Maraton u Milanu

Dvadeset i četiri sata poslije završetka maratona osjećaj je i dalje isti kao i jučer neposredno nakon utrke. Prevladava nezadovoljstvo rezultatom jer sam ciljao na malo više, ali ipak nije se dogodio potpuni raspad sistema kao u nekim dosadašnjim pokušajima da istrčim dobar rezultat pa sam s druge strane donekle zadovoljan. Kako je netko prije par godina komentirao “blago tebi kad pukneš i svejedno uspiješ istrčati maraton ispod 3h” sad se može preformulirati kako puknem i opet uspijem istrčati ispod 2:40, što je stvarno veliki napredak u odnosu na prijašnja pucanja. 🙂

Nakon ovakvih raspleta najčešće se pitamo gdje je pošlo po zlu i zašto nismo uspjeli ostvariti ono što smo planirali i ono za što smo trenirali. Tako je bar kod mene. Kod mene je nevolja još i veća jer sam sebe treniram pa moram sam sa sobom to riješiti i pokušati objektivno sagledati sebe i svoje treninge što je kontradikcija sama po sebi. 🙂 I onda ide rangiranje razloga: treninzi su bili bolji nego prije, kontrolne utrke su bile bolje nego prije, zadnja dva tjedna nisam bio prehlađen ili nešto slično što bi možda malo načelo organizam… I onda dolazim do Osječkog polumaratona, koji je bio rizik kojeg sam prihvatio, i to mi se nameče kao jedini valjan razlog teškim nogama u zadnjih desetak kilometara utrke. Kod planiranja sezone i odluke da trčim u Milanu lijepo sam si posložio u planu da polumaraton trčim tri tjedna prije maratona. Baš kao što piše u knjigama i kako rade svi maratonci i maratonke koji žele trčati što bolji rezultat. Tako je napravila i Lisa, tako sam i ja isplanirao Mimici, ali ja sam nisam napravio isto. Krajem siječnja je izašao kalendar HUCIPT-a i ekipno PH u polumaratonu je palo dva tjedna prije moje glavne utrke što je zahtijevalo promjenu plana. Nastupi na prvenstvima Hrvatske za klub su mi jako važni, kako na pojedinačnim tako i na ekipnim prvenstvima. Imamo jako dobru ekipu dugoprugaša i uvijek mi je drago doprinjeti nekom lijepom rezultatu. Pogotovo zato što inače nemam priliku trenirati s tim dečkima u grupi, a na ovaj način se još uvijek osjećam kao dio ekipe. I koliko god se meni činilo da u Osijeku nisam dao 100% u utrci i da sam se uspio sačuvati za Milano, izgleda da to ipak nije bilo tako.

Sama utrka je jako dobro počela. Osim što nisam uključio sat na startu pa sam to učinio nakon 1. kilometra. 🙂 Odmah nakon starta našao sam se u vodećoj grupi, naravno ženskoj, i taj tempo mi je bio baš ugodan. Grupu je činilo desetak trkačica iz Afrike i desetak nas koji volimo biti na TV-u. 🙂 Prije utrke sam i priželjkivao da bih mogao trčati u toj grupi, no po prošlogodišnjim rezultatima sam vidio da bi mi to ipak moglo biti malo prebrzo. Tako da sam sad bio baš sretan što su cure odlučile krenuti malo lakše, baš u tempu koji sam ja isplanirao. Prvih 5km smo prošli oko 18 minuta i onda Kenijke i Etiopljanke ubacuju u višu brzinu, a za njima kreće pola muških iz grupe dok ostatak grupe ostaje u početnom tempu od 3:37-3:38/km. I dalje mi tempo odgovara, a jedino što me muči je što mi se malo diže majica pa ju uvlačim u tajice, a i malo mi se piša iako sam pišao neposredno prije starta. Inače, vrijeme na startu je bilo idealno, temperatura 8-9 stupnjeva i koja kap kiše. Kasnije se temperatura popela do 13 stupnjeva i u par navrata je izašlo sunce, ali to nije smetalo. Tek je malo više smetao vjetar koji je kako je trka odmicala puhao sve jače. U prvoj polovici utrke na trenutke sam s lakoćom držao tempo grupe, a na trenutke mi je bilo zabrinjavajuće teško. No tješio sam se kako je to zbog toga što po prvi puta na maratonu trčim tempo ispod 3:40/km što mora biti teško. Oko 14. kilometra sam dobio dodatnu energiju prošavši pored naših navijačica Kristine i Dubravke, a na istom mjestu je bila prva zona izmjene za štafete tako da smo svi dobili vrlo bučnu podršku trkačica i trkača koji su čekali svoju izmjenu. Prolaz na polumaratonu je bio par sekundi ispod 1:17 što je bilo upravo kako sam planirao. I još uvijek nas je bilo pet u grupi. Druga polovica utrke trči se po centru Milana i tu sad ima puno više skretanja, ali i podloga se mijenja u nekoliko navrata. Izmjenjuju se asfalt, velike i male kamene kocke, a vrlo često stazu presijeca tramvajska pruga. Sve to zahtijeva malo više promjena tempa i tu počinju prvi problemi. U par navrata ispadnem iz grupe pa ih opet stignem, ali to ne utječe bitno na prosječan tempo. I dalje smo oko 3:40/km što i dalje garantira rezultat ispod 2:35. Sve do 30. kilometra kada počinju pravi problemi. Dvojica trkača iz grupe se odvajaju, dvojica malo posustaju, a ja ostajem sam i tempo mi pada. Do tada su sve petice bile od 18:20 do 18:35, a ta sedma petica je bila oko 19min. Na 31. kilometru opet srećem Kristinu i Dubravku i to je bio posljednji trzaj da pokušam ostati uz ona dva trkača koji su digli tempo, ali kratko je trajalo. Kako sam stisnuo lap na 35. kilometru tako je počela agonija. Vidjevši da mi je tempo pao na skoro 4min/km i nakon par neuspješnih pokušaja da ga vratim barem na 3:50 postaje mi jasno kako je 2:35 sve dalje i dalje i kako slijedi borba za osobni rekord. No svaki kilometar je sve teži i teži i tempo polako pada na preko 4min/km. Tu kao da se prestajem truditi i samo čekam kraj. Još 4km, još 3km, još 2km… Prolaskom pored table “ultimo kilometro” malo živnem i uspijevam ubrzati. Tu ima i puno ljudi, čuje se spiker na razglasu pa me to malo digne tako da je taj zadnji kilometar valjda bio oko 3:45. Prolazim ciljem i baš sam nekako prazan. I fizički i psihički. Osjećaj zadovoljstva je tu jer je istrčan još jedan maraton i to s rezultatom 2:38:35, no žal za propuštenim je jača. Čekam u cilju Antu za kojeg sam u toku utrke vidio da super ide. Nisam ga dugo čekao jer je istrčao 2:46 i popravio si PB iz Berlina prošle godine za više od 2min. Nismo dugo čekali ni Ivu koji je u svom drugom maratonu po prvi puta išao ispod 3h – 2h58min je dobro otvaranje sezone. Na Darka smo ipak malo duže čekali. 🙂 Darko je trčao svoj prvi maraton nakon 6-7 godina i nakon hrabrog početka i prve polovice koja je sugerirala napad na osobni rekord (3:11) u drugom dijelu je ipak došlo do pada pa je završio utku u vremenu 3:20. Bio je to prvi povijesni nastup nekog člana Atletskog kluba Forca na jednom međunarodnom maratonu.

Mimica u akciji

Maraton u Milanu je jako dobro organizirana utrka, rekao bih kao i većina talijanskih maratona. Staza je zanimljiva, više manje ravna i prolazi pokraj najvećih znamenitosti grada. Osim maratona na kojem je nastupilo više od 3500 ljudi, u Milanu se trči i četveročlana štafeta, ali nema polumaratona koji bi dodatno omasovio ovu lijepu utrku. Startnina za utrku je od 50-70€ ovisno kad se prijavite, a možete se prijaviti sve do par dana prije utrke. Putni troškovi i troškovi smještaja također nisu visoki ako se ide u društvu. Nas je sada u Milano išlo šest i baš smo se lijepo zabavili. 🙂