Snježni maraton u Ljubljani

Svi koji redovito prate moj blog zadnjih godina, znaju da najviše volim zimu za treninge i da sam po zimi znao napraviti neke jako dobre treninge, pogotovo dužine. Najviše volim raditi duge treninge kada je temperatura oko nule, vani snijeg, a cesta čista za trčanje. Zato nisam puno paničario kad sam vido kakvo nam se vrijeme sprema za vikend na Ljubljanskom maratonu, a u prilog mi je išao i Sinjski polumaraton iz 2010. kad sam po jakoj kiši i vjetru na 7 stupnjeva istrčao 1:12 i popravio osobni rekord za više od dvije minute. No polumaraton je jedno, a maraton nešto sasvim drugo. A i uvjeti u Ljubljani su bili ipak nešto lošiji za brzo trčanje nego tada u Sinju.

U pripremi za maraton sam ciljao na rezultat ispod 2:35 i mislim da sam napravio sve treninge kako bih to i istrčao, no po dolasku u Ljubljanu mi je bilo jasno da će to teško ići. Već na putu do Slovenije vidio sam kakvo nas vrijeme tamo čeka i počelo je premišljanje da li da uopćem idem jako ili da se ubućem malo deblje pa iskoristim ovaj maraton kao još jednu dužinu za neki drugi maraton krajem godine, Crikvenicu ili Reggio Emiliu. No kad smo došli u Ljubljanu snijeg se bio malo primirio i dok sam otrčao po brojeve i vratio se do auta činilo mi se kako ipak neće biti tako loše vrijeme. Po cesti je još bilo bljuzge, ali do starta je bilo još sat vremena pa bi se to moglo i raščistiti. I tako sam se vratio u auto, uvjerio sve kako će biti super vrijeme i da ne mijenjaju planove i obukao se kako sam i planirao. A to je značilo lagane patike, dokoljenke, bicke, majica dugih rukava, dres preko toga, kapa i rukavice. I to se na kraju pokazalo kao prilično dobar izbor…

Ali na putu od auta do starta snijeg je ponovno počeo padati, a u startnu zonu je trebalo doći 15 minuta ranije. Stižem do svoje startne zone, a ono sve puno. Preskačem preko ograde i uguram se u drugi, treći red. Tamo vidim neka poznata lica, ali ne mogu naći Matiju Kriveca s kojim sam se dogovarao da trčimo zajedno, on polumaraton, ja maraton. Na kraju ga uopće nisam vidio u Ljubljani jučer, a po rezultatima mi se čini kao da smo se trebali sresti na stazi. Vjerojatno nismo startali u isto vrijeme… Prvih par kilometara nakon starta je bila jako velika gužva i bilo je puno prestizanja trkača koji su stali u prvi red i brzo krenuli, a zatim nakon nekoliko kilometara počeli padati u tempu. Zapravo sam cijeli prvi krug ja bio taj koji je preticao druge, bez obzira što je većina njih trčala polumaraton, a tek je nekolicina trkača prošla pored mene u bitno bržem tempu kojeg nisam ni pokušavao pratiti. U tih prvih 21km sam malo po malo “skakao” iz grupe u grupu i tik pred ulaskom u drugi krug sam dostigao jednu veću grupu trkača. Gotovo svi su skrenuli prema cilju, a u drugi krug smo krenuli jedan dečko i ja, a vrlo brzo smo sustigli još jednog trkača koji je prošao polovicu staze 20-ak sekundi ispred nas. Nakon 25 kilometara odvajam se od ovog dečka i do kraja utrke trčim sam. Do cilja sam prestigao još dva maratonca i iza 40. kilometra petoplasiranu maratonku i na cilj dolazim kao 14. muški, odnosno 18. u ukupnom poretku. Vrijeme 2:38:58.

To nije rezultat kojim sam htio završiti ovu sezonu, ali mislim kako sam u ovim uvjetima postigao najviše što sam mogao. Nije toliko smetalo hladno vrijeme koliko to što sam cijelu utrku bio mokar, pogotovo noge. Patike su promočile još na putu do starta i vrlo je neugodno trčati maraton kad imaš utrnuta stopala dva i pol sata. 🙂 U drugom dijelu utrke snijeg je stao, ali je počeo puhati neugodno hladan vjetar koji je usporavao trkače dok je puhao u prsa, a hladio kad je puhao u leđa. I to je ono što me najviše omelo jučer, to hlađenje mišića, najviše desne lože koja je zadnjih 12km bila u nekom blagom grču i nisam više mogao držati tempo koji sam imao do tada. Polumaraton sam prošao za 1:18:10 i do 30. kilometra sam uspijevao držati tempo između 3:40-3:45/km, no poslije je to bilo nemoguće. Ovako ostaje žal što nisam istrčao osobni rekord, ali i osjećaj da sam za to bio spreman. Preda mnom je jedna duga zima i puno treninga do slijedećeg maratona.

U Ljubljani je nastupilo puno trkačica i trkača iz Hrvatske, a zbog lošeg vremena malo njih sam vidio. Većina nas je zbog poteškoća u prometu i gužve na granici došla u zadnji čas, a poslije utrke smo svi brže bolje išli do auta na presvlačenje i u kafiće na grijanje. Iz rezultata vidim da je Renato Pomahač istrčao svoj osobni rekord (2:45) i zauzeo drugo mjesto od Hrvata, a Đuro Komlenović s kojim sam bio na startu je bio treći i trčao je 3:01. Od naših cura najbrža je bila Maja Cota koja je trčala svoj prvi maraton nakon 17 mjeseci. Sam maraton je organiziran na jako visokom nivou, ali meni se ipak više sviđa kako to izgleda u Italiji na utrkama gdje se trči samo maraton i kada svih 42km imaš grupu u kojoj možeš trčati. U Ljubljani, isto kao i u Zagrebu, u drugom krugu ostaneš sam sa sobom i tu nema neke razlike. Čak mi je po tom pitanju bolji Zagreb jer se utrkujem s poznatom konkurencijom, a tu nisam imao pojma ni koji sam ni koliko je tko ispred mene. Nadam se da ćemo za koju godinu imati organizaciju i štimung kao u Ljubljani i da naši trkači neće morati bježati preko granice da bi trčali maraton.