Već par dana razmišljam o pisanju novog bloga, ali nikako da sjednem za komp i u riječi pretvorim ono što mi se zadnjih dana mota po glavi. Dok sam jutros radio tko zna koju srednju dužinu ove godine posložio sam u glavi sve što želim napisati, no kad sam se vratio doma nisam mogao odmah sjesti za stol i to napisati, već sam morao obavljati nešto u gradu. Hodajući gradom počnem razmišljati o nekim drugim stvarima, sretnem frenda trkača koji ima svoje probleme i tako opet izmjenim onaj nenapisani blog. I onda došavši kući pogledam što ima na Facebooku i vidim novi status Runner’s Worlda:

After coming off a high of finishing a goal race, what do you do to avoid the post-race lows that sometimes follow? Do you register for another race? Set a new goal? Let us know!

A upravo je to ono o čemu želim pisati nakon nastupa u Milanu. Maraton u Milanu je za mene bio vrhunac proljetnog dijela sezone, ono za što sam se spremao cijelu zimu, i iako sam imao planove za poslije Milana, neispunjenje zacrtanog cilja rezultiralo je velikim gubitkom motiva za daljnje utrke. Potrefilo se i da sam nakon cijele zime, u kojoj nisam imao nikakvih problema sa zdravljem, par dana nakon maratona pokupio neku virozu koja me izbacila iz treninga na tjedan dana, a tih tjedan dana netreniranja nije bilo dovoljno da saniram zgrčeni list koji je ostao nakon maratona, već se bol preselila malo niže i nakon tri godine ponovno su se pojavili problemi s ahilovom tetivom. I tako sam na prvim treninzima osjetio veliki pad forme uzrokovan virozom, a ni naglo zatopljenje mi nije išlo na ruku, i još sam uz to sve više osjećao ahilovu pa je trebalo intervenirati i otići kod kiropraktičara koji mi je pomogao zadnji put kad sam imao isti problem. Od Sinjskog polumaratona sam odustao, a ostale planove nisam mijenjao. A plan je bio nakon Sinja vratiti se utrkama na stazi i kroz par natjecanja spremiti se za prvenstvo Hrvatske i utrku na 5000m. Prvi korak ka tome bila je utrka na 5000m u sklopu Mitinga otvorenja sezone Atletskog kluba Agram koji od ove godine nosi ime mog prerano preminulog prijatelja Gorana Subotića Tratinčice. Upravo je to bio najveći motiv da se vratim na stazu kako bih trčeći odao počast prijatelju koji nažalost nije više s nama. I ne samo njemu, nego i drugim bližnjima koje sam izgubio u posljednjih nekoliko godina od te iste opake bolesti koja je uzela i Traleta, moju mamu i mog rođaka Borisa. Svi oni su imali još puno za dati na ovom svijetu i nije pravedno da ih više nema.

Utrka je prošla kako je prošla, meni je najvažnije da sam nastupio i istrčao utrku, rezultat je bio u drugom planu. A rezultat od 16:45 i nije tako loš nakon 4 godine ne trčanja na stazi i nakon svih tih problema koje sam imao nakon maratona. To je ionako trebao biti početak mog povratka na atletsku stazu, no čini se da je nažalost i kraj. Poslije utrke sam dugo razmišljao što raditi sljedećih nekoliko tjedana do nove utrke na 5000m i sve sam bio dalje početnom planu. Sami treninzi ne bi bili problem da ahilova tetiva nije još uvijek upaljena, čak sam se i veselio maloj promjeni svakodnevne rutine, no mislim kako bi to samo produbilo problem s tetivama i bojim se da bih završio godinu baš kao i onu 2010. kad sam morao propustiti veći dio utrka drugog dijela sezone. A u drugom dijelu ove sezone je glavna utrka u 2013. i ne bih ju htio propustiti nizašto. U nedjelju sam krenuo na unaprijed isplanirani trening (20-ak km lagano) i nakon početnog zatezanja ahilove tetive, poslije je bilo sve u redu. Trčeći po nasipu uz kišicu koja je povremeno padala i temperaturu od 15-16 stupnjeva shvatim da je to ono u čemu zapravo uživam i da ne želim novu utrku na stazi, već želim nastaviti s dugim trčanjima. Sljedećih nekoliko kilometara razne su mi se ideje vrzmale po glavi, a najviše o sljedećim utrkama. Pa sam tako u jednom trenutku htio ići na Traversu koja se održava ovu subotu, a riječ je o 50-kilometarskoj utrci preko Sljemena. Tu utrku imam u kalendaru želja već nekoliko godina, ali nikako da se odlučim nastupiti. Neću ni ove… Ne mogu izostati dvije subote zaredom s posla zbog utrka, a još uvijek nisam proučio stazu pa mi je bez veze ići šlepajući se za nekim. Zatim su misli prešle na Forrest Gumpa i PH na 100km, no i to je u subotu, a nisam ni spreman za 100km trčanja. Iako, kad pogledam tko se prijavio mislim da sam sa svoje dvije dužine od 50km ove zime spremniji od većine onih koji će nastupiti. 🙂 Budem jednom drugom prilikom trčao 100km, ni to nije dobro za ahilovu i Zagrebački maraton u 10. mjesecu. I onda se sjetim bloga jednog britanskog ili irskog (znam da to nije nimalo slično, pogotovo ne njima) trkača kojeg sam čitao prije par godina, i gdje je u jednom postu pisao o tome kako se uvijek kad mu ne ide na treninzima ili izgubi motivaciju vraća Lydiardovim treninzima. Napravi mjesec dana baze po Lydiardu i to ga vrati “u život” i spreman je za daljnje treninge i utrke. Tako ću i ja! Vraćam se Lydiarde tebi, tebi na obale Save… I malo na obronke Medvednice, ipak dolazi ljeto i vrućine pa se treba malo skloniti s nasipa u podne.

Planovi su sad dosta izmjenjeni, ali cilj ostaje isti – obraniti naslov prvaka Hrvatske u maratonu. Imam više od 5 mjeseci za pripremu i neću puno ići po utrkama, tek tu i tamo kad budem išao negdje s AK Forca, pa kad sam već tamo da istrčim utrku za trening. Sve naravno ovisi i o tome koliko dugo će mi trebati da saniram upaljenu ahilovu, ali kako sad stvari stoje, iz treninga u trening situacija je sve bolja. Na tempu do 4min/km ne boli, a za sada nema ni potrebe za bržim tempom. 🙂 Valjda su u Runner’s Worldu zadovoljni mojim odgovorom.

Atletski klub Forca – nova snaga u trkačkom svijetu!

Dvadeset i četiri sata poslije završetka maratona osjećaj je i dalje isti kao i jučer neposredno nakon utrke. Prevladava nezadovoljstvo rezultatom jer sam ciljao na malo više, ali ipak nije se dogodio potpuni raspad sistema kao u nekim dosadašnjim pokušajima da istrčim dobar rezultat pa sam s druge strane donekle zadovoljan. Kako je netko prije par godina komentirao “blago tebi kad pukneš i svejedno uspiješ istrčati maraton ispod 3h” sad se može preformulirati kako puknem i opet uspijem istrčati ispod 2:40, što je stvarno veliki napredak u odnosu na prijašnja pucanja. 🙂

Nakon ovakvih raspleta najčešće se pitamo gdje je pošlo po zlu i zašto nismo uspjeli ostvariti ono što smo planirali i ono za što smo trenirali. Tako je bar kod mene. Kod mene je nevolja još i veća jer sam sebe treniram pa moram sam sa sobom to riješiti i pokušati objektivno sagledati sebe i svoje treninge što je kontradikcija sama po sebi. 🙂 I onda ide rangiranje razloga: treninzi su bili bolji nego prije, kontrolne utrke su bile bolje nego prije, zadnja dva tjedna nisam bio prehlađen ili nešto slično što bi možda malo načelo organizam… I onda dolazim do Osječkog polumaratona, koji je bio rizik kojeg sam prihvatio, i to mi se nameče kao jedini valjan razlog teškim nogama u zadnjih desetak kilometara utrke. Kod planiranja sezone i odluke da trčim u Milanu lijepo sam si posložio u planu da polumaraton trčim tri tjedna prije maratona. Baš kao što piše u knjigama i kako rade svi maratonci i maratonke koji žele trčati što bolji rezultat. Tako je napravila i Lisa, tako sam i ja isplanirao Mimici, ali ja sam nisam napravio isto. Krajem siječnja je izašao kalendar HUCIPT-a i ekipno PH u polumaratonu je palo dva tjedna prije moje glavne utrke što je zahtijevalo promjenu plana. Nastupi na prvenstvima Hrvatske za klub su mi jako važni, kako na pojedinačnim tako i na ekipnim prvenstvima. Imamo jako dobru ekipu dugoprugaša i uvijek mi je drago doprinjeti nekom lijepom rezultatu. Pogotovo zato što inače nemam priliku trenirati s tim dečkima u grupi, a na ovaj način se još uvijek osjećam kao dio ekipe. I koliko god se meni činilo da u Osijeku nisam dao 100% u utrci i da sam se uspio sačuvati za Milano, izgleda da to ipak nije bilo tako.

Sama utrka je jako dobro počela. Osim što nisam uključio sat na startu pa sam to učinio nakon 1. kilometra. 🙂 Odmah nakon starta našao sam se u vodećoj grupi, naravno ženskoj, i taj tempo mi je bio baš ugodan. Grupu je činilo desetak trkačica iz Afrike i desetak nas koji volimo biti na TV-u. 🙂 Prije utrke sam i priželjkivao da bih mogao trčati u toj grupi, no po prošlogodišnjim rezultatima sam vidio da bi mi to ipak moglo biti malo prebrzo. Tako da sam sad bio baš sretan što su cure odlučile krenuti malo lakše, baš u tempu koji sam ja isplanirao. Prvih 5km smo prošli oko 18 minuta i onda Kenijke i Etiopljanke ubacuju u višu brzinu, a za njima kreće pola muških iz grupe dok ostatak grupe ostaje u početnom tempu od 3:37-3:38/km. I dalje mi tempo odgovara, a jedino što me muči je što mi se malo diže majica pa ju uvlačim u tajice, a i malo mi se piša iako sam pišao neposredno prije starta. Inače, vrijeme na startu je bilo idealno, temperatura 8-9 stupnjeva i koja kap kiše. Kasnije se temperatura popela do 13 stupnjeva i u par navrata je izašlo sunce, ali to nije smetalo. Tek je malo više smetao vjetar koji je kako je trka odmicala puhao sve jače. U prvoj polovici utrke na trenutke sam s lakoćom držao tempo grupe, a na trenutke mi je bilo zabrinjavajuće teško. No tješio sam se kako je to zbog toga što po prvi puta na maratonu trčim tempo ispod 3:40/km što mora biti teško. Oko 14. kilometra sam dobio dodatnu energiju prošavši pored naših navijačica Kristine i Dubravke, a na istom mjestu je bila prva zona izmjene za štafete tako da smo svi dobili vrlo bučnu podršku trkačica i trkača koji su čekali svoju izmjenu. Prolaz na polumaratonu je bio par sekundi ispod 1:17 što je bilo upravo kako sam planirao. I još uvijek nas je bilo pet u grupi. Druga polovica utrke trči se po centru Milana i tu sad ima puno više skretanja, ali i podloga se mijenja u nekoliko navrata. Izmjenjuju se asfalt, velike i male kamene kocke, a vrlo često stazu presijeca tramvajska pruga. Sve to zahtijeva malo više promjena tempa i tu počinju prvi problemi. U par navrata ispadnem iz grupe pa ih opet stignem, ali to ne utječe bitno na prosječan tempo. I dalje smo oko 3:40/km što i dalje garantira rezultat ispod 2:35. Sve do 30. kilometra kada počinju pravi problemi. Dvojica trkača iz grupe se odvajaju, dvojica malo posustaju, a ja ostajem sam i tempo mi pada. Do tada su sve petice bile od 18:20 do 18:35, a ta sedma petica je bila oko 19min. Na 31. kilometru opet srećem Kristinu i Dubravku i to je bio posljednji trzaj da pokušam ostati uz ona dva trkača koji su digli tempo, ali kratko je trajalo. Kako sam stisnuo lap na 35. kilometru tako je počela agonija. Vidjevši da mi je tempo pao na skoro 4min/km i nakon par neuspješnih pokušaja da ga vratim barem na 3:50 postaje mi jasno kako je 2:35 sve dalje i dalje i kako slijedi borba za osobni rekord. No svaki kilometar je sve teži i teži i tempo polako pada na preko 4min/km. Tu kao da se prestajem truditi i samo čekam kraj. Još 4km, još 3km, još 2km… Prolaskom pored table “ultimo kilometro” malo živnem i uspijevam ubrzati. Tu ima i puno ljudi, čuje se spiker na razglasu pa me to malo digne tako da je taj zadnji kilometar valjda bio oko 3:45. Prolazim ciljem i baš sam nekako prazan. I fizički i psihički. Osjećaj zadovoljstva je tu jer je istrčan još jedan maraton i to s rezultatom 2:38:35, no žal za propuštenim je jača. Čekam u cilju Antu za kojeg sam u toku utrke vidio da super ide. Nisam ga dugo čekao jer je istrčao 2:46 i popravio si PB iz Berlina prošle godine za više od 2min. Nismo dugo čekali ni Ivu koji je u svom drugom maratonu po prvi puta išao ispod 3h – 2h58min je dobro otvaranje sezone. Na Darka smo ipak malo duže čekali. 🙂 Darko je trčao svoj prvi maraton nakon 6-7 godina i nakon hrabrog početka i prve polovice koja je sugerirala napad na osobni rekord (3:11) u drugom dijelu je ipak došlo do pada pa je završio utku u vremenu 3:20. Bio je to prvi povijesni nastup nekog člana Atletskog kluba Forca na jednom međunarodnom maratonu.

Mimica u akciji

Maraton u Milanu je jako dobro organizirana utrka, rekao bih kao i većina talijanskih maratona. Staza je zanimljiva, više manje ravna i prolazi pokraj najvećih znamenitosti grada. Osim maratona na kojem je nastupilo više od 3500 ljudi, u Milanu se trči i četveročlana štafeta, ali nema polumaratona koji bi dodatno omasovio ovu lijepu utrku. Startnina za utrku je od 50-70€ ovisno kad se prijavite, a možete se prijaviti sve do par dana prije utrke. Putni troškovi i troškovi smještaja također nisu visoki ako se ide u društvu. Nas je sada u Milano išlo šest i baš smo se lijepo zabavili. 🙂

Odlazak na pripreme je sigurno događaj kojeg se većina sportaša rado prisjeća. Oni koji vole trenirati raduju se jakim treninzima koji ih očekuju, a oni koji malo manje vole trenirati vesele se zabavi i druženju. Dok sam bio mlađi nekoliko puta sam išao na pripreme i to svaki put na isto mjesto – u Makarsku. Dva puta dok sam bio srednjoškolac i dva puta kao student. U proljeće 1998. godine, dok sam još bio član atletskog kluba “Sveti Duje”, trener je nas par odveo na pripreme u Makarsku. Tada su sa mnom trenirale tri perspektivne preponašice Sandra, Nikolina i Ružica, a na pripremama nam se priključio i Josip koji je živio u Makarskoj, ali ga je trenirao naš trener. On je tada bio bolji od mene na srednjim prugama pa sam trenirajući uz njega dosta napredovao. A kako je bio domaći tamo pokazao mi je i nekoliko lijepih staza uz more za trčanje po kojima sam i kasnije povremeno trčao kad bi me put doveo u Makarsku. S tih priprema mi je najviše u sjećanju ostao smještaj u hotelu “Meteor” i švedski stol za doručak. 🙂

Slijedeće godine klub se spojio sa splitskim ASK-om i sad je naša grupa bila dio jednog velikog kluba, ali svejedno smo išli na pripreme. Te godine Zagreb je bio domaćin Svjetskih vojnih igara i puno se ulagalo u male sportove pa tako i u atletiku i sjećam se da je u isto vrijeme kad smo mi bili na pripremama tamo bilo pola hrvatskih atletičara. Neki su bili kao članovi vojske dok su drugi iskoristili povoljniji smještaj i na taj način osigurali svojim atletičarima dobre uvjete za trening. S tih priprema se malo toga sjećam, ali čini mi se da je zadnjeg dana priprema u Makarskoj bilo prvenstvo Hrvatske na 10000m na kojem sam osvojio srebrnu medalju u utrci juniora dok je moj prijatelj Perica Brkić bio prvi s odličnim rezultatom od 31min koji ga je odveo na EP za juniore gdje je istrčao još minutu bolji rezultat i osvojio 6. mjesto. Tih njegovih 30:16 je bio juniorski rekord Hrvatske sve do ove godine kad mu ga je skinuo Dino Bošnjak (29:41).

Do slijedećih priprema prošle su dvije godine i tad sam već bio član zagrebačke “Mladosti”. Te su mi pripreme ostale u sjećanju kao da su bile jučer. Odlična ekipa, odlični treninzi i duuuugi razgovor s trenerom predzadnjeg dana priprema koji mi je puno pomogao i kasnije u životu. Tog sam proljeća općenito puno trenirao, ne samo na pripremama, što se nije baš odrazilo značajno na mojim rezultatima, ali je moja trening partnerica Lili Ćulibrk tog ljeta osvojila evropsko juniorsko zlato na 1500m. Igrom slučaja sam i slijedeće godine završio na pripremama iako nije bilo u planu, ali te pripreme su mi nekako u magli i ne sjećam se puno treninga. Kad zavirim u dnevnik treninga iz tog razdoblja vidim da nismo ni išli puno na stadion, već smo više trenirali po onim stazama uz more i radili smo dosta skokova po plaži. Zadnjeg dana priprema trener nam je štopao neku brzinu nakon treninga u teretani i Cappy i ja smo se raspali nakon 200m, dok je Edin koji je preskočio jutarnji trening briljirao popodne. 🙂 Puno skokova i treninga snage mi je donijelo osobne rekorde na 800m, 1500m i 3000m sa zaprekama tog ljeta.

I tako prošlo skoro deset godina od mojih zadnjih priprema, vidim na Facebooku da su ovih dana svi otišli na pripreme, neki u Portugal, neki u Mađarsku, Crnu Goru, Medulin… pa zašto ne bih i ja. S tim da ja ne idem nikud, pripreme idu k meni. 🙂 Protekli tjedan je u Zagrebu bilo tako dobro vrijeme da se par dana moglo trenirati i u kratkima i zašto ne iskoristiti to idealno vrijeme za trening maratona. Napravio sam plan, odlučio više pažnje posvetiti oporavku između treninga, a cilj je bio napraviti rekordnu tjednu kilometražu uz dva intenzivnija treninga sredinom tjedna kad je bilo najtoplije. Kako su odmicali dani osjećao sam se sve bolje i slagao sam treninge bez ikakvih problema. Nakon tog intenzivnijeg bloka uslijedila su dva dana malo lakših treninga, a za kraj tjedna (kao i uvijek) ostavio sam dužinu. Plan je bio 3h30min, a to sam i napravio bez obzira na snijeg koji je lepršao vani kad sam se probudio. Brojke na kraju tjedna kažu da sam ovaj tjedan trenirao dvadeset i pol sati (od toga 18h trčanja), a napravio sam rekordnih 215,84km. Najdulji trening je bio današnji (44km), a “glavni” trening u tjednu se odigrao u četvrtak. Imam jednu stazu iz grada preko Šestinskog dola, kroz Gračane do Blizneca i nazad koja je duga 17,6km s 375m uspona koju sam nekoliko puta trčao kao kontrolu u pripremama za Plitvice i sad sam samo minutu sporiji nego u svibnju prošle godine par tjedana prije Plitvičkog maratona, dok sam minutu i pol brži od rezultata iz travnja i to na nižem pulsu.

Tajming za pripreme je bio odličan jer je već sad vani sve bijelo, a u slijedećih desetak dana očekuje se prava zima što i priliči sredini siječnja. Patike neće mirovati ni u tom periodu, ali će ove cestovne zamijeniti off road modeli s goretexom. 🙂

Svima koji još uvijek navraćaju na ovaj blog u nadi da će pročitati nešto zanimljivo želim sve najbolje u 2013. godini. Neću se opet zapetljavati u one detalje o sreći, zdravlju i ljubavi kao prije par godina. 🙂

Iako je većina čitatelja bloga na Facebooku pa su već upoznati što se događalo sa mnom i mojim trčanjem od zadnjeg posta, ponavljam nekoliko stvari i za one koji su još uvijek karakteri i nisu podlegli pristiscima većine. 🙂

Statistički moje trčanje u 2012. je izgledalo ovako:

Bilo je tu odličnih mjeseci, ali i nekoliko loših. Tu prije svega mislim na veljaču i ožujak kad sam u dva navrata bio bolestan što se odmah odrazilo na ovim brojkama, ali i na formi na početku sezone. No ostatak godine je bio puno bolji nego prijašnjih godina tako da sam godinu završio s rekordnim brojem pretrčanih kilometara.
Mala napomena: u lipnju nisam napravio trening od 49km trčanja – to je ostalo s triatlona (bicikl i trčanje), a nisam ni u svibnju trčao 4h – to je neko “bauljanje” po Sljemenu. 🙂

Zadnja tri tjedna u 2012. su izgledala ovako:

Osim što sam sustavno podizao tjednu kilometražu i napravio tri odlične dužine, u ova tri tjedna sam napravio 5-6 jako dobrih fartleka, pa bih taj ciklus okarakterizirao kao najboljih tri tjedna treninga u kontinuitetu, barem otkad treniram za maraton. Nisam forsirao tjednu kilometražu i lovio neke rekorde po broju pretrčanih kilometara, već je ovih 180km u zadnjem tjednu došlo “samo od sebe”.
Evo i zadnjeg treninga u 2012. godini: http://connect.garmin.com/activity/255730008

Nova godina je dobro počela. Jučer je održana novogodišnja utrka “Nova na Savi” koju sam pokrenuo dok sam bio član Veterana i u trećem izdanju utrke imali smo više od 160 trkačica i trkača što je skoro 3x više nego na prvom izdanju. A da me onih 50km od prije tri dana nije previše umorilo dokaz je današnji nastup na Jutarnjoj gelender ligi. S 37:53 zauzeo sam treće mjesto, odmah iza dva rekordera Sljemena – Damira Rogića i Marka Rajkovića. To mi je najbolji rezultat na mračnim kolima do sada, a zadnji put sam išao brže od ovog u kolovozu 2011.

Nadam se da ću u 2013. malo više pisati na blogu nego prošle godine, i to ne samo izvještaje s utrka. 🙂

Nakon Ljubljanskog maratona neslužbeno sam bio proglasio kraj sezone i ušao u period aktivnog odmora, no bio sam “zaboravio” na poziv trkača iz AK Maratonjare da dođem na njihovu ligu u Kutinu. A kad su me već tako lijepo pozvali, red je i da se odazovem. I kako to obično biva, kad dođeš na utrku, pa čak i u revijalnom tonu, ne možeš se šetati pa otrčiš malo brže i skužiš da si se prilično dobro oporavio od maratona, da loža više ne zateže i da na blago valovitom terenu bez problema držiš 3:35/km. I sva ta dobra atmosfera oko njihove lige i njihov entuzijazam za Starek i mene malo digne pa rekoh: Idem i ja na Starek! 🙂 Do Stareka napravim još jedan trening i par trčanja u adidas školi trčanja i zadam si cilj da moram istrčati SB (season best), a to bi mi ujedno bio i najbrži Starek jer sam ove godine u Rijeci trčao isto kao i prošle godine na Jarunu.

Po plasmanu nisam imao nekih velikih očekivanja jer inače nisam u polumaratonu konkurentan kao na maratonu, a ove godine pogotovo. Imao sam sedmi rezultat sezone i nadao sam se plasmanu među 5-6 trkača na prvenstvu Hrvatske. Budući da sam već pisao izvještaj za Trčanje.hr ne bih se ponavljao, već ću samo ukratko opisati svoju utrku. Prva dva kilometra sam se držao na začelju vodeće grupe da bih ubrzo pustio taj tempo i držao svoj. Zanimljivo mi je bilo da sam tek nakon 3km prestigao svoju klupsku kolegicu Mateu Matošević koja je još 400-500m duže držala grupu i mislio sam da neće dobro proći jer je krenula puno prebrzo u odnosu na svoj najbolji rezultat. No na kraju se pokazalo da ipak nije krenula toliko prebrzo jer je uspjela istrčati utrku do kraja u odličnom vremenu 1:15:40 i popravila si je PB za skoro 4 minute. Sve do 6. kilometra smo poslije zajedno trčali, a onda je Mihael Minđek, koji nas je sustigao na izlasku s Otoka Hrvatske mladeži (5km), ubrzao i ja sam krenuo za njim dok je Matea ostala u svom tempu. S Mihaelom sam trčao do 14. kilometra i osjećao sam da idemo dobar tempo. Kažem osjećao, jer nisam imao sat da provjerim, a nije ni on pa ga nisam mogao ni pitati. Jedino sam čuo Slaveka na 10. kilometru da nam je viknuo neki prolaz, ali nisam bio siguran da li je 34:13 ili 34:30 (a ne znam ni sad), no i jedno i drugo je bilo brže od plana. A onda na 14. kilometru ili Mihael malo ubrzava ili kod mene dolazi do krize, ali polako mi odlazi i radi mi prednost od nekih 50-ak metara. I na tom razmaku krećemo u zadnji krug, a prednost mu više ne raste, no ne mogu se ni približiti. Još je malo vjetar u prsa pojačao u trećem krugu na dijelu staze uz nasip i to mi nimalo ne pomaže. No pomaže podrška mojih adidas školaraca koje prestižem za krug i kod baseball terena imam osjećaj da bih mogao uloviti Mihaela, a vidim da je i Dražen Dinjar, koji je trećeplasirani za prvenstvo Hrvatske, sve bliže i nadam se kako bi ga mogli zajedno uloviti. Ali sve ostaje samo na nadi jer me uskoro kao brzi vlak prelazi Josip Barić, pokušavam ga pratiti, ali mi nakon 500m odlazi. Gledam kako se on približava Minđeku, Minđek Draženu, a ja to sve samo mogu promatrati s pristojne udaljenosti. I na kraju nitko nikoga ne stiže, svi ulazimo u cilj u razmaku od 30-ak sekundi. Navečer gledam rezultate i vidim da Mihael uopće nije bio u konkurenciji za prvenstvo Hrvatske, a ja sam na kraju s 1:13:53 ostvario svoje ciljeve; popravio sam SB i Starek PB za točno jednu minutu i plasirao sam se na 5. mjesto za PH. Na godišnjoj listi polumaratonaca sam ostao na 7. mjestu iako bih trebao biti osmi, ali iz nekog razloga Mihaela Minđeka nema ni na toj tablici. A zaslužio je! Ovo mu je prvi polumaraton u životu i odmah je došao do vrlo lijepog rezultata.

Poslije utrke sam bio vrlo zadovoljan, ali sam otišao kući s malim upitnikom iznad glave: da li bi bilo nešto bolje da nisam imao težak maraton 14 dana prije i da li bih možda kući išao s medaljom? Ali to su pitanja na koja nemam odgovora. No znam da sam sezonu završio u vrlo dobroj formi i što je najvažnije zdrav, te s jednog visokog nivoa mogu krenuti u bazu za novu sezonu. Ustvari već sam krenuo i završio prvi tjedan priprema s današnjom sljemenskom dužinom od 26,5km. Biti će ovo lijepa zima… 🙂

Svi koji redovito prate moj blog zadnjih godina, znaju da najviše volim zimu za treninge i da sam po zimi znao napraviti neke jako dobre treninge, pogotovo dužine. Najviše volim raditi duge treninge kada je temperatura oko nule, vani snijeg, a cesta čista za trčanje. Zato nisam puno paničario kad sam vido kakvo nam se vrijeme sprema za vikend na Ljubljanskom maratonu, a u prilog mi je išao i Sinjski polumaraton iz 2010. kad sam po jakoj kiši i vjetru na 7 stupnjeva istrčao 1:12 i popravio osobni rekord za više od dvije minute. No polumaraton je jedno, a maraton nešto sasvim drugo. A i uvjeti u Ljubljani su bili ipak nešto lošiji za brzo trčanje nego tada u Sinju.

U pripremi za maraton sam ciljao na rezultat ispod 2:35 i mislim da sam napravio sve treninge kako bih to i istrčao, no po dolasku u Ljubljanu mi je bilo jasno da će to teško ići. Već na putu do Slovenije vidio sam kakvo nas vrijeme tamo čeka i počelo je premišljanje da li da uopćem idem jako ili da se ubućem malo deblje pa iskoristim ovaj maraton kao još jednu dužinu za neki drugi maraton krajem godine, Crikvenicu ili Reggio Emiliu. No kad smo došli u Ljubljanu snijeg se bio malo primirio i dok sam otrčao po brojeve i vratio se do auta činilo mi se kako ipak neće biti tako loše vrijeme. Po cesti je još bilo bljuzge, ali do starta je bilo još sat vremena pa bi se to moglo i raščistiti. I tako sam se vratio u auto, uvjerio sve kako će biti super vrijeme i da ne mijenjaju planove i obukao se kako sam i planirao. A to je značilo lagane patike, dokoljenke, bicke, majica dugih rukava, dres preko toga, kapa i rukavice. I to se na kraju pokazalo kao prilično dobar izbor…

Ali na putu od auta do starta snijeg je ponovno počeo padati, a u startnu zonu je trebalo doći 15 minuta ranije. Stižem do svoje startne zone, a ono sve puno. Preskačem preko ograde i uguram se u drugi, treći red. Tamo vidim neka poznata lica, ali ne mogu naći Matiju Kriveca s kojim sam se dogovarao da trčimo zajedno, on polumaraton, ja maraton. Na kraju ga uopće nisam vidio u Ljubljani jučer, a po rezultatima mi se čini kao da smo se trebali sresti na stazi. Vjerojatno nismo startali u isto vrijeme… Prvih par kilometara nakon starta je bila jako velika gužva i bilo je puno prestizanja trkača koji su stali u prvi red i brzo krenuli, a zatim nakon nekoliko kilometara počeli padati u tempu. Zapravo sam cijeli prvi krug ja bio taj koji je preticao druge, bez obzira što je većina njih trčala polumaraton, a tek je nekolicina trkača prošla pored mene u bitno bržem tempu kojeg nisam ni pokušavao pratiti. U tih prvih 21km sam malo po malo “skakao” iz grupe u grupu i tik pred ulaskom u drugi krug sam dostigao jednu veću grupu trkača. Gotovo svi su skrenuli prema cilju, a u drugi krug smo krenuli jedan dečko i ja, a vrlo brzo smo sustigli još jednog trkača koji je prošao polovicu staze 20-ak sekundi ispred nas. Nakon 25 kilometara odvajam se od ovog dečka i do kraja utrke trčim sam. Do cilja sam prestigao još dva maratonca i iza 40. kilometra petoplasiranu maratonku i na cilj dolazim kao 14. muški, odnosno 18. u ukupnom poretku. Vrijeme 2:38:58.

To nije rezultat kojim sam htio završiti ovu sezonu, ali mislim kako sam u ovim uvjetima postigao najviše što sam mogao. Nije toliko smetalo hladno vrijeme koliko to što sam cijelu utrku bio mokar, pogotovo noge. Patike su promočile još na putu do starta i vrlo je neugodno trčati maraton kad imaš utrnuta stopala dva i pol sata. 🙂 U drugom dijelu utrke snijeg je stao, ali je počeo puhati neugodno hladan vjetar koji je usporavao trkače dok je puhao u prsa, a hladio kad je puhao u leđa. I to je ono što me najviše omelo jučer, to hlađenje mišića, najviše desne lože koja je zadnjih 12km bila u nekom blagom grču i nisam više mogao držati tempo koji sam imao do tada. Polumaraton sam prošao za 1:18:10 i do 30. kilometra sam uspijevao držati tempo između 3:40-3:45/km, no poslije je to bilo nemoguće. Ovako ostaje žal što nisam istrčao osobni rekord, ali i osjećaj da sam za to bio spreman. Preda mnom je jedna duga zima i puno treninga do slijedećeg maratona.

U Ljubljani je nastupilo puno trkačica i trkača iz Hrvatske, a zbog lošeg vremena malo njih sam vidio. Većina nas je zbog poteškoća u prometu i gužve na granici došla u zadnji čas, a poslije utrke smo svi brže bolje išli do auta na presvlačenje i u kafiće na grijanje. Iz rezultata vidim da je Renato Pomahač istrčao svoj osobni rekord (2:45) i zauzeo drugo mjesto od Hrvata, a Đuro Komlenović s kojim sam bio na startu je bio treći i trčao je 3:01. Od naših cura najbrža je bila Maja Cota koja je trčala svoj prvi maraton nakon 17 mjeseci. Sam maraton je organiziran na jako visokom nivou, ali meni se ipak više sviđa kako to izgleda u Italiji na utrkama gdje se trči samo maraton i kada svih 42km imaš grupu u kojoj možeš trčati. U Ljubljani, isto kao i u Zagrebu, u drugom krugu ostaneš sam sa sobom i tu nema neke razlike. Čak mi je po tom pitanju bolji Zagreb jer se utrkujem s poznatom konkurencijom, a tu nisam imao pojma ni koji sam ni koliko je tko ispred mene. Nadam se da ćemo za koju godinu imati organizaciju i štimung kao u Ljubljani i da naši trkači neće morati bježati preko granice da bi trčali maraton.

Evo ga!

Već su me počeli zezati prijatelji da sam postao jedan od onih koji pišu blogove samo kad pobjeđuju na trkama, što naravno nije istina jer sam pobijedio na zadnja dva kola kros lige, a tek sad idem pisati o tome iako je od prvog trijumfa prošlo 12 dana. 🙂

A da, između ta dva nastupa na kros ligi istrčao sam i maraton, po riječima nekih “kritičara” iznimno loše za jednog prvaka Hrvatske. Šta ćeš, ne ide svaki put ispod 3h, ali maraton je maraton. Bio mi je to 19. istrčani maraton u 20. nastupu, a već za 12 dana imam novi start i vjerujem jubilarni 20. istrčani maraton. Nadam se i malo boljem rezultatu od onog na zagrebačkim ulicama.

Poslije Sljemenskog maratona primio sam se posla (i treninga) pa je ovo prvo ljeto u mom životu da ni dana nisam bio na Visu. Točnije, zadnji put sam bio na Visu u kolovozu 2011. godine. No ipak sam bio par dana na moru i to na Murteru, baš u vrijeme kad je bila njihova tradicionalna 12-kilometarska utrka pa sam onda usput otrčao tu utrku i osvojio vrlo dobro treće mjesto, no ne dovoljno dobro da bih o tome napisao blog. 🙂 A možda sam i trebao jer sam tamo pobijedio Kosku, a to se ne događa baš svaki dan. 🙂

Taman kad sam mislio kako mi forma ide uzlaznom putanjom došao je vikend s dvije utrke sredinom rujna. Iako se se na utrci “Crtom bojišnice” prilično štedio i ostvario spomena nevrijedan plasman, ni dan poslije u selu zvanom Klinča Sela nisam puno bolje prošao. Osvojio sam tek 10. mjesto o čemu također ne bih pisao na blogu. No možda sam trebao jer je pobijedio dvostruki evropski prvak u krosu (za juniore) Barnabas Bene dok je drugi bio mađarski olimpijac Albert Minczer što moje 10. mjesto čini kudikamo boljim. Drugi puta ću pametnije…

I onda je došao taj 21. Večernjakov maraton. Koliko god sam se trudio držati priključak s kenijskim dvojcem, balon koji mi je netko zavezao za dres strašno me usporavao i kad sam nakon 21 kilometar mučenja skužio u čemu je stvar bilo je prekasno. No imao sam najbolji “negativ split” u životu, skoro kao one 2007. kada sam istrčao svoj najbolji maraton u životu i kakav osjećaj u trci priželjkujem za 12 dana u Ljubljani.

Eh da, bila su i dva kola kros lige na nasipu, dva prilično ujednačena nastupa. Prije dva tjedna sam trčao 30:10, a prošli tjedan 30:01. A skoro sam zaboravio na utrku We Run Zagreb gdje sam također trčao neobjašnjivo loše za jednog prvaka Hrvatske. I sad skoro tri tjedna poslije se pitam što mi je bilo taj dan i nikako ne mogu shvatiti.

Ne znam, možda će se u Ljubljani dogoditi nešto pisanja vrijedno. 🙂

Svoj prvi maraton istrčao sam 2005. godine. Po završetku ljetnog dijela atletske sezone odlučio sam se spremiti za Zagrebački maraton. Pripreme sam započeo na Visu i dogurao sam do treninga dužine od 37km na stazi po profilu vrlo sličnoj Plitvičkom maratonu, samo što sam taj trening radio početkom kolovoza, na temperaturi preko 30 stupnjeva u doba dana kad nije preporučljivo izlagati se suncu. I to bez kapi vode na cijelom treningu koji se odužio na više od tri i pol sata. Eto, i ja sam nekoć bio mlad (glup), ali sam na sreću preživio taj trening uz nešto grčeva zadnjih sat vremena i teške noge slijedećih tjedan dana. 🙂 Kad sam se vratio s Visa u Zagreb vidio sam da ima neki Sljemenski maraton u nedjelju i kako bih to mogao ići kao trening za Zagrebački maraton. Mislio sam da teže od onog viškog treninga ne može biti, ali sam se prevario. Tada se Sljemenski maraton trčao na drukčijoj stazi od ove koja se sad trči. Trčala su se dva kruga po 21km, staza je bila puno trčljivija, mnogi će reći (pa i ja) i ljepša, zanimljivija, no nije imala Horvatove stube koje su zaštitni znak sadašnje staze. Taj (moj) prvi Sljemenski maraton završio sam u vremenu oko 3h30min i mislim da sam bio peti. Prvi krug sam prošao u vremenu 1:40, a u drugom sam imao pad od 10min, no nisam ni u jednom trenutku prohodao. Čak ni na najstrmijim dijelovima. Tada sam mislio da ako prohodam, da to nije to, neću moći reći da sam istrčao maraton. 🙂 Dugo sam se opirao hodanju i na ligi Puntijarka, a onda kad sam prvi put (planirano) prohodao skinuo sam si osobni za minutu i pol i prvi (i zadnji) put istrčao Puntijarku ispod 30min (29:24). Igrom slučaja, tj. fakultetskih obaveza, Zagrebački maraton 2005. nisam završio, tj. završio sam u tramvaju nakon 30. kilometra. 🙂

Prvi krug

Od tada je prošlo skoro 7 godina, istrčao sam još 16 maratona, vratio se na Sljemenski maraton i 2006. te istrčao 3:18 i osvojio treće mjesto. Onu stazu na Visu istrčao sam ispod 3h u oba smjeru, postao prvak Hrvatske u maratonu i evo me opet na Sljemenskom maratonu. Od Plitvica nisam puno trenirao, napravio sam 5 tjedana aktivnog odmora, trčao sam uglavnom u adidas školi trčanja, uz par odlazaka na Sljeme, malo sam vozio bicikl i malo plivao, a u međuvremenu sam završio svoj prvi olimpijski triatlon i to na prilično zahtjevnoj stazi. No imao sam osjećaj da mi opća forma nije puno pala, a brzina mi za Sljemenski maraton ionako ne treba. Tjedan dana prije maratona na treningu sam prošao jedan krug po stazi da se malo prisjetim nekih dijelova, a i da upoznam neke nove koji su se od 2007. kad sam trčao jedan krug promijenili. Iznenadio sam se kako sam pogodio krug bez greške, bez ijednog krivog skretanja, no ne bih ja bio ja da nisam krivo skrenuo na povratku kući i umjesto na Glavicu završio u Kustošiji. 🙂 Na maraton sam (bez lažne skromnosti) došao po pobjedu. Motiva za to sam imao puno, a jedan od glavnih pokretača mi je dišpet. Iako sam već 13 godina u Zagrebu ta dalmatinska osobina je još uvijek vrlo jaka u meni. 🙂 Na ruku mi ide i što na utrkama koje organizira AK Sljeme nema novčanih nagrada pa nema mađarskih kunolovaca, a ni našoj eliti se ne da trčati ovako teška utrka za statuu divlje svinje i poklon bon sponzora. 🙂 No na trku je došlo par jakih Slovenaca zaljubljenika u “trail” trčanje, od koji je Toni Vencelj svjetski poznato ime. Ove godine je bio visoko plasiran na utrci kroz Saharu, a ima i dosta uspjeha u planinskim (ultra)maratonima.

Drugi krug

Od početka utrke sam krenuo za njim i na početku mi je malo pobjegao jer sam nekoliko minuta potrošio na namještanje pojasa za bidon, ali čim sam taj problem riješio krenuo sam u lov za njim, mislim si vjerojatno si bolji od mene, ali idem te držat bar nizbrdo što mi leži, a poslije uzbrdo šta bude bude. I taman da ću ga dostići on se primi za ložu, počne skakutati, pa malo prohoda i čini se da je to bio kraj utrke za njega jer je u rezultatima DNF. Prošlo je tek malo više od 3km. Dalje nastavljam bezbrižno trčati, jedino mi i dalje probleme stvara pojas kojeg moram stalno zatezati i već sam požalio što sam ga uopće uzeo sa sobom. No kako je bio jako vruć dan htio sam imati okrepu cijelo vrijeme uz sebe pa sam si u sportski napitak usuo rehidromiks. U 7 godina sam ipak nešto naučio. 🙂 Polako sustižem neke koji su trčali 1 krug i krenuli su prebrzo, ali ih nažalost ne stižem prije skretanja na usku stazicu, već nekoliko trenutaka kasnije. I dok ja čekam proširenje stazice gdje bi ih zaobišao ili zamolio da me puste, sustiže nas dečko u narančastom dresu koji ništa ne čeka i ne pita već nas pored stazice svu trojicu prolazi kao brzi vlak i sjuri se strmo nizbrdo u maniri najboljih brdskih trkača. Tek sam krajičkom oka uspio vidjeti da ima crven bijeli plavi maratonski broj i eto opet utrke. Do početka Horvatovih stuba mi je napravio skoro pola minute prednosti, no vidim da uzbrdo ipak ne ide kao divokoza, već jako slično meni pa se u meni budi nada da ga mogu stići. To se dogodilo vrlo brzo, dostižem ga na usponu prema Fakultetskom dobru, a do Hunjke sam mu čak uspio napraviti malu prednost koju do kraja kruga povećavam na skoro jednu minutu. Taj dio od Hunjke do tornja mi je najljepši dio staze i baš sam uživao trčati uskim stazicama koje se malo penju, malo spuštaju. Dobro, u trećem krugu baš i nisam… 🙂 Na početku drugog kruga mi se priključuje Lovelos koji je došao na trening i trči sa mnom onih 6km nizbrdo, a zatim sam ga zamolio da ide u svom tempu i da me više ne prati jer mi je lakše na tim strmim usponima držati neki svoj tempo i odabrati vlastiti omjer trčanja i hodanja, nego pratiti nekog drugog. A on je ionako puno bolji na strmim usponima od mene tako da ne bih ni mogao pratiti njegov korak. Na ulasku u zadnji krug vidim da imam vrijeme 2:12 i pokušavam malo stisnuti ne bih li uspio otrčati još jedan krug na toj razini i tako doći do rezultata 3:18-3:19 što bi bio rekord staze kojeg je prošle godine postavio Renato Pomahač, no noge više ne slušaju kako bih ja htio. Uz puno truda nizbrdo držim tempo 3:50/km, a u prvom krugu sam s lakoćom to išao 10-15”/km brže. Kvadricepse osjetim sve jače i jače i nakon nekoliko kilometara jedva čekam da dođem do Horvatovih stuba da se malo “odmorim”. Potpuno netipično za mene. 🙂 Vidim da je rekord nedostižan, a iza mene nema nikog pa do kraja idem u nekom “safe modu”, pazim da negdje ne izvrnem nogu i povremeno prohodam di mi u prva dva kruga nije padalo na pamet hodati. Na cilju vrijeme 3:22:54 što znači da sam zadnji krug išao malo ispod 1:11. Evo i garminovog zapisa: Sljemenski maraton

Treći krug

Onaj Slovenac, Matjaž Bukovec, na kraju je imao zaostatak od skoro 11 minuta dok je treći bio Josip Babić. Kod cura prvo mjesto Veronika Jurišić, drugo Tadeja Krušec, a treće Maja Peperko. Maraton je ukupno završilo 58 trkača-ica, a troje ih je DNF. Bilo je nekih koji su zalutali što je gotovo nemoguća misija jer je staza odlično označena, a u prilog tome ide činjenica da sam ja završio utrku bez ijednog krivog koraka. 🙂 I tako sam u svom 18. maratonu došao do prve pobjede, a vjerujem da neće biti posljednja.

Proglašenje

Sjećam se Plitvičkog maratona od prije dvije godine i kako sam bio tužan poslije utrke. To je bilo pojedinačno prvenstvo Hrvatske u maratonu kao i ove godine i došao sam tamo kao favorit za prvo mjesto. Na kraju sam bio drugi sa zaostatkom od minutu i pol iza Tomislava Brečića koji je postao prvak Hrvatske. No nijedan ni drugi nismo istrčali posebno dobro, već je slavio onaj koji je toga dana bio manje loš. 🙂 Tada mi je nekoliko ljudi reklo “kad danas nisi postao prvak Hrvatske nećeš nikad” na neki način podcjenivši tadašnju konkurenciju, ali i mene. Prošle godine Plitvice nažalost nisu bile pojedinačno prvenstvo, već ekipno. Istrčao sam skoro 10 minuta bolji rezultat nego godinu ranije i ostavio Tomu 5 minuta iza sebe iako se i on popravio za 3 minute u odnosu na onaj pobjednički nastup. Zajedno s Krešom Babićem, Lovelosom Slovincem i Milom Šikmanom osvojio sam ekipni naslov za AK Veteran i to vrlo uvjerljivo. Mislim da smo imali više od pola sata prednosti ispred drugoplasiranih Sljemenaša. Na pojedinačnom prvenstvu koje je bilo u sklopu Zagrebačkog maratona nisam bio prvi favorit za pobjedu, no igrom slučaja tokom utrke dugo sam bio u poziciji koja bi mi na kraju utrke donijela zlato oko vrata da bi me pred sam kraj utrke prestigao Drago Paripović i (opet) sam se morao zadovoljiti srebrom. Još prije dvije godine sam pisao na blogu kako mi je sportski san postati prvakom Hrvatske, a kako sam posljednjih godina koncentriran najviše na maratone to bi značilo postati prvakom Hrvatske u maratonu. Otkad sam počeo trenirati atletiku trčao sam sve discipline srednjih i dugih pruga, a i osvajao medalje na prvenstvima u dosta njih (3000m, 5000m, 3000m sa zaprekama, polumaraton, maraton i štafeta 4x400m!), no maraton se pokazao kao nešto najizazovnije i nešto u čemu najviše uživam. Ne samo u trci, već i u cijeloj pripremi za trku, ali i načinu života kad se posvetiš nećem takvom. Ne mogu reći da mi je trčanje maratona najvažnije u životu, no vrlo je blizu vrhu ljestvice prioriteta. A imam sreće što u svemu tome imam podršku najbližih. Kristina mi je najveća podrška u životu, a uz mene su uvijek tata, brat i ostatak obitelji kojima nije uvijek najjasnije zašto se toliko mučim, ali teško je to shvatiti bilo kome tko nije i sam probao. 🙂 Tu je još i velika podrška kluba (AK Agram) koji jednako ulaže u stadionsku atletiku kao i u ovu vanstadionsku komponentu i na dobrom putu je da postane najbolji atletski klub u državi. Već sad je najkompletniji…

Ove godine je ponovno došao red da Plitvice organiziraju PH u maratonu i to sam odmah označio kao glavnu utrku u sezoni. No početak sezone nije bio obećavajući. Nakon pomalo lijenog siječnja gdje sam sve treninge napravio korektno, ali ništa više od toga, zaredale su dvije viroze. Još sam imao peh da je u to vrijeme bio nekoliko utrka koje sam na pola bolestan i na pola spreman trčao pa me to bacilo dosta nazad, a trebalo se spremiti za Sinj od kojeg sam puno očekivao. O tome sam već pisao prije dva mjeseca pa se ne bih ponavljao, no tada sam i napisao da znam gdje sam griješio i kako je vrijeme da se trgnem. I trgnuo sam se! 🙂 Na ruku mi je išlo i to što sam počeo raditi u adidas školi trčanja što mi nije koristilo samo kao dodatan trening o čemu sam pisao u tekstu za Trčanje.hr, već sam tu dobio još jednu dodatnu podršku u ovom čime se bavim, a tu podršku sam najbolje mogao osjetiti jučer na trci gdje sam imao više navijača nego većina prvoligaških nogometnih klubova. 🙂 Zadnjih pet tjedana prije maratona koncentrirao sam se isključivo na ovu utrku i nisam išao ni na jednu utrku iz prebogatog kalendara natjecanja sve od dobrog nastupa na Kamešnici gdje sam s klubom došao do naslova ekipnog prvaka Hrvatske u planinskom trčanju. Od tada sam napravio nekoliko odličnih treninga koji su upućivali na to da dižem formu pred Plitvički maraton, a najviše samopouzdanja sam dobio nakon dužine od 41km na stazi sličnoj plitvičkoj koju sam pretrčao za manje od 3h. Budući da volim tjedan dana prije maratona napraviti jednu kratku utrku jako, u nedostatku utrke na 5km izabrao sam humanitarku na Jarunu Trči i hodaj za zdravo srce! od svega 2km, ali sam ju odradio kako treba i još jednom pokazao kako sam specjalist za humanitarne utrke. Mislim da nema humanitarke gdje nisam pobijedio. 🙂

Za razliku od prijašnjih godina kad sam na Plitvice dolazio dan ranije, ove godine sam zbog organiziranog izleta adidas škole trčanja, na maraton došao na dan utrke. I to svega sat i pol prije starta. Moram priznati da mi je bilo jako drago kad sam čuo da je start odgođen za 15 minuta zbog bukve koja se srušila na stazu na 21. kilometru. 🙂 Velika gužva se stvorila u startno-ciljnom prostoru zbog rekordnog broja prijavljenih natjecatelja pa nas je u 9:45 sa starta krenulo više od 600 (oko 200 maratonaca i više od 400 na 16km). Prije dva tjedna sam saznao da će Parip braniti naslov prvaka Hrvatske i ta informacija mi je malo uzdrmala sigurnost koju sam imao do tada. Ne potcjenjujući ostale konkurente znao sam da ako istrčim prošlogodišnjih 2:47 imam velike šanse slaviti na Plitvicama, no prijavom Paripovića znao sam da će za pobjedu trebati istrčati i nešto više. Još mi je u sjećanju Zagrebački maraton kad nam je svima pokazao kako se trči maraton i što znači strpljenje. To je značilo da bih trebao mijenjati plan utrke da mi se isti scenarij ne ponovi i ove godine, no na kraju sam se odlučio trčati na način kako sam prije zamislio i ne prilagođavati taktiku konkurenciji. A osim Drage tu su još bili već spomenuti Brečić, zatim Đuro Komlenović koji je prošle godine istrčao 2:51 na Plitvicama, a ove sezone se dosta popravio na polumaratonu, Robert Radojković, nesuđeni prvak Hrvatske iz 2007. i Hrvoje Kovač, prvak iz te 2007. s kojim sam jedno vrijeme trenirao i koji me uredno pobjeđivao na maratonima. Njega sam se uz Paripa najviše pribojavao jer sam čuo kako radi strašne treninge u Maksimiru, a i znam kako trči kad je spreman. Većina njih ima taktiku malo laganijeg starta osim Radojkovića koji je potpuno nepredvidljiv. 🙂

Ja sam se odlučio krenuti kao i prošle godine. Proučio sam prolaze koje sam imao svakih 5km i plan je bio prvi dio pokušati istrčati na isti način, a onda u drugom dijelu poboljšati rezultat za 2 minute koliko mi se činilo da će trebati za pobjedu. Stalno pišem prvo mjesto, pobjeda i sl. kao da nema stranih trkača u utrci, što naravno nije istina, no kako se radi o prvenstvu Hrvatske onda zanemarim sve te ostale i koncentriram se samo na prave konkurente. A ionako imamo svoj nagradni fond pa ni iz tog razloga ne moramo gledati ostale. 🙂 Nakon početne gužve na startu vrlo brzo sam došao do dosta mjesta za trčanje i početna 2km sam trčao u društvu nekoliko trkača koji su trčali 16km. Prošle godine sam prvih 7km bio u društvu Mije Bebića koji je i sad bio blizu mene, ali je po izlasku na glavnu cestu malo ubrzao i trčao je 50-ak metara ispred mene. Prvih 5km mi je začas prošlo, pogledam prolaz: 18:14. Prošle godine je bilo 11” brže i taman toliko je Mijo sad ispred mene. Malo ubrzavam kako bih mu se do kraja nizbrdice priključio, no nema nekog pomaka. Dobro da u tom trenutku nisam gledao prolaze po kilometrima jer bi me sigurno uhvatila panika. Kad sam sinoć skinuo fajl s utrke na Endomondo, vidio sam da sam 6. kilometar išao 3:20. Da sam to znao u trci sigurno bih prikočio. 🙂 Krećemo uzbrdo i polako sustižem Miju i još nekoliko trkača, na skretanju s glavne ceste pogledavam gdje je konkurencija i vidim tek Mariju Vrajić na 50-100m iza sebe. Slijede kilometri uzbrdo do 11. kilometra i tu kao da imam deja vu od prošle godine. Polako stižem trkača po trkača i približavam se Hrvoju Habušu te ga prestižem na istom mjestu kao i lani. 🙂 Slijedeća 3km trčim u grupici s Nikolom Špoljarom i Petrom Delašom koji trče 16km, te jednim mađarskim maratoncem za kojeg ću poslije saznati da je Janos Zabari (pobjednik Čazme). Mađar i ja se odvajamo desno, a dečki idu lijevo. Zaboravih napisati da je druga petica bila u sekundu ista kao prošlogodišnja. Treća petica je bila 14” sporija što znači da sam u zaostaku 25” za prošlogodišnjim vremenom, no ne uzbuđujem se previše. Prošle godine sam pisao o nekoj krizi na 15. kilometru, a sad se odlično osjećam. Na početku drugog i najtežeg uspona Janos mi polako odlazi, no ni u jednom trenutku se nisam opustio i pustio ga da mi ode više od 50-ak metara. Ovaj segment utrke je najteži i dok trčim imam osjećaj da dajem sve od sebe kao da je cilj na vrhu tog brda, a ne kao da imam još 23km do cilja nakon što se uspnem na najvišu točku maratona. Ali dolazimo napokon i do tog 19. kilometra, čak sam se i malo približio Mađaru, a u daljini se nazire još jedan trkač ispred nas. Krećemo nizbrdo i okrećem se da vidim situaciju iza leđa i vidim da je Drago prvi iza mene sa nekih 20-30” zaostatka. Ubrzo stiže prolaz na 20. kilometru i vidim da sam ovu najtežu peticu istrčao za 21:58 što je 14” brže nego prošle godine i do prolaza na 21km nadoknađujem i ostatak do 25” zaostatka te prolazim u sekundu isto kao prošle godine. Uskoro prestižem Zabarija i krećem u lov na onog ispred njega. Kad sam došao blizu imao sam što vidjeti. To nije bilo tko, nego Robert Radojković. U tom trenutku pomišljam “dobro da ga nisam vidio na startu jer bih sigurno krenuo za njim”. 🙂 Polako ga pretičem kao i prije nekoliko godina, no ovaj put pruža jači otpor i dobro se drži. Usput mi je rekao da (opet) nije u konkurenciji za PH, ali to mi ne znači puno. U konkurenciji je za novce, a i ne želim postati prvak Hrvatske, a da nisam pobijedio sve Hrvate u utrci. 🙂 Sad više ne gledam prolaze po 5km, već se borim za plasman. Robi mi je za petama, znam da je i Parip tu negdje iza i nema opuštanja. Dapače, kad smo krenuli ponovno uzbrdo uz rijeku Radojković me prestiže i do okreta na 30. kilometru mi bježi 5-10”. Negdje na 28. kilometru smo prestigli Belu Horvatha koji mi je sad već postao mušterija, a polako susrećemo i Mađare koji su ispred nas. Prvi je Toth, drugi Nagy, a treći Erkolo koji je prošle godine trčao rekord staze i ostavio drugog za više od 18 minuta. Ove godine se nitko nije toliko izdvojio, a nisu ni toliko puno ispred mene. No mene puno više zanima ono što ću vidjeti nakon okreta. 🙂 I situacija je dobra. Paripović je prvi iza mene, a ne daleko iza njega je odlični Mićo Vojvodić dok su ostali konkurenti dosta zaostali. Čini mi se kako imam 1 minutu prednosti ispred Paripa, a znam da to ništa ne znači jer sam prošle godine u zadnjih 12km krenuo s još većom prednosti, ali mi to nije donijelo pobjedu. Stišćem koliko god mogu, prestižem Robija, ponovno Belu Horvatha (koji očito nije došao do okreta), a uskoro i Sadeta Čauševića koji ima 2:43 na Plitvicama prije 2 godine. Onda mene sustiže jedan trkač, ali na sreću nije nitko od naših, nego moj “sudrug” iz prvog dijela utrke Janos Zabari. Nikad mi nije bilo draže što me jedan Mađar stigao. 🙂 Nisam mogao pratiti njegov tempo, ali nisam ni puno zaostajao. A lijepa je bila njegova gesta kad me prestigao i dobacio mi “good lauf”. U tim trenucima takav mali znak podrške ti puno znači, pogotovo od strane trkača koji je u istoj situaciji kao i ti. Od 37. do 40. kilometra sam se nekoliko puta okrenuo da vidim gdje je Drago i nijednom ga nisam vidio. Uskoro me uz cestu čekaju Zlatko Kožuhar i Luka Livaković, pomladak AK Agram koji su trčali 5km, i kad sam ih vidio glasno vičem “Agram!!!”. Dečki kreću trčati za mnom i ispituju me koji sam, koliko ću ići i svašta ih još zanima, a ja baš nemam snage za priču. A onda u jednom trenutku vidim narančasti dres Žumberka kako ulazi u zavoj koji sam ja upravo prošao i shvaćam da sam počeo prerano slaviti. Ubrzavam koliko me noge nose, a nose me prilično. Kao u nekom transu približavam se zadnjem usponu do cilja, a tu me čeka neviđena podrška. Na 500m do cilja čekaju me Kristina, Ivša, Lukina sestra Josipa i 20-ak školaraca i bučnim navijanjem me ispraćaju prema cilju. Dio njih se priključuje Zlatku i Luki i trče sa mnom. Vidim sa strane Ivšu kako trči uz mene i urla i sad se više ne utrkujem s Paripom, nego s njim. 🙂 Pred ciljem me čeka još stotinjak školaraca i još puno ljudi koji me bodre i u deliriju prolazim ciljem. San mi se napokon ispunio – postao sam prvak Hrvatske u maratonu! 🙂 Nekoliko trenutaka poslije eto i Kristine u zagrljaju, plače ona, plačem ja. Kako je samo tako brzo došla do mene?! Išla je PB na 500m uzbrdo. 🙂 Minutu poslije mene ciljem prolazi Drago, pa 2 minute iza njega Radojković, a na 2:50 u cilj ulazi Vojvodić koji je istrčao osobni rekord i došao do brončane medalje za prvenstvo Hrvatske.

Za zlato sam istrčao 2:45:43 što je minutu i pol bolje nego prošle godine, a naknadnom analizom sam vidio da sam tu prednost “nad samim sobom” ostvario u zadnjih 7km. Što ti znači imati konkurenciju za petama? 🙂 Ukupno sam u trci bio sedmi, a prošle godine četvrti. No to je manje važno, najvažnije je da sam se nakon bronce i dva srebra napokon popeo na najvišu stepenicu postolja na proglašenju za prvenstvo Hrvatske u maratonu i osvojio zlatnu medalju. 🙂 Za kraj bih još jednom zahvalio svima na čestitkama kojih je stvarno bilo puno, a posebno HVALA onim mališanima i velišanima koji su mi olakšali posljednji kilometar utrke. 🙂

Prvenstvo Hrvatske u maratonu – proglašenje