Ima utrka za koje se posebno spremaš, odmaraš, motiviraš i onda istrčiš kao zadnji papak, a ima i onih kad ideš tek tako, napravit malo jači trening pa ispadne najbolja trka u sezoni. 🙂 Tako je meni ispao Riječki polumaraton, ali se nadam da mi to neće biti najbolja trka ove godine, već samo u dosadašnjem dijelu sezone. 🙂 Nakon Sinja sam se malo trgnuo, vidio gdje su mi bile greške u treningu, tj. da sam premalo trenirao do sada i krenuo trenirati “udarnički”. Podsjetilo me to na 2009. godinu kad sam se zavaravao da dobro treniram i da sam u dobroj formi, a onda je došao Zagrebački maraton koji me prilično grubo prizemljio. No tada sam izvukao pouku i napravio najbolju zimu u životu koja je rezultirala s 5-6 odličnih utrka na proljeće. Istu taktiku sam primjenio i sada i u travnju već imam skoro 550km što bi mogao biti rekordan mjesec po broju kilometara ako tako nastavim do kraja mjeseca.

Budući da se za Rijeku nisam posebno pripremao niti odmarao, došao sam na trku s ciljem da krenem prvih 5km dosta lakše nego inače pa ako se budem dobro osjećao da počnem ubrzavati i onda zadnjih 5km najbrže što mogu. Tako sam i krenuo, skoro 2km sam trčao u grupi s najboljim hrvatskim trkačicama na utrci, zatim smo Milorad Vojvodić i ja krenuli u lov na ostale cure i kroz par kilometra došli do grupe u kojoj su bile Slađana Perunović, Žana Jereb i Helena Javornik, a uz put smo “poskidali” par Mađarica. To mi je bio skroz ugodan tempo i osjećao sam se više kao da trčim maraton, nego polumaraton. Stotinjak metara ispred nas je bila grupica trkača u kojoj su bili Đuro Komlenović, Ivica Mucak i Damir Mesec i nakon 8,5km kad staza kreće malo niz nogu prema okretu odlučio sam ih pokušati uhvatiti. To mi je uspjelo tik prije okreta i bio sam jako zadovoljan s tim jer se puno bolje osjećam na nizbrdicama, nego na uzbrdicama (a tko ne?) i nisam ih nikako htio loviti uzbrdo. Nakon okreta sam malo odmorio i do ponovnog dolaska na ravni dio staze čak i zaostao za grupom 5-10m što sam vrlo brzo nadoknadio i odmah krenuo u napad. Stotinjak metara ispred nas je bila vodeća žena u trci, Etiopljanka za koju su rekli prije starta da je nedavno trčala 1:13 u Adis Abebi i da danas napada rekord staze 1:12. Čim je samo 100m ispred nas znači da ništa od tog rekorda. 🙂 Nakon 12. kilometra sam se izdvojio iz grupe i malo po malo do 15. kilometra sam ju dostigao. Do tada nisam uopće gledao prolaze samo bih povremeno vidio prosječan tempo od početka utrke i tada sam bio na nekih 3:35/km. I onda sam skužio da zapravo jako dobro idem i da bi to na kraju moglo biti ispod 1:15 i to me dodatno motiviralo da krenem još jače. Nakon što sam prestigao Etiopljanku uslijedila su 2km uz nogu i onda najljepši dio utrke nizbrdica prema centru grada. Došavši na vrh uzbrdice/nizbrdice u daljini sam vidio jednog trkača i rekoh idem ga probat stići jer je očito da pada. U slijedeća 2km nizbrdo ga nisam puno stigao, ali mu se prednost počela naglo topiti kad smo došli na ravno. Počela je padati kiša, a i vjetar je okrenuo tako da je ponovno puhalo u prsa kao i na početku trke. To mi je sve išlo na ruku jer je ovaj ispred mene očito bio u gadnoj krizi. A onda smo došli do podvožnjaka za kojeg sam se nekako nadao da nećemo kroz njega jer smo taj dio obavili na početku trke, a prijašnjih godina se kroz taj podvožnjak išlo samo na povratku. 🙂 No organizatori su nas ovaj put počastili s dva odlaska ispod razine mora što mi je na kraju još malo pomoglo da sustignem trkača ispred sebe, a tek kad sam ga prestizao skužio sam da je to “strašni” Bela Horvath, strah i trepet našim trkačima s početka tisućljeća, koji sad očito više nije u formi kao tada. Nije pružao neki otpor, čovjek se navikao boriti za visoke plasmane pa mu je valjda svejedno da li je osmi ili deveti. Ali meni nije bilo svejedno i dalje sam se trudio završiti ispod 1:15 što mi je na kraju i uspjelo. U cilju 1:14:53. Ispred mene su bili 4 Mađara i 3 Hrvata (Dinjar, Žilić i Paripović), a pobjednik utrke Laszlo Toth je istrčao 1:03:26 što je najbrži polumaraton ikad istrčan na hrvatskom tlu.

Bilo je još puno odličnih rezultata i osobnih rekor(a)da, ponajviše zahvaljujući gotovo idealnim uvjetima za trčanje. Organizacija trke je bila ok, što znači da osim zatvorene staze za aute, dovoljno vode na okrepnim stanicama i puno voća u cilju, organizatori nisu ponudili ništa više. Kad na Stareku nema ručka, nego se dobiju sendviči i pivo, svi se bune, a tu izgleda nikome nije smetalo što osim majice u vrećici nije bilo ničeg, a startnina u kunu ista. Isto tako, nitko se ne buni da je staza kraća, a po mom Garminu (i većini ostalih) riječka staza nije ništa duža od one jarunske. A ima AIMS certifikat…

Vidim po posjetima blogu u zadnja 2-3 dana da je veliki interes javnosti za izvještaj iz Sinja. 🙂 Nije ni čudo nakon onog teasera na Facebooku od nedjelje navečer. No razočarat će se svi oni koji su očekivali neki “sočan” post s puno kritike, skandala i sl. Mudro sam pustio da prođe par dana od utrke i lijepi događaji od nedjelje su potisnuli one ružne koje sad mogu prepričati kao neku tragikomičnu anegdotu. 🙂

Kad sam prošle godine prelazio u Agram ekipno prvenstvo Hrvatske nam je bilo jedno od natjecanja gdje klub može napraviti iskorak u odnosu na prošlu godinu i ja sam bio jako sretan kad sam vidio da će to natjecanje biti u Sinju, na utrci gdje sam istrčao dva svoja najbolja polumaratona. Uz Gorana Grdenića, Brunu Erenta, Matiju Kriveca sad je klub dobio još jednog trkača koji može dobro istrčati polumaraton, a tu su još i Zoran Poznanović te Mladen Meštrović koji bi u većini drugih klubova bili među 4 trkača koji se boduju za ekipu. No došlo je do promjene pravila za ekipna prvenstva tako da nas je bilo dovoljno troje za ekipu pa smo se odlučili za najjači sastav Grdenić, Erent i ja, te kao backup Poznanović. Okupili smo i respektabilnu žensku ekipu koja se također trebala boriti za prva tri mjesta ekipno. Uz Mateu Matošević koja je prošle godine bila prvakinja Hrvatske u polumaratonu ekipu je činila i Lili Ćulibrk koja po potrebi trči sve za klub iako više ne trenira ni približno ozbiljno kao prije pet godina kada je bila ponajbolja srednje i dugoprugašica u Hrvatskoj, a i mnogo šire. S nestrpljenjem smo čekali ovo natjecanje, a onda se par dana prije natjecanja Bruno ozljedio te smo dosta oslabljeni, ali još uvijek jaki otišli u Sinj. No ne u borbu za prvo mjesto, već bi nas bilo kakav pehar usrećio.

Vremenska prognoza za nedjelju u Sinju nije bila nimalo povoljna i sve sam se nadao da su se meteorolozi zeznuli, no ovog su puta bili vrlo točni. 😦 U Zagrebu je ujutro padao snijeg, na putu smo prošli kroz pravu mećavu, a u Sinju nas je dočekalo suho vrijeme, ali uz jaku buru. Ni to suho nije dugo potrajalo jer je uskoro počela padati kiša koja se tokom utrke izmjenjivala s tučom, a jaki vjetar je na trenutke postajao olujni. To me jako podsjećalo na trku od prije dvije godine, no tada je vjetar ipak bio puno slabiji nego ove nedjelje. Od samog starta se izdvojila petorka u kojoj su bili Zoran Žilić, Goran Grdenić, Nikola Mikulić, Josip Barić i Saša Stolić, a iza njih smo bili Drago Paripović, Marko Kučko i ja. Ali ja sam vrlo brzo pustio ovu drugu grupu i nastavio trčati sam dok sam ispred sebe gledao kako se Parip trudi spojiti s onom prvom grupom, ali svaki put kad im dođe blizu oni malo pojačaju i nikako da ih uhvati. Nakon 3km počinje tuča prvi put, ali na sreću dosta sitna, no i dalje dovoljno velika da nošena jakim vjetrom dosta bocka, pogotovo kad te “pikne” u uho. U tim trenucima pogledavam sa strane ceste da vidim gdje bih se skrio ako ta zrna postanu veća, ali na sreću to se nije dogodilo. Ubrzo me sustiže jedan trkač iz BIH i zajedno trčimo sve do 11. kilometra. Do tada je malo vodio on, pa onda veći dio uz Cetinu ja, i cijelo vrijeme sam pratio što se događa ispred nas. Drago je i dalje bio vrlo blizu vodećoj grupi koja je sada ostala bez jednog trkača jer je Barić ispao iz grupe, a u međuvremenu su ga prestigli i Paripović i Kučko. Kako su Mikulić, Kučko i Barić iz istog kluba (Aviokarte.hr) bilo je jasno kako su oni sigurno prvi, a nama je preostala borba za drugo mjesto. Na 11. kilometru puštam onog trkača s kojim sam do sada trčao i ostajem sam, a tu dolazi i do najbizarnijeg dijela utrke i moram priznati da takvo nešto još nisam doživio na utrkama. U trenutku kad sam sjekao cestu (kao što rade svi trkači na trkama) dolazi do mene policajac na motoru i uz zvuk sirene me upozorava da se držim desne strane ceste jer ću inaće biti isključen iz prometa. Ja mu odgovaram kako nisam u prometu, nego u utrci na što mi on još jednom ponavlja da ću biti isključen iz prometa uz opasku da mu se ne suprostavljam. Odlazi dalje kao oni policajci na motorima iz jednog filma o inspektoru Callaghanu i vjerojatno istu spiku prodaje trkaču ispred mene. 🙂

Dolazimo do Otoka i sad bi napokon trebali okrenuti niz vjetar, a taj trenutak sam već jedva čekao. Na početku je vjetar i bio u leđa, a onda počinje neki bočni koji gura prema naprijed, ali i baca na drugu stranu ceste. Tako da koliko pomaže u leđa, jednako i odmaže jer sam se trebao jako truditi da me ne izbaci s ceste. U tim trenucima polako sustižem trkača ispred sebe, no Barić i Kučko su stalno na velikoj udaljenosti i ne uspijevam im se približiti. I onda dolazi 17. kilometar gdje tako jako puše u prsa da sam imao osjećaj da stojim u mjestu. I vjerojatno sam i stajao jer me Petar Delaš koji je par trenutaka prije bio 50-60m iza mene sustigao za manje od minutu. Držimo se zajedno slijedeća 2km, no onda mi i on odlazi i zadnja 2km trčim sam. Nemam sat na ruci pa ne znam koliko će to biti u cilju, no ne sluti na dobro. Tako je i bilo. 1:17:54 i još jedna trka za zaborav. No neću je zaboraviti, već iz ovog izvući pouku i ispraviti sve greške koje sam napravio zadnja tri mjeseca u treniranju, ako se to uopće može nazvati treniranjem. 😦

Ali dan ipak nije bio loš, Goran je istrčao odličnu utrku i došao do drugog mjesta (iza Žilića), a i Zoki je bio na razini svojih najboljih rezultata te smo ekipno osvojili treće mjesto. Prvi su bili Aviokarte.hr, a drugi Žumberak predvođen Dragom Paripovićem kojem ne smetaju ni bura ni tuča i dalje se ravnopravno nosi s više od duplo mlađom konkurencijom. Još više uspjeha smo imali kod cura gdje je Matea bila također druga (iza Lise Stublić) s osobnim rekordom, a Lili je također otrčala utrku iznad svih očekivanja, pa su cure bile ekipno prve.

U Sinju je po treći put trčao i moj tata koji je išao točno 2:02 što mu je najbolji rezultat u Sinju do sada. Ako već jedan Murić ne napreduje, barem napreduje onaj drugi od kojeg bi se to manje očekivalo. 🙂

Jednu stvar sam propustio napisati u onom povratku u nedavnu prošlost, a to je da ima još jedna bitna novost u vezi mene i trčanja. Počinjem raditi u Adidas školi trčanja! Do ideje o suradnji je došlo prije otprilike dva mjeseca kad me Nedeljko kontaktirao u potrazi za novim trenerom u školi trčanja. Ideja mi se odmah svidjela, no trebalo je vidjeti kako ću to moći uskladiti sa svojim obavezama u klubu. Vrlo brzo smo sve dogovorili i evo sada dva mjeseca poslije željno išćekujem prve treninge s polaznicima Adidas škole. Za one koji ne znaju o čemu se radi evo link.

Rad u Adidas školi s odraslim početnicima se dosta razlikuje od onog što sam do sada radio u atletici i trčanju i predstavlja mi veliki izazov. Raditi s nekoliko stotina odraslih ljudi koji kreću u svoje prve ozbiljne trkačke korake sasvim je novo iskustvo koje se dosta razlikuje od učenja djece tim istim koracima, no ima i mnogo toga zajedničkog pa ću desetogodišnje iskustvo u radu s djecom pokušati implementirati u trening s odraslima. Po tome će se ovogodišnja škola najviše razlikovati od one prošlogodišnje. Iznenadio me veliki interes ljudi za ovu “akciju” i ako je suditi po predprijavama na početku smo pravog trkačkog booma kakvog već godinama priželjkujemo i gledamo u susjednoj Sloveniji. Ipak se kreće! 🙂

Naravno da ovo neću moći raditi sam, a Nedeljko mi je dao odriješene ruke u odabiru suradnika, pa sam složio ekipu kakve bi se postidio i Sylvester Stallone u “Plaćenicima”. 🙂 Tu je jedan bosonogi trekker koji će osim treninga trčanja voditi polaznike škole na izlete po Sljemenu (sreća po školarce što to neću raditi ja), zatim mlada mama koja 5 mjeseci nakon poroda trči svoje najbolje rezultate u životu, a imamo i upornu i neslomljivu triatlonku koja će sigurno biti najstroža trenerica od svih nas. A asa iz rukava čuvamo za naprednu grupu koja bi se također trebala formirati početkom travnja. 🙂 Tu je i nezamjenjivi dr. Vlahek koji bi uskoro mogao biti popularniji od dr. Oza. 🙂 U svakom slučaju šaroliko društvo koje kao i ja jedva čeka prvi školski sat.

Već sam natuknuo da bi trebali imati i naprednu grupu u koju će se moći prijaviti trkači koji već imaju trkačkog iskustva, a žele trenirati po planu i u društvu. Ako se skupi dovoljan broj zainteresiranih nju će voditi jedan iskusni trkač, skoro pa legenda hrvatskog cestovnog trčanja, zato nam se dragi trkači pridružite u treninzima na nasipu. U ljetnim mjesecima selimo u Maksimirsku šumu…

TRČANJE is all in!

Ne čini mi se kako je od zadnjeg posta prošlo skoro dva mjeseca, no datum iznad njega tako tvrdi pa ću mu vjerovati. Nije da nisam imao o čemu pisati, bilo je puno događanja, i lijepih i malo manje lijepih. Ali jednostavno sam na neko vrijeme izgubio volju za pisanjem bloga. U međuvremenu sam napisao par tekstova za Trčanje.hr i to je nekako zadovoljilo moju želju za pisanjem. 🙂

TRENINZI

S treninzima za novu sezonu sam krenuo odmah poslije Božića. Malo sam izmjenio plan treninga u odnosu na prijašnje godine, tj. prilagodio sam ga sadašnjoj situaciji kada imam dosta više obaveza pa sam krenuo malo lakše u sezonu. To se prije svega odnosi na volumen treninga jer ne stižem svaki dan trenirati dva puta kao što je to bilo proteklih nekoliko godina, ali i s ovim smanjenim volumenom tjedne kilometraže kretale su se oko 120-130km s dužinama od 30-40km nedjeljom. Većinu tih dužina sam napravio u društvu drugih trkača (i trkačica) tako da su bile malo sporije nego što sam ja to navikao raditi. Ali nije neka velika razlika. No onda je došla veljača, zahlađenje, snijeg i prva viroza koja me koštala 4 dana bez treninga. Nakon što sam se oporavio, krenuo sam s laganim trčanjem, zatim malo življim, pa onda i prve dionice, Savski polumaraton i onda opet viroza. Ova druga me malo jače pogodila, i došla je u najgore vrijeme, baš u tjednu kad je ekipno prvenstvo Hrvatske u krosu. Utrka koju sam u kalendaru označio kao prvu važnu, i za mene, ali što je još važnije za klub.

UTRKE

Godinu sam otvorio novogodišnjom utrkom na nasipu i to dosta dobro. S obzirom na dva tjedna pauze nakon maratona 17:20 nije tako loše za 5km. Pogotovo za “revijalnu” utrku kao što je ova. Zatim je krenula Jutarnja gelender liga i Mrak kombinacija i to nije počelo dobro. Par minuta nakon starta na jutarnjem kolu doživio sam neugodan pad koji je poprilično smanjio moju nabrijanost, ali i ostavio traga na lijevom kuku i lijevoj šaci. Bol u kuku je vrlo brzo nestala, samo sam se malo natukao, no ručni zglob još uvijek malo osjetim iako je od tada prošlo dva i pol mjeseca. A nabrijani su bili i ovogodišnji konkurenti na Mrak kombinaciji tako nisam uspio na onih par kola koja sam pohodio ostvariti bolji plasman od osmog mjesta. Htio sam nastupiti na dvoranskom prvenstvu Hrvatske na 3000m, no nisam uspio napraviti dovoljan broj treninga u sprintericama (koje sam po prvi put nosio nakon dvije i pol godine) da bih se potpuno priviknuo na taj novi/stari način trčanja i bio siguran da mi se neće vratiti ozljeda koju sam vukao kroz 2010. godinu. Ali ubrzo je došao Savski polumaraton, utrka na mom terenu i treća pobjeda zaredom. Iako sam trčao najsporije u zadnje 3 godine i možda se nekom po rezultatima čini da sam došao lako do pobjede, nije bilo tako. Blaž Barac je bio vrlo žilav konkurent i par puta sam tokom trke pomislio “baš si danas odlučio trčat osobni” :-), a i nasip je bio najteži za trčanje od svih ovih godina koliko se utrka održava. Slijedeća utrka je bila već spomenuti ekipni kros u Vinkovcima i tu sam trčao 12km. Druga viroza me prilično iscrpila i jednostavno nisam bio na razini na kojoj sam trenirao do tada i trčao većinu utrka u zadnje dvije godine. Pokušao sam na početku držati trkače s kojima inače trčim, no vrlo brzo me stigao umor i uz puno truda i muke dovukao sam se do cilja. Dobra stvar kod ekipnih natjecanja je da sam unatoč svojoj lošoj utrci imao razloga za zadovoljstvo jer smo klupski bili uvjerljivo prvi i vratili se u Zagreb s 14 pehara. 🙂 Jučer sam također trčao utrku i to humanitarnu utrku na godišnjicu velike katastrofe koja je pogodila Japan, a kako sam poznat kao specijalist za humanitarne utrke tako ni jučer nisam propustio pobijediti. 🙂 No više od pobjede me veseli da sam poprilično lako istrčao 16:43 na 5km što znači da sam “back in tracks”. 🙂 Sad imam tri tjedna da se pripremin za Sinjski polumaraton za koji me vežu lijepe uspomene.

Nekidan sam na Facebook stranici Nike Hrvatska naletio na temu “kako ste počeli trčati, prisjetite se svojih trkačkih početaka” pa ću se tako i ja prisjetiti svojih. 🙂 Prva sjećanja mi sežu u daaavne osamdesete godine prošlog stoljeća kada smo povodom proslave Dana Mladosti imali natjecanje u štafetama, a umjesto štafeta u ruci smo imali one male šarene vjetrenjače na štapu koje su se okretale kako bi mi trčali. Sjećam se i mjesta gdje se to natjecanje održavalo i kako je asfalt bio sav šaren jer bi prije tog natjecanja cijelo jutro svaki razred crtao neke slike s kredama u boji. To je bilo baš lijepo, ne znam da li i sad na Visu u školi imaju nešto slično povodom nekog drugog praznika. Slijedeće čega se sjećam vezano za trčanje je bilo iz 1988. godine kad smo za 1. maj otišli u Zagreb u posjet obiteljskim prijateljima, a tata je tada bio vrlo aktivan trkač pa je otišao napraviti trening na nasip. Ja sam isto htio ići s njim, ali kako sam mu bio prespor, a bili smo u nepoznatom gradu, tako je s nama išao naš prijatelj Cico misleći kako neće imati problema trčati s osmogodišnjim dječakom. Sad se ja više ne sjećam detalja, ali iz kasnijih priča znam da sam taj dan pretrčao skoro 5km po nasipu (zato i sad najviše volim nasip) i da se Cico vratio doma u predinfarktnom stanju. 🙂 Inače, to mi je bio prvi posjet Zagrebu u životu. Išli smo autom (Zastava 128) s Visa cijela obitelj zajedno, mama, tata, brat i ja, i bili smo tri dana kod Cice, tete Maje i njihovog sina Gorana koji je godinu dana stariji od mog brata, odnosno sedam godina stariji od mene. U ta tri dana bili smo jedan dan na Sljemenu, jedan dan u Stubičkim toplicama i na prvomajskoj proslavi u Maksimiru kad sam po prvi puta bio u Zoološkom vrtu. Najviše su mi u sjećanju ostali polarni medvjedi. Baš je to bilo lijepo vrijeme… 🙂

A prva prava utrka na kojoj sam trčao je 1990. godine u Splitu. Tih godina je Split imao svoj međunarodni maraton, a međunarodnim maratonom se nije mogao nazvati bilo koji maraton samo ako je imao nekog stranog trkača, već je trebalo imati plavu crtu cijelom duljinom trase po kojoj se trčala utrka. I koliko znam Splitski maraton je u Jugoslaviji bio jedini takav, tek je kasnije Beogradski maraton dobio isti status. A bio sam i tamo s tatom… 🙂 A u Splitu se osim maratona trčao i polumaraton (to je tata trčao) i bila je organizirana humanitarna utrka na 10km za stradale rudare u Tuzli. I to sam ja trčao! Opet se ne sjećam baš svih detalja, no znam da je taj dan bilo jako vruće i da sam se cijelo vrijeme utrkivao s nekim starijim čovjekom koji nikako nije mogao dopustiti da ga dijete od 10 godina pobijedi. I nisam ga pobijedio… Poslije je tati objašnjavao kako bi me trebao upisati na atletiku, pa je onda tata njemu objašnjavao kako na Visu nema atletskog kluba i da je on jedini koji trči tamo, a ja povremeno idem s njim i tako dalje… Inače, taj dan sam po prvi put istrčao 10km, ali ne u komadu jer sam stao piti na južnoj strani Marjana na uzbrdici iza Instituta, a rezultat je bio 1h06min. Kad to usporedim s rezultatima koje sad u istim godinama postiže mali Domagoj Abrlić, vidim da sam bio dosta spor. 🙂

Presudnu ulogu da počnem trenirati atletiku odigrala je Božićna utrka u Komiži 1994. godine. To je bilo natjecanje gdje smo jednom godišnje odmjeravali snagu viški i komiški učenici osnovnih škola, a trčali smo stazu dugu 800-900m. Natjecali smo se po razredima: 1. i 2. razredi zajedno, pa 3. i 4. itd. Ja sam tada bio osmaš i u trci nas je bilo dvadeset (po pet najbržih sedmaša i osmaša iz obje škole), a najveći konkurent mi je bio Nikola iz mog razreda. Kad smo u školi imali testiranje na šest minuta Nikola je pretrčao 50m više od mene, a i na kraćim testovima (60m, 200m) je bio brži od mene. Ali ja sam tog puta bio jače motiviran. Naime, kako smo mi na Visu imali i još uvijek imamo srednju školu i to gimnaziju, nije bilo potrebe da se ide u Split u srednju školu. No ja sam se htio upisati na atletiku i zbog toga sam htio u Split pa su mi roditelji rekli da mogu, ali ako budem prvi na Božićnoj trci. Vjerojatno bih išao i da nisam bio prvi, ali na taj način su me valjda htjeli dodatno motivirati što su i uspjeli. Od samog starta sam se odvojio od svih i na kraju pobijedio sa 100m prednosti. Ali se sjećam da na kraju nisam bio potpuno zadovoljan jer sam za prvo mjesto dobio neke užasne Ragusa patike (slične starkama), a Nikola koji je na kraju bio drugi je dobio 5kg mandarina što mi je bila puno primamljivija nagrada. 🙂 No dobio sam zeleno svjetlo za odlazak u Split u školu gdje sam u rujnu 1995. počeo trenirati u HAK “Sveti Duje” kod trenera Mate Omazića i tamo sam napravio svoje prve prave atletske korake, a nekoliko godina poslije došle su i prve medalje s državnih natjecanja. Evo jedne fotke iz tog vremena! 🙂

To su bili moji počeci… Prisjetite se i vi svojih. 🙂

Razmišljam već dva dana da li da pišem ovaj post ili ne. U zadnje vrijeme, a to bi bilo zadnjih par godina, izbjegavam “teške” teme i rasprave bez kraja. Jednostavno troše previše vremena, živaca i ne donose ništa pozitivno osim dobre zabave “anonimcima” i promatračima sa strane. No ipak sam se na kraju odlučio napisati nešto i to nakon što me jedan kolega trkač danas pitao jesam li ja abebe bikila? Hvala na komplimentu, ali nisam. 🙂 Pod tim naravno nije mislio na pravog Abebe Bikilu, već na nekog tko se potpisao tim imenom i ostavio komentar na tekst o kilometrima na portalu Trčanje.hr. Pa razmišljam, ako već drugi misle da sam iznio svoje mišljenje koristeći se pseudonimom, ajde da onda iznesem SVOJE mišljenje imenom i prezimenom na svom blogu. 🙂 Već sam nekoliko puta doživio da se anonimni komentari koji nisu u skladu s razmišljanjem “vladajuće trkačke partije” pripisuju meni, čak i kad sam jasno i glasno na istu temu iznosio svoje stajalište. A htio bih jednom zauvijek prekinuti tu tradiciju jer ipak nisam jedini neistomišljenik. I kolega koji me pitao da li se skrivam iza spomenutog “nicka” se slaže s komentarom i ima svoje mišljenje, ali se iz nekog razloga ne usudi javno ga objaviti. Valjda da se ne bi nikom “zameril”. 🙂 Moram priznati da ga u jednu ruku razumijem. I meni bi život bio puno lakši da neke stvari nisam izrekao javno, ali i dalje stojim iza 99% napisanog u prošlosti.

A “teška” tema je “Kvaliteta vs Kvantiteta”. Neke stvari u tom članku definitivno stoje. Prva je da se bez 800km mjesečno ne može ni približiti olimpijskoj normi u maratonu. Slažem se, no ne u potpunosti. Pravilo vrijedi za muško trčanje dok za ženski maraton ne bih stavio ruku u vatru da ga neka talentirana trkačica s dugim stažom na srednjim i dugim prugama ne bi mogla pretrčati za 2:43 i sa 500km mjesečno. No to su sitnice i nisu toliko bitne. Više me “zasmetalo” što se u članku namijenjenom rekreativnim trkačima uopće spominju olimpijske norme, EPO, testosteron i sl. Pa tko od nas “vrhunskih” rekreativaca uopće može razmišljati o Olimpijskim igrama, a koliko je to tek strano početnicima u trčanju? No kad se sjetim nekih starijih intervjua s pojedinim trkačima i trkačicama i njihovo “brijanje” na Olimpijske igre i stavim ga u ovaj kontekst, jasno mi je od kud vjetar puše. 🙂

No vratimo se na kvantitetu, tj. kvalitetu jer je to navodno jedno te isto. Točnije kvantiteta vodi ka kvaliteti. I tu bih se načelno složio, no u potpunosti se slažem s abebe bikilom koji je dodao da kvantiteta do jedne granice DA, ali ne kvantiteta po svaku cijenu, tj. da se treniranje pretvori u bjesomučno skupljanje kilometara koji ne donose nikakav pomak u kvalieti. Ako pod kvalitetom mislimo na rezultat u klasičnim atletskim/trkačkim disciplinama koji se može izmjeriti i vrednovati po raznoraznim tablicama i mjerilima. I zato je u redu da Naoko Takahashi napravi 1800km mjesečno jer joj je to donijelo svjetski rekord na MARATONU. Njezin trener je očito pogodio pravi omjer kvantitete i kvalitete za nju. Ali ako je kvantiteta toliko prevladala da se više ne možete ni približiti svojim najboljim rezultatima na disciplinama koje redovito trčite i uporno bježite na sve dulje distance kako bi dokazali sebi i drugima da to što radite ima nekog smisla, onda to nema smisla i to nije kvalitetna kvantiteta. Na tankom sam ledu, sad već ima puno uvrijeđenih i povrijeđenih mojim riječima, ali nije mi cilj nikoga kritizirati i omalovažavati njihov trud, samo želim iznijeti svoje mišljenje koje se razlikuje od teza iznesenih u članku.

Moje mišljenje je da bi svaki trkač koji se natječe trebao postupno iz godine u godinu povećavati volumen, ali i intenzitet treninga, kako bi napredovao. Potpuno je jasno da se s jednim te istim treninzima ne može napredovati, ali treba pažljivo odrediti kada, koliko, na koji način i zašto raditi na kvantiteti, a da pri tome ne ispašta kvaliteta. Dakle, gornja granica postoji, ali nije kod svakog na istoj “visini”. Tu su dvije riječi vrlo važne, a mislim kako ih je abebe bikila vrlo dobro upotrijebio: OPTIMALNO i INDIVIDUALNO. Treninzi koji su Naoko Takahashi doveli do 2:19 Karu Goucher bi možda odveli u invalidska kolica, da se slikovito izrazim. 🙂 A za to da se i s manje, ali brže može jako brzo trčati, i pri tom jaaako dugo trajati na vrhunskom nivou, imamo primjera koliko hoćete. Spomenut ću samo jedan koji mi se već danima vrti po glavi, a to je Drago Paripović. Ne sjećam se da li sam ikad vidio Dragu da sporo trči ili joggira. Svatko tko trči po nasipu skužit će da on uvijek nekamo juri. Prvi put sam se sreo na nasipu s njim prije desetak godina i priključio sam mu se na nekom fartleku. Pukao sam nakon 5-6min i to me nisu slomili brzi dijelovi, nego spori. 🙂 Ne kažem da on ne trči puno, ali ne sigurno koliko neki preporučuju. Dragec je našao pravi omjer kvantitete i kvalitete i trči već godinama na vrhunskoj razini. I da se vratimo na olimpijske norme… On ju je imao, ali nažalost na OI nije išao. I tko zna kada ćemo imati trkača koji će moći ponoviti te njegove rezultate?! S 800km mjesečno ili bez njih… Da znam da je to jedini uvjet odmah bih prionuo na posao. Jednom sam napravio 200km u jednom tjednu i znam kako je to. Za vas koji ne znate napisati ću taj tjedan točno trening po trening. Ne da bih se pohvalio, već da vidite da to nije baš lako i da procijenite da li je to za vas ili nije. Jer 200km na papiru ne djeluje puno, čini se lako dohvatljivo uz pravu taktiku (malo ću ujutro, malo popodne, za vikend imam više vremena…).

PONEDJELJAK

Rastrčavanje 14km – 1:05:51 (dan prije sam trčao 46km)

UTORAK

Ujutro

Rastrčavanje 12,4km – 59:35 (snijeg)

Popodne

Izdržljivost 14km – 1:02:08 (snijeg)
– 4km po 20cm snijega za 16:35

SRIJEDA

Ujutro

Srednja dužina 18,4km – 1:28:27 (snijeg)

Navečer

Brzina (15x60m) – ukupno 9,3km

ČETVRTAK

Ujutro

Rastrčavanje 16km – 1:18:04 (snijeg)

Navečer

Izdržljivost 14km – 1:04:15
– 6km – 22:44

PETAK

Srednja dužina 24,5km – 1:51:00

SUBOTA

Ujutro

Srednja dužina 19km – 1:22:32

Navečer

Jogging 8,3km – 40:36

NEDJELJA

Dužina 50,2km – 3:37:19

Eto, tako je to izgledalo od 4. do 10. siječnja 2010. Ukupno sam potrošio malo više od 15h. Dok sam radio te treninge bio sam kao u nekom transu, ništa mi se nije činilo teško. Tjedan dana poslije sam trčao 44min Lagvić ligu… A sad kad dođem u zonu 150km tjedno nije mi jasno kako sam tada to mogao. I onda se sjetim da sam imao puno više vremena. 🙂

I da zaključim na kraju. Ljubav prema trčanju se ne mjeri brojem pretrčanih kilometara. Najvažnije je naći pravi balans između vremena provedenog na trčanju i brzine kojom trčite, paziti da pri tome uživate (iako nije svaki trening uvijek zabavan) i što je najvažnije da ostanete zdravi. I tako ćete moći dugo voljeti trčanje na svoj način! 🙂

Iza nas je još jedna godina, za neke uspješna, za neke manje uspješna. Meni osobno je bila vrlo uspješna. Uz ovaj zadnji rezultat na maratonu kojim sam zaokružio jednu odličnu sezonu, izdvojio bih još osvajanje srebrne medalje na prvenstvu Hrvatske u maratonu te sjajne ekipne rezultate sa svojim kolegama iz AK Veteran. Ove godine smo osvojili ekipno PH u maratonu i treća mjesta na ekipnim prvenstvima u polumaratonu, planinskom trčanju i krosu, što znači da smo uzeli peharček na svim vanstadionskim ekipnim natjecanjima. 🙂 A najvažnije je da sam sezonu priveo kraju bez ozljeda i da sam zdrav krenuo u treninge za slijedeću sezonu u kojoj ću nastupati za AK Agram. Promjena kluba nije došla iznenada, to sam znao još prošle godine, ali sam u dogovoru s ljudima iz oba kluba otrčao još jednu sezonu u dresu Veterana, a od nedjelje žuto-plavi dres mijenjam crnim. 🙂 Prvi službeni nastup za Agram imati ću odmah prvog dana Nove godine na novogodišnjoj utrci “Nova na Savi” u organizaciji Veteranovaca. 🙂 Ovim putem pozivam sve ljubitelje trčanja da dođu na trku da proslavimo Novu godinu trčeći.

Vidimo se!

Ne sjećam se točno kad sam se odlučio trčati još jedan maraton ove godine, ali se sjećam da je od prvog trenutka u igri bio maraton u Reggio Emiliji. Najviše me privukao kasni termin utrke jer mi je ostavio dovoljno vremena da se odmorim od Zagrebačkog maratona i kvalitetno pripremim za još jedan maraton. Zapravo mi je već u rujnu bilo jasno kako na Zg maratonu neću biti u najboljoj mogućoj formi jer sam zbog Plitvica dosta kasno krenuo s treninzima za drugi dio sezone. A ja se volim temeljito spremiti za maraton za što mi najčešće treba 5 mjeseci. Pokušao sam i sa šest, ali to je bilo previše. 🙂 Drugi razlog za odlazak na ovaj maraton je i relativna blizina Reggio Emilije, svega 6-7 sati vožnje do tamo, a maraton je (kao i većina talijanskih) organiziran na najvišem nivou s mnogo trkača, a koliko sam vidio tamo se postižu i vrlo kvalitetni rezultati. Gotovo da nema grada u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji u kojem Marija Vrajić nije trčala maraton :-), a osobni rekord je postavila upravo na ovom maratonu prije dvije godine. Znajući da je Marija stalna gošća Reggio Emilije već prije dva mjeseca smo se počeli dogovarati o zajedničkom odlasku na utrku, a konačni dogovor je pao poslije Stareka.

Na utrku smo krenuli dosta kasno, u subotu oko 12h i to zbog nekih mojih obaveza koje sam imao u jutarnjim satima. Osim Marije i mene, na put s nama je krenuo i Marijin muž Dejan. Ili bolje rečeno, mi s njim, jer je on vozio. 🙂 A u Ljubljani smo “pokupili” i moju prijateljicu Vesnu kojoj je ovo bio drugi maraton u životu. Prvi je trčala prije 6 mjeseci na Plitvicama. Dejan je toliko pričao i zabavljao nas cijelim putem da nismo ni skužili kako smo brzo stigli na odredište. Čovjek je pravi zabavljač!* Po dolasku u Reggio Emiliju shvatio sam kakva je Marija tamo zvijezda, pri tome ne mislim samo na taj grad, već na cijelu Italiju. Organizator i ostali trkači su je tako srdačno pozdravljali i izljubili kao da je Usain Bolt. Bez pretjerivanja. Nakon što smo obavili registraciju i uzeli brojeve otišli smo u hotel, večerali i vrlo brzo na počinak. Ne sjećam se kad sam zadnji put u krevetu bio u 21:30.

Sate prije utrke sam proveo vrlo ležerno. Start je bio u 9h, a budilicu sam namjestio na 6h, no priuštio sam si još pola sata dodatnog sna što je rezultiralo time da sam za doručak pojeo puno manje nego što inače jedem prije maratona. Ali tako mi je odgovaralo, uopće nisam imao neku potrebu za obilnim doručkom kao inače. Kao da sam se tako dobro “loadao” prethodnih dana da sam slobodno mogao startati maraton na tašte. No pola žemičke i jedan kolačić su mi savršeno sjeli. Poslije toga kava i pola litre izotonika i spreman sam za start. Još samo treba obaviti sve aktivnosti vezane uz WC. 🙂 Zagrijavanje pred utrku vrlo kratko. Marija i ja smo malo trčkarali gore dole u startno ciljnom prostoru, u svoj onoj gužvi smo izgubili Vesnu pa joj nisam stigao ni poželjeti sreću i dobru utrku. Nakon starta maratonaca u kolicima uslijedilo je predstavljanje najboljih trkača i trkačica, a posebno je najavljen Paolo Bettini kojem je ovo bio prvi maraton u životu i stao je na startnu liniju pored Marije i mene. Zna pored koga će. 🙂

Prije samog opisa utrke evo nekoliko podataka o samom maratonu. Ovo je bilo 16. izdanje istog. Na prvim maratonima broj natjecatelja se kretao oko 1500 da bi 2005. godine prvi puta probili granicu od 2000 trkača i trkačica. Slijedeće godine je zabilježen i najveći broj natjecatelja (2800) da bi u slijedećih par godina došlo do stagnacije i blagog pada u broju trkača, ali poboljšanja u kvaliteti utrke. Tako je 2009. godine postavljen rekord staze (2:13:46) za muške, dok je ženski rekord staze postavljen 2007. godine (2:35:28). No ove je godine većina tih rekorda porušena: startalo je 2986 trkača i trkačica, postavljen je muški rekord staze, a jedino je opstao ženski rekord staze koji je opasno visio čemu sam i osobno svjedočio veliki dio utrke. Inače, staza u Reggio Emiliji ne spada u red laganih, ravnih staza, no unatoč tome tamo se postižu jako dobri rezultati. Sličan slučaj je kod nas s Riječkim polumaratonom. Svi će reći da je staza teška, a opet većina tamo trči svoja najbolja vremena. Što se atraktivnsoti staze tiče, ja bih rekao da je tipična talijanska (iako mi je ovo tek četvrti put da trčim u Italiji), početno kruženje po gradu, pa na selo, tamo dođeš do nekog malo većeg mjesta i povratak nazad nekim drugim putem. Nema nekih atraktivnih građevina, parkova i slično, no tu smo zbog trčanja, a ne razgledavanja. 🙂 Turistički se ide u New York, London, Pariz, a u Italiju (i Sloveniju) po rezultat.

Odmah nakon starta uhvatio sam se za grupu u kojoj su bile vodeće žene i ta grupa je bila vrlo brojna. Uz njih tu su bili i njihovi pacemakeri, a skupilo nas se još puno koji volimo trčati brzo u društvu djevojaka. 🙂

Kad smo izašli iz grada grupa se raspala ne nekoliko manjih grupica. Jedna predvođena visokim Tunižaninom je otišla malo naprijed, ja sam ostao u grupi s vodećom ženom i kasnijom pobjednicom Elianom Patelli, a neki su polako počeli zaostajati. Prvih 8km utrke je više manje ravno, uz par blagih uzbrdica i nizbrdica, a zatim ima sve više uzbrdica uz tek poneku nizbrdicu, no itekako se osjeti da se staza penje. Ja sam na većinu tih uzbrdica došao na čelu kolone pa bih malo “usporio” i na kraju uzbrdice bih se našao na začelju kolone, ali ni u jednom trenutku nisam upao u probleme da bih pustio grupu. Zatim bih opet otišao malo naprijed, a grupa je s vremenom postajala sve manja i manja. Najviša točka utrke je na 17. kilometru, a do tada nas je u grupi ostalo svega pet. Eliana, trkač koji je bio zadužen za njezin tempo, jedan trkač u Brooks tenisicama kojeg sam ja u toku utrke prozvao Balaško jer i on ima iste takve i neki Davide koji je imao podršku biciklista sa strane. I ja… 🙂

Nakon 20. kilometra uslijedio je najljepši dio staze, blagi dugi spust, upravo onakav kakav ja najviše volim. Polumaraton smo prošli 1:18:22, a kilometre poslije tog prolaza smo išli ispod 3:35/km. U tim trenucima sam tako uživao u trci da je to teško opisati riječima. Imao sam osjećaj kao da bih mogao tako do kraja. U međuvremenu je Davide malo zaostao tako da nas je u grupi ostalo četiri, a sve je bliže bila grupa s onim Tunižaninom koja se raspala na parove i pojedince. Ali “san” je kratko trajao. Tik pred oznakom 25. kilometra došli smo do najstrmije nizbrdice u cijeloj utrci, no na nju se nastavljala i najstrmija uzbrdica, a na vrhu te uzbrdice bila je okrepna stanica. I ja se zaletim gore kako bih došao prvi do okrepe kao da će nestat vode ako se ne požurim i tu počinju prvi problemi. Malo sam pretjerao i u slijedećim kilometrima sve teže sam pratio Elianin tempo, no nisam puštao. Zajedno smo dostigli nekoliko trkača i taman kad se formirala nova grupica ja sam izgubio korak na jednoj kratkoj uzbrdici i pustio grupu. To je bilo negdje oko 30. kilometra i do kraja utrke sam trčao sam. Iza 35. kilometra me prestigao jedan trkač, pokušao sam ga pratiti, ali mi je bio malo prebrz. Unatoč težini koju sam osjećao tempo mi nije značajno padao, i dalje sam držao tempo ispod 3:45/km. No nakon 35. kilometra dolazimo na najteži dio staze gdje se trči kroz neki park gdje je puno šetača (što je pozitivno), ali i puno kratkih uzbrdica i nizbrdica što mi kvadricepsi sve teže podnose. A najgori dio trke je svakako bio prolazak kroz neki podvožnjak na 39. kilometru što mi se činilo kao da sam na Lagvić ligi, i to na Mrcini. Onaj Davide je sve bliže, čujem kako mu cijeli grad viče “Vai Davide!”, očito je neki domaći dečko. Do kraja je još par kilometara i ponovno uspijevam ubrzati, čak spuštam tempo na kraju i do 3:30/km i ne dam mu da me stigne. A skoro sam dostigao i onog koji me prestigao nakon 35km. Kroz cilj prolazim u vremenu novog osobnog rekorda – 2:36:59, i sretan sam k’o Nova Godina. 🙂

A vidim da ni Eliana nije došla puno prije mene jer još nije došla sebi za fotografiranje i izjave. Bila je 43” brža. Dobivam medalju, ogrnu me ručnikom i odlazim nešto popiti. Mislim da mi “Sky Cola” nikad nije bila finija. 🙂 Vraćam se nazad da dočekam Mariju u cilju i nisam puno čekao. Eto Marije na 2:51:04. I ona je istrčala osobni rekord i osvojila odlično 8. mjesto u vrlo jakoj konkurenciji. Već sam spomenuo da je pao muški rekord staze. Postavio ga je Marokanac Mokraji Lahcen i sad iznosi 2:12:29. Drugi je bio našim trkačima poznati Mađar Tamas Kovacs (rekorder Jaruna) s 2:14 dok su drugi Mađari ostali bez novčanih nagrada iako su išli ispod 2:30. A novci su se dijeli za prvih 10. Ja sam bio ukupno 26. u utrci, 25. od muških i 4. u kategoriji. No nisam ostao bez nagrade jer su organizatori praktičnim nagradama počastili sve muške ispod 3h i sve žene ispod 3:30. A malo iza 3:30 na cilj je došla Vesna – točnije u vremenu 3:41:39, što je više od 25 minuta bolje od Plitvičkog rezultata.

Povratak doma je bio još ugodniji i zabavniji od odlaska na trku. Svi smo bili sretni i zadovoljni zbog “personal bestova” koje smo istrčali, a Dejan nas nije prestao zabavljati sve do Zagreba. 🙂

*Mala interna šala na Dejanov račun koji je toliko koncentriran na vožnju da progovara samo u slučaju krajnje nužde. 🙂

Iako je izborna nedjelja, a ovo je stih iz jedne Thompsonove pjesme, ovo neće biti politički post. Čak neću prekršiti ni predizbornu šutnju jer je sada 18:16, a dok dovršim ovo pisanje, sigurno će proći 19h i biti će zatvorena sva biračka mjesta, barem u Hrvatskoj… 🙂

Danas je održano 3. kolo Lagvić lige koje sam iskoristio za zadnju “kontrolu” pred maraton koji trčim za sedam dana. Kontrola sam stavio u navodnike jer nema nikakve dodirne točke između maratona i ove brdske lige, čak nisam trčao po cesti, nego sam se opet odlučio za varijantu po Mrcini. No kako mi tjedan dana prije maratona odgovara jedan jači podražaj u vidu neke kraće utrke tako sam se ovaj put odlučio za Lagvić ligu. Staza je duga malo više od 5km, a to je idealno. Tko te pita što je prosječan nagib preko 10%. 🙂 Prije mjesec dana u sklopu Lagvitreka sam po prvi puta trčao ovu stazu i tada sam napisao da mi se čini kako sam imao dosta rezerve pa sam sada htio vidjeti koliko je to zapravo. Staza je i ovaj put bila relativno suha, tek malo skliskog lišća u donjem dijelu staze, no ne mogu reći da je to smetalo. Jedino sam možda na par mjesta bio malo oprezniji gdje sam osjetio da se ispod lišća ne nalazi zemlja nego kamen. Vrijeme je isto bilo jako dobro za one koji ne pate od promjena vremena, a još uvijek nisam u toj “rizičnoj” skupini, tako da mi ova južina odgovara. Pogotovo na brdu gdje je ipak bilo malo hladnije nego u gradu. A i vjetar je na par mjesta lijepo gurao u leđa, ali to na nagibima od preko 15% slabo pomaže. 🙂 Prije mjesec dana mi se činilo kako najviše rezerve imam na početku staze jer sam dosta lagano krenuo pa sam danas odlučio povući od samog starta. A prvih 700-800m je skoro ravno pa se stvarno može krenuti dosta brzo. Zatim kreće prva malo jača uzbrdica koja nije baš duga, pa opet jedan ravniji dio, ali s nekoliko zapreka i uskom stazicom kojom se vjerojatno uskoro više neće moći trčati jer je već napravljen obilazak na tom mjestu kojim idu šetači i planinari. Nakon prelaska mosta dolaze prve stepenice kojih u narednih 400-500m ima poprilično, ali se sve da istrčati. I onda opet jedan malo ravniji dio s kojeg se može vidjeti kakva je situacija na cesti. Kad sam prošlih godina bio s one strane potoka uvijek smo mi na cesti bili ispred ovih na stazi, a danas sam držao korak s najbržima na cesti što mi je bio pokazatelj da dobro idem. Budući da prošli put nisam stiskao nikakve prolaze to mi je bio jedini pokazatelj uz onaj “unutarnji” osjećaj koji mi je također govorio da sam dosta brz. A cilj sam si postavio dosta visoko – napad na rekord staze kojeg je prije nekoliko godina postavio Marko Rajković i koji iznosi 37:50. Nakon cca 3km više ne trčimo uz cestu nego staza naglo zastrmi i dolazi se do dijela koji se zove Mrcina (čak i na karti). Tu počinjem po prvi put ubacivati malo hodanja, ali i dalje se trudim što više trčati i čini mi se da sam pogodio dobar omjer. Nekako mi je brzo prošao taj dio i onda dolazim do ključnog dijela staze. Tu smo se Goran Lesjak i ja prošli put dvoumili da li ići lijevo ili desno i odabrali smo lijevu stranu, no nakon nekoliko trenutaka smo bili zaključili kako smo možda ipak trebali otići desno jer se to čini kraće. Pa sam ja danas odlučio iskušati sreću… 🙂 Ne moram ni pisati kako to nije bila dobra odluka i nakon nekih 100m skužio sam da taj put ne vodi nikud i odlučio se vratiti. Zatim sam odlučio da je glupo da se vraćam skroz nazad i krenuo u šumu kako bih našao kraći put do pravog puta kojeg sam na kraju i našao. Sad ne znam koliko sam točno tu vremena izgubio, no citirat ću svog najbližeg pratitelja Nikicu Smolića koji mi je kasnije rekao “na Mrcini si bio puno ispred mene, a onda si mi se odjednom stvorio na 50-ak metara”. A njegov Garmin je na kraju i pokazao 180m manje od mog što bi na ovakvom tipu staze moglo biti oko minutu. Kad sam se vratio na pravi put još uvijek sam mislio kako nisam puno izgubio, no nikako da dođem do ceste od koje kasnije znam točno koliko mi treba do Vrha. U tom trenutku sam pomislio kako vjerojatno neću ići ni ispod 40 minuta, ali kad sam napokon prešao cestu pustio sam korak i više nisam gledao na sat te sam na cilj stigao u vremenu 38:48 što je 15” bolje nego prošli put unatoč tome što sam po tko zna koji put krivo skrenuo na Sljemenu. Budala ostaje budala! 🙂 Nikica je došao na cilj u vremenu 39:26 i time popravio PB za više od dvije minute i popeo se na 4. mjesto rezultatske liste. A čovjek ima 50 godina i primarni sport mu je biciklizam. Što više reći… A ja sam ostao na 3. mjestu “svih vremena”, a rekord će morati neko vrijeme pričekati. Jer kao što rekoh, slijedeći tjedan je maraton, a dok se oporavim od toga, na Sljemenu će (nadam se) biti koji centimetar snijega što će lov na rekord učiniti nemogućim.

Lagvić liga – Garmin

MARATON

A sad koju riječ o maratonu… Za sedam dana trčim u Reggio Emiliji maraton. To će mi biti treći maraton ove godine i po prvi puta da idem na neku utrku za koju sam se spremao tako kasno u sezoni. No ova sezona mi je po mnogočemu bila drukčija od ostalih pa se i ovo dobro uklapa u tu sliku. Nemam neki precizan plan za utrku (još uvijek) i ne mogu sa velikom sigurnošću reći ići ću toliko i toliko. Jedan od razloga je što sam većinu treninga u zadnje vrijeme radio na temperaturama oko i ispod nule, a to je onda bilo malo sporije od nekih treninga kad se spremam za maraton na proljeće pa se isti treninzi rade na +10-15 stupnjeva. No znam da nikad do sada nisam napravio neke treninge kao u zadnjih 30-ak dana što je sigurno dobar znak. Drugi razlog zbog kojeg se ne bih upuštao u prognoze je taj što staza nije potpuno ravna već je ovakav profil staze:

Nije sad to neki jaki uspon kao što ih ima na Plitvičkom maratonu, ali je dug. No ako preživim prvih 28km, veselim se “jurnjavi” u zadnjoj trećini utrke. 🙂

Ostao sam “dužan” izvještaj sa Stareka. 🙂 Prije par mjeseci mi je Koska rekao da nije puno na internetu, ali da redovito prati moje izvještaje s utrka koji su tako detaljno napisani da ima osjećaj da je i sam bio na trci. Pa sam se onda trudio u zadnje vrijeme ubaciti koji detalj više da kolega još više uživa u mojim tekstovima kad već manje dolazi na utrke. No kako se Koska pojavio na zadnjoj utrci NB kupa, a čak smo i trčali pola utrke zajedno, nema potrebe za toliko detalja. 🙂 Kao što rekoh ovo je bila zadnja utrka cestovne lige, a pred zadnje kolo imali smo bod više od Žumberka i ukupna pobjeda se rješavala na našem domaćem terenu. Zbog važnosti utrke mobilizirani su najjači klupski trkači i trkačice tako da smo nastupili s najboljim ekipama u muškoj i ženskoj konkurenciji. Od “stožernih” klupskih trkača koji su sudjelovali u svim uspjesima ove godine nedostajao je jedino Lovelos. No zato je tu bio već spomenuti Koska, konstantni Babić, povratnik Vegše i nabrijani Maronić tako da je Balaško mogao slobodno trčati kao “pacemaker” svojoj djevojci. A ženska ekipa u istom onom sastavu koji je slavio na ekipnom PH u Rijeci, pojačane Dijanom Kesonjom koja je u nedjelju istrčala PB. U takvom sastavu došli smo do ekipnih pobjeda u obje konkurencije i time po treći put zaredom osvojili cestovnu ligu.

Utrka je otrčana u “gotovo idealnim” uvjetima; vrlo hladno i maglovito jutro s puno mraza i temperaturom malo ispod nule koja se do starta popela na 1 stupanj celzijusa, a kasnije, kad se magla rasčistila i sunce provirilo, vjerojatno na 5-6 stupnjeva. I kako je bilo jako hladno svi su na startu krenuli malo brže kako bi se što prije ugrijali. Svi osim onih najboljih jer sam se nekih 200m poslije starta ja našao sam u vodstvu, a najbliži pratitelji su bili 20-ak metara iza mene. To je potrajalo gotovo cijeli kilometar, a onda mi se priključilo 6 trkača: Žilić, Paripović, Dinjar, Ravić i dva Mađara. Jednog sam prepoznao, bio je to Laszlo Toth, pobjednik Hvarskog polumaratona, dečko koji ima 1:03 polumaraton i 3000m sa zaprekama 8:34 (7. junior svijeta 2006. godine u disciplini kojom dominiraju Kenijci). Tako u grupi smo trčali skoro 10km i nitko nije htio povući pa smo veći dio prvog kruga na čelu grupe proveli Koska i ja, onako domačinski. 🙂 Nakon 10km došlo je do prvog ubrzanja, a inicirao ga je Dražen. Tu je Koska izgubio priključak, a vrlo brzo je došlo do drugog ubrzanja i to od strane Laszla. Tu sam priključak izgubio ja, a vrlo brzo i Dražen. No nedovoljno brzo da bih mu se uspio priključiti. Ostatak utrke za mene je prošao u pokušajima da ga uhvatim, ali nikako nisam uspijevao. Nakon nekoliko kilometara prednost mu se popela na 100-tinjak metara, možda i malo više, a posljednjih nekoliko kilometara sam uspio smanjiti tu prednost na 17” kolika je bila razlika između nas dvojice u cilju. Rezultat 1:14:51. Kako nisam trčao sa satom nisam imao pojma kojim smo tempom trčali i koji će to rezultat u cilju biti. Tek sam 800m prije cilja pitao Ivšu koliko je prošlo od starta, on reče 1:11:35 i tada sam zaključio da bi to moglo biti oko 1:15 ili malo ispod ako se potrudim. A pobjedu na kraju nije odnio “favorizirani” Mađar, već Žile. Mađari su se smjestili na drugo i treće mjesto dok je četvrti bio Paripović. Kasnijom rekonstrukcijom utrke saznao sam da smo 10km prošli za 35:30 što znači da sam isti tempo imao i u drugom dijelu utrke. Inače, očekivao sam da ću istrčati malo bolji rezultat od ovog, ali nije išlo. No nije loše, ovo mi je 7. polumaraton u životu ispod 1:15 i najbrži Starek do sada.

Pa i nije ispalo baš jako kratko…:-)