Objavio: goranmuric | 21/01/2012

Počeci

Nekidan sam na Facebook stranici Nike Hrvatska naletio na temu “kako ste počeli trčati, prisjetite se svojih trkačkih početaka” pa ću se tako i ja prisjetiti svojih.🙂 Prva sjećanja mi sežu u daaavne osamdesete godine prošlog stoljeća kada smo povodom proslave Dana Mladosti imali natjecanje u štafetama, a umjesto štafeta u ruci smo imali one male šarene vjetrenjače na štapu koje su se okretale kako bi mi trčali. Sjećam se i mjesta gdje se to natjecanje održavalo i kako je asfalt bio sav šaren jer bi prije tog natjecanja cijelo jutro svaki razred crtao neke slike s kredama u boji. To je bilo baš lijepo, ne znam da li i sad na Visu u školi imaju nešto slično povodom nekog drugog praznika. Slijedeće čega se sjećam vezano za trčanje je bilo iz 1988. godine kad smo za 1. maj otišli u Zagreb u posjet obiteljskim prijateljima, a tata je tada bio vrlo aktivan trkač pa je otišao napraviti trening na nasip. Ja sam isto htio ići s njim, ali kako sam mu bio prespor, a bili smo u nepoznatom gradu, tako je s nama išao naš prijatelj Cico misleći kako neće imati problema trčati s osmogodišnjim dječakom. Sad se ja više ne sjećam detalja, ali iz kasnijih priča znam da sam taj dan pretrčao skoro 5km po nasipu (zato i sad najviše volim nasip) i da se Cico vratio doma u predinfarktnom stanju.🙂 Inače, to mi je bio prvi posjet Zagrebu u životu. Išli smo autom (Zastava 128) s Visa cijela obitelj zajedno, mama, tata, brat i ja, i bili smo tri dana kod Cice, tete Maje i njihovog sina Gorana koji je godinu dana stariji od mog brata, odnosno sedam godina stariji od mene. U ta tri dana bili smo jedan dan na Sljemenu, jedan dan u Stubičkim toplicama i na prvomajskoj proslavi u Maksimiru kad sam po prvi puta bio u Zoološkom vrtu. Najviše su mi u sjećanju ostali polarni medvjedi. Baš je to bilo lijepo vrijeme…🙂

A prva prava utrka na kojoj sam trčao je 1990. godine u Splitu. Tih godina je Split imao svoj međunarodni maraton, a međunarodnim maratonom se nije mogao nazvati bilo koji maraton samo ako je imao nekog stranog trkača, već je trebalo imati plavu crtu cijelom duljinom trase po kojoj se trčala utrka. I koliko znam Splitski maraton je u Jugoslaviji bio jedini takav, tek je kasnije Beogradski maraton dobio isti status. A bio sam i tamo s tatom…🙂 A u Splitu se osim maratona trčao i polumaraton (to je tata trčao) i bila je organizirana humanitarna utrka na 10km za stradale rudare u Tuzli. I to sam ja trčao! Opet se ne sjećam baš svih detalja, no znam da je taj dan bilo jako vruće i da sam se cijelo vrijeme utrkivao s nekim starijim čovjekom koji nikako nije mogao dopustiti da ga dijete od 10 godina pobijedi. I nisam ga pobijedio… Poslije je tati objašnjavao kako bi me trebao upisati na atletiku, pa je onda tata njemu objašnjavao kako na Visu nema atletskog kluba i da je on jedini koji trči tamo, a ja povremeno idem s njim i tako dalje… Inače, taj dan sam po prvi put istrčao 10km, ali ne u komadu jer sam stao piti na južnoj strani Marjana na uzbrdici iza Instituta, a rezultat je bio 1h06min. Kad to usporedim s rezultatima koje sad u istim godinama postiže mali Domagoj Abrlić, vidim da sam bio dosta spor.🙂

Presudnu ulogu da počnem trenirati atletiku odigrala je Božićna utrka u Komiži 1994. godine. To je bilo natjecanje gdje smo jednom godišnje odmjeravali snagu viški i komiški učenici osnovnih škola, a trčali smo stazu dugu 800-900m. Natjecali smo se po razredima: 1. i 2. razredi zajedno, pa 3. i 4. itd. Ja sam tada bio osmaš i u trci nas je bilo dvadeset (po pet najbržih sedmaša i osmaša iz obje škole), a najveći konkurent mi je bio Nikola iz mog razreda. Kad smo u školi imali testiranje na šest minuta Nikola je pretrčao 50m više od mene, a i na kraćim testovima (60m, 200m) je bio brži od mene. Ali ja sam tog puta bio jače motiviran. Naime, kako smo mi na Visu imali i još uvijek imamo srednju školu i to gimnaziju, nije bilo potrebe da se ide u Split u srednju školu. No ja sam se htio upisati na atletiku i zbog toga sam htio u Split pa su mi roditelji rekli da mogu, ali ako budem prvi na Božićnoj trci. Vjerojatno bih išao i da nisam bio prvi, ali na taj način su me valjda htjeli dodatno motivirati što su i uspjeli. Od samog starta sam se odvojio od svih i na kraju pobijedio sa 100m prednosti. Ali se sjećam da na kraju nisam bio potpuno zadovoljan jer sam za prvo mjesto dobio neke užasne Ragusa patike (slične starkama), a Nikola koji je na kraju bio drugi je dobio 5kg mandarina što mi je bila puno primamljivija nagrada.🙂 No dobio sam zeleno svjetlo za odlazak u Split u školu gdje sam u rujnu 1995. počeo trenirati u HAK “Sveti Duje” kod trenera Mate Omazića i tamo sam napravio svoje prve prave atletske korake, a nekoliko godina poslije došle su i prve medalje s državnih natjecanja. Evo jedne fotke iz tog vremena!🙂

To su bili moji počeci… Prisjetite se i vi svojih.🙂


Kategorije

%d bloggers like this: