Najduži tjedan

Ne znam kako je vama, ali meni tjedan pred maraton traje toliko dugo da već počinjem sumnjati da li vrijeme teče jednako brzo kao ostatak godine. Pogotovo kad se radi carbo-empting i svaki čas nešto jedeš, a uvijek si gladan. Pa onda dođe carbo-loading i “prekomjerno” konzumiranje tekućine (bezalkoholne) i učestali odlasci na wc. A cijelo to vrijeme treniraš duplo manje nego inače pa imaš više vremena za dosađivanje i tako se taj kao lagani tjedan pretvori u tjedan najveće patnje. A tu je još i to išćekivanje. Svjestan da si učinio sve i da više ništa ne možeš promijeniti, a opet ne možeš odmah na utrku, treba se odmoriti i obnoviti zalihe glikogena. A onda dođe i taj dan utrke i dok stojiš na startnoj liniji, a znaš da si spreman, to je stvarno dobar osjećaj. A da ne govorim o tome kad ti još i u trci dobro krene pa na kraju i dobro završi. Ne znam, to je valjda kao kad zabiješ gol pred 100000 ljudi. 🙂

Evo, napokon je došao i taj tjedan, svi treninzi su napravljeni najbolje što sam mogao, a u zadnjih 6 dana otrčao sam i dvije kratke utrke. Na obje sam došao s jednim planom, a otišao kući napravivši potpuno drukčije (da ne kažem krivo). Prošli tjedan je bila utrka “Četiri zagrebačka trga” u organizaciji Policijske uprave zagrebačke u dužini od 5km. Kako smo vodili dosta djece na tu utrku tako sam si posložio raspored da i ja taj dan otrčim lagano tih 5km u tempu maratona pa sam čak i zadnju dužinu pred maraton radio dan prije. Nažalost, zbog ove utrke nisam pogledao Berlinski maraton do kraja, ali što je tu je, Makau je super trčao i bez moje podrške. 🙂 I dođem na start utrke jako slabo zagrijan jer su dječje utrke završile desetak minuta prije glavne utrke, no Milan Bandić mi je svojim kašnjenjem i davanjem izjava za medije prije trke omogućio još par minuta zagrijavanja. Pa ne može trka startat bez glavne zvijezde. 🙂 I svejedno krenem u trku vrlo rezervirano, bilo je valjda 50 ljudi ispred mene nakon 300m. Gledam tempo na Garminu – 3:40/km. Blizu… Nastavim trčati istim naporom, ali nakon blage nizbrdice tempo padne (ili poraste?) na 3:30/km. A namjestio sam si da mi pokazuje prosječni tempo, ne trenutni… Dobro kad me već ide, nastavit ću ovako. I prođem prvi kilometar za 3:28. No još je puno ljudi ispred mene, a vodeća grupa ima preko 100m prednosti (prošli su 3:04 prvi km). I tu mi padne na um ideja da ih pokušam stići. Pa krenem ubrzavati… Drugi kilometar 3:18, treći 3:13. Čovječe, imat ću negativ split! 🙂 I taman kad sam se približio vodećoj grupi na 5-6”, prilikom preticanja jednog od trkača on me nespretno saplete s leđa, ja se udarim desnom nogom po lijevom listu i to me stvarno jako zabolilo tako da sam morao malo usporiti zadnja 2km. Poslije sam skužio da se taj udarac i vidio, a masnicu sam imao sve do sredine tjedna. Do kraja sam otrčao još 2km u tempu oko 3:20-3:25 i završio na 8. mjsetu u vremenu 17:01. Po Garminu 5,08km, ali je bilo puno skretanja tako da to nije baš najtočnije. Ne loše s obzirom kako sam krenuo i kako sam došao na trku.

No ta spontana promjena plana natjerala me da promijenim planove i za slijedeći vikend. Ako sam već napravio jaki podražaj pred maraton dva tjedna prije, ne treba mi isto to tjedan dana prije. Pa sam si malo izmjenio treninge tako da kroz tjedan napravim malo jače treninge, a “We Run Zagreb” napravim u nekom tempu, malo lakše nego bih inače išao. I opet plan padne u vodu nakon jednog kilometra. Stvarno sam krenuo malo lakše, bar mislim jer sam uključio sat tek na oznaci prvog kilometra pa ne znam koliko sam išao do tada, a sumnjam da je to možda bilo malo kraće jer mi oduzimanjem ukupnog vremena i onog što sam ja odštopao ispadne da sam prvi kilometar išao oko 3min što sigurno nije točno. Nakon tog jednog kilometra sam opet bio u velikom zaostatku za vodećom grupom, ali su oni počeli nešto taktizirati pa sam ih vrlo brzo stigao, a kasnije i otišao na čelo te grupe. Naravno, to nisam učinio tako da sam išao lagano kako sam planirao, nego puno brže. 🙂 Ali opet ne prebrzo. Dobro sam se osjećao i bilo mi je ugodno na tempu oko 3:15/km. Malo prije 4. kilometra u vodstvo je prešao Dino Bošnjak, a za njim su krenuli dva Slovenca i njegov klupski kolega Ivan Malić. Bruno Erent i ja smo ostali malo iza. Iskreno, nije mi se dalo natjeravati s njima do kraja jer su bolji pa bi me ionako isfiniširali, a nitko od njih ne trči maraton za 8 dana. Tako da sam ostao u svom sad već malo manje ugodnom tempu i došao na cilj mirno kao peti. Ukupno vrijeme je bilo oko 19:30, a ovih 4,99km koje sam štopao istrčao sam za 16:32. Vrlo dobro. Slijedeći tjedan treba povezati 8 takvih segmenata za dvije minute sporije i eto lijepog rezultata na maratonu. 🙂 A i vremenska prognoza mi za sada ide na ruku. “Brilliant sunshine” i 25 stupnjeva, koje su najavljivali do prije par dana, zamijenila je povremena kiša i desetak stupnjeva niža temperatura. Izvrsno! I kako mi reče jedan trkač jučer: bilo bi dobro da bude kiša jer će onda bit manje šetača po gradu i onih koji su krenuli na plac u nedjelju ujutro pa će trkači biti mirniji. 🙂