Fajter vs. Svileni

Četvrtkom sam često pisao o kros ligi, ali danas nemam baš puno za pisati o tome. Općenito sam ove godine trčao na kros ligi sporije nego prijašnjih godina. Za to ima nekoliko razloga; prvi je da mi je glavna trka u sezoni dosta kasnije pa sam imao dosta kontrolnih utrka do nje, a prošle i pretprošle godine mi je početak kros lige poslužio kao kontrolna utrka pred maraton. Ove godine sam kros ligu koristio isključivo kao dobar trening. A drugi razlog je što nisu ni uvjeti bili baš za neke rekorde. Dva kola su bila po snijegu, jedno po kiši i uglavnom je puhao dosta jak vjetar. Jedino baš dobro kolo za utrku je bilo drugo kolo kad sam i trčao najbolje ove godine. To je bilo ono kad su na ligu došli Bruno i Goran i kad smo išli dugu stazu za ispod 3:30/km. I danas je bilo korektno vrijeme, za razliku od prošlih kola vjetar nije puhao u prsa na početku i kraju trke, već u sredini. A ja sam se danas odlučio za trčanje bez štoperice i mogu vam reći da mi je bilo baš čudno, ali zanimljivo. Pojma nisam imao koji tempo idem, oko mene nikoga i s nestrpljenjem sam čekao prolazak kroz cilj. Kad je sudac viknuo 16:37 bio sam iznenađen i malo razočaran. Nekako mi je brzo prošlo vrijeme pa sam mislio da sam trčao malo brže. Znao sam da mi to nije najbolje vrijeme u životu (16:14), ali sam mislio da je bar mrvicu bliže. No svidjelo mi se trčanje bez sata pa ću to ponoviti i u Sinju na polumaratonu.

Jedan od razloga lošije trke u Velikoj Gorici je i taj što sam vidjevši prolaz na 3km (ne)svjesno stao na kočnicu. 9:57! uf, to je prebrzo za mene, to je za ispod 1:10, malo ću usporiti. A da nisam imao sat možda ne bih tako reagirao već bih držao Paripovića još koji kilometar, a kasnije je i on usporio jer nije išao ispod 1:10 nego ispod 1:13. A možda bih svejedno pustio. U nedjelju imam priliku za popravak pa ćemo vidjeti. No općenito mi se čini kako trčim polumaratone ispod svojih mogućnosti. A imam i dobro objašnjenje za to. Dok sam trčao utrke na stazi razvio sam dosta dobru brzinu za prelazak na cestovne utrke. Nikad nisam bio neki ekstra trkač, ali svojom upornošću sam došao do pristojnih rezultata i pokoje medalje na prvenstvu Hrvatske. I s tim rezultatima uz treninge koje sada radim (i uz činjenicu da nisam izgubio puno na brzini) trebao bih trčati polumaraton blizu 1:10. A uz dobar horoskop možda i koju sekundu brže. 🙂 Ali ja ne idem ni blizu. Koji je razlog za to? Moja teorija je da nisam fajter, tj. nemam (još) glavu za polumaraton. Polumaraton se u teoriji trči na anaerobnom pragu (barem oni trkači koji idu oko 1h), za nas malo sporije je to par otkucaja ispod praga, a za one još sporije još par otkucaja niže. A trčanje na anaerobnom pragu je trčanje na tankoj liniji između (ugodnog) aerobnog i (neugodnog) anaerobnog. I ja očito loše podnosim tu neugodu pa smanjim tempo taman za toliko da mi bude ugodno, a polumaraton u biti mora biti neugodan. To mora biti “umiranje” od 5. do 21. kilometra, naravno u nekim granicama. Ali kod polumaratona nema nekih zamki koje se javljaju kod maratona, nema zida, fiziologija je na strani trkača, a ne na strani utrke. A kod maratona je baš suprotno, tamo se mora dobro procijeniti tempo već od samog početka jer je to presudno za rezultat. I kod maratona treba imati osjećaj ugode puno duže. Neugoda dolazi tek u zadnjoj trećini trke i to ne zbog preforsiranja kardiovaskularnog sustava, već zbog toga što se potroši glikogen iz mišića i onda dolazi do bolova u mišićima, grčeva i sl. Ovi što preforsiraju srce i pluća obično puknu puno prije. Kao ja na Zagrebačkom… 🙂 Da se poslužim jednim starim postom Saše Antića (iako je cijeli ovaj post inspiriran njegovim pisanjem, samo još nisam došao do glavnog dijela), maraton se trči tako da je u prvoj trećini osjećaj kao kad se rastrčavaš, u drugoj trećini kao kad ideš tempo treninge, a u zadnjoj trećini dolazi mazačina. A tempo je od početka do kraja isti. I tko tako krene u maratonsku trku i onih 14km mazačine izvuče do kraja, može biti siguran da je istrčao vrlo blizu svojih trenutnih limita.

Sad tek dolazimo do onog zbog čega sam počeo pisati današnji post. Saša je u svom opusu stvorio dva lika, dvije karikature maratonaca: Fajtera i Svilenog. O Svilenom možete saznati sve ako kliknete na Sašin blog jer je post još uvijek aktualan, a Fajter bi (ukratko) bio onaj koji svaki maraton ide na sve ili ništa i koji redovito udara u Zid. Na isti način trenira, svaki trening ide do daske, urla, dahće, plaši prolaznice, a puno vremena posvećuje izgradnji mišićne mase. 🙂 Bilo je tu još svašta, ali ne mogu ja to opisati kao Saša. Samo jedan je Antiša Zjec! 🙂 U biti ovaj post uopće nije trebao završiti tu di je završio, htio sam pisati o nečem skroz drugom, ali isto iz perspektive Svilenog i Fajtera, ali kad smo već tu idemo raščlaniti i ovu temu. Možda bude zanimljivo. Kad je riječ o trkama, ja sam više Svileni nego Fajter. Pogotovo na polumaratonu. Dok je na maratonu poželjno biti malo svilenkast, na polumaratonu taj pristup ne prolazi. Polumaraton stvarno nije zahtjevna disciplina. Svaki malo bolje držeći muškarac do 50 godina može istrčati polumaraton za ispod 1:30. Za to ne mora trenirati po knjigama, ne mora se previše odricati, ne mora raditi bijesne mjesečne kilometraže, čak ni dužine preko 20km. Ako je u mladosti bio sportaš i ima neku podlogu vrlo brzo se napreduje i blizu 1:20. Samo treba redovito trenirati, 4-5 puta tjedno i ne pretjerivati. Ako ima malo zdravog razuma izbjeći će ozljede i postizati će lijepe rekreativne rezultate i svaka trka će mu biti zabavna. Ujedno će htjeti još malo popraviti rezultat. I zato imamo toliko dobrih polumaratonaca i toliko polumaratona. Kod nas u biti ima jako malo joggera. Pričao mi je jedan trkač koji dosta ide vani na utrke da on tamo redovito bude među najbržih 5-10% na utrci dok kod nas obično bude u 30-40%. Najbrži idu otprilike isto kod njih i kod nas, ali tamo ima puno više joggera, tj. trkača koji trče 10km za 50min i sporije. A kod nas je prisutan neki stav da su trke samo za one koji treniraju, a tome uvelike pridonose i organizatori utrka koji ne znaju organizirati ništa osim polumaratona. Tako nam svako selo (figurativno) ima polumaraton. Po najavama s Utrke.net letimično sam našao oko 25 polumaratona ove godine, a u cestovnom kupu 75% utrka su polumaratoni. A to nije nešto što bi privuklo joggere na trku. Zato se događa da su najposjećenije utrke one koje nemaju natjecateljski karakter i koje se trče na pristojnijim udaljenostima, kao npr. utrka “Volim trčanje”.

Sad sam se malo zapetljao, vratimo se Fajteru i Svilenom. U ovu digresiju s polumaratonima sam se uputio jer sam htio objasniti kako za maraton treba puno više truda, nego za polumaraton i kako je nesrazmjeran broj dobrih polumaratonaca u odnosu na broj dobrih maratonaca. Ovo dobrih nemojte shvatiti doslovno, svaki trkač je dobar, ma znate što sam mislio reći… Ne znam sad točno statistiku, ali iz iskustva mi se čini kako je puno više trkača koji trče polumaraton ispod 1:25, nego što ima onih koji idu maraton ispod ili oko 3h. Jedan od razloga za to je sigurno i onih 20-30 polumaratona godišnje, a samo 4 maratona (od kojih najmanje dva nisu za rezultat). Ali drugi razlog je i taj što za maraton treba biti Fajter, ali na treningu. Znači, polumaraton trpi svileno treniranje, a fajtersko utrkivanje, dok za maraton fajterski pristup treninzima je obaveza ako se hoće trčati na rezultat, a na trci se može (ili mora) trčati svileno. I izgleda da sam ja za sada pogodio tu kombinaciju. Na treninzima sam uglavnom jako požrtvovan, istražujem svoje granice i u dužinama, ali i što se brzine tiče. Jako rijetko zapadnem u krize i jako sam motiviran. A kad dođem na trku postajem Svileni. Postoji i objašnjenje da oni koji se previše “daju” na treninzima ubijaju natjecateljsku crtu, da ne treba svaki trening ići na nož već nešto ostaviti i za trke. Kod mene to može biti jedan od razloga lošijih rezultata na utrkama u odnosu na ono što pokazujem na treninzima. Potvrda za to mi je da sam dok sam trčao na stazi najbolje rezultate postizao u svibnju, na prvim natjecanjima. A kasnije kad je trebalo trčati još brže, ja sam padao. Idem dalje s nagađanjima ili ako hoćete to zvati analizom, razlog za to je što bih obično najbolje trenirao na proljeće, svaki trening sam išao najbolje što sam mogao i to bi onda donijelo dobar rezultat u prvim trkama. Ali bih na taj način izgorio prije glavnih natjecanja.

No to mi nije opravdanje za svileno trčanje polumaratona. Razlog tome leži u mojoj glavi, a korak k rješenju tog problema je trčanje bez sata. Na taj način ću zaključiti da mi je teško kad postane teško, a ne kad ja zaključim da bi trebalo postati teško. Na maratonu još nisam spreman za taj korak, ali možda jednog dana i to probam. Ovo se na kraju jaaaako odužilo, ali se nadam da vas nisam previše udavio. A možda se i netko od vas prepozna u ovome i zapita se niste li i vi (ponekad) Svileni. Da ne bi bilo zabune na kraju, ni Fajter nije poželjan lik. Najbolje je biti negdje između.