Objavio: goranmuric | 07/05/2013

Povratak

Već par dana razmišljam o pisanju novog bloga, ali nikako da sjednem za komp i u riječi pretvorim ono što mi se zadnjih dana mota po glavi. Dok sam jutros radio tko zna koju srednju dužinu ove godine posložio sam u glavi sve što želim napisati, no kad sam se vratio doma nisam mogao odmah sjesti za stol i to napisati, već sam morao obavljati nešto u gradu. Hodajući gradom počnem razmišljati o nekim drugim stvarima, sretnem frenda trkača koji ima svoje probleme i tako opet izmjenim onaj nenapisani blog. I onda došavši kući pogledam što ima na Facebooku i vidim novi status Runner’s Worlda:

After coming off a high of finishing a goal race, what do you do to avoid the post-race lows that sometimes follow? Do you register for another race? Set a new goal? Let us know!

A upravo je to ono o čemu želim pisati nakon nastupa u Milanu. Maraton u Milanu je za mene bio vrhunac proljetnog dijela sezone, ono za što sam se spremao cijelu zimu, i iako sam imao planove za poslije Milana, neispunjenje zacrtanog cilja rezultiralo je velikim gubitkom motiva za daljnje utrke. Potrefilo se i da sam nakon cijele zime, u kojoj nisam imao nikakvih problema sa zdravljem, par dana nakon maratona pokupio neku virozu koja me izbacila iz treninga na tjedan dana, a tih tjedan dana netreniranja nije bilo dovoljno da saniram zgrčeni list koji je ostao nakon maratona, već se bol preselila malo niže i nakon tri godine ponovno su se pojavili problemi s ahilovom tetivom. I tako sam na prvim treninzima osjetio veliki pad forme uzrokovan virozom, a ni naglo zatopljenje mi nije išlo na ruku, i još sam uz to sve više osjećao ahilovu pa je trebalo intervenirati i otići kod kiropraktičara koji mi je pomogao zadnji put kad sam imao isti problem. Od Sinjskog polumaratona sam odustao, a ostale planove nisam mijenjao. A plan je bio nakon Sinja vratiti se utrkama na stazi i kroz par natjecanja spremiti se za prvenstvo Hrvatske i utrku na 5000m. Prvi korak ka tome bila je utrka na 5000m u sklopu Mitinga otvorenja sezone Atletskog kluba Agram koji od ove godine nosi ime mog prerano preminulog prijatelja Gorana Subotića Tratinčice. Upravo je to bio najveći motiv da se vratim na stazu kako bih trčeći odao počast prijatelju koji nažalost nije više s nama. I ne samo njemu, nego i drugim bližnjima koje sam izgubio u posljednjih nekoliko godina od te iste opake bolesti koja je uzela i Traleta, moju mamu i mog rođaka Borisa. Svi oni su imali još puno za dati na ovom svijetu i nije pravedno da ih više nema.

memorijal Goran Subotić

Utrka je prošla kako je prošla, meni je najvažnije da sam nastupio i istrčao utrku, rezultat je bio u drugom planu. A rezultat od 16:45 i nije tako loš nakon 4 godine ne trčanja na stazi i nakon svih tih problema koje sam imao nakon maratona. To je ionako trebao biti početak mog povratka na atletsku stazu, no čini se da je nažalost i kraj. Poslije utrke sam dugo razmišljao što raditi sljedećih nekoliko tjedana do nove utrke na 5000m i sve sam bio dalje početnom planu. Sami treninzi ne bi bili problem da ahilova tetiva nije još uvijek upaljena, čak sam se i veselio maloj promjeni svakodnevne rutine, no mislim kako bi to samo produbilo problem s tetivama i bojim se da bih završio godinu baš kao i onu 2010. kad sam morao propustiti veći dio utrka drugog dijela sezone. A u drugom dijelu ove sezone je glavna utrka u 2013. i ne bih ju htio propustiti nizašto. U nedjelju sam krenuo na unaprijed isplanirani trening (20-ak km lagano) i nakon početnog zatezanja ahilove tetive, poslije je bilo sve u redu. Trčeći po nasipu uz kišicu koja je povremeno padala i temperaturu od 15-16 stupnjeva shvatim da je to ono u čemu zapravo uživam i da ne želim novu utrku na stazi, već želim nastaviti s dugim trčanjima. Sljedećih nekoliko kilometara razne su mi se ideje vrzmale po glavi, a najviše o sljedećim utrkama. Pa sam tako u jednom trenutku htio ići na Traversu koja se održava ovu subotu, a riječ je o 50-kilometarskoj utrci preko Sljemena. Tu utrku imam u kalendaru želja već nekoliko godina, ali nikako da se odlučim nastupiti. Neću ni ove… Ne mogu izostati dvije subote zaredom s posla zbog utrka, a još uvijek nisam proučio stazu pa mi je bez veze ići šlepajući se za nekim. Zatim su misli prešle na Forrest Gumpa i PH na 100km, no i to je u subotu, a nisam ni spreman za 100km trčanja. Iako, kad pogledam tko se prijavio mislim da sam sa svoje dvije dužine od 50km ove zime spremniji od većine onih koji će nastupiti.🙂 Budem jednom drugom prilikom trčao 100km, ni to nije dobro za ahilovu i Zagrebački maraton u 10. mjesecu. I onda se sjetim bloga jednog britanskog ili irskog (znam da to nije nimalo slično, pogotovo ne njima) trkača kojeg sam čitao prije par godina, i gdje je u jednom postu pisao o tome kako se uvijek kad mu ne ide na treninzima ili izgubi motivaciju vraća Lydiardovim treninzima. Napravi mjesec dana baze po Lydiardu i to ga vrati “u život” i spreman je za daljnje treninge i utrke. Tako ću i ja! Vraćam se Lydiarde tebi, tebi na obale Save… I malo na obronke Medvednice, ipak dolazi ljeto i vrućine pa se treba malo skloniti s nasipa u podne.

utrka - 5000m

Planovi su sad dosta izmjenjeni, ali cilj ostaje isti – obraniti naslov prvaka Hrvatske u maratonu. Imam više od 5 mjeseci za pripremu i neću puno ići po utrkama, tek tu i tamo kad budem išao negdje s AK Forca, pa kad sam već tamo da istrčim utrku za trening. Sve naravno ovisi i o tome koliko dugo će mi trebati da saniram upaljenu ahilovu, ali kako sad stvari stoje, iz treninga u trening situacija je sve bolja. Na tempu do 4min/km ne boli, a za sada nema ni potrebe za bržim tempom.🙂 Valjda su u Runner’s Worldu zadovoljni mojim odgovorom.


Kategorije

%d bloggers like this: