Objavio: goranmuric | 27/04/2010

Priča iz Londona – 1. dio

Prije više od 400 godina William Shakespeare napisao je dramu “Mnogo vike ni za što”, a upravo bi to mogao biti naslov mog londonskog nastupa. Jedina razlika je u tome što je Williamovo djelo komedija, a moje bi prije moglo biti tragedija.🙂 No ipak nije tragedija. To je samo sport. Iako se tako nisam osjećao bauljajući ulicama Londona od 14. milje do kraja utrke. Mnoge su mi ružne misli tada prolazile glavom i jako loše sam se osjećao, ali vrijeme liječi sve. A meni je bilo dovoljno par sati da zaliječim rane. Ne do kraja jer će neki ožiljci ostati još dugo. A što se zapravo dogodilo?

Tko je u rezultatima kliknuo na moje ime vidjeti će po prolazima da sam dobro krenuo. Prolaz na 5km od 17:57 je bio malo brži nego sam planirao, ali jako je teško pogoditi tempo u velikoj skupini trkača. Pogotovo nakon pola sata stajanja u mjestu. Naime, u boks se trebalo javiti pola sata prije starta i onda su nas malo po malo pomicali prema startnoj liniji. I na start smo došli minutu prije startnog pucnja. Ja sam bio u prvom boksu, odmah iza muške elite i natjecatelja za prvenstvo Velike Britanije. Prva milja je bila cik-cak trčanje kroz masu ljudi i prvi prolaz je bio 5:57, baš kako sam htio. Plan je bio da prva milja bude malo sporija, a zatim ući u tempo oko 5:50 po milji. I druga milja baš po planu – točno 5:50. Ali onda je treća bila malo nizbrdo, neki koji su krenuli prejako su počeli popuštati i tu sam valjda nesvjesno malo ubrzao tako da je ta bila ispod 5:40. I onda sam ušao u neki tempo koji mi je ugodan, a jedina stvar koja me smetala je da mi se malo pišalo. Iako sam bio na WC-u 40 minuta prije starta izgleda da je ipak malo ostalo u mjehuru. No nije to bilo ništa nepodnošljivo, nisam ni pomišljao da odem u kemijski zahod sa strane. Nakon 5km počele su se formirati male grupe, ali nisu to bile prave grupe kao što sam navikao na utrkama. Baš kad bih uhvatio neku grupicu ispred sebe iz nje bi ispala dva-tri trkača i onda opet ostanem sam sa još jednim ili dvojicom. Onda malo ubrzam da spojim s grupom ispred i taman kad se spojimo dogodi se isto. Imao sam osjećaj kao da nitko ne gleda druge (osim mene), već svi trče neke svoje trke, ubrzavaju i usporavaju svakih par minuta. Jedini koji je dugo trčao sa mnom je bio jedan krupniji trkač u brazilskom dresu, a kako smo on i ja imali nacionalne dresove imali smo i veliku podršku sa strane. Svakih par stotina metara čuo sam GOU KROEJŠA!🙂 Između 5. i 10. kilometra sam uspio držati ujednačen tempo i prolaz 36:15 je bio po planu. Ali počeo sam osjećati sve veću težinu u nogama, sad me osim pišanja jako smetalo i što je cesta mokra pa sam na svakom koraku osjetio lagano peckanje u listovima. A svaki mali hupserčić činio mi se kao najteže brdo u Sinju. No ono što sam čitao prije nego sam išao u London da je staza ravna (flat as a pancake) definitivno nije istina. Nema nekih velikih brda kao kod nas na polumaratonima ili na Plitvičkom maratonu, ali cijela staza je hupserasta. A to se uopće ne vidi na televiziji dok gledaš one najbrže kako trče. Čak ni po prolazima ne možeš skužiti jer je na svakoj milji po par kraćih uzbrdica i nizbrdica. I tako od 10. do 15. kilometra već sam se jako mučio da zadržim grupu koja se formirala nakon prolaza na 10km i tempo mi je pao na 6 minuta po milji. U tim trenucima mi je bilo jasno da je 2:35 izgubljeno, ali bilo kakav rekord bi me zadovoljio. No sa svakom miljom bilo mi je sve jasnije da će to biti pravo mučenje sve do kraja. Tek je 18. kilometar, a ja se borim za goli život. Kao da do cilja imam još 3km, a ne 24. Prolaz na 20km je na Tower Bridgeu i to su svi najavljivali kao najluđe mjesto na stazi, tu ima najviše ljudi, svi navijaju i kao to te ponese da još ubrzaš. A ja sam se na taj Tower Bridge penjao kao da idem na Sljeme. Svaki GOU KROEJŠA mi je bio sve bolniji i ja sam ga u glavi doživljavao kao GOU HOUM KROEJŠA. Nakon tog mosta me trebala i Kristina čekati sa strane, trebao sam joj viknuti “ljubavi super idem, odlično se osjećam”, a sad kad ju vidim doći će mi da stanem i izjadam joj se kako mi je teško. I da se s njom prošetam do cilja. No na sreću (ili nesreću) nije se uspjela probiti do ograde pa ju nisam vidio i krenuo sam u drugu polovicu trke.

A to je bila prava patnja. Više nisam mogao držati tempo ni blizu 6min/mile pa sam nakon 15 milja odlučio posjetiti toi-toi. I tamo sam se zadržao sigurno minutu, nije mi se žurilo, polako sam obavio što sam trebao i po izlasku s WC-a pokušao sam istrčati milju za 6 minuta. Ali taj pokušaj je propao nakon svega 400-500m i bilo mi je još gore. Sad ne znam da li sam se toliko fizički raspao ili je to bila samo posljedica psihičkog sloma, ali ja do kraja trke više nisam mogao ići brže od 4:30/km. A nije da se nisam trudio. U tim trenucima sam pomišljao i na odustajanje, ali nisam ja Wanjiru da me pokupe sa strane, odvezu do cilja i u hotel. Meni se odustajanje činilo samo kao produžavanje muke, a mislio sam i na Kristinu koja će se sigurno brinuti ako ne dođem u cilj toliko dugo. A nisam ni putovao na drugi kraj svijeta da bih odustao. Ništa, trčati ću koliko ide, nisam ozlijeđen, a ako ništa drugo do Plitvica moram napraviti jednu dužinu manje.🙂 Svake minute me prestiglo par desetaka trkača i trkačica i nisam mogao prihvatiti ničiji tempo. A ja bih tu i tamo prestigao nekog koji je pukao više od mene, koji je već hodao. I ja sam jednom prohodao, ali u trenutku kad me gospođa sa strane pitala “are you ok, do you need medical care?” nije mi više palo na pamet hodati do kraj trke. Neki će misliti da sam barem imao priliku malo pogledati London ako već nisam brzo trčao, ali nije mi bilo do razgledavanja. Samo sam brojao milje. I jedini lijep trenutak u drugoj polovici maratona je bio kad sam krivo prebrojao milje i skužio da do kraja nemam još 3 milje nego dvije.🙂 I te zadnje dvije milje sam možda čak malo brže istrčao. Ili je bilo sve više onih koji su došli do zida?! Ulazak u cilj totalno prazan. Medalja oko vrata, hodanje do vrećice sa stvarima, bolno presvlačenje na livadi. I onda je došla Kristina, malo tugovanja, malo analiziranja i povratak u hotel.

Nastavit će se…


Responses

  1. lako se praviti general poslije bitke ali mislim da te je “uništilo” 1:12:25 iz Sinja, to je jednostavno pre blizu Londona da ideš “full” .


Kategorije

%d bloggers like this: