Objavio: goranmuric | 09/07/2012

Sretni 13. Sljemenski maraton

Svoj prvi maraton istrčao sam 2005. godine. Po završetku ljetnog dijela atletske sezone odlučio sam se spremiti za Zagrebački maraton. Pripreme sam započeo na Visu i dogurao sam do treninga dužine od 37km na stazi po profilu vrlo sličnoj Plitvičkom maratonu, samo što sam taj trening radio početkom kolovoza, na temperaturi preko 30 stupnjeva u doba dana kad nije preporučljivo izlagati se suncu. I to bez kapi vode na cijelom treningu koji se odužio na više od tri i pol sata. Eto, i ja sam nekoć bio mlad (glup), ali sam na sreću preživio taj trening uz nešto grčeva zadnjih sat vremena i teške noge slijedećih tjedan dana.🙂 Kad sam se vratio s Visa u Zagreb vidio sam da ima neki Sljemenski maraton u nedjelju i kako bih to mogao ići kao trening za Zagrebački maraton. Mislio sam da teže od onog viškog treninga ne može biti, ali sam se prevario. Tada se Sljemenski maraton trčao na drukčijoj stazi od ove koja se sad trči. Trčala su se dva kruga po 21km, staza je bila puno trčljivija, mnogi će reći (pa i ja) i ljepša, zanimljivija, no nije imala Horvatove stube koje su zaštitni znak sadašnje staze. Taj (moj) prvi Sljemenski maraton završio sam u vremenu oko 3h30min i mislim da sam bio peti. Prvi krug sam prošao u vremenu 1:40, a u drugom sam imao pad od 10min, no nisam ni u jednom trenutku prohodao. Čak ni na najstrmijim dijelovima. Tada sam mislio da ako prohodam, da to nije to, neću moći reći da sam istrčao maraton.🙂 Dugo sam se opirao hodanju i na ligi Puntijarka, a onda kad sam prvi put (planirano) prohodao skinuo sam si osobni za minutu i pol i prvi (i zadnji) put istrčao Puntijarku ispod 30min (29:24). Igrom slučaja, tj. fakultetskih obaveza, Zagrebački maraton 2005. nisam završio, tj. završio sam u tramvaju nakon 30. kilometra.🙂

Prvi krug

Od tada je prošlo skoro 7 godina, istrčao sam još 16 maratona, vratio se na Sljemenski maraton i 2006. te istrčao 3:18 i osvojio treće mjesto. Onu stazu na Visu istrčao sam ispod 3h u oba smjeru, postao prvak Hrvatske u maratonu i evo me opet na Sljemenskom maratonu. Od Plitvica nisam puno trenirao, napravio sam 5 tjedana aktivnog odmora, trčao sam uglavnom u adidas školi trčanja, uz par odlazaka na Sljeme, malo sam vozio bicikl i malo plivao, a u međuvremenu sam završio svoj prvi olimpijski triatlon i to na prilično zahtjevnoj stazi. No imao sam osjećaj da mi opća forma nije puno pala, a brzina mi za Sljemenski maraton ionako ne treba. Tjedan dana prije maratona na treningu sam prošao jedan krug po stazi da se malo prisjetim nekih dijelova, a i da upoznam neke nove koji su se od 2007. kad sam trčao jedan krug promijenili. Iznenadio sam se kako sam pogodio krug bez greške, bez ijednog krivog skretanja, no ne bih ja bio ja da nisam krivo skrenuo na povratku kući i umjesto na Glavicu završio u Kustošiji.🙂 Na maraton sam (bez lažne skromnosti) došao po pobjedu. Motiva za to sam imao puno, a jedan od glavnih pokretača mi je dišpet. Iako sam već 13 godina u Zagrebu ta dalmatinska osobina je još uvijek vrlo jaka u meni.🙂 Na ruku mi ide i što na utrkama koje organizira AK Sljeme nema novčanih nagrada pa nema mađarskih kunolovaca, a ni našoj eliti se ne da trčati ovako teška utrka za statuu divlje svinje i poklon bon sponzora.🙂 No na trku je došlo par jakih Slovenaca zaljubljenika u “trail” trčanje, od koji je Toni Vencelj svjetski poznato ime. Ove godine je bio visoko plasiran na utrci kroz Saharu, a ima i dosta uspjeha u planinskim (ultra)maratonima.

Drugi krug

Od početka utrke sam krenuo za njim i na početku mi je malo pobjegao jer sam nekoliko minuta potrošio na namještanje pojasa za bidon, ali čim sam taj problem riješio krenuo sam u lov za njim, mislim si vjerojatno si bolji od mene, ali idem te držat bar nizbrdo što mi leži, a poslije uzbrdo šta bude bude. I taman da ću ga dostići on se primi za ložu, počne skakutati, pa malo prohoda i čini se da je to bio kraj utrke za njega jer je u rezultatima DNF. Prošlo je tek malo više od 3km. Dalje nastavljam bezbrižno trčati, jedino mi i dalje probleme stvara pojas kojeg moram stalno zatezati i već sam požalio što sam ga uopće uzeo sa sobom. No kako je bio jako vruć dan htio sam imati okrepu cijelo vrijeme uz sebe pa sam si u sportski napitak usuo rehidromiks. U 7 godina sam ipak nešto naučio.🙂 Polako sustižem neke koji su trčali 1 krug i krenuli su prebrzo, ali ih nažalost ne stižem prije skretanja na usku stazicu, već nekoliko trenutaka kasnije. I dok ja čekam proširenje stazice gdje bi ih zaobišao ili zamolio da me puste, sustiže nas dečko u narančastom dresu koji ništa ne čeka i ne pita već nas pored stazice svu trojicu prolazi kao brzi vlak i sjuri se strmo nizbrdo u maniri najboljih brdskih trkača. Tek sam krajičkom oka uspio vidjeti da ima crven bijeli plavi maratonski broj i eto opet utrke. Do početka Horvatovih stuba mi je napravio skoro pola minute prednosti, no vidim da uzbrdo ipak ne ide kao divokoza, već jako slično meni pa se u meni budi nada da ga mogu stići. To se dogodilo vrlo brzo, dostižem ga na usponu prema Fakultetskom dobru, a do Hunjke sam mu čak uspio napraviti malu prednost koju do kraja kruga povećavam na skoro jednu minutu. Taj dio od Hunjke do tornja mi je najljepši dio staze i baš sam uživao trčati uskim stazicama koje se malo penju, malo spuštaju. Dobro, u trećem krugu baš i nisam…🙂 Na početku drugog kruga mi se priključuje Lovelos koji je došao na trening i trči sa mnom onih 6km nizbrdo, a zatim sam ga zamolio da ide u svom tempu i da me više ne prati jer mi je lakše na tim strmim usponima držati neki svoj tempo i odabrati vlastiti omjer trčanja i hodanja, nego pratiti nekog drugog. A on je ionako puno bolji na strmim usponima od mene tako da ne bih ni mogao pratiti njegov korak. Na ulasku u zadnji krug vidim da imam vrijeme 2:12 i pokušavam malo stisnuti ne bih li uspio otrčati još jedan krug na toj razini i tako doći do rezultata 3:18-3:19 što bi bio rekord staze kojeg je prošle godine postavio Renato Pomahač, no noge više ne slušaju kako bih ja htio. Uz puno truda nizbrdo držim tempo 3:50/km, a u prvom krugu sam s lakoćom to išao 10-15”/km brže. Kvadricepse osjetim sve jače i jače i nakon nekoliko kilometara jedva čekam da dođem do Horvatovih stuba da se malo “odmorim”. Potpuno netipično za mene.🙂 Vidim da je rekord nedostižan, a iza mene nema nikog pa do kraja idem u nekom “safe modu”, pazim da negdje ne izvrnem nogu i povremeno prohodam di mi u prva dva kruga nije padalo na pamet hodati. Na cilju vrijeme 3:22:54 što znači da sam zadnji krug išao malo ispod 1:11. Evo i garminovog zapisa: Sljemenski maraton

Treći krug

Onaj Slovenac, Matjaž Bukovec, na kraju je imao zaostatak od skoro 11 minuta dok je treći bio Josip Babić. Kod cura prvo mjesto Veronika Jurišić, drugo Tadeja Krušec, a treće Maja Peperko. Maraton je ukupno završilo 58 trkača-ica, a troje ih je DNF. Bilo je nekih koji su zalutali što je gotovo nemoguća misija jer je staza odlično označena, a u prilog tome ide činjenica da sam ja završio utrku bez ijednog krivog koraka.🙂 I tako sam u svom 18. maratonu došao do prve pobjede, a vjerujem da neće biti posljednja.

Proglašenje


Responses

  1. …da te stisno slovenac došao bi ti i do 03:15…sretno i čestitke još jednom

  2. Slovenac ili Slovinac?🙂

    Hvala. Ja tebi želim brz oporavak.

  3. […] maratonu pobjeda za Gorana Murića u vremenu 3:22:54, drugo mjesto za Slovenca Matjaža Bukovca s 3:33:45, te treće za Josipa Babića […]

  4. Čestitam. Koji triatlon si završio? Čestitam i na tome;))

  5. Hvala. Bio sam na Idromanu u Italji. Evo profil staze bez plivanja:
    http://connect.garmin.com/activity/192506590#.T-g2OO5RYkY.facebook

  6. Bravo Gorane, rekao sam Matjažu, da može bit super zadovoljan rezultatom i rekao sam mu koja klasa si. Čestitke.


Kategorije

%d bloggers like this: