Još malo o Evropskom…

Sudeći po ovih par komentara na prošlotjedni post i par razgovora s ljudima na tu temu, vidim da se većina slaže sa mnom. Neki su mi čak rekli da sam bio dosta blag u svom tekstu, a ja stalno imam neki osjećaj da sam bio možda malo pregrub i preoštar prema gosp. Ozmecu. Ipak, nije on kriv što umjesto atletike ide snimka nogometne utakmice, to je stvar urednika sportskog programa, samodopadnog Brune Kovačevića. Ali da bi trebao puno bolje poznavati osnove sporta koji prenosi, trebao bi. Neka malo posluša komentatore na Eurosportu, ili talijanskim i slovenskim programima, pa će naučiti da na velikim natjecanjima poput svjetskih ili kontinentalnih prvenstava ne postoje spore i brze trke, nema jogginga… Sve je stvar taktike. Muški na 1500m su trčali trku na 4:00 u prvih 1100m, al je Španjolac zadnji krug zveknuo na 51 sekundu. To je divljenja vrijedno, to ni Hicham El Guerrouj nije napravio u Ateni kad je uzeo olimpijsko zlato. Ali naši komentatori vide samo 3:42 na kraju i zaključe da je bila spora utrka.

No dosta o komentatorima, postat ću kao oni novinari koji pišu ogromne tekstove o tome kako (drugi) novinari ne bi smjeli posvećivati toliko prostora Mamiću, a ne kuže da svojim tekstom rade to isto. 🙂 Idem malo pisat o samom prvenstvu, najuspješnijem do sada što se Hrvatske tiče. Dva zlata i još dva finala, mislim da se tome nitko nije nadao. Po portalima čitam razne komentare ispod tekstova o Blanki i Sandri i najsmješnije mi je kad vidim da počinju prepucavanja na nacionalnoj osnovi. Sad smo “mi” osvojili dvije medalje, a nijedna druga država iz ex-Yu nije nijednu i sad smo “mi” njima pokazali kako “mi” imamo jaku atletiku. Pa ovi susjedi odgovaraju sa Svjetskim prvenstvom u nogometu i tenisom, pa “naši” s Janicom (koja btw ne skija već godinama), pa zapadni susjedi provociraju s Jakovom Fakom i tako unedogled. A stalno isti ljudi, isti nickovi. Bilo da se radi o atletici, nogometu, košarci, vaterpolu ili tenisu, uvijek se završi na istom – tko je jači, mi ili vi? A ovi se razumiju u sve sportove, sve prate, a nitko od njih nije pretrčao 5km u životu. Sandrin i Blankin uspjeh je i njihov uspjeh!

Odabir slike nije slučajan 🙂

Teško je po medaljama zaključiti tko je sportska nacija, a tko nije. Baš gledam tablicu s medaljama i Hrvatska je na 10. mjestu po medaljama, a Italija sedamnaesta. Jesmo ih razbili! 🙂 A tek one Mađare koji nam “kradu” novce na svakoj trci. Nemaju nijedno zlato, tek tri pišljive bronce, a nijedna u maratonu. Sad smo im vratili za sve one polumaratone, Čazme i Zagreb – Vukovare. 🙂 Eto, može se i tako gledat. Ali ja bih bio nekako sretniji da smo imali bar jednog maratonca na EP, da smo s nestrpljenjem mogli čekati rasplet u drugoj grupi na 1500m za žene da vidimo hoće li naša Mara Marić upast u finale po vremenu ili da su tamo trčali Vincek, Kotur i Danijela i borili se za finale. Naravno da mi je drago što su cure osvojile zlata, a još mi je više drago što je Nećko bio šesti jer ga poznajem osobno. Ali po tome se ne vidi tko ima kakvu atletiku, nego po širini. Mislim da nije bilo discipline na prvenstvu u kojoj Rusi nisu imali finalista, slična je stvar s Francuzima, Britancima, Njemcima, Španjolcima… Dobro, to su velike države, ne možemo se mi mjeriti s njima. Ali možemo s Belgijancima, Nizozemcima, Ircima… Ma nije to sad ni bitno. Ne trebamo se uspoređivati ni sa kim, ja bih samo htio da imamo više kvalitetnih trkača i trkačica i da u budućnosti budemo podjednako zastupljeni na natjecanjima u tehničkim i trkačkim disciplinama. A o tome bi se dali pisati romane…

Za kraj ovog posta, prije nego odem doma, tj. na more jer sam sad Zagrepčanec, napisati ću kratki osvrt na maratone na EP-u. Ipak je ovo blog jednog bivšeg maratonca. Jura Ozmec bi da je kojim slučajem bio prijenos maratona na HTV-u sigurno obje maratonske utrke ocijenio sporima, onu mušku bi sigurno opisao kao jogging. No meni su bile zanimljive. Za razliku od velikih gradskih maratona gdje se uglavnom ide na rezultat, na ovakvim natjecanjima je važnija medalja, a s kojim će rezultatom biti nije toliko važno. Jedan trkač mi je rekao: jesi gledao maraton? Pa tamo bi Kodžo osvojio medalju, skoro bi prvi bio. Ajde da mi to kaže netko tko ne trči… 🙂 U onim uvjetima je bilo najvažnije tko će manje puknut. Sad se tu postavlja pitanje što njima smeta vrućina, neka treniraju po vrućini pa će trčati brže. Većina njih koji se spremaju za natjecanje po vrućini treniraju po vrućini kako bi se što bolje privikli na uvjete na trci. No ipak postoje neka ograničenja. Možeš ti trenirati svaki dan na 40 stupnjeva, ali to svejedno ne znači da ćeš na 30 trčati svjetski rekord. Zna se koji su najbolji uvjeti za brzo trčanje maratona. A maratonska trka na velikim natjecanjima je test da se vidi tko se bolje spremio taktički i tko se bolje aklimatizirao na vrućinu i sparinu. I na kraju u muškoj trci pobijedi Rothlin iz “hladne” Švicarske, a Kenijac Theury koji nastupa za Francusku odustane nakon što je bauljao po stazi od 30. do 35. kilometra. Nije mu pomogao ni led kojeg je držao pod šiltericom do 30. kilometra, a zanimljivo je da je Rothlin startao s biciklističkim rukavima koji se koriste kad je hladno. No skinuo ih je nakon par kilometara, kad se zagrijao na 30 stupnjeva. 🙂

I dok su maratonci lomili jedni druge iz kilometra u kilometar neprestanim promjenama tempa (tu su prednjačili Rusi), ženska trka je bila prilično mirna, a onda je pitanje pobjednice riješeno jednim potezom. Na 22. kilometru Litvanka Zivile Balciunaite napravila je promjenu, otišla od grupe i nitko ju više do kraja nije stigao. Početna prednost od 15 sekundi, do ulaska u cilj pretvorila se u jednu minutu. Jako mi se sviđa način na koji je istrčala utrku. Bila je svjesna svojim mogućnosti, znala je kad treba napasti i na kraju je (rekli bi) s lakoćom osvojila evropsko zlato. I ja bih jednog dana volio istrčati takvu trku. 🙂