Objavio: goranmuric | 03/05/2011

Kamešnica

Nisam imao u planu za ovu godinu nikakve brdske utrke, ali kako smo u AK Agram odlučili voditi nekoliko trkačica i trkača na izbornu utrku za Evropsko prvenstvo u planinskom trčanju, tako sam i ja iskoristio priliku da otrčim utrku koju još nikad nisam trčao. Inače sam trčao malo brdskih utrka u Hrvatskoj ako se ne računaju lige po okolnim planinama. Trčao sam dva puta Borošinu utrku na Sljeme, jednom na Učku, jednom Korita i jednom Papuk. Skoro da sam bio na više Evropskih i Svjetskih prvenstava u planinskom trčanju, nego na (običnih) brdskih utrka.🙂 Na Kamešnicu smo stigli vrlo na knap. Start utrke je bio u 10:30, a mi smo iz kombija izašli u 10:05. Zadnju pauzu na putu smo imali oko 7h i pri izlasku iz kombija mi se činilo da nitko od nas neće moći startati. Cure i dečki su me molili da pokušam odgoditi start za 15-ak minuta i organizator nam je izašao u susret, no nije mogao pomaknuti start za više od 5 minuta. Dok su se oni pripremali za utrku ja sam otišao napraviti prijavu i dok sam diktirao imena svih iz kombija još sam razmišljao da li da prijavim i sebe ili da lagano trčkaram po Kamešnici bez broja. I kad sam prijavljivao zadnjeg trkača – Gorana Grdenića, odluka je pala i rekoh curi na prijavama “ima još jedan Goran…”🙂 Dok sam podijelio brojeve i obukao se u dres, ostalo mi je taman vremena za ono što svi radimo prije utrka, a nije zagrijavanje.🙂 I dođem na ulicu di se svi zagrijavaju, a netko mi reče da me tata tražio. U toj zbrci bio sam totalno zaboravio da mi je i tata došao u Otok i da i on trči utrku. A kako ja sve manje idem na Vis u zadnje vrijeme, a tata je dobro zagrizao za trčanje, tako su nam ove utrke u Dalmaciji skoro jedina prilika da se vidimo između dva ljeta.

Tata i ja

Vrlo brzo je uslijedio start. Pokušao sam držati vodeću grupu u kojoj je na početku bilo 15-ak trkača (10-ak seniora i 4-5 juniora), ali noge kao da nisu bile moje. I čim smo došli na prvu uzbrdicu počeo sam polako gubiti priključak i još sam se par minuta grčevito držao na začelju kolone, no uskoro sam pustio grupu. A taj prvi uspon je bio dosta dug, ipak se radi o brdskoj trci🙂 i dok se staza nije malo izravnala prošlo je više od 2km. Ali s prvim zaravnanjem uspijevam malo protresti noge, napraviti par ubrzanja s kratkim koracima i kao da mi je krv tek tada ušla u mišiće. Do tada su vodeći u trci bili toliko naprijed da ih više nisam ni vidio, a ispred mene su se jedan po jedan pojavljivali oni koji su otpadali iz grupe. Taj dio staze mi je baš dobro sjeo, jako me podsjeća na neke makadame po kojima trčim kad sam na Visu, i tu sam prestigao nekoliko seniora i sve juniore. Onda negdje oko 5. kilometra dolazi jedan oštri uspon, no to mi sad više nije tako teško kao na početku utrke, a poslije njega dolazi jedan lijepi blagi spust dug oko jedan kilometar. Tu već mogu vidjeti koliko je tko ispred mene i vidim Brunu Erenta na oko 100m ispred mene, a još 50-100m ispred njega su Ivica Škopac i Goran Grdenić. Daleko naprijed vidim i neki žućkasto narančasti dres koji bi trebao biti Koceićev dok vodeći trojac (Nikola Mikulić, Dražen Dinjar i Matija Grabrovečki) uopće ne vidim. Po završetku te nizbrdice slijedi blagi uspon i tu je cilj juniorske utrke dok seniori skreću desno na vrlo stmi uspon. Kako sam poslije čuo tu se riješilo i pitanje pobjednika utrke jer je Nikola na tih nekoliko stotina metara uspio napraviti skoro 100m prednosti Draženu i Matiji i oni to do kraja utrke nisu uspjeli stići. A ja sam se na tom usponu skroz približio Grdeniću i Erentu iako zapravo nisam bio toliko blizu. Tridesetak metara na brdu se opet pretvori u 100m na ravnom, no ta prividna blizina me tjerala da dam sve od sebe kako bi ih stigao. Nakon tog strmog dijela opet dolazimo na jedan makadam koji me također podsjeća na jednu stazu koju sam na ljeto 2007. na Visu trčao svaki dan kako bih se što bolje pripremio za SP u Švicarskoj. I onda najljepši dio utrke i jedan od najljepših prizora koji sam ikad vidio. Tim makadamom dolazimo do jednog prijevoja i ispred nas se pokaže visoravan Blaca – prekrasno zeleno polje okruženo planinama, a uz njega vodi lijepa makadamska cesta po kojoj mi trčimo. I još ide blago niz nogu! Gdje ćeš veće ljepote?!🙂 Tu sad već trčim jako brzo, prolazim oznaku 11. kilometra, Goran i Bruno su mi na 30-40m, ali ovog puta na ravnom i samo je pitanje vremena kad ću ih stići. A sve je bliže i Marin kojega je Škopac prestigao. Uskoro dolazi i taj trenutak kad prestižem Brunu, ali tu mi je puno pomogao i grč u njegovom listu. Prolazim pokraj njega, kratko mu kažem “ajmo Bruno!” i nastaljam loviti Gorana. No Bruno se brzo oporavlja i nastavlja trčati i opet me stiže na zadnjem usponu. I sve se opet okrenulo, on sustiže Gorana, ja popuštam, a do kraja utrke ima još 300m ravnice i ne mogu ih više stići. Na cilj dolazimo u desetak sekundi, sudac nam govori vremena i ja čujem da sam išao 56:59. U prvi tren mi se čini loše jer je norma za odlazak na EP bila na 54:12, a to je daleko od tog vremena. No nitko osim Nikole Mikulića (54:09) nije istrčao to vrijeme.

Nisam ni išao na utrku s ciljem da se kvalificiram za to Evropsko koje će biti u 7. mjesecu u Turskoj jer taj vikend imam nešto važnije u planu. Ne mogu reći ni da sam trku shvatio kao trening jer nisam. I kad usporedim svoje vrijeme s vremenima drugih u trci i s vremenima nekih drugih trkača prijašnjih godina, mogu biti zadovoljan. Nema puno trkača koji su u ovih 5 godina trčali Kamešnicu brže od 57min. A to nije loš pokazatelj za Plitvički maraton koji bi trebao biti “špica” prvog dijela sezone. I nije mi na kraju uopće žao što sam trčao ovu utrku jer je to jedna od najljepših utrka koju sam trčao u životu. Šteta što nisam trčao malo sporije da malo više uživam u ljepotama krajolika.🙂


Responses

  1. Zanimljivo je sve ovo što pričaš, međutim najlakše je samome sebi pa i putem ovoga bloga nama govoriti i uvjeravati nas da kako ti kažeš”Nisam ni išao na utrku s ciljem da se kvalificiram za to Evropsko koje će biti u 7. mjesecu u Turskoj jer taj vikend imam nešto važnije u planu.” Sumnjam da je ikome od nas pa i tebi važniji neki plitvički maraton.., nego Europsko prvenstvo. Zato te molim da prihvatiš činjenicu da nakon gubljenja nema kajanja! Cestitam pobjedniku koji je ušao u zadanu normu! Ostalima, više sreče i borbe drugi put.🙂

  2. Ne radi se o Plitvičkom maratonu, on je mjesec dana ranije.🙂 Ali zašto mi ne bio bio važniji Plitvički maraton koji je ekipno prvenstvo Hrvatske i gdje se moj klub bori za prvo mjesto od EP gdje se ja borim da ne budem među zadnjih 5???🙂 No ponavljam ne radi se o tome, već sam 10.7. na nekom drugom mjestu i to nisam rekao poslije utrke, već sam to znao još prošle godine u 7. mjesecu. A to što sam ja ovo napisao u blogu ne umanjuje vrijednost Nikoline norme i njemu svaka čast…

  3. Ekipno prvenstvo Hrvatske??? O BOŽE, gdje ide ovaj svijet!? Nadam se da ovaj tvoj komentar neće vidjet mladi i još uvijek nadobudni. Razmisli prije nego nešto kažeš! Ljudi cijeli život maštaju o EP, a ti ga omalovažavaš jednim EKIPNIM prvenstvom. Ako još nisi usavršio mjesto trenera, a vidim da nisi, preporučam ti da odeš na WIKIPEDIU i pronađeš najpoznatiji atletski komentar(Razlog početka olimpijskih igara). A pošto nisam siguran hočeš li to učiniti jer je tvoj ego sada povrijeđen, sa zadovoljstvom ću ga napisati–BITNO JE SUDJELOVATI!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

  4. Ne omalovažavam ja EP u planinskom trčanju nego HAS, jer po njima sudjelovanje na istom vrijedi kao medalja na kadetskom prvenstvu Hrvatske. A da ne govorim da se jednom klubu više isplati registrirati u savezu dva roditelja (200 bodova), nego imati predstavnika na EP u planinskom trčanju ili krosu (150 bodova). A prvo mjesto na ekipnom PH u konkurenciji 5-6 klubova vrijedi 600-700 bodova.😉

  5. Sretan nam rođendan!


Kategorije

%d bloggers like this: