Objavio: goranmuric | 22/03/2011

Dogodilo se na jučerašnji dan

Do prije pet godina 21.3. bio mi je najdraži dan u godini. Prvi dan proljeća… Iako bi na Visu proljeće počelo još puno ranije, a iz ove zagrebačke perspektive viška zima zapravo i nije zima, no svejedno sam se uvijek veselio baš tom datumu. Tjedan dana poslije bi se promijenili sati pa bi mogli ostati vani sat duže, sat više košarke, nogometa, tenisa ili što se već igralo u to vrijeme. A koji put bih stigao poslije košarke i na trčanje s tatom. I tako se to veselje vezano za prvi dan proljeća nastavilo i kasnije, i kad više nisam bio dijete uvijek bih živnuo oko tog datuma, počeo bih bolje trenirati i sl. Sve do 21.3.2006. kada mi je umrla mama. Od tada se to ushićenje proljećem miješa s tugom i sjetom jer se prisjetim mame koja nas je prerano napustila. A sjećam se dobro tog proljeća 2006. Baš sam tada počeo s pisanjem bloga i tada sam se pripremao za maraton, prvi put da sam po zimi trenirao za maraton. Prije toga sam bio istrčao jedan Sljemenski maraton i potom odustao na Zagrebačkom. No nije mi se “zgadio” maraton pa sam se odlučio spremiti za Splitski na proljeće, tj. Maraton 5 gradova, jer se trčalo iz Segeta, preko Trogira, Kaštela i Solina do Splita. Jako lijepa staza u dobro vrijeme i baš je šteta što je to bilo zadnje izdanje tog maratona. I baš pred početak proljeća, negdje mjesec dana prije maratona, mama se razbolila i završila u bolnici. Stigao sam ju otići posjetiti tek jednom i to je nažalost bio i zadnji dan da je mama bila sposobna za priču. Otišao sam iz Splita kasno navečer za Zagreb, stigao doma ujutro u 5h, a već smo u 8h išli na kros u Karlovac. I još sam tamo dobro trčao… A dva dana poslije mama je umrla…

I svatko se na svoj način nosi s tugom, a mi smo se tih dana trudili raditi ono što bi i inače radili. Pa sam tako ja trenirao. Pogreb je bio u četvrtak i tog dana je kiša padala, a u petak je osvanuo prekrasan sunčan dan, pravi proljetni. Idealan za zadnju dužinu pred maraton. Tata i brat nisu imali ništa protiv toga da ja odem trčati taj dan, ne bi se ni mama bunila. Uostalom, ona me i odvela na prvi trening u Split, ali je i bila moj najveći kritičar. Znala bi mi reći: “drugi? a kad ćeš bit prvi?”🙂 A to što sam istrčao osobni za 10” joj ne bi puno značilo pa bih ja uvijek rekao: “ma daj mi tatu na telefon, on se bolje razumije u sport!”🙂 I tako sam ja dan poslije maminog pogreba istrčao 37km po brdovitoj viškoj stazi za 3h i popravio si vrijeme od ljeta za 32 minute. A to je ujedno značilo i da neću ići u nedjelju na Turopoljsku utrku kako sam planirao, već sam odlučio ostati još par dana s obitelji i vratiti se u Zagreb u nedjelju navečer. I baš na toj Turopoljskoj utrci je Lili istrčala hrvatski rekord u polumaratonu, a meni je kasnije baš ta Turopoljska utrka falila za bolji plasman u cestovnom kupu jer sam završio na 6. mjestu s utrkom manje od drugih trkača. Tada je bilo potrebno “samo” 10 utrka za cestovni kup, a sad se ta brojka popela na “previšepuno” 12. Već sam tri puta spomenuo Turopoljsku utrku (četvrti), a još nisam napisao ništa o ovogodišnjem izdanju iste. A jučer je bilo preko 300 klikova na blog u nadi da ću nešto napisati. No od mene ni riječi.🙂

No vratimo se u tu 2006. godinu… Dva tjedna poslije trčao sam u Rijeci polumaraton (točnije od Lovrana do Rijeke) i tamo sam istrčao osobni rekord (1:15:12) i provukao Lili na još jedan hrvatski rekord (1:16:04) koji joj nikad nije priznat iz nekog bizarnog razloga. Suci su se posvađali s organizatorom i otišli s utrke tako da nije imao tko “potvrditi” taj rezultat. A još dva tjedna poslije bio je i taj maraton za kojeg sam se spremao, jedini maraton koji sam trčao u ponedjeljak, na Uskrsni ponedjeljak. Istrčao sam 2:47:01, a u cilju su me čekali tata i Luna (pekinezer). A malo je falilo da Dražen Dinjar ne zapamti Lunu za cijeli život jer se baš u trenutku kad je on dolazio na cilj, Luna provukla ispod gelendera i krenula trčati na drugu stranu ulice i tako s onom vodilicom koja se rasteže napravila savršenu zamku.🙂 I tata ju je u zadnji čas uspio povući tako da je Dražen neometen ušao u cilj, ali postojala je fotografija (koju sad ne mogu naći) Lune par centimetara od njegovih nogu.🙂

I to je uglavnom bilo najbolje od trčanja za 2006. godinu. Na jesen nisam uspio popraviti ni vrijeme na polumaratonu, ni na maratonu. Jedino sam na ljeto istrčao osrednjih 15:59 na 5000m. No te sam godine zavolio cestovno trčanje i počeo se polako prebacivati sa staze na cestu, usput i na brdo…


Responses

  1. Evo Muricu i mi imamo nesto zajedničko.U tvom tekstu sam vidio sebe,samo godina je 2007 😦

  2. Tužno!😦

  3. Imamo mi Slavek (na sreću) i više toga zajedničkog.🙂

    Pozdrav!


Kategorije

%d bloggers like this: