Objavio: goranmuric | 13/01/2011

Mrak mrak liga

Treće kolo Mrak lige okupilo je opet 44 zaljubljenika-ice u istraživanje Sljemena po noći. Iako ih sigurno ima još koji ni ne znaju za ove utrke jer sam u prošlotjednom postu zaboravio napisati da sam trčeći uz Lojstek susreo jedan (bračni) par koji je šetao nizbrdo. I čini mi se da nisu imali lampe, a bili su prilično iznenađeni vidjevši me kako im se približavam dahtajući (ili dahćući?) svijetleće glave.🙂

Ovo kolo je bila uphill staza (osim za one koji su krenuli na Lojstek pa su na početku imali nizbrdicu) na predjelu Sljemena koji ne poznajem baš dobro kao onaj na kojem su se održala prošlotjedna kola. Samim tim nisam se previše bavio proučavanjem taktike, već mi je jedina taktika bila izabrati koga slijediti. Izbor je pao na Edija jer mi se on čini kao “najozbiljnija” opcija; obiteljski čovjek, otac dvoje djece. Svakako dobar razlog da ne riskira previše i da se sretno vrati doma. A uz to još je i jedan od boljih orjentacista u ovom mrak društvu i dobar trkač. No čim je Sablja označio start posumnjao sam u svoj izbor. Edi je pojurio strmo uzbrdo kao da pokušava pobjeći upravo meni.🙂 Tu se stvorila ogromna gužva, dvadesetak svijetlećih ljudi se raštrkalo po šumi, svako je išao nekom svojom putanjom dok se nakon nekih 100-150m nije stvorila kolona. Ja sam u toj koloni bio negdje oko desetog mjesta, a moja meta Edi je bio 30-40m ispred. Mislim si “a joj, već mi je pobjegao”, no uskoro dolazi prvo zaravnanje i malo širi put pa se trčeći probijam do vodećeg dvojca. Edija je u stopu pratio Lino, moj najveći konkurent, vodeći u 4. ligi nakon prva dva kola. Nas trojica se polako odvajamo od ostatka grupe, ali nas uskoro na strmom dijelu gdje smo hodali sustiže još jedan trkač (kasnije sam saznao da se zove Turk). Nakon nekih 15-20min desno u šumi, malo niže od nas, iz mraka dolazi desetak lampičica. A bio sam siguran kako smo odabrali najdirektniji put. No samo malo poslije se uspostavilo da jesmo (barem na tom dijelu staze) jer su oni ipak bili dosta niže, a meni se samo učinilo da su jako blizu nas.

Uskoro dolazimo na široki makadam gdje se može lijepo trčati i Lino ubrzava, a ja se držim njega. U tim trenucima sam mogao možda i malo brže, pogotovo na kratkim spustevima, ali ne smijem jer ne znam stazu. Zajedno dolazimo do Brestovca, a od tamo se pruža prekrasan pogled na Zagreb. Toga prošli tjedan zbog magle i oblaka nije bilo. Kod Brestovca ima i malo zaostalog snijega koji se nije stigao otopiti. Nakon Brestovca razmišljam da se razdvojim od Lina jer mi je Goran dok smo išli na ligu objašnjavao da se s tog mjesta može na cestu i da je to dosta brza varijanta za nekoga tko brzo trči. Na jednom križanju Lino skreće lijevo na šumski put, a ja razmišljam da li da nastavim ravno naprijed jer mi se čini da bi to moglo voditi na cestu. No nisam siguran u sebe (s pravom) i krećem za Linom. Što je sigurno, sigurno je. I vidi vraga, za par minuta dolazimo na cestu i to čak na mjesto koje prepoznajem. Odlučujem nastaviti po cesti, malo je duže, ali barem znam di sam i mogu protegnuti korak. Lino me kratko prati, a onda skreće u šumu kako bi našao kraći put. Počinjem malo sumnjati u svoj izbor, ali sad mi nema druge, idem po cesti do Grofice pa na makadam nizbrdo. A cesti nikad kraja… Tko je izmislio to cestovno trčanje?!🙂

Spuštanje po makadamu je već puno ugodnije, jedino me zeza čeona lampa koja mi svijetli previsoko pa moram stalno spuštati glavu i gledati si u koljena. Dolazim na Šumarev grob gdje se nalazi kontrola, brzo ugledam cvikalicu i onda vidim jedno svjetlo kako dolazi prema meni. Lino! Ipak je moj put bio brži. Pričekam ga i onda se opet šlepam iza njega do izlaska na cestu. Tu sam skoro zaostao. Kao da mi je ponestalo motiva, kao da mi je cilj bio na kontroli. Lino mi par puta odlazi na nekih 20m pa ga ja stižem. No na cestu dolazimo zajedno i do Snježne kraljice gdje je bio cilj imamo još par stotina metara asfalta. Budući da se radilo o izravnoj borbi za plasman u 4. ligi, a Lino ima 75 bodova više od mene, odlučujem finiširati i smanjiti tu prednost na 55 bodova. Na cilju sekunda prednosti. Ulazimo u Snježnu kraljicu, a Chappy unutra već pije pivo. Šok i nevjerica!🙂 Kako, kuda? Nitko ga nije vidio. I onda nam objasni da je išao na Mrcinu, stazu koja ide malo okolo u odnosu na našu, ali je trčljivija i tu je stekao prednost.

Par minuta kasnije na cilj pristižu i ostali natjecatelji, među njima i Edi. Svatko ima svoju priču, svoju stazu, svoje kratice i baš je zanimljivo to slušati. Neki vade kartu i sve to pokazuju na karti, a nedugo zatim kreću planovi za slijedeće kolo. Nakon okrepe u vidu piva (koje prilično puca kad si dehidriran) krećemo pješke na bus i po silasku s planine svatko svojoj kući.


Responses

  1. Jednom davno si spomenuo superkompenzaciju ,pa me zanima kako imati osječaj za takve treninge ! mislim na one krivulje ,jel možeš napisati nešto o tome ?


Kategorije

%d bloggers like this: