih stekao par metara prednosti pred najteži dio staze gdje je uspon oko 15%. I to je na kraju ispao ključni trenutak u trci jer me Marko više nije uspio prestići, već je na kraju te strmine bio metar dva iza mene, a onda sam mu na prvom ravnijem dijelu pobjegao 20-ak metara i kasnije je razlika bila sve veća i veća. Na 5. kilometru sam skužio da ustvari idem jako brzo i da bi to moglo biti ispod 45 minuta. A tako je i bilo. Kad sam prošao kapelicu Sv. Jakoba, na dugom (skoro ravnom) dijelu ubacujem u brzinu više i na cilj dolazim u vremenu 44:16. Cijelo vrijeme je padao slab snijeg koji se u zadnja tri kilometra pretvorio u umjeren snijeg i to mi je bilo jako lijepo za trčati. Sjetio sam se nekih treninga kad sam po sličnom vremenu radio dužine na Sljemenu, a to su mi najdraži treninzi. Temperatura je bila oko -5 celzijevaca tako da nije bilo teško za disanje.

Još jedna stara slika – Saša Belčić, Marko Sobota i ja na EP u Češkoj

Nakon kratke analize moram priznati da me današnji rezultat iznenadio. U nekim svojim predviđanjima sam optimistički razmišljao o rezultatu oko 44 minute, ali najrealnije mi se činilo da ću ići oko 46 minuta. Svjestan sam da sam u odličnoj općoj kondiciji, ali za brdsku utrku mi fali specifičnih treninga, a u to sam se danas uvjerio. Unatoč vrlo dobrom rezultatu osjetio sam da mi fali snage u nogama. Ovo sam izvukao na račun dobre baze i po disanju mi nije bilo ni približno teško kao kad sam išao rekord. Ali trčanje nije bilo baš najljepše, fali mi lijepih elastičnih koraka s visoko podignutim koljenima. Ovo trčanje bih usporedio s Koskinim stilom trčanja, a htio bih trčati kao Saša Belčić. 🙂 Budući da mi sad slijedi 4 tjedna treninga snage s puno brdskih intervala, otići ću na ligu još jednom za mjesec dana pa da vidim da li ću se popraviti. Moja procjena je da imam možda i dvije minute rezerve, ali uvijek sam bio loš prognozer pa se ne bih iznenadio da slijedeći put istrčim sporije nego danas. Pogotovo u slučaju južine…

A Monika? Monika je na kraju išla 52:45 i popravila svoj rekord za gotovo 5 minuta. A kaže da joj nije bilo teško. I ona će imati još jednu priliku za mjesec dana pokazati koliko može kad joj bude teško. 🙂 Inače, danas je bilo kolo najlakših trkača i trkačica. I Monika i ja smo bili u konkurenciji za nagradu, ali smo žurili doma pa nismo dočekali da vidimo rasplet tog natjecanja. Sve u svemu jako lijep početak sezone i vrlo dobar prvi nastup za novi klub. Nadam se da će i ostatak sezone biti u takvom tonu.