Objavio: goranmuric | 07/07/2010

Battery low

Nikad u sportu nisam volio Njemce, točnije jako rijetko sam navijao za Njemca. Bilo je par izuzetaka tipa Michael Stich, Jan Ullrich, Detlef Schrempf, ali općenito su mi bili mrski. Pogotovo Michael Schumacher i njihova nogometna reprezentacija. A sad već treću utakmicu zaredom simpatiziram Njemce. Navijao sam za njih protiv Engleza, pa protiv Argentine, a i večeras ću protiv Španjolaca. Imam neku naviku uvijek navijati za slabijeg, naravno ako ne igra reprezentacija koju baš jako simpatiziram, npr. Italija. A Njemci na ovo prvenstvo nisu došli kao favoriti pa ih ni ja nisam doživljavao tako i zato su mi postali simpatični, pogotovo kad su razbili razvikane Engleze i još razvikanije Argetince. I sad mi je jasno da nisu oni više autsajderi iako su ih Španjolci prije dvije godine dobili u finalu EP-a. Ali ti Španjolci su mi zadnjih godina postali ono što su mi prije bili Njemci. A sve je počelo s onom košarkaškom utakmicom kad nas je sudac (Talijan) pokrao u zadnjim sekundama i umjesto da “zamrzim” Talijane, meni postali fuj Španjolci. Ni Alonso mi nije dobar, Contadora ne mogu smislit, rukometaši su im teški i spori, a nogometaši bi mi još bili ok da nema onog glumca Torresa. Eto sad znate što ću večeras preko oka pratiti dok pišem ovaj post. Kaže Vela da je počela utakmica.

A i ja sam za vikend bio na jednom velikom natjecanju, na EP u planinskom trčanju u bugarskom gradiću Sapareva Banya. Najprije par dojmova s dugačkog puta u tu udaljenu zemlju. Prvo što mi je zapelo za oko je da je Bugarska (iako u Evropskoj uniji) prilično zaostala u odnosu na Hrvatsku, ali i Srbiju kroz koju smo prolazili. Ne znam zašto nas toliko gnjave s otvaranjem tih poglavlja jer mi se čini da Bugarska nije morala otvarati nikakva poglavlja. Da su otvarali ne bi ih sto godina zatvorili. S druge strane, Srbija me ugodno iznenadila. Bio sam u Beogradu jednom, ali davno je to bilo, prije dvadeset godina. Sjećam se samo zoološkog vrta (imali su polarnog medvjeda) i Beogradskog maratona na koji sam išao s tatom. (Villa skoro zabio gol) A sad sam prolazeći kroz Beograd skužio da se radi o velikom modernom gradu, u nekim stvarima vrlo sličan Beču ili Budimpešti, čak i Londonu. Tu prije svega mislim na dio grada smješten uz Dunav, što recimo Zagreb nema, a ima Savu… Iznenadio sam se vidjevši da su svi jumbo plakati na latinici, isto kao i natpisi na trgovinama, zgradama, kamionima… dok su npr. grafiti na ćirilici. Saša mi je to protumačio kao želju da prema van budu latinica iako su u duši ćirilica.🙂

U Srbiji me se posebno dojmio dio iza Niša prema bugarskoj granici gdje cesta vijuga kanjonom rijeke Nišave. Taj dio zemlje je jako lijep, s jedne strane rijeke vijuga cesta, a s druge strane željeznica. Svako malo se prolazi kroz mračne kamene tunele kakve kod nas još uvijek možemo naći na Jadranskoj magistrali ili po staroj cesti Split – Sinj. A Bugarska također ima jako lijepu prirodu. Dio Bugarske u kojem smo mi bili je u biti skijaško odredište koje se u nekim svojim elementima ni malo ne razlikuje od austrijskog ili švicarskog dijela Alpa. Kako je dr. Halauk na razgledavanju staze rekao da ga je netko zatvorenih očiju doveo tamo, mislio bi da je u Austriji. No samo 500m dalje krajolik je sličan nekim dijelovima Dalmacije. U dvorištima raste vinova loza, uspijevaju breskve… Kao da se vozimo kroz Kaštel Sućurac. Malo dalje cesta vijuga kroz krajolik sličan Lici, a sve u krugu od par desetaka kilometara.

Dugi sam uvod napravio da bih došao do trčanja. Sve sam nekako okolišao ne bi li utakmica postala zanimljiva pa da odlučim prekinuti pisanje i odem gledati utakmicu, ali sve je ostalo na onoj šansi Davida Ville pa moram (sad je i Klose imao neku polušansu) početi pisati o trci. No najprije slijedi d(r)ugi uvod. Poslije Plitvica sam se sedam dana “odmarao” i onda sam počeo treninge za planinsko EP i prvenstvo Hrvatske na stazi. Nadao sam se da će tih tjedan dana popraviti stanje s ahilovim tetivama, ali ništa od toga. S prvim jačim treningom vratili su se i bolovi i bilo mi je jasno da neću uspjeti ništa napraviti. Pokušao sam malo smanjiti broj treninga, raditi specifične brdske treninge, ali forma je bila svakim danom sve lošija. Zanimljivo je koliko dugo treba graditi formu, a kako malo treba da svi ti treninzi padnu u vodu. Pokušavao sam na razne načine popraviti situaciju, nešto od toga je i upalilo, ali samo kratkoročno. Odlasci na masažu su mi omogućili da povežem dva dobra treninga, ali već treći dan tetive su bile opet upaljene i listovi jako zgrčeni. Zato nisam htio ništa pisati ni na blogu. Što ću ljude zamarati sa svojim problemima? Osjećao sam se kao da sam stari mobitel kojem je baterija toliko potrošena da mu se stalno oglašava signal za praznu bateriju. I onda ga napunite do kraja, obavite jedan razgovor i baterija opet pri kraju.

U takvom sam stanju otišao u Bugarsku. Pomišljao sam i na otkazivanje nastupa, ali sve sam se nadao da će to proći, da možda ipak nisam toliko loš kako mi se čini, da ću uspjeti ipak dići formu i istrčati pristojnu trku. Zavaravao sam se. A kad sam postao svjestan koliko sam nemoćan bilo je već kasno jer je prijava već poslana i više se ne može pozvati nitko drugi. A s druge strane mislio sam zašto da uopće otkazujem, pa nije me nitko zvao u reprezentaciju na lijepe oči, izborio sam se za to natjecanje preko izborne trke. I tako sam startao trku, praznih nogu, s par kila viška (tako to ide kod mene kad malo treniram) misleći nek se ovi na startu ispucaju pa ću ja poslije polako stizati ove koji puknu. Imao sam neku želju prije utrke da ne budem zadnji od naših, da dobijem barem jednog Srbina i sve Makedonce.🙂 I skoro ništa od toga mi se nije ispunilo. Već nakon par minuta skužio sam da brže od toga kako sam krenuo neću moći. Uz mene je trčao Izraelac Chaim Malka (ništa od penala) koji je stari posjetioc ovih natjecanja i svake godine ide sve lošije. No ovaj put je iznenadio, krenuo je mojom taktikom i malo po malo prestizao posrnule i na kraju došao u cilj odma iza Škopca. Eh, da sam ja to mogao. A ja sam jedino prestizanje napravio kilometar prije cilja kad sam prošao pokraj Makedonaca Kokana i Jovice koji su odlučili do cilja polako i zajedno. Još im je bilo čudno kud se ja žurim.🙂 Od želja mi se ispunila tek jedna (da dobijem barem jednog Srbina), jedan Makedonac me dobio (a možda bi i ova dvojica da im se dalo trčati do kraja), a najbliži Hrvat mi je bio Nikola minutu i nešto ispred mene.

I sad me neki pitaju jesam li zadovoljan. A biste li vi bili zadovoljni na mom mjestu? Ok, nisam se spremao za planinsko trčanje, ali svejedno sam se osjećao vrlo nemoćno na tom prvenstvu. Nije lijepo gledati kako ti svi odlaze, a ti ih ne možeš pratiti. Ustvari možeš ih pratiti samo pogledom, dok ne odu predaleko. A onda poslije kad oni jure nizbrdo, a ti još uvijek gmižeš uzbrdo 7min/km.😦 Dosta mi je toga da mi ljudi govore ne trebaš biti nezadovoljan, pa bio si u Londonu, koliko nas nikad neće ići ispod 3h, išao si na evropsko prvenstvo, to ne ide bilo tko… Nisam toliko trenirao sve ove godine da bih se zadovoljio time što sam vidio London ili Saparevu Banyu. Kad sam vrtio bezbrojne krugove oko Jaruna ove zime nisam maštao o 2:53 u Londonu ili 2:57 na Plitvicama. Želio sam puno više. I dalje to želim. Ovih nekoliko posrtanja me nije obeshrabrilo, imao sam odličan početak sezone i samo moram ponoviti one treninge koje sam radio od 11. do 4. mjeseca. Uz male promjene u planiranju utrka. Ne može se sve trčati, treba se odlučiti hoću li maraton, polumaraton, brdsko, stazu ili nešto peto. (i dalje je 0:0)

Trenutno sam na aktivnom odmoru. A to znači da nema trčanja dok ahilove tetive ne budu zdrave. To može biti dva tjedna, a može potrajati i dva mjeseca. Ja se nadam da je ova prva varijanta. (stišću Španjolci) Za to vrijeme ću plivati, voziti bicikl, raditi vježbe snage. A onda počinje priprema za maraton na jesen. Još nisam odlučio koji bih trčao, a to u mnogome ovisi i kad će me prestati boliti tetive, tj. kad ću započeti s trkačkim treninzima. Eto, mislim da sam puno toga napisao. Sad ću to još jednom sve pročitati, ubaciti koju sliku i onda gledati penale.🙂

(u međuvremenu Puyol zabio gol)


Responses

  1. Baci se na sportove u prirodi, treking, pustolovine,mistichne stazice…nema programiranih treninga, ideš kad i gdje hoćeš, nema baš ni ozljeda…nema betona, asfalta koji znaju biti nezgodni…UPRI!

  2. http://antonkrupicka.blogspot.com/

  3. Ima vremena za to. Sport je protkan usponima i padovima, uspjesima i neuspjesima, ozljedama… A padovi još uvijek nisu tako bolni da bi me natjerali da odustanem od onog što volim. Volim trčati, volim se natjecati, volim pomicati svoje granice…

  4. Od svega mi jedino nije jasno prema koji kriterijima “simpatiziras” Italiju ??
    Pa oni su najgori od svih koje si spominjao u tekstu i ti si prvi čovjek kojeg znam a da simpatizira žabare🙂

  5. Evo , Muricu ja u Engleskoj na usavrsavanju u bolnici gdje su izmedju ostalog operirali Beckhama i rjesavali probleme Paule Radcliffe.Pa cu skoknut do tog profe i konzultirati se o tvom problemu;)

  6. @GoRun: Pa odrastao sam s talijanskim programima koje smo mi na Visu mogli hvatat na običnu antenu.🙂 A već sam i prije pisao o tome na starom blogu kako volim Talijane jer jednako cijene uspjeh u planinskom trčanju, plivanju ili nogometu. Dok su kod nas nogomet i par loptačkih sportova cijenjeni, a svi ostali sportaši su budale.

    @pavao: Hvala. Šteta šta nisi bio tamo kad sam bio u Londonu.🙂

  7. muriću tvoja sezona je završila nakon sinjskog polumaratona, mislim da si i sam toga svjestan
    svake godine se zajebes….🙂

  8. To je tvoje mišljenje, a ja se samo mogu potruditi do kraja godine da te demantiram.😉

  9. činjenice ti ne idu u prilog, nije tu stvar moje ili tvoje mišljenje.

  10. Ne kužim to pljuvanje po Bugarskoj i Rumunjskoj vezano za clanstvo u EU…pa ekonomski/gospodarski funckioniraju bolje nego Hrvatska, a to što si nisu na kredit pokupovali skupe aute i bela odela je samo razlog više da ih se primi🙂

  11. Koliko ja pratim ne stopiraju ni nas zbog gospodarsko/ekonomskih razloga, nego zbog odnosa sa susjedima, (ne)suradnje s Haškim sudom, neusklađenih zakona… A nekako mi je nevjerojatno da u Bugarskoj to sve štima…🙂

  12. Sorry, mislio sam da se referiraš na to što su relativno siromašni (kažem relativno jer smo mi tu negdje + pasat i skijanje na kredit, a kuća čeka fasadu od 1998.) jer si rekao “prilično zaostala u odnosu na Hrvatsku”. Nisam skuzio da mislis na zaostalost u odnosima sa susjedima (kad je Bugarska zadnji put ratovala sa svojim?), suradnji s Haškim sudom (ne znam za što bi u Bugarskoj isti trebao biti nadležan), te neusklađene zakone (to si skužio putujući zemljom? ;)).

    Štajaznam, i oni su normalni ljudi koji se snalaze s onim što imaju, često i puno bolje od nas, pa ne razumijem zašto se ljudi tak uznemire kad tamo vide konjsku zapregu ili babu koja sere uz cestu🙂


Kategorije

%d bloggers like this: