Objavio: goranmuric | 27/01/2011

U petoj zoni (brzini) od početka do kraja

Peto kolo Mrak lige, peta staza, peti pobjednik. Pa toga ni u skijanju nema! I tamo se već isprofiliralo par skijaša za koje možeš s velikom sigurnošću reći da će biti barem među prva tri, a zadnja dva slaloma je osvojio isti skijaš. Dvije pobjede zaredom? To je u Mrak ligi nemoguće! A da ne govorimo koliko je ovo teško… Dok skijanje ide nizbrdo, ovi momci i cure se penju uzbrdo. I to po kakvim uvjetima! Po mraku, bez rasvjete sa strane, jedino svjetlo je ono s njihovih glava. Po blatu, snijegu, hladnoći… Zamislite noćni slalom u Šladmingu da na Planai stazi nestane struje i svaki skijaš se mora spustiti niz brijeg s lampičicom na glavi. A da ne govorim o konkurenciji… Na ovom kolu imali smo natjecatelja čak iz Amerike! Zbog svega navedenog smatram da bi ovogodišnji pobjednik Mrak lige trebao biti ozbiljan konkurent u izboru za sportaša godine, a njegov trener rame uz rame Kosteliću, Vlašiću i ostalim vrsnim stručnjacima hrvatskog sporta.

Malo sam se našalio u uvodu, ne zauzimam ničiju stranu, samo sam htio pokazati kako svatko može okrenuti vodu na svoj mlin i sebe predstaviti kao ono najbolje što je lijepa naša dala.🙂

Dakle, peto kolo… Start u Markuševcu, cilj u Snježnoj kraljici, kontrole pri vrhu brda. Budući da sam u Markuševcu bio samo jednom i to mi je potpuno nepoznat teren, nisam imao prostora za svoje kombinacije (što je dobro) pa mi je jedino preostala Lovrec taktika. Malo sam gledao kartu i skužio sam koji je plan današnjeg kola, treba s početnih par stotina metara makadama skrenuti u šumu i presjeći na planinarsku stazu br. 20, po njoj dotrčati do Njivica, no dalje nisam imao ideje kako doći do stupa br. 10. Pretpostavio sam da će neki “na divljaka” kroz šumu, a neki po stazi br. 18 okolo. Treba samo doći s nekim do tog stupa, a poslije je sve lako. Ovaj put sam se odlučio za praćenje Chappya koji je prije dva tjedna odabrao najbolju varijantu do Snježne kraljice i koji se u proteklih nekoliko kola pokazao kao najbolji trkač među trekkerima. Prije starta se vidjelo da je nabrijan, da je proučio stazu i da ide na pobjedu. Čim je Sablja označio start Chappy kreće u juriš na kontrole, a ja za njim. Nakon par minuta svi skreću lijevo u šumu osim Chappya, on nastavlja još malo naprijed po makadamu i onda odlazi strmo u brdo. Kad kažem strmo onda mislim stvarno strmo, a uz to je još i dosta blatnjavo, ima polegnutih grana, srušenih stabala i ostalih zapreka na putu. Kad dođem na takav dio uvijek promislim “šta ja tu radim, da li meni ovo stvarno treba u životu?” i najrađe bih se vratio doma. Ali sad sam tu, nema povratka, grizi, čupaj, upri i ne daj mu da ti puno pobjegne. Ali bježi. Nije to neka razlika, 10-15 metara, no kad dođemo na ravno ta ista udaljenost se pretvara u 100 metara, dovoljno da više ne vidiš svijetlo ispred sebe, pogotovo ako je maglovita noć. I još cijelo vrijeme vidim s lijeve strane svijetla u šumi kako se kreću puno brže od nas i postaje mi jasno da Chappy možda nije odabrao najbolju varijantu do dvadesetice. I nije. Ispred nas prolazi desetak trkača, tj. ispred njega 4-5, a ispred mene desetak jer sam na kraju tog strmog dijela zaostao dobrih 30-ak metara. No dolazimo do ravnog dijela gdje se može trčati i polako prestižem trkače ispred sebe s namjerom da se opet “zalijepim” za Chappya. Polako dolazim do vodeće grupe u kojoj je i on i taman kad sam im se priključio, na isteku jedne nizbrdice, oni se razdvajaju. Chappy odlazi uzbrdo, a Vođa, Juraj i Kristijan nizbrdo. Kuda sad? Odlučujem se za nizbrdo samo iz jednog razloga: jer je nizbrdo.🙂 Dosta sam se potrošio dok sam ih stigao i trebalo mi je malo predaha prije novog penjanja u brdo. A nisam imao pojma di smo. Nisam uopće skužio da su to bile Njivice. A ovaj spust kroz šumu je bio sve samo ne predah. Svaki od ove trojice izabrao je svoju putanju kroz šumu, ja odlučujem slijediti Vođu (nije bez veze dobio taj nadimak), a on juri najbrže od svih. Ide kroz šumu nizbrdo po mraku kao da trči po cesti usred bijela dana. Nevjerojatno! Uskoro dolazimo do nekog puteljka i tu se opet spajamo u četvorku, prelazimo potok i onda kreće novi uspon.

Tu sad već ima i snijega, pretpostavljam da je i malo hladnije, ali skidam sa sebe najprije rukavice, a uskoro i kapu. Najrađe bih i šuškavac skinuo i bacio ga u šumu. Temperatura se podigla do usijanja, adrenalin frca na sve strane.🙂 I ovaj uspon je bio strm, ali moglo se normalno hodati s rukama na koljenima. Ekipa mi na hodanju malo pobjegne, ali svakih par minuta potrčim malo i onda ih stignem. A dosta sam popravio hodanje od prvog kola, čini mi se da je sve stvar motivacije. Ili je možda stvar u tome što nam u zgradi postavljaju novi lift pa sad svaki dan hodam 5-6 puta na 7. kat?🙂 Uskoro novi šok… U daljini iznad nas vidim svijetlo, jako brzo se kreće i mislim si “auf, opet je netko našao brži put”, a onda smijeh. To je bio bus na cesti!🙂 I tada mi postaje jasno gdje smo i kuda idemo. Ubrzo dolazi do novog razdvajanja, a ja opet za Vođom. Vođa pogađa petnaesticu u milimetar, Juraj je otišao malo prenisko, a Kristijana ne vidim, no uskoro se pojavljuje iza nas. Više manje zajedno dolazimo na obje kontrole, ali Vođa i ja smo stalno malo ispred. Nakon prve kontrole susrećemo Chappya koji s gornje strane tek ide prema njoj. Dobro da nisam nastavio za njim.🙂 Nakon zadnje kontrole do cilja ima još jedan kilometar valovite staze koja presjeca skijašku stazu, to se otprilike poklapa sa zadnjim kilometrom starog Sljemenskog maratona, samo u kontrasmjeru. Vođa tu kao da me pušta naprijed i kaže “ovo je sad tvoj teren”, ja ubrzavam i u jednom prilično jakom tempu idem do kraja. Moram priznati da mi nije baš ugodno kad na kraju nakon dugog šlepanja dobijem te za kojima sam se šlepao, tj. uvijek imam neku dilemu, da li je to ispravno ili ne. Ali i na drugim trkama se ljudi šlepaju pa pobjeđuju na finiš, na Olimpijskim igrama rijetko kad pobijedi onaj koji je vodio. A ni tu nije nigdje strogo određeno da je šlepanje zabranjeno, ja to vidim kao kombinaciju orjentacije i trčanja, i svatko koristi svoje prednosti. Neki preko vikenda prolaze stazu, traže najbolju varijantu, pa to poslije doma preko Google Eartha analiziraju i dolaze na trku s GPS-om s unaprijed ucrtanom kartom. A neki preko vikenda treniraju kako bi te iste na trci mogli držati.🙂

Meni je Mrak liga jedno lijepo iskustvo, dobar trening, zabava, natjecanje… A najdraže mi je da sam na ovaj način naučio neke nove staze na Sljemenu koje ću od sada ćešće pohoditi i na treninzima. Poskidao sam s interneta nekoliko karata i bolje sam upoznao planinu koja mi je bila tako blizu, a tako slabo sam ju poznavao. Pa ću možda slijedeće godine na MK V imati više kombinacija za samostalno otkrivanje najbržeg puta od starta do cilja. Nažalost, ovo mi je bilo zadnje popodnevno kolo na koje mogu doći, možda još slijedeće srijede odem na jutarnje kolo. Dvije pobjede zaredom?🙂


Responses

  1. Evo kako je “Vodja” dobio nick :-):

    http://stari.haerbe.net/Ture/Visednevne/Gorski%20Kotar/2002/

    http://stari.haerbe.net/Fotke/index.php?pageType=image&currDir=./Visednevne%20voznje/Gorski%20Kotar/2002%20-%20HRB%20Samarska%20ekspedicija/Igor%20-%20treci%20dio&image=p119.jpg&startFrom=5

  2. Murinjo, iako se šališ nisi daleko od istine…kako i zašto… pa evo…davno je neki pametan rekao kako je sve relativno, pa i uspjeh… svaka čast i Blanki i Ivici i njihovim trenerima, ali ni Blanka, a ni Ivica neće nikad (volio bi da se varam) otrčat maraton, a to je ono što mi cijenimo kod sportaša (bez obzira kojim se sportom bavi)…

  3. Hvala ti na jos jednom divnom postu. Tvoji opisi mi puno znace ovdje daleko od doma i mraka. Nadam se da cemo se jednom upoznati.
    Naravno, u MRAKU.🙂

  4. Da, najvaznije, cestitam na Mracnoj pobjedi.🙂

  5. @bprvan: za Blanku sam 99% siguran da neće nikad trčati maraton, a za Ivicu bih prije rekao da hoće, nego da neće. On mi se čini kao netko koga interesiraju i drugi sportovi, a ne samo njegov. Uostalom van sezone vozi bicikl, roni, trči…

    @Zohar: hvala! Nadam se da ćemo se ipak upoznati po danu.🙂

  6. e pa kad Ivek otrči maraton, onda ću znat koliko vrijedi… za alpsko skijanje nemam pojma… divim mu se, ali mi nije napeto…

  7. e da čestitam ti na pobjedi… vidim da ništa ne prepuštaš slučaju…

  8. Aaa, bio prvi, nisam ni skopčao. Pa čestitke! Nije baš lako dobiti “nemani” koje već godinama jure po cijeloj Medvednici.🙂


Kategorije

%d bloggers like this: