Nagrada za uloženi trud

Evo i izvještaja iz Sinja! Pokušat ću biti što kraći, ali znam da ću na kraju članak pisati duže nego što sam trčao. 🙂 Zato ću izostaviti uvod i krećem odmah od trke. Gledao sam prognoze za Sinj cijeli tjedan i sve je ukazivalo na idealne uvjete za trku. Jedino je na jednoj stranici postojala mogućnost za jaku buru. A kišu su svi spominjali tek u nedjelju navečer. Kako to obično bude, prognostičari su se opet zeznuli. Kiša je počela padati u noći sa subote na nedjelju i padala je sve dok zadnji trkači nisu prošli kroz cilj. Na trenutke i dosta jaka kiša. Uz to je bilo i prilično hladno za ovaj dio godine, temperatura svega 6-7 stupnjeva, a okolne planine su se bijelile kao usred zime. Moram priznati da sam došao prilično nepripremljen za takve uvjete, nisam ponio ni kapu, ni rukavice, čak ni šiltericu. U zadnji čas sam u torbu stavio biciklističke rukave koje sam koristio i na krosu. Sva sreća! Kao neće biti uvoda, a već pet minuta pišem o vremenu. 🙂 Kako smo prijavu obavili dan prije, a smješteni smo kilometar od starta, iz sobe smo izašli pola sata prije starta. Kristina, tata i ja. I krenuli smo trčati prema gradu. Svi zajedno. Naravno da sam zaboravio popiti Red Bull koji sam dan prije kupio za prije utrke, ali sam se sjetio staviti flaster na nos, što inače uvijek zaboravim. Čak sam se sjetio gel staviti u džepić od hlačica. 🙂 Dok smo došli do starta već smo bili skroz mokri i onda smo otišli u malu dvoranu gdje su se ostali trkači zagrijavali i razgibavali. Ja sam samo malo promahao rukama, istegnuo lože i kvadricepse, i još sam obavio zadnji WC prije trke. I trk na start. Bez ijednog ubrzanja. Baš sam rekao Kristini prije starta kako je to dobar znak jer sam najbolje trke trčao kad se nisam uspio dovoljno zagrijati kao npr. u Rijeci 2006. ili na Savskom polumaratonu ove godine. Ali isto tako sam joj rekao da to sad nisam smio reći jer će to poništiti taj običaj. 🙂 Ajme još nisam došao do starta!

Evo i starta, ali prije ide himna. Najdraže su mi himne kad se svi smrzavamo i jedva čekamo pucanj, a trebali bi stajati mirno i odati počast domovini. Pa onda malo cupkamo u ritmu Lijepe naše. Pucanj! Nakon 100-200m se probijam kroz gužvu i dolazim do Petra Delaša koji trči trku na 5km. Pokušavam zaobilaziti lokve, ali već na prvoj uzbrdici dolazimo do rijeke koja se slijeva po cesti i noge su skroz mokre. Ali nakon par koraka, vode u tenisici nema. Na nogama imam Adidas Gazelle, najbolje patike koje sam do sada imao. Za trke idealne! Jesam rekao da trčim bez sata? Kao što sam najavio, tako je i bilo. Odlučio sam se za trku bez sata. Nakon 2km izdvajamo se Dražen Dinjar, Slavko Petrović, Zoran Žilić, Drago Paripović, jedan trkač iz BIH i ja. Tempo mi se čini dobar, izmjenjujemo se u vodstvu, a nije mi teško. Sve čekam kad će se dogoditi neki trenutak da mi postane teško, računam bit će ubrzanja na uzbrdicama, ali ništa. I dalje bez problema trčim u grupi. Nakon 6. kilometra dolazimo do najtežeg uspona na stazi i govorim sebi ako ovo izdržiš onda si siguran barem još 4-5 kilometara do onog zadnjeg uspona pred Otokom. Ne da uspijevam držati već na vrh uspona dolazim par koraka ispred ostalih i odma ubrzavam nizbrdo. Tu smo negdje izgubili Ibrahima, ali ostalo nas je 5 u grupi. I svi smo u konkurenciji za prvenstvo Hrvatske. Prelazimo Cetinu i trčimo po prekrasnoj cesti prema Otoku, novi asfalt kao da je svjetsko prvenstvo. I dalje se super osjećam. Ne znam da li idemo brzo ili sporo, ali pretpostavljam da je jako sporo već bi netko pokušao otići u bijeg. A jedino ja pokušavam kao neke bijegove, ali to su u biti bile male promjene tempa bez nekog smisla, tek toliko da pokažem drugima da sam i dalje u trci. Na hupserima malo ubrzavam i pokušavam trčati na prstima kako bih odmorio lože i to mi uspijeva. Uskoro dolazimo i do onog zadnjeg brda, svi zajedno. Zaboravio sam napisati da su mi se prsti na rukama zagrijali tek oko 5. kilometra. Tu smo svi malo usporili kao da se svatko od nas priprema napasti odma iza brda. Ali ne bih ja bio ja da nisam prvi napao. U društvu 4 trkača koji svi trče (ili su trčali) polumaraton ispod 1:10, ja se odlučujem za pokušaj bijega. Dakako da nisam mislio da ću svima pobjeći, ali nadao sam se da ću bar jednog “slomiti”. No slomio sam dvojicu, Dražena i sebe. 🙂 Nakon par stotina metara me sustižu Slavko i Zoran, prestižu i još ubrzavaju. Ja pokušavam ići za njima, osjećam da se tu lomi utrka i ako bih uspio izdržati još koji kilometar da sam blizu medalje. No dečki su prejaki i polako mi odlaze, a u tom trenutku me prestiže i Drago. I to je bio ključni trenutak u trci. Drago me taktički razbio. Prvo, malo je pričekao s ubrzanjem, a drugo kad me prestigao šarao je po cesti lijevo desno ne dajući mi priliku da stanem iza njega. Slavko i Zoran su u tom trenutku bili već 50-ak metara ispred nas, Drago je pokušao stići do njih, ali nije uspio. Ja sam samo čekao da me Dražen prestigne, ali to se nije dogodilo. I tako smo od 15. kilometra do kraja trčali na istom razmaku. Ja sam htio pocuclati gel nadajući se da bi me to moglo približiti Paripu, ali su mi se prsti opet jako smrzli da ga nisam mogao izvaditi iz džepa. I tek onda sam se sjetio da malo spustim rukave i zagrijem šake. Očito mi je sva krv išla u mišiće, a ništa u mozak. Dok su mi se šake ponovno zagrijale došao sam na dva kilometra do cilja i cuclanje više ne bi imalo smisla. A i počeo sam se opet jako dobro osjećati i čini mi sa kako sam malo ubrzao. Cijelo vrijeme sam vidio Dragu 70-80m ispred sebe, stiskao sam koliko god sam mogao, ali nisam mu se uspio približiti. Dolazim u cilj, čestitam Slavku (koji je u finišu pobijedio), Žiletu i Paripu, i pitam ih koliko su išli. Drago mi kaže da je on išao 1:12:10 i u tom trenutku me preplavio takav val emocija kakav nisam nikad do sad doživio na trci. Znači da sam ja išao oko 1:12:20 što znači da su svi oni treninzi imali smisla, da se to sve isplati. Otišao sam u pokrajnju uličicu i poteklo je par suza. No za razliku od onih sa Stareka ove su bile radosnice. Nema veze što sam četvrti i što sam ostao bez medalje. Bit će još državnih prvenstava, slijedeće je već za 2 mjeseca na Plitvicama. Rezultat je ono zbog čega treniram. A da ne govorim koliko mi to znači za maraton kojeg trčim za 13 dana. Minutu i pol iza mene ciljem je prošao Dražen i prvo što mi je rekao je da u Londonu idem 2:30. Možda, ali ja ipak krećem svileno na 2:34-2:35. 🙂

Mogao bih sad još satima pisati o trci, o putovanju, o druženju… Analizirati, kombinirati, predviđati… Ali polako ću privesti post kraju. Kristina je također istrčala osobni rekord, a i tata je trčao najbrže otkad se vratio trčanju nakon pauze od 20 godina. U utrci juniora i juniorki, koje je bilo i neslužbeno prvenstvo Hrvatske na 5km na cesti, slavili su moji trkači. Monika Delač je bila prva kod juniorki, a Krešimir Balaško prvi kod juniora.

Za kraj još malo o mojoj trci. Unatoč ne baš dobrim uvjetima za utrku, moram priznati kako sam imao veliku sreću jučer da se cijela trka odvijala tako kako se odvijala. Da je kojim slučajem na trku došao netko od bržih stranaca, vjerojatno se ne bi formirala ovakva skupina i možda bih veći dio trke trčao sam. Ovako sam od početka do kraja bio u trci, 2/3 trke kao dio grupe, a zadnju trećinu u lovu na medalju. Nisam imao ni malo vremena za predah, za popuštanje… Pitao sam poslije trke Dražena kakve smo imali prolaze i kaže da smo na 5km prošli oko 16:40, a na 10km oko 34min. Sva sreća da nisam imao sat. 🙂