Iberundanje kao predložak za ozbiljan tekst

Ideju za novi post imam već nekoliko dana, ali nikako da uhvatim sat vremena da sjednem za komp i to napišem. No dočekao sam i taj trenutak. A ideju sam dobio u srijedu navečer dok sam gledao prijenos dvoranskog mitinga iz Stockholma. Ne, neću pisati o Blanki, nego o utrci na 5000m za žene. 🙂 Tj. ta utrka mi je inspiracija za današnji post. Dakle, Meseret Defar je najavila napad na svoj svjetski rekord i imala je dobre prolaze. Prvi kilometar su je super vukle dvije zečice, zatim su drugi malo zeznule, a treći joj je kilometar jedna zečica super provukla i opet ju vratila u igru za rekord. Četvrti kilometar je Defar sama odradila u istom tempu i rekord joj je bio na dohvat ruke. Mislim da je imala 3 sekunde bolji prolaz nego kad je trčala svjetski rekord. A onda počinje ono zbog čega ovo pišem. U zadnjem kilometru počinje iberundanje, tj. prestizanje sporijih trkačica za krug. Pet trkačica joj se našlo na putu, od toga je četiri morala prestizati u zavoju, a nijedna joj se nije makla u drugu stazu. Nijedna! Jedna je čak ubrzala u trenutku kad ju je ova stizala tako da Meseret što više vremena provede u duljoj drugoj stazi, i to u zadnjem krugu – 100m pred ciljem. Epilog: Meseret Defar je promašila svjetski rekord za 0,48 sekunde. Pitam se da li bi ga srušila da su joj se barem dvije maknule u stranu?!

A zašto mene to toliko muči? Zato što ovo nije prvi put da gledam ovakvu situaciju. Ali je prvi put da sam vidio da je neku trkačicu to stajalo rekorda i vjerojatno stotinjak tisuća dolara. Pratim atletska natjecanja već dvadesetak godina i redovito obratim pažnju na takve stvari i došao sam do zaključka da žene u 80% slučajeva neće skrenuti u drugu stazu kad ih bolja trkačica lapira. A kod muškaraca je situacija obratna, 80% će ih skrenuti u drugu, čak i u treću stazu koji put, da ne smetaju. I osobno sam bio više puta iberundan pa sam se svaki put maknuo u stranu. Zadnji put mi se to dogodilo prije godinu i pol na 3000m (ajme sramote!) kad me Slavko Petrović prestigao za krug. I iskreno, on mi nije baš najbolji frend, niti sam ja njemu, pa sam mu se svejedno maknuo da mu ne oduzmem koju stotinku na rezultat. Čak nisu ni bitne stotinke koliko poštivanje boljeg. Nigdje ne piše u pravilima da se trkač mora maknuti u stranu kad ga iberundaju, ali postoje neka nepisana pravila kojih bi se trebalo držati. Isto kao kad radiš trening na atletskoj stazi. Zna se da je prva staza “rezervirana” za one koji rade dionice i kad ne trčiš brzo, nego kaskaš ili hodaš u pauzi makneš se u drugu ili treću stazu. Zagrijavanje se radi u osmoj… I to nigdje ne piše, ali toga se većina drži. A u biciklizmu te, npr. izbace iz utrke kad te vodeći stignu za krug u kružnoj utrci. Valjda da ne smetaš i zbog sigurnosnih razloga jer su brzine ipak puno veće.

Zašto onda žene ne propuštaju brže, a muški propuštaju? E to je već malo teže odgovoriti. To je općenito stvar različitog odnosa žena i muškaraca prema konkurenciji u sportu. Dugo sam trenirao u mješovitim grupama i primijetio sam velike razlike u međuljudskim odnosima između ženskih i ženskih, i muških i muških. Čini mi se kako smo mi muški iskreniji jedni prema drugima, nego žene. I puno bolje podnosimo konkurenciju. Mi ćemo otvoreno nekom pokazati da ga ne volimo, a isto tako nam to što je netko brži od nas neće biti razlog da ga mrzimo. A kod cura je situacija bitno drukčija. Naizgled su si sve dobre frendice, druže se i van treninga, a u biti često jedna drugu ne podnose i ne mogu podnijeti da je netko bolji od njih. Naravno, ovo je onako generalno govoreći i nije baš uvijek tako, ali iz vlastitog iskustva mogu reći da je pravilo. Vjerojatno je tako i u drugim aktivnostima, a ne samo u sportu.

Nadam se da ovaj moj tekst neće povrijediti ljepši spol i da neću navući gnjev feministica. Još bi mi samo to trebalo. 🙂 Možda će se neke prepoznati u ovom, možda će slijedeći put napraviti taj korak u stranu kad im netko dođe s leđa. Ponavljam još jednom, nije stvar u stotinkama, nego u poštivanju protivnika. Isto kao i čestitanje onom koji te pobijedio…