Objavio: goranmuric | 04/04/2010

Početak taperinga

Još je tri tjedna do maratona i od sutra službeno započinjem tapering. Iza mene je 23 tjedna treniranja sa više od 3200 pretrčanih kilometara što daje prosjek od 20 kilometara dnevno. Kad to ovako napišem to mi se ne čini baš puno, ali kad se sjetim koliko je bilo sniježnih, hladnih dana ove zime i na koji način sam došao do tih brojki, znam da to nije bilo lako ostvariti. Što se tiče prosjeka po broju kilometara dnevno tu nisam napravio neki veliki napredak u odnosu na prošlu sezonu, ali napredak je u tome što sam prošle godine imao bitno kraći period pripreme za maraton. Tada sam se za Ferraru pripremao tri i pol mjeseca, a kad budem trčao u Londonu bit će točno šest mjeseci otkad sam počeo trenirati za tu utrku. Ne samo da sam napravio bolju (dužu) bazu, već sam napravio i bolji intenzitet. Jako puno mi je pomoglo što sam dionice mogao raditi s dečkima i curama iz Agrama, prije svega s Goranom i Brunom koji su radili većinu treninga sa mnom. Posebno sam zahvalan treneru Mladenu Kataliniću što mi je omogućio da treniram s njima. Moram priznati da imam dosta sreće što se treninga u fazi intenziteta tiče. Prije dvije godine sam taj ciklus radio s Hrvojem Kovačem, a prošle godine s Robertom Vegšeom. Dok sam bazu uglavnom odrađivao sam, za dionice se uvijek može naći društvo. No i sad sam većinu treninga u tjednu radio sam. Dionice su samo mali dio u tjednom rasporedu, a između dvaju brzih treninga sam radio jako puno kilometara u nešto sporijem tempu. I sa tim dijelom sam u biti najzadovoljniji jer sam prvi put uspio spojiti volumen i intenzitet na pravi način. Dok sam prijašnjih godina značajno smanjivao volumen kad bih započeo s intenzitetom, ove godine sam uspio zadržati veliki volumen na jaki intenzitet. I još sam u tom periodu uspio odtrčati nekoliko dobrih trka.

Da ne bi ispalo da se hvalim, ja ne mislim kako je to što sam napravio neki podvig. Treniraju ljudi i više od mene, samo što ne pišu svi blogove i ne “hvale” se svojim treninzima. Sjećam se da je prije 5-6 (a možda i više) godina na netu procurio podatak da je Jozo Delaš napravio u godini preko 8600km. Kad bih kojim slučajem uspio izgurati cijelu godinu ovim tempom to ne bi bilo ni za 7000km godišnje. Ali sve se više srećem s komentarima kako puno treniram, kako mi to nije dobro, kako ću se ozljediti i slično. Ima tu dobronamjernih savjeta, ali isto tako ima i onih koji nisu baš iskreni i koji mi žele unijeti sumnju da li je to što radim dobro i ispravno. No sve više stječem dojam kako je sramota puno trenirati. Tako sam čuo priču o dva trkača gdje poraženi u trci optužuje onog koji ga je pobijedio da previše trenira i da samim tim njih dvojica nisu u ravnopravnom položaju. Svašta!? A i sam znam koji put čuti komentare kao lako tebi kad ne radiš pa imaš puno vremena za trčanje. Kao prvo, radim. Samo što nemam takav posao da moram sjediti 8 sati dnevno u uredu, nego radim dvokratno, a između mi ostane dosta vremena za trening. Kao drugo, znam dosta ljudi koji uz 8-satno radno vrijeme svejedno stignu trenirati više puta dnevno. Neki treniraju i po 20-25 sati tjedno. Sve je stvar motiva i organizacije vremena.

Meni se čini da ljude u mom slučaju najviše zbunjuje činjenica da toliko treniram, a imam tako loše rezultate. Ruku na srce, da trčim polumaraton ispod 1:10 i maraton ispod 2:30 nitko ne bi postavljao pitanje da li previše treniram. A ovako, dok ja postižem rezultate za koje su neki duplo manje trenirali, možda je čak i opravdano pitati se da li je on normalan, što mu to treba u životu… I još o tome piše! A što da radim kad volim trčati i volim pisati. A ima i onih koji to vole čitati.

U slijedeća tri tjedna polako ću smanjivati volumen i intenzitet treninga. Dosta je bilo dugih intervala i dužina, sad mi prestoji malo više kraćih, a bržih dionica i puno trčanja u tempu maratona. I jedan polumaraton za sedam dana. Dugo se nisam mogao odlučiti što sa tim Sinjskim polumaratonom, ali sam ipak odlučio da idem i to najbolje što mogu. Prvenstvo Hrvatske je samo jednom godišnje, a dva tjedna je sasvim dovoljno vremena da se odmorim za maraton. Svjestan sam da je to veliki rizik, ali koliko mi može štetiti taj napor na trci, toliko mi još više za samopouzdanje može doprinjeti dobar rezultat. A polumaraton i nije tako naporna disciplina kao maraton. Čak ni u pola naporna.🙂 Sjećam se kad sam jednom pitao već spomenutog Jozu Delaša (dok je išao na trke iz tjedna u tjedan) kako može trčati toliko utrka godišnje, a on mi je odgovorio da je njemu trka odmor. Inače bi napravio u dva dana vikenda 60-70km, a ovako u subotu napravi kratko rastrčavanje, a u nedjelju trku. I to uglavnom od 21km jer na maraton ide svega 5-6 puta godišnje.🙂 I tu se mogu složiti s njim. Teža su mi bila ova zadnja dva vikenda bez utrke nego ona četiri prije toga kad sam išao s trke na trku. A da ne govorim o tome koliko je teže napisati post kad nema utrke, nego kad je utrka.😉


Responses

  1. Kao prvo Sretan Uskrs tebi i Kristini…

    … a kao drugo ne trebaš nam se ispričavat… nije nikakvo “hvalenje”, ako pišeš kako treniraš i koliko… za maraton svatko tko ga misli istrčat mora puno trenirat i kako se hvališ može mislit samo onaj, koji nikad u životu nije spoznao šta je to maraton… želim ti puno sreće i dobar rezultat u Londonu…

  2. Ako bi ti trebao biti nesretan sa svojim rezultatima s obzirom na kilometrazu onda bih se ja trebao ubiti sa 100km tjedno i još nisam ispod 3 sata🙂 A znam mnoge koji trče po 80km tjedno a ne mogu ispod 3:30. Bitno da se trči radi uživanja i “borbe” sa samim sobom a ne usporedbe s drugima !

  3. Nisam nesretan zbog svojih rezultata. Dapače, svaki napredak me veseli. A bit ću sretan i kad više ne budem napredovao. Veselit će me neke druge stvari. Kilometri i minute su najmanje bitni. Da to nije tako odustao bih već odavno od trčanja kao što su učinili mnogi koji su počeli trenirati sa mnom. A usporedbe s drugima su neizbježne, zato i idemo svi na utrke.

    Borko, hvala…

  4. Veliš: Meni se čini da ljude u mom slučaju najviše zbunjuje činjenica da toliko treniram, a imam tako loše rezultate.
    Sve je relativno, a ti to možda znaš i bolje. Zavisi sa koje točke gledaš na to jesu li rezultati dobri ili loši. “Koga ” nešto zbunjuje i koliko se razumije, to je priča od desetak stranica. Tko god voli nek izvoli, pa će ga manje zbunjivati. Činjenica je da trčiš sve bolje i ako imaš volje, ni to što navodiš, te neke par minuta bolje rezultate u maratonu, trčat ćeš!

  5. Napravio sam zbrku s tom rečenicom. Recimo da je to bilo u jednom ironičnom tonu…🙂

  6. Nemoj se ništa brinut, naš mentalitet je loš jer neki treniraju još više i ne rade ništa, ali stvarno ništa nego sjede i primaju socijalne, penzije i tko zna kakve povlastice pa onaj koji radi je budala, smiju mu se, vrijeđaju a većina i laže pa ispada da neki ništa ne treniraju a mogu trčat 1:20 ili ništa ne uče ali ispite polažu bez problema kao da su talenti, ali kako biti onda zadovoljan svojim radom jer sve pada s neba i za ništa se ne treba mučiti a ja mislim da je najljepše kad puno radiš u ovom ili onom smislu i budeš nagrađen za svoj trud, to je ono zbog čega drugi puta trčiš još više, brže i jače


Kategorije

%d bloggers like this: