Objavio: kristinaskevin | 14/07/2011

Rothvica

Ideja o Ironmanu vrzma mi se po glavi već godinama, ali ja spadam u onu grupu triatlonaca koji su do njega došli postupno počevši od sprint triatlona i jarunskih liga pa preko olimpijskog triatlona i halfironmana. Nije mi se žurilo s tom utrkom jer je to za mene The Race. I do zadnjeg dana činila mi se naprosto neizvediva. Trebala sam puno kilometara odvesti i istrčati da bih se odlučila prijaviti i početi trenirati baš za ironman.

Zašto baš Roth? Tamo smo prije devetnaest godina dobili prve naše Ironmane Marijana Pedišića i Borka Prvana i o toj utrci sam čula samo sve najbolje.. Htjela sam vidjeti taj grad i regiju u kojoj svaka druga kuća ima triatlonca, doživjeti tu atmosferu. Uostalom, možda ću napraviti u životu deset Ironmana, a možda će sve ostati na ovom jednom, nikad ne znaš. E pa neka onda to bude Roth – druga najveća Ironman utrka na svijetu. Prijavili su se jos Matthias, Giovanni i Iva, kasnije i Andrej, što su sve samo razlozi više da idem tamo. Nedavno su Iva i Giovanni morali odustati zbog ozljede, odnosno bolesti, i jako mi je žao što nisu bili tamo..

Kristina, Andrej i Matthias

Čim sam se prijavila počela sam smišljavati treninge i šarati tabličice u hladu borova na viškoj plaži.🙂 I to mi je jednako drag izazov u svemu tome. Bacila sam pogled na neke planove treninga po raznim knjigama, ali mi se nisu baš svidjeli pa sam se držala osnovnih principa i napravila po svom. Brat Darko se pobrinuo za plivanje ovaj put. On me ipak zarazio tim triatlonom u startu pa neka sada malo plati za to.😉 I baš mi je trebalo neko osvježenje u plivačkim treninzima, a još više društvo. Rekla sam mu koje dane bih išla na bazen i za kakve treninge bih bila sposobna. Ukupno sam trenirala malo više nego zadnjih par godina, ali dužine na biciklu i trčanju svaki tjedan iscrpljuju i fizički i psihički pa je osjećaj napora i angažmana puno veći, pogotovo kada se krajem zime svaki vikend nadate da je to posljednji hladni ove godine.

Tjedni i mjeseci do utrke su se jako brzo izvrtili. Prema kraju sve brže i brže.😉 Kad su se treninzi počeli smanjivati odjednom sam imala viška vremena i da ne bih previše razmišljala i trtarila kuhala sam komplicirane ručkove, isprobavala razne recepte za kolače (nije mi jasno kako se nisam uprasila od tih kalorijskih bombi koje sam otkrila)😉 i naravno išla po kavama više nego u srednjoj školi. Al sam se i sve bolje osjećala na treninzima. Straha nije bilo uopće vjerojatno i zato što sam postala svjesna da više ništa ne mogu promijeniti, što sam napravila – napravila sam. Trebalo je samo srediti bicikl i naći mjesto na mojoj minijaturnoj rami za rezervni tubular i ostale potrepštine.

Put je bio dug i naporan, ali zabavan, a društvo savršeno.. Darko i Goran su išli sa mnom, a ovo je bila najčešće svirana pjesma u autu, za mene🙂

Rise up this morning
smiled with the rising sun
three little birds
pitch by my door step
singing sweet songs
of melodies pure and true
saying, this is my message to you

Don’t worry about a thing
cause every little thing is gonna be alright

S Darkom prije starta

Smještaj smo dijelili s Andrejem i Matthiasom koji su došli dan prije nas. Obavili smo prijave, malo vrludali po gradu, odmarali i jeli.. Bilo je nekih propusta u organizaciji, ali to sada prepričavam kao anegdote. Za vrijeme utrke je sve bilo kako treba i to je najvažnije.

Na dan utrke sam se probudila s tako nekim čudnim osjećajem.. Kao da idem na streljanje. Nikada se nisam tako osjećala prije neke utrke… Ružno, mračno, najrađe bih ostala u onoj lijepoj sobi i pokrila se poplunom preko glave… Al na putu do starta je taman svanulo i kad smo došli u onu gomilu ljudi, triatlonaca, pratnje, gledatelja, a muzika trešti… Odjednom me puko adrenalin i jedva sam čekala start. Prošla sam još jednom kroz tranziciju da zapamtim gdje mi je što, napumpam gume, ostavim još par sitnica. Oko mene još 400 malih lijepih biciklića i njihovih vlasnica koje se pripremaju za start… Pogledavamo se i smješkamo, gledamo kak je koja što posložila, ima li koja pametnija ideja.😉

Spremna za start

Otišla sam još do Gorana i Darka, navukla neopren, razgibala se, pozdravila i krenula u box. Taj trenutak dok čekaš start je poseban. Sama među nepoznatim ljudima s kojima ipak dijeliš strast i ljubav prema ovom sportu i zajedno ćete prolaziti tu patnju satima koji dolaze.. Sjetila sam se svih prijatelja koji su mi bili podrška i slali poruke ohrabrenja. Tako sam željela da sve dobro prođe u nekom pristojnom vremenu, da ih ne razočaram.

Plivanje mi je bilo savršeno, uživala sam cijelo vrijeme i jako brzo mi je prošlo tih 3800m. Voda je bila idealna i bio je pravi gušt plivati u okruženju rozih kapica.🙂 Zauzela sam dobru poziciju i plivala u grupici s desetak cura koje plivaju kao ja. To još nisam imala priliku. I to je zapravo isto bio jedan plus pri odabiru Rotha.. Start plivanja je odvojen za žene i muškarce, znači nema tučnjave i borbe za opstanak i mislim da bi tako i drugdje trebalo biti jer nije fer da se žene moraju boriti za poziciju s toliko krupnijim, snažnijim i često agresivnijim muškarcima. Isplivala sam za 1h5min i bila prezadovoljna.. Nisam mislila da ću tak brzo i lako isplivati.

A onda juriš na bicikl. Pazila sam da puls ne prijeđe neku granicu pa kako bude. Staza je teška, ali fenomenalna, nikako dosadna. Voze se dva kruga, ima tri strmija uspona, a ostalo je hupserijada, ukupno 1500m penjanja. Prvi dio kruga mi je bio draži i malo više kroz šumu prolazi pa je i hladnije. Matthias me upozorio dan ranije da se ne opustim previše u tom dijelu jer se u to strmije brdo od 10-tak% kreće iz oštrog zavoja pa sam bila spremna. Nakon njega dolazi i nagrada za trud i jurcanje po serpentinama. Najbolji trenutak (po krugu) i nešto što možete doživjeti samo u Rothu (osim ako ste profi biciklist pa penjete recimo Zoncolan na Giru ili Alpe D’Huez na Touru ;-)) je uspon na Solarer Berg. E tamo nema gledanja pulsa.. Uletis u kolonu s M35 koja reže masu navijača i grizi da te ne pregaze.😉 Ostatak kruga je malo naporniji jer je više na suncu, sve je toplije, a treba se oporaviti od tih uspona, smiriti za dalje.. Drugi krug prošao mi je čak brže i nisam imala nikakvih kriza. Jedino me pred kraj nažuljao dres na više mjesta pa me sve počelo peći od znoja. Malo su me zbunjivale oznake. Krivo su bile postavljene pa mi nije bilo jasno kak mi sigmica signalizira prosjek oko 31-31.5km/h, a po prolazima padam. Konačno ulazimo ponovno u treći krug, gužva je sve veća, izgleda mi da je tranzicija jako blizu a na polaru 5:45. Totalno sam iznenađena! Za ovu stazu očekivala sam preko šest sati i bila bih zadovoljna s tim, al ovo je daleko više nego što sam mislila da mogu. Prosječan puls 135 točno kak sam planirala.

U drugi krug sa smješkom na licu

U tranziciji nas dočekuju volonteri koji preuzimaju bicikle i pomažu u pronalaženju stvari i oblačenju. Kako se oni trude to je nešto nevjerojatno. Zahvaljujući njima (čak sam i ja)😉 obavila tranziciju (i toi toi)😉 dosta brzo i veselo (i naivno) krenula na trčanje. Oznaka prvog kilometra je opet bila kriva jer mi je prolaz bio 4:48. Prihvaćam mogućnost da sam ja budala i da sam se zaletila, ali ne i Andrej koji je potvrdio moju sumnju.😉 Trudila sam se trčati lagano i opušteno u tempu u kojem inače trčim dužine i sve je išlo super dvadesetak kilometara, a onda je počela borba, ono što ironman čini tako teškim. Bilo je jako vruće, teško i bolno. Nikada mi nije bilo teže niti na jednoj utrci ili treningu. Trčala sam od jedne do druge okrepne stanice, stala, pojela, popila kolu, polila se vodom i krenula dalje. Tu su volontirala djeca.. Satima su stajali na suncu, gurali pod nos napitke, polijevali nas vodom, trčali za nama i navijali. Kao da potpuno razumiju kroz što prolazimo. Duž cijele staze ima gledatelja i navijača i stvarno ti bude neugodno prohodati. I tako sam trčkarala i promatrala ljude oko sebe, već odavno prestala brojati kilometre i prolaze i samo se odjednom našla na tepihu koji vodi u cilj.. 11 sati, 19 minuta.. I napokon sam otkrila što je Ironman.🙂

Još malo do cilja

Na ovoj ironman utrci sudjelovalo je oko 3000 triatlonaca. Svatko ima svoju priču, svoje snove, želje i ciljeve i svoje razloge zašto je tamo. Svatko je napravio svoju utrku najbolje što je mogao i izvukao je baš sve iz sebe. Ironman je borba od početka do kraja. Najljepša i najteža utrka na kojoj sam bila. Za mene iznad toga nema ništa više i nadam se da ću imati priliku popraviti rezultat, a nadam se i da ću imati društvo na treninzima, da će ovaj tekst potaknuti još nekoga da se počne spremati za ovako nešto. Isplati se svake kune, svakog sata potrošenog na treninge… Znoja i suza..


Responses

  1. super
    jedino mi nije jasna jedna stvar – kaj si pila kolu na okrepnim stanicama? znam da biciklisti mijesaju kolu i mineralnu i to piju, al kolu na trcanju? pa meni bi bilo zlo!

  2. Za utrku sam ti već čestitao, pa ću ti sad samo pohvaliti članak🙂
    Inga, kola je najbolje energetsko piće nakon xy kilometara. Kad ništa drugo ne možeš probaviti kola sjeda ko ćelavu šamar. Nakon nekog vremena veliki dio krvi ode u mišiće i u želucu ostane premalo krvi da bi probavio imalo kompleksnije ugljikohidrate. A kola je smeće napravljeno od jednostavnih šećera koji ne traže nikakvu razgradnju. Ja sam je pio nakon 18.km trčanja, a možda sam trebao početi i ranije. A ima i kofeina što isto nije za bacit

  3. Odlican clanak. Morat cu pricekati jos neko vrijeme da i sam napisem nesto slicno.🙂
    Naravno, cestitam na utrci i rezultatu.🙂

  4. Bravo, čestitam, ….!!!!!!

  5. Svaka čast! Nisam uopće znao da se spremaš za ironmana-a. Čestitam na ovom izuzetnom sportskom uspjehu…:-).

  6. čestitam, iako još nisam počeo čitat (kao prije prvog srka prve jutarnje kave)… a cola je i meni zakon…jedino moraš uz colu pit i vodu… ali sjećem se i jednog neugodnjaka s colom… zamjenili su u Nici colu i vodu i ja ne provjeravajući po glavi prolijem colu umjesto vode, možeš zamislit kako mi je bilo… još jednom sve čestitke (i Murinju ide dio…)

  7. e zaboravio sam Darka, pa da se ne naljuti… i njemu ide dio zasluga… ovaj plivački dio…

  8. Hvala! Nema ljepše nagrade za trud…🙂

  9. Čestitke Kristini i ostaloj ekipi.. :)))

  10. Ne znam što bi rekao osim da ti od srca čestitam, svaka čast!!!

  11. ćestitam!
    još nisam naletio na osobu s tako niskim omjerom vremena provedenog u pričanju o ironmanu i broja završenih ironmana, pa čestitam i na tome🙂

  12. Pročitavši ovu savršeno jednostavnu priču o Roth-u ,htjela sam ti čestitati na rezultatu i reći ti da si napravila “odličan posao “. Svaka čast !!

  13. evo da napokon nađem i tvoj “izvještaj”. ovak kad čitam uopće ne zvuči dugačko😛
    iskrene čestitke, svaka čast. meni svaki ovakav članak sve više motivira za ironman. još koja godina i…🙂
    e da, sudeći po ovom, izgleda da će ih ipak bit bliže 10 nego 1, ha?🙂
    Bravo još jednom!

  14. iskrene čestitke Kristini i njezinom timu….naklon do poda!!


Kategorije

%d bloggers like this: