Objavio: goranmuric | 18/04/2011

Homo si teć!

Eto prošao je i taj “strašni” vikend. London je bio fenomenalan, odgledali smo sinoć ono što je video rekorder snimio ujutro ubrzavajući reklame. A u Rijeci je također bilo fenomenalno. Samom utrkom (svojom) nisam zadovoljan, ali kad sam kasnije malo zavrtio film unatrag, nemam baš nekog razloga biti nezadovoljan. Nisam istrčao rezultat koji sam priželjkivao i koji su neki drugi očekivali od mene, raspao sam se kao rijetko kad, ali nije loše istrčati 1:15 kad se tako raspadneš. Prije bih u takvim slučajevima završio na 1:23, 1:29, čak i na 1:34. I što je najbolje od svega sve ostale ciljeve sam u Rijeci ispunio, ekipno smo bili među najbolje tri ekipe, uzeo sam bon za prvo mjesto u kategoriji i proveo jedan lijep dan na odlično organiziranoj utrci u dobrom društvu. A dojam je popravio odličan nastup većine trkača-ica, tj. uglavnom trkačica koje treniram. Pala su tri osobna rekorda, jedan dečko je istrčao svoj prvi polumaraton, a jedino smo Lega i ja malo rezultatski podbacili. No možda smo i htjeli previše pa krenuli preambiciozno u utrku, a to nas je na kraju koštalo žvrnžljanja u drugom dijelu utrke. A iskreno, vrijeme u Rijeci i nije bilo baš neko za rezultat, nema ih puno koji su trčali osobne rekorde u tim uvjetima i zato svaka čast onima koji su to uspjeli.

Evo i moje utrke u nekoliko rečenica (moš mislit kako ću bit kratak)… Start je bio vrlo brz. Da bih što prije pobjegao od gužve na startu, jako brzo sam krenuo i na kraju Korza se ni kriv ni dužan našao u prvoj grupi rame uz rame s Erkolom Ashenafijem. Bilo mi je jasno da to nije moje društvo, ali kad sam već tu da vidim kako to oni idu pa sam odlučio još malo trčati uz (iza) njih. Tim više što su u toj grupi bili Zoran Žilić i Dražen Dinjar, direktni konkurenti iz drugih klubova za ekipno prvenstvo Hrvatske. No nakon nekog vremena (cca 1,5km) odlučujem da bi daljnje trčanje iza te grupe bilo izrazito glupo (ako već nije) i malo usporavam kako bi me sustigla druga grupa. To se vrlo brzo dogodilo, dostižu me Matija Grabrovečki i Drago Paripović pa nastavljam s njima. Ali uskoro dolazi uzbrdica i polako počinjem zaostajati, a uzbrdici nikad kraja. Do kraja tog uspona imam već 100m zaostatka i taman negdje pri vrhu me sustiže jedan trkač. Prepoznajem da je to Sadet Čaušević, treći prošle godine na Plitvicama, i njegov tempo mi taman odgovara. On je malo brži na uzbrdicama, ja vučem na nizbrdicama i u slijedećih nekoliko kilometara smo se jako približili Paripu koji nije mogao držati tempo koji je Matija nametnuo. Pred okret smo samo 40-50m iza njega i taman kad sam se ponadao da ćemo ga stići dolazimo na okret i tu me nešto pokosilo. Pokosio me vjetar. Dok smo trčali prema Preluku uopće nisam osjetio da tako jako puše vjetar u leđa, na par trenutaka je čak puhalo u prsa, ali kad smo se okrenuli, kad je počelo puhati u prsa… Sadet mi polako odlazi, tempo mi pada, u susret mi dolaze trkači koji su iza mene. Pokušavam ne pokazati koliko mi je teško, ali nisam uspio jer su mi svi poslije trke rekli da sam jako loše izgledao.🙂 Trčanje nazad je bila prava patnja. Na nekim mjestima je tako puhalo da sam imao osjećaj da trčim 5min/km i stalno sam se čudio kako me nitko ne prestiže. A na okretu sam vidio par lijepih grupica ne puno iza mene koji su se mogli timski udružiti i lakše se boriti s vjetrom nego ja sam. No do cilja me nitko nije prestigao, tek mi je jedan trkač iz Slovenije malo priprijetio kad smo došli opet na Korzo, ali sam imao dovoljno snage da odbijem napad i uđem u cilj kao deseti. Odmah po dolasku na cilj uhvatile su me kamere neke riječke televizije i molim sve koji će to gledati da udalje djecu iz sobe jer mislim da nisam neka dobra propaganda kako je trčanje super i zdrav sport.🙂

Patnje "mladog" Gorana

Kao što rekoh ovo je bilo ekipno natjecanje i ostali trkači iz mog kluba (Krešimir Balaško, Lovelos Slovinac i Krešo Babić) su odlično trčali te smo zauzeli treće mjesto u konkurenciji desetak klubova. Prvi su bili dečki iz AK “Rudolf Perešin” predvođeni Dinjarom i Grabrovečkim, drugi AK “Žumberak” s Dragom Paripovićem, a na moje iznenađenje AK “Zagreb Ulix” je bio tek četvrti iako sam ih ja u postu od petka istaknuo kao glavne favorite za prvo mjesto. Imamo sreće što Lisa nije trčala za njih.🙂 No zato sam pogodio da će se glavna borba u ženskoj konkurenciji voditi između Veteranki i Sljemenašica, a nisam bio daleko ni kad sam se našalio da bi to mogle biti jedine dvije ekipe jer je bila još samo jedna. Cure iz Veterana su bile uvjerljivo prve, a ekipu su činile Marija Vrajić, Maja Cota i moja Kristina koja je istrčala osobni rekord za 3min. Bravo!


Responses

  1. Vidi njega kak se buni – 1:15!!!…hehe…uh kaj bi mnogi dali da su na tvom mjestu…ja prvi…samo da mi je jedna trka od 1:15, pa makar do kraja života trčao 2 sata polumaraton…hehe…šala naravno…ovo s vjetrom je bio problem i prošle godine…doduše onda je puhalo obrnuto…do okreta vjetar u prsa…nakon okreta u leđa…meni je Riječki polumaraton uz Varaždinski najbolji…nije monotona ni dosadna utrka…eh sad da si znao da ćeš trčati 1:15, sigurno bi ostao doma gledati Londonski maraton??? ajd priznaj!!!

  2. Čestitke za medalju! Biti će i boljih vremena….🙂

  3. vjetar zna biti opak

  4. da opak… sjećam se 1. svjetskog prvenstva u dugom triatlonu u Nici 1994.godine…tako je puhalo u prsa da sam iz nemoći počeo trčati natraške… čestitke Kristini, a i tebi… nije to nimalo loše…dapače…

  5. murinjo oprosti sto koristim tvoju stranicu za malo reklame
    nova facebook stranica koja se bavi iskljucivo hrvatskom atletikom
    cro atletika
    https://www.facebook.com/pages/CRO-ATLETIKA/145372635533082?sk=info


Kategorije

%d bloggers like this: