Objavio: goranmuric | 13/06/2010

Multisportska nedjelja

U proteklih sedam dana bio sam u kontaktu s nekoliko ljudi koji su trčali Plitvički maraton i svi se slažemo u jednom, a to je da na trci vjerojatno nismo dali sve od sebe. To smo zaključili po tome što dva dana poslije nismo osjećali nikakve posljedice istrčanog maratona. Ni nekog posebnog umora, ni muskulfibera, ma ništa što bi odavalo da smo trčali jedan težak maraton. Čak smo se “gore” osjećali nakon nekih polumaratona nego nakon Plitvica. Baš me zanima kakvi su dojmovi drugih trkača koji su prošlog tjedna trčali na Plitvicama. Imam osjećaj da nas je toplo vrijeme sve malo prestrašilo i da je većina nas išla s jednom dozom opreza pa smo na kraju ušli u cilj s osjećajem “mogao sam i bolje”. Prije dvije godine sam nakon Plitvičkog maratona bio u puno lošijem stanju. Leđa su otkazala zadnjih 5-6 kilometara, kvadricepsi su bili kao da njima teče olovo, a ne krv i trebalo mi je par tjedana da dođem sebi. A kako mi je bilo ove godine najbolje govori podatak da sam isto popodne nakon maratona igrao nogomet sa Zvonom, Domagojem i Mihom.🙂

A danas sam bio na aquatlonu! Radi se o kombinaciji plivanja i trčanja. Najprije se pliva 1,5km (u Jarunu), a zatim trči 6,1km. To mi je bio drugi nastup na jednoj takvoj trci, a prvi put sam bio prije dvije godine. Te godine sam puno plivao po zimi, išao sam na bazen 2-3 puta tjedno i za jednog amatera sam dosta solidno plivao. Bar ja tako mislim.🙂 No od tog aquatlona prije dvije godine, izbacio sam treninge plivanja iz plana, i plivanje mi se svelo na kupanje preko ljeta i odlazak na bazen jednom u godinu dana. Ali to me nije spriječilo da odem danas na utrku di se pliva 1500m (u komadu) iako sam od prošlog ljeta sveukupno (u čak dva treninga) napravio 1300m. Pothvat kakvog se ne bi postidio ni kolega bloger Ž.Š.🙂 Znao sam da mogu to isplivati, ali nisam imao pojma u kojem vremenu. Prošli put sam plivao za 28:15 i očekivao sam da bi bilo realno da bez treninga idem 35min. Nisam baš potpuni neplivač, ipak mojim tijelom teče komiška krv i plivao sam puno dok sam bio dijete. A išla je na aquatlon i Kristina, a ona je puuuuuuno bolja plivačica od mene, pa je bilo zanimljivo vidjeti tko će pobijediti u ovoj kombinaciji mog sporta i “njenog” sporta. Od samog starta sam krenuo polako i zauzeo mjesto na začelju poveće grupe plivača i plivačica (mislim da nas je bilo preko 50, ali većina ih samo pliva, a samo nas desetak još i trči). Nakon početne gužve sam skužio da ima još “sporih” kao ja pa sam jednoj curi plivao “na nogama” dok nije počela plivati prsno. Tu sam dobio i jedan udarac nogom, ali sve je to dio sporta. Potom sam ju prestigao i pošao za nekim drugim nogama iza kojih sam plivao skoro do okreta na 750m, ali su mi na kraju pobjegle. Do kraja plivačkog dijela sam plivao sam i nije mi bilo jako teško. A baš sam se iznenadio kad sam na kraju plivačkog segmenta čuo vrijeme 29:48. Da sam u zadnje dvije godine trčao koliko sam plivao ne znam da li bih mogao istrčati 30min u komadu, a kamoli da na 8-10km istrčim minutu i pol slabije od svog rekorda.🙂 Trk u tranziciju! To mi je prošli put bila najslabija karika. Oblačio sam čarape, hlačice, majicu, patike i izgubio dvije minute. Sad sam izbacio čarape, napudrao patike i krenuo na trčanje “bosih nogu”. No ni ovaj put nije teklo glatko. Pri oblačenju patika pao sam na guzicu pa sam to izgubljeno vrijeme odlučio nadoknaditi tako što neću popiti gutljaj soka (Kristina mi nije sve popila) i tako što si neću staviti šiltericu na glavu. Dobio sam čitave tri sekunde, a slijedećih 25min sam mislio “koja sam ja budala, da mi je sad malo vode”.🙂 Kad sam izlazio iz tranzicije u nju je ušla moja prijateljica Maja i na brzinu smo razmijenili dojmove s plivanja i skužili da je ona noga u rebra bila njezina.🙂

A kako je teško krenuti na trčanje poslije plivanja, barem meni koji to ne treniram. Noge su relativno ok, malo je čudno, ali idu. Ali ruke i ramena… Kao da mi je neko stavio vreću cementa na leđa. Još je prvih 1,5km na trčanju bilo u vjetar pa je bilo još teže. No taman kad je prestalo puhati u prsa i ramena su se opustila i bilo mi je lijepo trčati. Nisam išao baš punom snagom, ipak sam prošli tjedan trčao maraton. Uhvatio sam neki tempo oko 4min/km i to držao do kraja trčanja. Najzanimljiviji dio mi je bio zadnjih 1,5km kad sam 200-300m ispred sebe vidio Kristinu. Nastavio sam u istom tempu i polako sam joj se približavao i taman kad sam ju trebao prestići došao je cilj. 1:0 za moju dragu.🙂 Ukupno smo u utrci aquatlona bili drugi i treći, a pobijedio je jedan dečko iz TK Zagreb. Uglavnom, jako mi se svidjelo ovo danas i mislim da ću još koji put na aquatlon ligu. To čak nije loš trening za planinsko trčanje jer u plivačkom dijelu dosta radi gornji dio tijela (ruke, ramena, leđa), a za trčanje uz brdo treba puno snage, kako u nogama tako i rukama. A i moram uzvratiti Kristini za današnji poraz…🙂

No naslov posta nije aquatlonska nedjelja, već multisportska nedjelja, a to je zbog toga što je danas u Donjoj Stubici održano prvenstvo Hrvatske u klasičnom duatlonu. Ne, nisam išao i na tu utrku.🙂 A kakve onda to ima veze sa mnom? Ima. Sportašica koju treniramo Kristina i ja, Petra Gidak, je postala prvakinja Hrvatske. Eto, kad ja ne mogu sam postati državni prvak, barem mogu kao trener imati državnu prvakinju.🙂 Naravno, moje zasluge za to nisu baš velike. Kao prvo, Petra je već “iskusna” natjecateljica i bila je više puta prvakinja Hrvatske u ovoj disciplini (10km trč + 40km bic + 5km trč), a kao drugo zasluge dijelimo Kristina i ja podjednako. No ipak je lijep osjećaj kad te takva sportašica angažira za trenera i kad vidiš da ta suradnja odlično funkcionira. Tim više, što je ove godine konkurencija bila vrlo jaka i Petra se trebala dobro pomučiti za pobjedu.

Tjedan dana aktivnog odmora je iza mene i sad slijedi tri tjedna treninga za Evropsko prvenstvo u planinskom trčanju. Bit će to zanimljiva tri tjedna s malo drukčijim treninzima od onih za maraton. Nema puno vremena, ali svaki trening će pomoći da se na Evropskom prvenstvu pomaknem za jedno mjesto od začelja.🙂


Responses

  1. Tako je to – s 5* tjedno plivao sam 24 a s 0 plivanja 27.

    S trčanjem 5* tjedno (5km) 19 a s 0 trčanja 27.🙂

  2. Ovo mi je zgodno- za svaki trening jedno mjesto naprijed od začelja. Znači, po konobarskoj računici: 3×7=28, dva nemaš sitnog, treba 3 dana odmora, za te dane pretičeš po dvojicu. Prijavit će se 40 takmičara, ti si već pretakao 36, 3 će odustati i ostaje nam pobjednik- a to si ti.

  3. @Kreso: Svaki sport ima neke svoje zakonitosti i posebnosti, ali čini mi se kako trčanje najmanje trpi kampanjsko treniranje. Ja sam 2003. godine napravio pauzu u treniranju od 5. do 9. mjeseca, ali nisam potpuno prestao trčati. Trčao sam i dalje 2-3 puta tjedno, čak ni sve lagano, ali sam se udebljao 7-8kg u tih par mjeseci. I onda sam na jesen trčao utrku na 3000m sa zaprekama 5 sekundi lošije od svoje prve utrke u životu kad sam imao 16 godina. A da ne govorim da poslije te pauze nisam uspio više skinuti nijedan osobni rekord iako sam trenirao više nego prije. I izgubio višak kilograma… Ali sve je to individualno. Znam puno ljudi koji se nakon ozljeda vraćaju bolji, jači, brži…

    @abrlić: Dobra računica, ali kriv je jedan podatak. Neće nas bit 40, nego 100. I imam vremena za desetak pravih treninga.🙂

  4. Pa naravno da nije kriv podatak! 100 kratiš za jednu nulu pa pomnožiš sa 4, jer ima naša 4.


Kategorije

%d bloggers like this: