Objavio: goranmuric | 01/02/2011

100 milja

Baš sam krenuo pisati blog kad se na CMC-u pojavio ovaj spot. I prvo što mi je palo na pamet “gle koja super staza za trening!”.🙂 Inače ne slušam ovakvu glazbu i možda bih promijenio program da nema te staze kroz borove uz more, ali na Zečića sam inače nekako slab😉, a tu je još i Anđela za koju nisam čuo od onog mega-hita “Ima li nade za nas”, pa sam pogledao spot do kraja.🙂 Eto, sad sam podijelio ovu bespotrebnu informaciju s vama pa mogu nazad na pisanje onog o čemu sam htio pisati.

Nekidan sam nakon dužeg vremena otišao na blog američkog ultramaratonca Antona Krupicke . Radi se o trkaču poznatom po dugoj kosi, bradi i minimalističkom pristupu što se opreme tiče. Pobjednik je nekoliko najpoznatijih trail ultramaratona u Americi, a ove godine planira doći u Evropu i osvojiti Mt Blanc. No mene nije impresionirala ni njegova brada, ni kosa, ni gačice u kojima trči, već njegovi treninzi. Ili bolje rečeno količina treninga. Naime, Anton redovito na treninzima radi između 150 i 200 milja (240-320km) tjedno, i to uglavnom po brdima i planinama koje ga okružuju. Jednom tjedno radi dionice na stazi, prilično brzo s obzirom da se radi o trkaču kojeg na prvi pogled nikako ne mogu povezati s atletskom stazom. I redovito radi dužine od 80-90km u trajanju od 7-8 sati, skoro svaki tjedan. Nekome tko povremeno trči te brojke ne znače ništa i nije uopće impresioniran, isto kao i netko tko trenira jako puno. Njemu brojke znače, ali i on trenira slično pa mu ovaj hipi nije ništa posebno. Meni, s treće strane, brojke puno znače i znam koliko je to teško. Nema veze što on ne postiže neke velike brzine, što mu je prosječna brzina svih trčanja iznad 5min/km, ali 28 sati trčanja tjedno je zaista puno. I to nije jedan tjedan, već nekoliko tjedana za redom. Njemu je lagani tjedan 250 kilometara za 22h. Iz moje perspektive (a ja sam negdje između ovih koji se rekreiraju i ovih što puno treniraju) je to impresivno. I sad dolazim do te teme koju sam htio razraditi u ovom postu, a to je da svatko od nas ima neke režime treninga, neke brojke, brzine… koje su nam optimalne. Antonu je to očito 300 kilometara tjedno, nekome drugome 30, a nekome 100. Arthur Lydiard (poznati novozelandski trener iz prošlog stoljeća) je sam na sebi proučavao koji si optimalni treninzi za razvoj aerobnih i anaerobnih kapaciteta kod srednje i dugoprugaša, eksperimentirao je s dužinama trčanja, tjednom kilometražom i sl. Jedno vrijeme je radio manje kilometara, ali brže, pa je onda otišao u drugi ekstem da je trčao više od 500km tjedno, ali sve polako, da bi došao do zaključka kako je za razvoj aerobnog kapaciteta najbolje raditi oko 300km tjedno, pola u nekom solidnom aerobnom režimu rada, a pola u relaksirajućem, tj. joggingu. To je kasnije primjenio na svojim atletičarima i to im je donijelo rezultate. No to ne znači da je to dobitna kombinacija za sve i za sva vremena. Pedeset godina poslije, njegove metode treninga su i dalje aktualne, ali u jednom izmjenjenom obliku. Ako je vjerovati najboljim svjetskim maratoncima i njihovim trenerima, te tjedne brojke se sad kreću oko 200-250 kilometra tjedno u udarnim tjednima baze, a u kasnijim fazama pripreme rijetko tko radi preko 100 milja tjedno. No rade se brži treninzi: dionice, tempo, fartleci, sprintevi…

Čitao sam također blogove nekih trkača neprofesionalaca (tako bih nazvao i sebe) koji trče maraton oko 2:30 do 2:40 i njihove tjedne kilometraže u bazi se vrte oko 100 milja tjedno. A pri tim parametrima se i ja najbolje osjećam. Pod tim mislim da bez većih napora napravim cijeli tjedan, da ne osjećam neke značajne tegobe i da mi je dovoljan jedan dan u tjednu laganog trčanja da se oporavim od prethodnog tjedna. To ne znači da su ostalih 6 dana u tjednu udarnički.🙂 No ne smije se stalno trenirati na taj način, ne ako se hoće popraviti rezultat. Treba koji put i prijeći tu granicu optimalnog, samo treba paziti da se ne ode predaleko jer onda dolazi do ozljede. Kao što se meni dogodilo prošle godine…😦 Ali to je rizik sporta… Nije dobro ako se ne utvrdi uzrok pa se isti problemi počnu ponavljati iz godine u godinu. Za rekreativno bavljenje sportom je najbolja ova optimalna zona i svaki trkač bi ju trebao znati odrediti po osjećaju, no i tu postoji zamka. Po zimi je vrlo ugodno ostati doma, a ne ići na trčanje na -5. Ugodno nije i optimalno, čak i za rekreaciju. Jer i tu treba gledati dugoročno. Ako trčiš po zimi (malo manje, ali ipak trčiš) onda će ti proljetna trčanja biti ugodnija i onda ćeš uživati u treningu. Isto vrijedi i za ljetne mjesece kad je prevruće.

Eto, bila su to neka moja razmišljanja, nipošto neki stručni tekst potkrijepljen znanstvenim studijama. Da sam htio pisati stručni tekst sigurno ne bih stavio Zečića u uvodno poglavlje.🙂 Možda nekog potaknem na razmišljanje, znam koga sigurno hoću.🙂


Responses

  1. Ma ju, ljeto je zakon! Dobro, stvar je i organizma kako podnosi vrućine i koliko tekućine gubi, ali ja sam totalno rađe za +35 nego -5! Meni je ovo ljeto bilo renesansa: bez ozljeda i povratak u bolju formu nego prije proljetne ozljede. A zima mi satre imunitet, pa neke ozljede…:-/

  2. čuj, minus pet… pa nismo pingvini?
    meni je i ljeti hladno🙂


Kategorije

%d bloggers like this: