Mrak liga

Prije dva tjedna sam preko Fejsbuka dobio poziv da dođem na prva dva kola Mrak lige. To je liga koju organizira ekipa okupljena oko Sljeme gelender bloga, a fora je u tome da se sva kola održavaju po mraku. Ima osam kola u šest tjedana, svake srijede u 18:30h, s tim da se prve srijede u mjesecu održava i Jutarnja gelender liga koja starta ujutro u 5:30, a budući da je i tada noć, i ta kola upadaju u Mrak ligu. I svi koji nastupe u jednom danu dva puta dobiju 50% više bodova nego što su ostvarili u samoj trci. A bodovanje je malo čudno i liga je podijeljena u više rangova. Nisam ni ja sve skužio, samo znam da sam u četvrtoj ligi (jer sam novi) i da nakon prva dva kola zauzimam drugo mjesto u toj ligi sa 195 bodova. 🙂

Iako nisam planirao ići na oba kola jučer, ipak sam otišao. Zapravo nisam bio siguran da li ću uopće ići na Mrak ligu. Ono što me privuklo toj ligi je staza drugog kola. Radi se o stazi koja je meni jako poznata, ali ju nikad nisam trčao po mraku pa me to zaintrigiralo. I plan mi je bio otići na to jedno kolo da vidim kako je to trčati na Sljeme po noći. No nisam imao ni čeonu lampu koja je uvjet da bi se moglo nastupiti. Pa sam u utorak navečer zvao jednog dečka koji ide na te lige da ga pitam da li bih mogao ići s njim na popodnevno kolo i da li ima lampu viška. I tako me on kroz par rečenica nagovorio i na jutarnje kolo (ne treba budalu dugo nagovarat), a rekao je i da će mi nabavit neku lampičicu.

Jutarnje kolo je totalno brutalno. Buđenje u 4:15, izlazak vani na -5 20min nakon buđenja. U tih 20min sam stigao oprat zube, umit se, obući i pojesti dvije suhe smokve. A u 5:30 start i to odmah na uspon od preko 20%. A na startu 44 trkača-ica (34+10). Bio sam na toj JGL prve godine kad je tek osmišljena i tada nas je bilo desetak iako se održavala na proljeće kad bi već skoro bio dan u vrijeme starta. Mrak bi bio samo prvih desetak minuta, a poslije bi svanulo. Dok bi se vraćali nazad gledali smo kako sunce obasjava grad koji se tek budi. Jučer je bio mrak i kad sam se spustio nazad. A tada sam bio na dva kola, jednom sam bio drugi, a drugi put sam pobijedio, najbolje vrijeme mi je 39min. Od tada sam još samo jednom trčao na toj stazi, 2007. kad sam se pripremao za SP u planinskom trčanju što mi nije baš nešto pomoglo na tom prvenstvu, ali je na maratonu kojeg sam popravio za 6min. 🙂 Jučer sam išao 48min i bio sam 13. sretan ili nesretan? Skroz je drukčije trčati po mraku, nego po danu. Budući da slabo poznajem tu stazu, a vrlo je strma, mnoge sam dijelove hodao. Mislim da je prosječan nagib malo manje od 20%, a ima jedan dio od cca 500m koji je preko 30%. To je tkz. Gips, a ime je dobio po Anti “Gipsu” Kosteliću jer je tamo “mučio” Ivicu i Janicu dok su bili klinci. Kad sam išao 39min pretrčao sam cijelu stazu bez hodanja, no tada sam točno znao kuda trebam ići i što me čeka. A sad nisam uopće znao kuda ići i samo sam pratio par ljudi ispred sebe. Da sam bio sam, sigurno bih zalutao. Zanimljiv je prizor nakon starta dok smo još svi u koloni s lampama na glavi, kao patuljci iz Snjeguljice. A poslije kad se raštrkamo po šumi to više izgleda kao neki horor, kao “Blair witch project”.

Ali popodnevno kolo je bilo skroz druga priča. Poznata staza, razbuđen i spreman za utrkivanje. No postojala je i jedna “kvaka”, a to je da se trčalo uzbrdo/nizbrdo do jednog mjesta gdje nas je čekala cvikalica, a put do tamo je bio po izboru. Izbor je spao na dvije staze, dužu, blažu i trčljiviju po kojoj sam išao ja i još nekoliko trkača, i kraću, strmiju varijantu koju su odabrali orjentacisti i trekkeri. Računao sam da će me ovi na kraćoj dobiti malo uzbrdo, ali da ću ja to nadoknaditi nizbrdo. Odmah od starta sam se odvojio od ovih koji su išli mojom stranom i nabio dobar tempo uzbrdo. Jako dobar s obzirom da je mrak, a podloga snijeg i led. A bilo mi je jako zanimljivo trčati poznatom stazom u novim uvjetima, jedno sasvim novo iskustvo. Najljepše je kad se dođe do mjesta gdje padaju sitne čestice snijega, a svjetlo s lampe ih obasjava i onda jako svjetlucaju.

Na kontrolu sam došao kao treći, samo su dvojica s druge strane došla prije mene i to ne puno. Kad sam dolazio vidio sam ih kako odlaze. Odlučili su se za povratak istom stranom po kojoj su došli. Odmah poslije mene došlo ih je još par s te strane i svi su se odlučili za povratak nazad istim putem. Jedini sam ja krenuo dole po stazi kojom sam došao. Bio sam uvjeren kako će mi se to isplatiti jer inače dobro trčim nizbrdo, a trčeći uzbrdo izvidio sam na kojim mjestima ima malo više leda i gdje trebam malo prikočiti. I sjurio sam se nizbrdo kao da je dan. Do kontrole mi je trebalo 42:35, a nizbrdo sam išao 29min. I dođem do kafića gdje je čekao sudac, a tamo već trojica natjecatelja. Jedan je došao prije 2min, jedan prije jednu minutu, a jedan tik ispred mene. I to sva trojica koji su na kontrolu došla iza mene, a ona dvojica bržih uzbrdo su na povratku negdje krivo skrenuli i došli su 4-5min poslije mene na cilj. Baš sam se (neugodno) iznenadio, ne zbog toga što nisam prvi, nego zbog toga što sam skroz krivo predvidio razvoj situacije. No kad sam saznao koliko sam ja kilometara više napravio, bilo mi je sve jasno. Naime, moj put je bio duži 1300-1400m u jednom pravcu što znači da sam pretrčao skoro 3km više od ovih koji su me dobili za jednu-dvije minute. A staza mi nije bila ni toliko blaža od njihove jer sam i ja savladao gotovo sav uspon u manje od 5km, a zadnjih dva i nešto kilometra sam trčao po makadamu koji se blago penje uzbrdo i tu sam izgubio puno vremena. A kako reče Gibonni “ovo mi je škola i drugi puta ću drugačije”. 🙂 Ako će bit drugog puta.