Na korak do rekorda

Za 10-ak minuta će biti točno 24h od završetka (mog) Zagrebačkog maratona pa je red da napišem i neki izvještaj. 🙂 Bez nekog uvoda idem odmah na opis utrke, a na kraju će valjda biti i neki dojmovi. Ako opis same utrke ne bude jako dug… 🙂

Nakon početne gužve poslije starta vrlo brzo se formirala velika grupa trkača i trkačica u kojoj sam i ja našao svoje mjesto. Ja bih ju nazvao grupom vodećih polumaratonki jer ih je bilo 5-6 koje su pucale na prvo mjesto na polumaratonu, a uz njih tu je bila domaća maratonska “elita” te nekoliko najboljih maratonki i pokoji polumaratonac. Uglavnom lijepo i brojno društvo, a tako je uvijek ugodnije trčati. Od mojih konkurenata tu su bili Dražen Dinjar, Danijel Katalenić, Marin Koceić, Tomislav Brečić, Blaž Barac, a u grupi je bio i Zoran Žilić. No svi smo znali da on nije u konkurenciji za prvenstvo Hrvatske jer se odlučio trčati maraton dan prije i to kako bi pomogao Luciji Kimani da istrči olimpijsku normu, a rok prijave za PH je bio u srijedu do 24h. U tom sastavu smo trčali sve do okreta nakon 7km. Ja sam bio uglavnom na začelju kolone, a povremeno bih došao naprijed kad bih vidio da nam tempo malo pada. Tempo se u tim početnim kilometrima vrtio oko 3:45-3:46/km. Dugo sam se dvoumio da li trčati maraton s običnim satom, Garminom ili bez sata uopće, a na kraju sam se odlučio za opciju Garmin, ali bez trake za puls. I namjestio sam si autolapove svakih 5km, a na zaslonu sam ostavio ukupno vrijeme i prosječan tempo za svaki lap. Nakon okreta u Dubravi došlo je do značajnog ubrzanja od strane Žilića, a za njim su krenule Kimani i jedna Ruskinja (mislim da je Lopatina). Dinjar je isto krenuo za njima, no vrlo brzo je odustao od te ideje tako da se ova trojka izdvojila, a u drugoj grupi su ostali Dinjar, Koceić i vodeće polumaratonke, dok smo Katalenić i ja čak malo zaostali za njima. No ubrzo smo ih sustigli i onda sam ja nametnuo svoj tempo koji sam držao slijedećih 20-ak kilometara. Povremeno je uz mene trčao Dinjar, povremeno Koceić, ali većinu vremena sam ja bio taj koji je diktirao tempo. Grupa nam se polako počela osipati, a počeli smo sustizati i neke polumaratonce koji su do tada trčali 100-tinjak metara ispred nas. Na okretu na Črnomercu odštopao sam da nam Žilić i cure bježe 44”, a nakon okreta sam prvi put u utrci vidio Dragu Paripovića. Na prvom okretu ga uopće nisam skužio. Bio je na oko 2min iza nas i imao je crveni (maratonski) broj. U četvrtak smo se vidjeli na nasipu i spomenuo mi je da je prijavljen za maraton, ali da je to više želja predsjednika njegovog kluba nego neka realna varijanta da će trčati. Ali evo ga trči. 🙂 A s njim je bio i Krešo Balaško koji je također trčao maraton. Moglo bi se reći dvojica povratnika na maratonske staze; Parip nakon desetak godina, a Krešo nakon tri godine (tada je imao 17 godina).

Nakon 21km napustili su nas polumaratonke i polumaratonci, a u grupi smo ostali Dražen, Danijel, Marin i ja. Do Maksimira vjetar nije toliko smetao, ali kad smo prošli stadion vjetar je bio sve jači i nažalost prognoza je opet bila točna. Tempo nam je u tim trenucima pao s 3:40-3:45/km na 3:55/km, a ja sam se dosta trudio vratiti tempo na pristojnih 3:50/km pa sam u nekoliko navrata ostvario 5-10m prednosti pred pratiocima, ali bi me onda sustigli. Zatim bih otišao malo iza da se odmorim i onda opet naprijed. A tempo se vrtio oko 3:51-3:52/km i okret u Dubravi je bio sve bliži. I čim smo okrenuli odlučio sam napasti. Postupno sam ubrzao i odvojio se od konkurenata. Koliko sam skužio Dražen je krenuo za mnom, ali i on je počeo zaostajati. Tada sam vidio da su Drago i Krešo malo bliže, ali još uvijek mi je glavni konkurent bio Dinjar. Dok sam tako “stiskao gas” nije mi bilo lagano, a bio je tek 31. kilometar. No do tada mi nije bilo jako teško, već više onako oteško i rekao sam sam sebi “ajde da mi bude baš teško”. Koliko sam puta trčao na Jarunu krug, dva, tri u tempu i da sam se baš mučio, stenjao i opet bih izgurao trening do kraja. Ajde da mi i na maratonu bude tako teško. Uostalom, do kraja imam još manje od dva kruga oko Jaruna, a prošle zime sam ih napravio sedam. I to razmišljanje mi je dosta pomoglo, ali i gel kojeg sam redovito cuclao od samog početka utrke svakih 7-8km. Nakon što sam uzeo gel na 33. kilometru postalo mi je puno lakše i potez od Maksimira do Trga ponovno sam se osjećao kao u prvom krugu. Tempo mi je u jednom trenutku bio ispod 3:40/km, a korak mi se činio jako dobar. U tim trenucima mi je KJ, koji je utrku pratio na biciklu, javljao da Dinjar ima sve veći zaostatak tako da mi je i to malo dalo krila. No još uvijek nisam znao da najveća opasnost prijeti od drugog trkača. A to sam saznao negdje na 38. kilometru dok sam došao na Trg republike Austrije kad mi je prijatelj rekao da je Parip prvi iza mene, a to sam trebao zaključiti i sam jer je nekoliko minuta prije njegov nećak zaustavio bicikl pored mene i pokrenuo sat kako bi odštopao razliku između nas dvojice. Trčeći do zadnjeg okreta bilo mi je jasno da će doći trenutak kad će me Paripović stići i morao sam se pripremiti da odgovorim. No bio sam nemoćan. I to iz istog razloga kao i prije 4 godine kad me Hrvoje Kovač dostigao gotovo na istom mjestu, a razlog su lagani grčevi u listovima. Dok sam trčao u tom svom tempu oko 3:40-3:45/km to je bilo podnošljivo i mogao sam kontrolirati da me ne uhvati jaki grč, ali kad je Drago prošao pored mene u tempu ispod 3:30/km to nisam mogao ispratiti. Pokušao sam, držao ga par stotina metara, no više od toga nisam mogao. Par puta me jako presjeklo da sam se prestrašio da bi mi se ako tako nastavim mogao skroz zgrčiti list, a onda je utrka za plasman i rezultat gotova. Do kraja sam uspio izvući tempo 3:40/km i ušao u cilj u vremenu 2:38:40. Parip mi je u tih zadnjih 2km napravio 30”. Minutu iza mene ciljem je prošao Krešo koji je istrčao izvrsnu utrku. Popravio si je rekord za 13 minuta i to na koji način. Iza njega je bio Tomo Brečić koji je također popravio svoj rekord, a Dražen je dosta pao u zadnjih 7km i završio je utrku na 2:42-2:43. Katalenić i Koceić su odustali…

E sad… Uvijek te poslije utrke ljudi pitaju jesi zadovoljan, jel ti to rekord i sl. Zadovoljan sam, ali bih bio još zadovoljniji da nisam izgubio naslov prvaka Hrvatske u zadnja 2km utrke i da sam pri tom išao pola minute bolje. Ali izgubio sam od boljeg trkača, trkača koji nam svima treba biti uzor i čije rezultate iz mladih dana će teško netko od nas dostići. No ako su nam ti rezultati nedostižni ne mora nam biti nedostižna ljubav prema ovom sportu koju Drago ima i žar s kojim se utrkuje 20-ak godina poslije svojih najboljih utrka i trud koji ulaže na treninzima kako bi trajao ovako dugo na ovom nivou. A može nam svima biti čast što se imamo priliku utrkivati protiv njega.

Više mi je žao zbog rekorda. Pogotovo jer sam cijelo vrijeme bio uvjeren kako mi je rekord u rukama. Kako sam trčao s Garminom tako sam se potpuno pouzdao u njega i oznake kilometra uopće nisam gledao, već sam samo pratio prolaze koje mi on mjeri i tempo koji mi pokazuje. Na 10. kilometru sam skužio da je Garmin 30-ak metara ispred pravih oznaka, a kasnije više nisam pratio nikakve oznake jer ih je dosta bilo porušeno, što od vjetra što od građana. A Garmin mi je cijelo vrijeme “sugerirao” kako idem oko 2:37. Prolaz na “30. kilometru” je bio 1:52:05, a na “40.” 2:29:16. No do kraja nije bilo još 2,2km već 2,57km. 😦 Sad znam za drugi put, a to će biti još ove godine. 🙂

Evo i Garmin filea: