Objavio: goranmuric | 08/06/2010

Što je maratonac bez brkova?

Već su me počeli zvati ljudi i pitati da li je sve u redu, jesam dobro, zašto nema izvještaja na blogu… Evo izvještaja! A nije ga bilo ranije jer smo se vratili s Plitvica u nedjelju kasno navečer, a jučer sam trebao odgovoriti na sve mailove koje sam dobio dok me nije bilo.🙂

U rujnu će biti 15 godina otkad sam počeo trenirati atletiku i u tih 15 godina su mi se iskristalizirale neke želje, ono što bi neki nazvali životnim snom. A ja imam dvije velike želje. Nikad nisam maštao o Olimpijskim igrama, svjetskim rekordima i sl. Već na prvim treninzima sam shvatio da imam neke limite, a imao sam i dobrog trenera koji mi nije lažno budio nade, što znaju neki treneri raditi. Ja sam maštao, i još uvijek maštam, da budem prvak Hrvatske. U bilo kojoj atletskoj disciplini. Kao junioru mi je to pošlo za rukom (dva puta), ali kao senioru još nije. A druga želja mi je novijeg datuma i vezana je za maraton, a to je da ga istrčim ispod 2:30. Veliku priliku za ispuniti prvu od te dvije želje sam imao proteklog vikenda kada je Plitvički maraton bio ujedno i prvenstvo Hrvatske u maratonu. Kako su mi neki rekli nikad više neću imati takvu priliku da postanem državni prvak. U jednu ruku bih se složio s tim, ali nikako ne bih podcjenjivao one trkače koji su se u subotu utrkivali za titulu prvaka Hrvatske u maratonu. Nisam ih podcjenjivao ni prije starta, a sada pogotovo. E sad, zašto neki drugi nisu došli, to treba pitati njih. I zašto smo općenito tako “loši” u maratonu pa imamo tek jednog trkača među prvih deset na maratonu. To je već tema za ozbiljne studije… Tomislav Brečić je u subotu bio naš najspremniji maratonac i potpuno zasluženo je osvojio naslov državnog prvaka.

Ajmo sad malo na trku… Start je trebao biti u 9:30, no 10 minuta prije starta rečeno je da će start ipak biti u 9:45. Meni je to odgovaralo jer sam morao na još jedno pišanje, a mogao sam se i još malo zagrijati i istegnuti prije starta. I tako dok smo svi nešto cupkali u mjestu, a neki nisu ni bili na startu opalio je pištolj u 9:40, bez ikakve prethodne obavijesti. To je ujedno i jedina zamjerka organizatoru maratona jer je sve ostalo (iz moje perspektive) bilo odlično. Ja sam na svu sreću bio u prvim redovima tako da sam normalno startao. Plan je bio krenuti prvih 7km nizbrdo kao da se trči po ravnom, što bi bilo otprilike 3:40/km. No plan je pao u vodu već nakon 1. kilometra.🙂 Prolaz 3:48 i slijedi prvi šok. Drugi kilometar nije nizbrdo nego uzbrdo. Ajde što na profilu staze to nije nacrtano, ali ja sam trčao ovaj maraton prije dvije godine i opet sam krivo zapamtio stazu. A izgleda da mi se to često događa, pogotovo kod ovakvih brdovitih staza. Taj drugi kilometar je bio 4:03, a onda ipak kreće nizbrdica. Tu se javlja novi problem, a taj je da mi se pojas u kojeg sam spremio gelove diže prema rebrima i to me strašno smeta. Par puta ga malo stegnem, ali i dalje isto. Što ću sad? Di ću s gelovima? Po jedan u svaku ruku i trči. Pojas sam bacio sa strane uz cestu, zapamtio mjesto da ga poslije uzmem (nije ga više bilo) i nastavio trčati s gelovima u rukama. Tek sam četvrti kilometar pogodio željeni tempo, ali tada sam već bio 40 sekundi u minusu u odnosu na plan. No nema veze, svi Hrvati su iza mene, počinjem polako prestizati neke trkače i to je najvažnije. Dolazim do uzbrdice nakon 7. kilometra i iznenađujem se kako je blaža nego što sam mislio. Skrećemo s glavne ceste i počinjem prestizati sve više trkača i jednu trkačicu. Ali usponu nikad kraja. Ne znam zašto sam ja mislio da je kraj uspona na 10. kilometru, a zapravo je na 11. Na kraju tog uspona pocuclam prvi gel, ne zato jer mi je teško, nego jer su mi počeli smetati u rukama. A drugi nekako zguram u mali džepić na hlačicama za trčanje i napokon su mi ruke slobodne. Na okrepi se dobro zalijem vodom i ulazim u dio koji je kao trebao biti ravan, no već sam dan prije kad smo prošli s autom skužio da nije. Već dugo ne gledam prolaze, nego samo stišćem lapove svakih 5km. Svi su Hrvati iza mene i to je za sada dobro. Ispred sebe vidim nekoliko trkača, polako ih stižem, jedan od njih je Mrki koji ide na 16km. Ajde, dobro idem kad stižem Mrkija. Nije prošlo 15 sekundi da sam to promislio, a Mrki prohodao. Zato ga stižem!🙂 Dođemo do mjesta gdje se odvajaju ovi sa šesnaestice od nas maratonaca i jedan od dva trkač ispred mene skrene desno na maraton. Ma je l’ to Stane? Je! Toliko o tome da sam prvi od naših.🙂 Polako stižem Stanića i preteknem ga taman na 15. kilometru i kaže mi on da je Đuro 200m ispred. Đuro?! Ma briga me za Kodžu! Ali se sjetim da on trči 16km. Đuro Komlenović?! Ups… Al ne vidim ga ispred sebe, mora da je razlika i veća. Odvajam se od Stanića, a u tom trenutku pored mene prolazi Brečić poput brzog vlaka. Računam neću za njim, idem svoj tempo, još je trka u prvoj fazi i može se svašta dogodit do kraja. Držat ću ga na pristojnoj distanci i priključit mu se na nizbrdici. No ni to mi ne uspijeva. Tomo povećava prednost, a tek smo na početku tog dugog uspona. Kakav sam ja to planinski reprezentativac kad utrku gubim na brdu? Malo po malo razlika je sve veća i uskoro ga više ni ne vidim. Pred kraj tog uspona ima jedan zavoj i vidim Tomu tamo daleko pa odlučim odštopati njegovu prednost. Oko jedne minute u svega 3km. Dolazim do najviše točke na utrci i kažem sam sebi: ok, ovo je bilo zagrijavanje, a sad slijedi trka. Vrlo brzo hvatam dobar tempo i počinjem se dobro osjećati. Prolaz na 21km 1:29. Planirao sam 1:25, a prije dvije godine smo Hrvoje i ja prošli oko 1:27. Al dobro, ovo je druga utrka, planovi i želje su jedno, a situacija na terenu je drugo. Dobra stvar je što sad opet vidim Brečića ispred sebe i čini mi se da ga stižem. Provjeravam tempo, nije loše, 2km za 7:15. Mjerim zaostatak za Tomom, sad sam opet na manje od 30 sekundi. Ali i dalje nema Đure na vidiku. Završava nizbrdica, dolazimo do ravnog dijela uz jezero i iz minute u minutu Brečić je sve bliže. I taman da ću ga dostići, izlazimo iz šume i dolazimo do mjesta kad se kreće blago uz nogu uz potok do okreta na 30. kilometru. U tom trenutku ugledam i Komlenovića koji je 100-tinjak metara ispred Tome i mislim kako imam sjajnu situaciju i kako bih mogao do pobjede. Nisam to ni promislio, i s prvim metrima uzbrdice kao da mi je netko noge odsjekao. Tomo opet odlazi, sustiže Đuru, a ja kao da trčim u mjestu. A tom laganom usponu nikad kraja. Dolaze i vodeći maratonci u susret, Tamas Toth izgleda kao da je tek startao. Ovi iza njega se malo muče, a Ferenc Biri kao da će se svaki tren srušiti. Znam kako mu je, al on je bar uspio doći do okreta, a meni se čini da neću nikad. I kad sam se napokon okrenuo i mislio sad ću ja opet nizbrdo njih dostići osjetim vjetar u prsa. Nije mi ništa lakše. Pocuclam drugi gel i pratim situaciju iz drugog smjera. Oni ispred mene me više ne zanimaju, da vidim tko me prati. Stane nije daleko, a njemu se pridružio moj klupski kolega Lovelos Slovinac. Malo iza njih je i Ravić kojeg sam se prije trke najviše pribojavao jer se “čuvao” cijelu sezonu i nije baš dolazio na trke pa nisam znao u kakvoj je formi. Jedva se nekako kotrljam nizbrdo, ali polako se vraćam među žive i sad se to već može nazvati trčanjem. Opet vidim crveni Đurin dres ispred sebe i to je dobro. Ali sad više nema Tome, a poslije okreta su bili jedan iza drugog. Trkača i trkačica iz drugog smjera je sve više, pratim razvoj ženske utrke i vidim da Veteranke dobro stoje, a i ovi neki koje ja treniram. Kad smo prošli taj dvosmjerni dio počinjem se osjećati sve bolje i bolje i opet gledam prema naprijed, a ne iza sebe. Iz kilometra u kilometar sam sve sigurniji da ću prestići Đuru, ali se pribojavam Lovelosa koji se odvojio od Stanića i nije daleko iza mene. Na 38. kilometru, na okrepnoj stanici, prestižem Komlenovića i opet sam na drugom mjestu, nakon 23 kilometra što sam bio treći. Pokušavam vidjeti da li je Brečić negdje blizu, ali nema ga. Čini se da je prvo mjesto riješeno, ali svejedno držim dobar tempo jer je Đuro odma iza mene. Dolazimo do završnog uspona i eto cilja. Osjećam neko olakšanje, malo nezadovoljstva, ali i sreću. Žao mi je što nisam bio prvi od Hrvata, žao mi je što nisam trčao kako sam htio, ali ipak medalja je medalja. I to mi je prva srebrna nakon pet bronci koje sam osvojio na prvenstvima Hrvatske. Valjda neću morati sad osvojiti još 4 srebra da bih došao do prvog zlata. Ali ako će poslije doći 5 zlata, spreman sam i na to.🙂

I to je to što se utrke tiče. Neće biti nikakvih analiza ovog puta. Sigurno sam nešto zaboravio napisati, sigurno mi je neki detalj promakao. Iako sam napisao već 1561 riječ…🙂 No nije važna samo utrka. Ovo je prije svega bio jedan prekrasan vikend koji će mi dugo ostati u sjećanju. I zato bih o tome napisao još koju stotinu riječi jer ne vjerujem da ću imati snage i vremena za tisuću. A mogao bih i par tisuća. Još prošle godine pozvan sam na Plitvice od strane obitelji Abrlić da budem njihov gost za vrijeme Plitvičkog maratona. Ne samo ja, već i moja djevojka i moj prijatelj Vegše i cijela njegova obitelj ako ih hoće voditi. No kako smo imali neke druge planove i obaveze, nismo se mogli odazvati pozivu, već smo na utrku išli ujutro par sati prije starta. Ali poziv je stigao i ove godine i zato smo sve isplanirali kako bi na Plitvice išli u petak, dan prije trke. Na trku su išli i naši prijatelji iz Maribora, Vesna i Vinko, pa smo svi zajedno bili gosti Milana i njegove trkačke obitelji. Zajedno smo otišli po brojeve, nakon trke smo “roštiljali” zajedno s društvom iz KA-Tima i već tad je to bio super vikend na Plitvicama. No stvar je postala još i bolja kad smo pozvani da prespavamo još jednu noć i sutradan odemo u posjet nacionalnom parku. To je bio pravi doživljaj i najbolji mogući oporavak od maratona. Ni Kristina ni ja nismo nikad bili na Plitvičkim jezerima i baš smo uživali u šetnji po parku po lijepom sunčanom vremenu. Prošli smo skoro cijeli park pješke, vozili se brodom preko jezera Kozjak, vidjeli Veliki Slap i ostale ljepote parka. Za mene puno ljepši provod od šetnje Londonom nakon Londonskog maratona. Ovim putem bih se još jednom zahvalio Abrlićima i Špeharima na gostoprimstvu, ali i Vesni i Vinku na super druženju. Mogu reći da mi je ovo bilo najljepše iskustvo s neke utrke i žao mi je što još uvijek nemamo bolji standard pa da većina trkača ostane dan poslije maratona na Plitvicama. Pa da se susrećemo po stazicama u parku i smijemo se jedni drugima kako tko hoda dan poslije.🙂

Dosta pisanja, pišem već više od dva sata. Idem se sad malo rastrčat. Neću ni tifelere pregledavati…


Responses

  1. Da, bio je to jedan prekrasan vikend ; šteta, da je tako brzo završio, a biće još prilika🙂

  2. siguran sam da bi brže trčao Plitvice da je bar zadnjih 7 km špalir navijača koji te bodre, recimo kao na Giro d’Italia ! Vidio si kako sam ja promjenio tempo sa 5:20 na 4:40 u zadnjih 200m nakon aplauza i podrške publike ! Prekrasno je trčati kroz Plitvičku šumu, ali meni se stalno motalo po glavi : ma ne forsiraj, da ti se nešto dogodi, hitna pomoć će doći za 1- 2 sata a možda ni tad ….. onako da je špalir možda bi se našla mlada “koka” medicinske struke i dala “masažu i umjetno” 🙂

  3. bravo… čestitke…

  4. čestitke na dobrom rezultatu s Plitvica


Kategorije

%d bloggers like this: