Objavio: goranmuric | 16/07/2010

Malo treniranja, puno vremena za razmišljanje

Prošlo je 12 dana od mog zadnjeg trčanja (rastrčavanje nakon trke u Bugarskoj) i jedva čekam ponovno potrčati. Ali strpit ću se još koji dan i onda započeti s laganim trčanjima. No nisam baš ljenčario ovih 12 dana. Nabavio sam cestovni bajk i napravio sam nekoliko biciklističkih “treninga”, a bilo je tu i nekoliko plivanja, bolje rečeno kupanja. Poduzeo sam i neke korake za saniranje ozljede ahilovih tetiva. Osim apstinencije od trčanja, otišao sam i na izradu anatomskih uložaka. To sam obavio u poliklinici Ligament i jako mi se sviđa način na koji rade. Najprije se napravi pregled koji je prilično detaljan. Nije to običan scan stopala, već je čovjek popričao sa mnom, ispipao me cijelog da vidi što me sve boli, otkrio uzrok učestalih upala ahilovih tetiva i na kraju mi napravio uloške po mjeri. Naravno da neće ti ulošci otkloniti sve probleme, veliki dio je i na meni. Moram poraditi na slabim točkama, a to su prije svega fleksibilnost zadnje lože i jačanje donjeg dijela leđa. Ovo drugo dosta temeljito radim tokom cijele godine, ali dovoljno se na kratko “ulijeniti”, posvetiti više pažnje trčanju, a manje vježbama za leđa i nešto krene po zlu. A fleksibilnost mi je najslabija točka i to znam već godinama, ali jako sam nemaran po tom pitanju. No nismo li svi takvi? Ono što nam loše ide najmanje radimo. Pa se sjetimo da bi to trebali ipak malo više raditi kad zagusti.

Ali pregled je otkrio i neke stvari koje ne bih mogao popraviti nikakvim vježbama, npr. da mi je 63% težine na desnoj nozi (najviše na peti), a 37% na lijevoj. Da sam blagi supinator znam već duže vrijeme i zato kupujem patike neutral/supinator, a izbjegavam one za pronatore. Iako imam jedne takve (Asics Kayano 16) i dugo sam se pitao zašto mi ne odgovaraju, sve dok nisam u jednom katalogu pročitao da su to patike za pronatore.🙂 Ulošci su mi gotovi i dosta su “mesnati” na peti, pa se nemojte bojati kad me vidite da ću pasti na nos dok hodam. To je zbog uložaka.🙂 Dosta reklamiranja, idemo na drugu temu.

Biciklizam… Ovih dana u tijeku je Tour de France, utrka koju pratim od sredine devedesetih. Priznajem da gajim velike simpatije prema Lanceu Armstrongu i pomalo sam razočaran njegovim ovogodišnjim nastupom. Najavljivao je pohod na 8. pobjedu, ali ništa od toga. Dijelom zbog peha, dijelom zbog toga što su drugi ipak bolji, a njemu je 39 godina. No tko će znati što bi bilo da mu na kockicama nije pukla guma i da nije onaj dan u brdima dva puta pao. Gledano na televiziji ti padovi ne izgledaju strašno, ali svatko tko je pao s bicikla pri brzini od 40km/h zna koliko to boli. Ja nisam…🙂

A ja ću za dva dana ići na svoju prvu “biciklističku” utrku. Navodnici su zbog toga što to u biti nije biciklistička utrka, već triatlonska, a ja ću nastupiti u štafeti vozeći bajk. Druga dva člana štafete su Kristinin nećak Bruno i trkač kojeg treniram Ivo. Bruno trenira vaterpolo i odlično pliva, a Ivo je u opakoj uzlaznoj putanji (na svakoj trci ide PB) pa su se već i klubovi počeli otimati za njega. Tako da sam ja najslabija karika u štafeti.🙂

Gledajući Tour de France prisjetio sam se i svog drugog Sljemenskog maratona. Bilo je to 2006. godine. Godinu prije sam imao svoj maratonski debi na Sljemenu, a na proljeće 2006. sam istrčao svoj prvi cestovni maraton (Split). Poveznica između Toura i tog maratona su one etape kad jedan ili više biciklista budu u bijegu cijeli dan i onda ih na zadnjem brdu vodeći stignu i nabiju im par minuta do kraja etape. Koji put mi baš bude žao tih momaka jer znam točno kako je to.🙂 Moj bijeg je trajao od 3. do 38. kilometra, a imao sam u jednom trenutku prednost od skoro 4min. I onda na najstrmijem dijelu staze, okrenem se i vidim iza sebe 4 trkača. Dvojica su me ubrzo prošli (Lacković i Kralj), ali sam ipak uspio odbiti napade drugog dvojca (Klobučarić i Kovač) i stigao sam na cilj kao treći. Kao Vinokurov danas… A to je posebno dobar osjećaj kad znaš da vodiš na maratonu, da su jači protivnici dosta iza tebe, nadaš se pobijedi, jedna posebna euforija… Sličnu situaciju sam imao i prošle godine u Ferrari, ali ta spoznaja je jako kratko trajala, svega nekoliko sekundi. Naime, nisam ni znao da sam vodeći u trci do 30. kilometra, a kad sam saznao okrenuo sam se i već su dva trkača bili iza mene. No tamo sam se, za razliku od Sljemena, skoro do kraja borio za prvo mjesto.

Možda ovo prisjećanje na “dobra stara vremena” znači pomirenje s činjenicom da mi je ova sezona gotova.😉 Nikad nisam imao problema s priznavanjem pogrešaka i neuspjeha. I u sportu i općenito u životu. S nekim pogreškama i neuspjesima teže se mirimo, a s nekima lakše. Neuspjesi u sportu su najmanje bolni. Moj najveći neuspjeh u životu vezan je za moje školovanje, tj. za prvi faks kojeg sam upisao. Nisam se dobro snašao na studiju fizike i općenito u Zagrebu. Nekim drugim stvarima, prije svega atletici, sam pridavao previše pažnje, a trebao sam više učiti. I onda sam upao u probleme. Najprije nisam htio sebi priznati da imam problema, mislio sam to će se lako riješiti, ali u biti sam se bojao neuspjeha. Odličan učenik u srednjoj školi, najbolji u razredu iz fizike, ne može ništa skužiti na studiju fizike. A onda sam napravio najveću grešku u životu. Lagao sam roditeljima da je sve dobro, da mi dobro ide… Ne znam koji je točno razlog za takve postupke, što bi rekli psiholozi… Ali ja smatram kako je to bio neki strah da u očima roditelja više neću biti onaj uspješni sin koji je bio odličan u školi, postizao dobre rezultate u sportu, jednom riječju uzorno dijete. A kad jednom počnete lagati za takvu stvar, onda je gotovo. Na kraju bi bilo puno lakše da sam se nakon prvih padova na ispitima suočio s istinom, a ovako je na kraju ispalo jako bolno i za mene i za roditelje.

To je jedna stvar iz života na koju sam najmanje ponosan i da mogu vratiti vrijeme unatrag da nešto promijenim (na što ja mogu utjecati), promijenio bih to. A ne zna puno ljudi za to, a sad će znati svi koji me poznaju i malo manje poznaju. Još se mogu predomisliti da obrišem ovaj dio ili ga pošaljem samo najbližim prijateljima.🙂 Nakon ove kratke, ali neugodne digresije, vratio bih se onom što sam započeo pisati. A to su neuspjesi u sportu. Kao što rekoh, ti neuspjesi su najmanje bolni, ili bi bar trebali biti. Pogotovo u ovom našem amaterskom sportu. Druga stvar je profesionalni sport gdje Armstrong sa svakom minutom zaostatka u trci gubi miljune dolara, ali on ih ima već toliko da ga to ne boli toliko. Ili kad Marin Čilić u jednom od najvažnijih mečeva sezone izgubi kao da je jučer prvi put uzeo reket u ruke. I razočara cijelu naciju koja je očekivala pobjedu protiv najljućeg suparnika, da ne kažem neku težu riječ. To mora da boli puno jače nego 10-20min u nekoj trci. Ali i Armstrong i Čilić priznaju poraz, traže razloge u sebi, nije im kriv nitko drugi. A zašto sve ovo pišem?

Zato što sam kroz čitanje nekih tekstova na internetu i kroz razgovor s nekim ljudima vidio mnoge apsurdne situacije. A sve se svodi na to da neki ljudi neuspjehe prikazuju kao velike uspjehe. Što reći na to kad je netko izuzetno zadovoljan utrkom na kojoj je bio zadnji? A ima toga, i to dosta. Ili kad se plasmani u slabašnoj konkurenciji prikazuju kao neka velika ostvarenja, a rezultat se stavlja u drugi plan. Meni osobno rezultat puno više znači od plasmana. Kroz rezultat možeš vidjeti da li napreduješ ili ne, a plasman u mnogome ovisi i o drugima. To ne znači da na svakoj utrci treba rušiti vlastite rekorde, to je nemoguće, ali znaš kad odradiš trku dobro ili loše. Vjerojatno i ja nekome sa strane ispadnem smiješan kad razloge neuspjeha tražim u vulkanu, u metrou i sl. Ali ja barem priznam neuspjeh i na kraju uvijek rješenje problema pronađem u sebi. Teško je biti objektivan i kad analiziraš nekog drugog, a pogotovo sebe, ali toliku zaljubljenost u sebe ne kužim. Ili je to samo slika prema van?

A još sam o nečemu htio pisati ovih dana, no ne mogu se sad sjetiti svih tema. Uskoro ću početi s treninzima pa ću valjda i više pisati. Sve dok ne odem na more. Onda nema interneta na par tjedana, ali nadam se da će biti trčanja. I to puno trčanja. To mi je zadnje dvije godine bio veliki problem. Nikako se nisam mogao prisiliti na ranojutarnje trčanje dok sam na moru. A s jednim treningom dnevno, i to lošim zbog cjelodnevnog kupanja i sunčanja, ne može se dobro trčati maraton. To ne mislim općenito jer mnogi treniraju jednom dnevno, ali… Ma znate na što sam mislio.🙂 Zato imam nekoliko važnih zadataka za slijedećih mjesec dana: istezati se, raditi vježbe za trup, skinuti par kila masti i dizati se prije 6h. Ako to uspijem možda i bude nešto od mene do kraja sezone. Bar još jedna dobra trka, po mogućnosti 42,195km.🙂


Responses

  1. da… tak ja znam i triatlonce koji su bili srebrni i brončani na prvenstvu HR u triatlonu u veteranskoj kategoriji i kao takvi se “reklamiraju” na veliko.
    A zapravo su bili predzadnji i zadnji jer su samo trojica bila u konkurenciji.
    Ali treba razumjeti ljude i njihove postupke ako ih takve i slične stvari toliko vesele😉

  2. Nisam mislio na veterane, oni su svoje najbolje rezultate ionako već postigli. I imaju se pravo hvalit sa svakom medaljom. A to što ih ima malo za njih je još veći uspjeh jer to znači da im vršnjaci niti nisu sposobni za bavljenje sportom.

    Ja sam pisao o sportu na jednom višem nivou, skoro profesionalnom…

  3. Oprošteno ti je!Idi i ne griješi više.

  4. Za pokoru istrčat maraton ispod 2:30.

  5. Ajde ne trabunjaj ti iznad.

  6. Iako vidim da GoRun ima nešto protiv triatlonaca (kod nas vrijedi vučje pravilo… stavit broj, napravit utrku, pa kritizirat), tebi je triatlon sudbina … pogotovo sada ljeti i pogotovo na Visu (meni jednom od naj, ako ne i naj naš otok)…zato nemoj ne uzet bic sa sobom na more…


Kategorije

%d bloggers like this: