Maksimirski kros

Jučer je u Maksimiru, u organizaciji AK Zagreb Ulix, održano Ekipno prvenstvo Hrvatske u krosu. Meni je to bio prvi kros u Maksimiru nakon 10 godina ako ne računam kros ligu. Zadnji put sam tamo trčao 2001. godine kros prvenstvo HALS-a. Trčalo se na sličnoj stazi samo što su start i cilj bili na livadi ispod Mogile, a sada su bili podno Vidikovca. No i tada se trčalo oko jezera što mi je najljepši dio maksimirske šume i čudim se da taj dio nije uključen u stazu kros lige. Na više mjesta je rečeno kako je ovo bilo prvo državno kros prvenstvo u Maksimiru nakon 20 godina, ali meni se čini kako ta informacija nije posve točna jer se sjećam da je 1996. bio neki kros u Maksimiru. Nisam tada trčao, no znam da se moj klupski kolega Marko Vrvilo vratio iz Zagreba u Split sa zlatnom medaljom u konkurenciji dječaka. Ali nije bitno… Jučerašnje natjecanje je i bez toga bilo posebno. Po mnogočemu. Najmasovnije atletsko natjecanje u zadnjih 20 godina s gotovo 500 trkača i trkačica iz cijele Hrvatske, odlična organizacija i do sada neviđena nadmoć jednog kluba u muškoj i ženskoj konkurenciji. Naime, AK Agram ne samo da je bio najbrojniji klub na natjecanju (87 natjecatelja), već je uvjerljivo slavio u ženskoj (što je već uobičajeno) i u muškoj konkurenciji (što je nova kvaliteta). Gotovo da nema utrke u kojoj Agramovci nisu bili na postolju. Zapravo bile su dvije (od 12): mlađe djevojčice i utrka seniora na 12km. No tu sam ja na neki način branio boje kluba iako sam nastupao u dresu Veterana. 🙂

A ta moja utrka je bila dosta predvidljiva. Već u petak ujutro kad sam vidio startne liste naslućivao sam kako će izgledati utrka. Bez nekog podcjenjivanja ostalih trkača, odmah sam uočio da će se najveća borba za drugo mjesto voditi između Matije Grabrovečkog, Nikole Mikulića i mene, dok sam Zorana Žilića odmah stavio na prvo mjesto. 🙂 A tako nešto je priželjkivao i Nikola Mikulić koji je utrku opisao na svom blogu. Pa da ne ponavljam sve ono što je on napisao, jer je vrlo vjerodostojno prenio sva događanja u trci, ja bih samo kratko proanalizirao svoj rezultat. Staza je bila očito malo kraća od 12km jer nemam osjećaj da sam trčao 3:23/km, no to i nije toliko važno jer se radi o kros utrci, a ne o polumaratonu/maratonu ili utrci na stazi da je važan rezultat. Ovo je bilo ekipno natjecanje gdje je najvažniji plasman jer se po plasmanu određuje ekipni poredak. A s plasmanom sam iznimno zadovoljan, kako svojim pojedinačnim, tako i ekipnim. Ponovili smo treće mjesto od prošle godine s tim da smo se jako primaknuli drugoplasiranoj ekipi. Razlika je bila svega dva boda. No ne mogu reći da sam istrčao odličnu utrku. Jako dobro sam se osjećao dok sam vodio utrku, no čim sam otišao malo u pozadinu da se “kao” odmorim postalo mi je teže nego što mi je bilo dok sam bio na čelu. A to mi se već događalo. Puno bolje funkcioniram kad vodim grupu, nego kad pratim tempo grupe. Čak i kad se radi o istom tempu. A jučer sam posebno zakazao u trenutku kad se lomila utrka. Bilo je preočito da će na pola utrke Žile povući i svi smo se uskomešali kako bi spremni dočekali to ubrzanje, a ja sam tu izvukao najdeblji kraj. Jednostavno nisam mogao promijeniti i ostao sam sam. Ali sam zato posebno zadovoljan onim što se događalo poslije, a to je da se u tom trenutku nisam predao i do kraja trke branio 4. mjesto, već sam cijelo vrijeme pokušavao sustići Nikolu što mi je na kraju i uspjelo.

Sad slijedi par tjedana treninga i nova utrka. To će vjerojatno biti polumaraton u Velikoj Gorici.