Cimer

Današnji post me vraća u jesen ’99. (to bi mogla bit i neka pjesma – Autumn of ’99.) kad sam došao na studij u Zagreb. Bit će ovo prije “Školovanje Ivice Kičmanovića”… 🙂 Došavši u Zagreb trebao sam ići uzeti sobu u studentskom domu. Kako nitko od mojih prijatelja s Visa, a ni iz Splita nije upisao fakultet u Zagrebu, nije mi bilo druge nego si naći za cimera potpunog neznanca. Kad sam stigao pred sobu gdje su se “dijelile” sobe dočekao me red od par stotina studenata. Uglavnom su svi bili u parovima pa sam pretpostavio da će ti zajedno uzeti sobu, a bilo ih je par desetaka koji su bili sami. Razmišljam da mogu sam ići birati sobu na blef pa me u sobi može dočekati i neki luđak koji puši dvije kutije cigara dnevno ili od ovih par desetaka odabrati nekog naizgled normalnog. Ako ja njemu budem naizgled normalan. 🙂 I pitam jednoga da mi bude cimer, a on kaže da se već dogovorio s frendom, pitam drugog, i on nešto promrmlja. I vidim u redu par metara ispred sebe jednog koji mi se čini skroz ok, čak i izgleda kao sportaš. I upitam njega da li se već dogovorio s nekim, a on kaže da nije, ali ne čeka za sebe nego za brata. I još ima dalmatinski naglasak… Mislim si ja, ovaj izgleda normalan, valjda mu je i brat?! 🙂 I tako mi pričamo dok čekamo u redu, kaže on da je iz Mimica i da se preziva Mimica. Uf, ovo je možda i greška! Ja upisao fiziku, on studira fiziku, a brat upisao matematiku. Ajde dobro je, moći ću žicat knjige od njih, a i ako mi nešto zapne imat će mi tko pokazat. Ajmo na trenutak dvije godine u budućnost: toliko je zapelo da mi ni Ajnštajn ne bi pomogao. 🙂 I tako kad smo već došli skroz blizu”sobe sa sobama” dođe i brat – Ante! Jako sliče, ali ovaj je malo bucmastiji i ne izgleda baš kao sportaš. I nije bio. Osim matematike velika ljubav mu je glazba i završio je srednju muzičku za klavir. Da ne duljim, Ante je bio super cimer, i odličan prijatelj. I cijelu tu godinu smo se super slagali, imali smo dobru ekipu u domu, malo smo se zezali, malo učili. Dobro, dobro, ja sam malo učio, a ostali malo više. Ali ja sam trenirao, skoro svaki dan… Doduše, nisam zbog toga došao u Zagreb. Ante mi je stalno govorio da moram više učiti jer je fizika težak faks i da neću dobro proći na ispitima. A ja sam mislio kako ću malo stisnuti s učenjem kad dođu ispitni rokovi i da neće bit problema. Ali nije bilo tako. No nije to sad važno za ovu priču. Prijeđimo odmah na rasplet; Ante je dao godinu u 7. mjesecu s prosjekom 4,9, a ja sam upisao parcijalu s prosjekom 2,6. Ante je završio matematiku u roku s prosjekom 4,9, a ja sam se slijedeće godine ispisao s fizike. Ante je u međuvremenu doktorirao, a ja sam se malo uozbiljio, upisao faks koji me zanimao i završio ga u pristojnom roku s vrlo dobrim ocjenama.

No nisam sve ovo pisao zbog neke nostalgije, već zbog toga što su se mom cimeru i meni putevi opet isprepleli, i to na jedan zanimljiv način. Prije deset godina potpuno nezamisliv. Naime, Ante je pri kraju (ili po završetku) faksa počeo rekreativno trčati kako bi smanjio svakodnevni stres. Kako je u svemu temeljit tako je bio i u tome. Nabavio si je literaturu o trčanju, ali nije krenuo s Joggingom dr. Ive Belana, nego se odmah uhvatio u koštac s trkačkom biblijom iliti Lore of running. Prije nego sam ja imao svoj primjerak… Malo po malo, Ante je bio u sve boljoj formi i sjećam se da sam ga jednom sreo prilično daleko od kuće, a išao je tempo debelo ispod 5min/km. Kroz razgovor sam skužio da zna on otići i dalje i da radi treninge od 15-16km. Nakon nekog vremena pojavio bi se i na nekoj trci, a onda je prošle godine istrčao i prvi polumaraton. Do kraja godine spustio se do 1:30, a istrčao je i maraton. Dobrim nastupima na kros ligi privukao je pažnju ljudi iz atletskih klubova, a najbrži je bio AK Veteran koji ga je doveo u svoje redove ni ne sluteći kakav potencijal se krije u tom mladiću. Sad već malo pretjerujem, još će se Mimica umislit. 🙂 S novom godinom i ja sam postao “Veteran” pa smo tako Ante i ja postali klupski kolege. E da mi je to netko rekao prije deset godina… Ali ni to nije sve! Na Savskom polumaratonu je Mimica popravio PB za još 6 minuta, a na kros ligi iz kola u kolo ide sve brže i brže. I tu sad dolazimo do glavnog dijela, ovo sve je bio uvod. 🙂 Na današnjem kolu kros lige Ante Mimica je pobijedio na dugoj stazi popravivši svoj rekord za minutu. U isto vrijeme sam ja pobijedio na kratkoj stazi što bi moglo biti (ali ne mora) prvi puta otkad se održava kros liga da su dva cimera pobijedila u istom kolu. 🙂 Nekome će ovo biti zanimljivo, nekome užasno glupo, neki će reći da sam imao i boljih postova (jesam!), ali meni će biti nešto po čemu ću pamtiti današnje kolo lige. A netko možda izvuče i pouku iz tog mog pisanja, možda i više njih. Kao ja iz pisanja nekih drugih blogera…