Još malo o Plitvicama

Baš smo se Saša i ja zezali poslije trke kako je to bio takav događaj da ćemo imati o čemu pisati narednih mjesec dana, za svaki kilometar utrke jedan post. 🙂 Ali bit će dosta tri… Žao mi je što nismo uzeli fotić sa sobom pa da imam i puno slika koje bih stavio u Picasu, a najbolje od njih na blog. Pronašao sam tek nekoliko slika na Facebooku iako znam da su ljudi puno više fotkali…

Plitvički maraton je sigurno naša najbolja utrka i koliko god se ljudi trudili naći neku zamjerku na organizaciju, mislim da velika većina trkača ode kući zadovoljna bez obzira kako su trčali i koje su vrijeme postigli. Samo jednom godišnje se pruža prilika trčati maratonsku utrku u tom predivnom ambijentu, a veliki broj trkača daje poseban ugođaj. Tog dana su tamo svi zbog trčanja, a i kad ostaneš sam sa sobom nakon 15-20km utrke opet si okružen prekrasnom prirodom, jezerima, šumom… i uživaš u tome. Ne treba ti nikakav zec ni podrška sa strane. A nema ni automobila i nervoznih pješaka kojima smetaš. Ako i naletiš na nekog (japanskog) turista, on ti zaplješće i uputi ti riječi podrške.

Ove godine je unatoč rekordnim prijavama možda ipak bilo malo manje trkača nego prijašnjih godina, ili se to meni samo čini. Možda je i nepovoljna prognoza otjerala jedan dio ljudi jer većina rekreativaca ipak više voli toplo i sunčano vrijeme od prohladnog i kišovitog dana. Čini mi se kako je stranaca bio uobičajen broj, a da je moglo biti malo više naših trkača. Ovako napamet mogao bih se sjetiti barem 20-ak trkača i trkačica koji inače redovito idu na trke, a na Plitvice nisu došli. Stoga je i Ekipno prvenstvo Hrvatske bilo malo krnje. U konkurenciji je bilo tek 4-5 muških ekipa i samo dvije ženske, dok je na Ekipnom PH u polumaratonu bilo desetak muških ekipa. Možda bi trebalo ponovno vratiti pojedinačno i ekipno PH u maratonu na istom natjecanju…

Muška ekipa AK Veteran je ove godine ove godine uspjela osvojiti ekipni naslov i to u iznenađujućem sastavu. Čak tri trkača su imala vrijeme ispod 3h (što je na Plitvicama vrlo vrijedan rezultat) – Krešo Babić 2:55, Lovelos Slovinac 2:58 i ja, ali ja bih posebno izdvojio našeg četvrtog trkača Milu Šikmana koji je u dobi od 62 godine istrčao (plitvički) maraton za 3:26 i time vjerojatno postao najstariji prvak Hrvatske u svim sportovima, a u atletici sigurno. To su već godine kad je uspjeh proći liječnički… 🙂

Kao i prošle godine, odlazak na Plitvice je bio jedan lijep izlet. Jedino mi je žao što nismo mogli ostati još jedan dan (ili još bolje tjedan) i još malo uživati u ljepotama nacionalnog parka. Prošle godine mi je to bilo najljepše. Naravno, kad nisam istrčao dobru utrku. 😉 No i ove godine smo uživali. Na trku smo išli dan ranije, primljeni smo kod Abrlića kao da veliki Haile dolazi kod njih glavom i bradom. 🙂 Ovaj put je na Plitvice došao i moj tata i to mu je prvi put da je bio na Plitvičkom maratonu iako je poziv za utrku dobio još davne 1989. godine dok je trčao Splitski (polu)maraton. A ove godine “sa mnom” je bila i moja mama koju sam sanjao noć prije utrke i koje sam se sjetio na 37. kilometru što mi je dalo neku dodatnu energiju u najtežim trenucima utrke. Možda je upravo to bio ključni trenutak u lovu na četvrto mjesto…

I tako, mislim da ću na Plitvice od sada dolaziti svake godine. Vjerojatno neću svaki put trčati dobro kao ove, ali kao što rekoh, s Plitvica nitko ne ide razočaran.