Objavio: goranmuric | 27/04/2010

Priča iz Londona – 2. dio

Nisam namjeravao danas pisati nastavak londonske priče, ali misli same naviru i u glavi već pišem 100 postova pa zašto mučiti i sebe i vas te čekati sutrašnji dan za novi post. Nakon opisa utrke slijedi analiza. Htio sam napisati “slijedi (naravno) analiza”, ali ne analiziram uvijek trke. Obično analiziram one neuspješne, a kad istrčim dobro jednostavno opišem tijek utrke i ne tražim odgovore zašto sam tako dobro istrčao. Pa ispada da je zanimljivije čitati blog nakon loše utrke, nego nakon dobre.🙂

Nakon prošlogodišnjeg Zagrebačkog maratona koji je prošao slično kao i ovaj Londonski, nisam trebao dugo razmišljati u čemu je bio problem, a sada sam razmišljao još manje. Zvučat će možda glupo ako kažem da sam problem uočio još prije 3 mjeseca, ali stvarno je tako. Kad sam u jednom od postova iznosio plan utrka za proljetni dio sezone Sinjski polumaraton sam opravdano stavio pod upitnik. I cijelo vrijeme mi se provlačila neka sumnja da li ići na tu utrku ili ne. Većina ljudi s kojima sam komunicirao su mi govorili da mi to nije pametno, i sam sam bio svjestan toga, ali neka želja da istrčim dobar rezultat kad sam bio svjestan da sam dobro trenirao je bila jača od zdravog razuma. I da sam u Velikoj Gorici istrčao taj rezultat koji sam priželjkivao vjerojatno ne bih išao u Sinj, čak ni zbog državnog prvenstva. A polumaraton u kojem popraviš osobni za više od dvije minute ipak ostavi traga i dva tjedna je malo za potpuni oporavak. Iako sam si ja autosugerirao da sam “ko nov” i da to neće imati nikakvog utjecaja na izvedbu u Londonu. Dapače, uvjerio sam sam sebe da će mi nakon onih 1:12 u Sinju prolaz od 1:16 na maratonu biti kao rastrčavanje. A u nedjelju vrlo vjerojatno nisam mogao ni samo polumaraton za 1:16.

Al nije Sinjski polumaraton jedini “krivac” za 2:53 u Londonu. Samo malo manja krivica je na treninzima dužine u zadnja dva mjeseca, tj. u treninzima koje sam zanemario. Nakon ultramaratonske baze s dužinama od 40 do 50km koje su mi sasvim dobro sjele, od 21. veljače do 25. travnja napravio sam samo dvije dužine. Jednu u Trevisu trčeći s Kristinom maraton i jednu 28. ožujka kad sam napravio 37km na nasipu A to je premalo. Trebao sam napraviti još jednu na Uskrs i u Sinju trčati tempo maratona (ili uopće ne ići u Sinj) i mislim da bi danas pisao drukčije postove. No to ne znači da mi je žao što sam napravio ovako. Uči se na greškama, najbolje je na tuđima, ali svoje ipak puno bolje zapamtiš. Polumaraton u Sinju ipak nije bio uzaludan. Pokazao mi je da sam dobro trenirao preko zime i pokazao put za slijedeće sezone i polusezone. I u jednu ruku mi je garancija da dobro radim to što radim. Jer da sam kojim slučajem u London otišao bez onih 1:12 na polumaratonu i vratio se kući sa istim ili sličnim rezultatom tek onda bih bio u banani. Onda bih ozbiljno razmišljao ima li sve to smisla i do kad ću moći tako. A tu situaciju nikako ne treba isključiti. Pucali su prekjučer i bolji trkači od mene.

Tu sad dolazimo do onih “mikrorazloga” za pucanje u utrci života, kako sam ju označio na početku sezone. Jer koliko god ova prva dva razloga bila velika i očita, razmišljam što ako nije stvar u meni (to je ljudski), što ako sam ja sve savršeno napravio, a kriv je horoskop, vlaga i staza.🙂 Šalu na stranu, ali uvjeti za trčanje maratona su bili daleko od idealnih. Iako je pobjednica izjavila da su bili gotovo idealni. Naravno, pobijedila je, popravila je PB za više od dvije minute i ima svako pravo to reći. Ali letimičnim pregledom rezultata može se vidjeti da su rezultati bili lošiji nego prijašnjih godina. Sad je 2:16 bilo dovoljno za 10. mjesto, a prošle godine je Ritzenhein bio 11. sa 2:10. No nije sve u uvjetima. Skužio sam jednu važnu stvar, a to je da ako hoću ići maraton na rezultat ne smijem ići na ove velike gradske maratone. Barem ne na ovaj način da cijeli put sam organiziram i moram misliti na još sto stvari osim trčanja. Koliko god smo se Kristina i ja trudili da ne šetamo puno prije trke, to je jednostavno velik grad i htio ne htio svaki odlazak u centar grada te košta par sati i nešto funti. Odlazak na Expo po broj na drugi kraj grada, odlazak do parka na jogging, odlazak po hranu za ručak, večeru… I to sve iscrpi. Nisam osjećao nikakvu težinu u nogama, ali sama činjenica da sam svaki dan zaspao u 22h, a inače rijetko kad spavam prije ponoći, govori koliko to umara. Kad se još tome pridoda stres zbog vulkanske erupcije, sve to utječe na rezultat. No mislim da je to u postocima mali udio, najveći i dalje leži u onom što sam pisao na početku posta.

Možda će netko pomisliti kako mi je žao što sam uopće išao u London, vjerojatno većina.🙂 Možda tako zvučim, ali nije tako. Ipak je ovo jedno veliko iskustvo, pružila mi se prilika da nastupim na najboljem svjetskom maratonu (tako ga Englezi zovu), da startam par metara iza najboljih svjetskih maratonaca (osim Hailea), da budem jedini Hrvat koji je toga dana trčao ulicama Londona (kako kaže kolega trkač Stane) i da na kraju krajeva završim svoj 12. maraton (9. ispod 3h). Ali znam da ako hoću ići na rezultat trebam to napraviti ili doma ili na nekom bližem maratonu u Italiji ili Sloveniji. A ako budem htio još koji put ići na neki veliki maraton, isto tako znam da trebam trčati 4min/km i uživati u samom događaju. Za sada nemam tu želju.

Ovim postom ne završavam priču iz Londona, bit će još nekoliko nastavaka slijedećih dana, o samom maratonu, kako se prijaviti, što raditi ako vas izvuku na lutriji… Bit će i jedan post o Londonu, Londončankama i Londončanima, a bit će i nešto slika kad se razviju.🙂 One službene od organizatora su jako skupe i ne daju se skinuti s neta. A do tada uživajte u ovoj tragediji u dva čina.🙂


Responses

  1. Ljepo i manje ljepo , cijelo vrijeme čekam izvještaj . Nisam htio ni gledati na službene stranice , ma nisam ni znao jesi li uopšte otišao , svejedno kapa dolje za sve .

  2. Koja će biti “utrka života” ne možeš znat unaprijed, nego tek 5-6 godina nakon nje.🙂
    Keep it up!

  3. Nekako mislim da Sinj i nije toliko kriv, kao ni ti treninzi koje misliš da si još trebao napravit. Meni se čini da je veći razlog baš u tim mikrorazlozima:’ ‘probuđenom’ vulkanu, činjenici da ste skoro ostali doma, stresom koji si tada prolazio da li će sve proć kako treba, prvo putovanje avionom, nova sredina, kako ćete se snaći, i u konačnici prevelikoj želji za rezultatom …..previše si energije izgubio i bilo je za očekivat da ćeš ostvareni rezultat teško postići.

    Ali ne treba sad očajavat, znaš da si dobro trenirao i sve to će ti se kad-tad vratit. Najvjerojatnije onda kada budeš najmanje očekivao🙂
    I na kraju ipak čestitke, uspio si završit i to dosta ispod 3 h (jako puno njih to nikad neće uspjet ni u utrkama života, a kamoli kad ‘pucaju’), a možeš se hvalit i da si trčao Londonski maraton (a zna se da je teško tamo upast).
    A sad uživaj u odmoru nakon maratona jer Plitvice su ti blizu😉

  4. Murinjo, glavu gore… o kakvoj tragediji pričaš… 2.53 u Londonu nikako nije slab rezultat… vrijeme će ti to potvrdit… zapamti svaki maraton ispod tri je uspijeh, e sad može bit veći ili manji, ali nikako ne tragedija…

  5. Glavu gore i hrabro u nove trke!

  6. Dosta priče ! Pokrpajmo ” rane ” i s veseljem i pametno dočakajmo Plitvice ! Ipak je to naše PH u maratonu ! fučkaš London….🙂🙂🙂

  7. Katastrofa!!!Koje baze,koje pripreme,koja kilometraža.Teško razočarenje.

  8. Ća je pusta Londraaa kontra Splita gradaaaa😉 Ja ti svejedno čestitam, vidio si divan grad i iskusio veliku trku, puno i naučio. Samo naprijeeed!🙂

  9. Ma koda je važno… Imaš ti 2:30 ove godine, samo polako…:-)

  10. ….glavu gore..i samo nastavi dalje trenirat sve će ti se vratit na sljedećoj od utrka :-)))


Kategorije

%d bloggers like this: