Objavio: goranmuric | 10/10/2010

Zagrebački (polu)maraton

Danas je održan 19. Večernjakov maraton, a prvi nakon 2005. godine na kojem se nisam utrkivao. No nije da nisam sudjelovao. Nisam imao u planu za ovu godinu Zg maraton na jesen, već sam htio trčati u Ljubljani. Ali kako nisam na vrijeme zaliječio ozljedu tako su i svi ti planovi pali u vodu. Na treninzima u protekla dva tjedna sam skužio da ipak nisam u očajnoj formi u kakvoj bih trebao biti s obzirom na skoro 3 mjeseca sporadičnog trčanja u tempu od 4:30/km i sporije. Čini se da me bicikl ipak zadržao u koliko toliko pristojnoj formi pa sam vrlo brzo došao do brzina od 4min/km uz veliku dozu opreza i rezerve da mi se ne bi vratila ozljeda. Tako sam došao na ideju da danas pomognem nekim trkačima koje sam spremao za maraton da istrče svoja najbolja vremena. Cilj im je bio spustiti se prvi put u životu ispod 3h i procijenio sam da bih bez velikog rizika mogao s njima 20-ak kilometara. I tako je i bilo. Trčao sam danas ulicama Zagreba uz Gorana Pongračića i Stjepana Čošića točno 20km i to je prošlo bez ikakvih problema. Čak sam se dvoumio da napravim još 5-10km s njima, ali ne treba izazivati vraga. Bolje stati dok mi je lagano i dok ne osjetim nikakve bolove, nego čekati da nešto počne boliti. A “dečki” su savršeno napravili utrku do kraja i bez mene – Čošić 2:55:55, a Pongračić 2:56:31. Obojica su imali negativ split pa ispada da sam ih ja u prvom dijelu samo kočio.🙂

Osim njih dvojice još je nekoliko trkača i trkačica koje treniram trčalo danas u Zagrebu, ali na polumaratonu. I svi su bili uspješni. Ivo Maronić je skinuo rekord za skoro 5min i istrčao vrlo dobrih 1:21:43, Petra Gidak je na kraju vrlo uspješne sezone istrčala 1:31:16 i sad ide na zasluženi odmor, Maja Bonačić vratila se nakon ozljede i popravila rekord od prošle godine za više od 2min (1:45:04), a posebno mi je drago zbog Sonje Šmitran koja se vratila trčanju nakon vrlo ozbiljnih zdravstvenih problema i istrčala svoj prvi polumaraton u vremenu 2:20:27. Svaka čast! A spomenuo bih još i Željka Pavera, mog bivšeg trkača, koji na pragu šezdesete godine dere mnogo mnogo mlađe trkače od sebe. Između ostalih oderao je i mene u četvrtak na ligi.🙂

Što se tiče samog maratona, rekao bih da je puno kvalitetniji bio polumaraton. I zbog postavljenih rekorda staze (Lisa Stublić i Tamas Kovacs), ali i zbog masovnosti i cjelokupne atmosfere u gradu. Dok je trajao polumaraton imao sam osjećaj da se nešto događa, čak su ljudi malo reagirali i bodrili trkače za razliku od prijašnjih godina. No nakon što završi polumaraton i ostane nešto manje od 300 maratonaca i maratonki na stazi, sve to postane nekako tužno. Svakih nekoliko minuta prođe tu i tamo neki trkač ili grupica trkača, ljudi ih više ne doživljavaju i to nije lijepo ni za gledanje ni za sudjelovanje. Postavlja se pitanje da li Zagrebu uopće treba maraton ili bi bilo bolje organizirati samo polumaraton, a maratonu se vratiti za nekoliko godina kada/ako “klima” bude bolja. Organizaciju ovaj put ne bih komentirao, tko je bio vidio je sve pluseve i minuse na svoj način, a tko nije bio, očito ga maraton ni ne zanima.


Responses

  1. gledam ja po rezultatima a tebe nigdje , pa pomislio fatamorgana na stazi , snimio sam nesto sa kamerom pa evo linkova:
    ZAGREB MARATON 2010 , CROATIA , prolaz na 19km – 1.dio

    ZAGREB MARATON 2010 , CROATIA , prolaz na 19km – 2.dio

    ZAGREB MARATON 2010 , CROATIA , prolaz na 19km – 3.dio

    ZAGREB MARATON 2010 , CROATIA , prolaz na 19km – 4.dio

    ZAGREB MARATON 2010 , CROATIA , prolaz na 38km – 1.dio

    ZAGREB MARATON 2010 , CROATIA , prolaz na 38km – 2.dio

    ZAGREB MARATON 2010 , CROATIA , prolaz na 38km – 3.dio

  2. vezano za “buduci” clanak, ne, ne mislim da ce se maraton brzo trcati ispod 2 h. koliko pratim, gledam rezultate vidim da 2:05 se tesko postize, a svi znamo da na 42 km-a 1 minuta brže se cini kao vjecnost, tako da…takoder, 58:23 je polum, a mislim da svi znamo razliku polu i cijeli.
    vezno za ovaj clanak…da,organizaciju maratona bolje je ne spominjati i dobro si napisao dali je uopce maraton potreban. iskreno mislim da nije potreban i nakon ove godine , i mislim da nisam jedini, rađe ću se odlučiti za “ozbiljne”, veće maratone susjednih zemalja, koji nama “manjim” trkacima pružaju ono zapravo zašto trčimo (ili barem zatvorenu trkaću stazu za promet, vise vode…)…ali nisam o tome mislio pisati…
    moje pitanje je sljedece…dali mislis da je “s pravilima” da si ti trcao uz neke ljude koje treniras? OK, mozes reci da inace postoje “zecevi”, al Zg maraton nije iamo tako brze i dali je to u redu prema drugima? takoder mislim da je puno gore sto sam vidio par ljudi koje su pratili biciklisti, koji su vozili sa koka kolom i cokoladicom i dodavali trkacu kad god je on/ona to pozelio/la ili se derali da pred cilj prestignu nekoga dok oni voze pored trkaca???. neznam..mislim da to nije u redu i koliko god ne trcimo za nikakve nagrade i novce, takve stvari se nebi trebale desavati. naravno kao i u svemu kod nas, uvijek je lakse imati “pomoc”, al samo me zanima sta bi bilo kad bi u Berlinu uz Hailea vozio recimo Amstrong i diktirao mu tempo. vjerujem da ono sto sam na pocetku napisao (ispod 2h) bi bilo poprilicno pogresno

  3. Zanimljiv komentar. Prvo ću objasniti moje trčanje uz ova dva trkača koje sam spomenuo. Mislim da tu nije ništa sporno. Ja na taj način nisam nikoga oštetio. Našoj grupi su bili svi dobrodošli, nikoga nismo tjerali. I jedno vrijeme se skupila grupica od 7-8 trkača, polumaratonaca i maratonaca. Polumaratonci su u zadnjih 5km ubrzali i otišli naprijed, malo manje spremni maratonci su posustali i zaostali, a i Goran i Stjepan su se u jednom trenutku razdvojili. A ja njima dvojici nisam pomogao ni na koji način osim što sam trčao pored njih 20km, i to onih najlakših 20km. Nisam čak uzimao ni vodu na okrepama da ne bih “oštetio” ljude koji se utrkuju.

    Drugi dio pitanja… Tu sam malo subjektivan. Mene je npr. na dvije trke pratila cura s biciklom (kao što se može vidjeti na naslovnici bloga), jednom u Zagrebu, jednom na Plitvicama. A pomogla mi je tako što mi je nosila sok i gelove i dodala mi ih kad sam ih trebao. Na Plitvicama za mene i mog tadašnjeg trening partnera i najvećeg konkurenta Hrvoja. To naravno nije u skladu s pravilima, ali isto tako trkači na maratonima vani mogu ostaviti svoje piće organizatorima i oni ga stave na mjesto gdje trkač želi. To kod nas jako slabo funkcionira, u Zagrebu još nekako, na Plitvicama nikako. Tako da ako želiš nešto osim vode i banana, moraš se sam pobrinuti za to. Ovaj “dogovor” s organizatorima vrijedi samo za (nazovimo ih) elitne trkače. Ja npr. u Londonu nisam mogao tražiti da me čeka gel i Red Bull na 35. kilometru, ali na nekoj manjoj trci u Italiji mogu.

    I još nešto… Pratnja uz dogovor s organizatorom je moguća. Tako je i Lisu njen trener pratio biciklom dok je trčala u Berlinu, davao joj savjete i tjerao ju da trči brže, a imala je i svog pacemakera.

    A mislim da nije Haileu nužno da ga na biciklu prati Lance, mogao bi bilo tko od nas voziti 42km za 21km/h.🙂


Kategorije

%d bloggers like this: